one last showdown (aka sun always shines on thursdays)

18. kolo cross liga Drava

Oglasi

Ima nešto u tim finalima, zadnjim kolima i općenito događajima koji obilježavaju kraj nečega. Nakon 17 kola došlo je i naposljetku i ono završno 18 kolo cross lige Drava za ovu godinu. Dan počeo sunčano i mirno, no južni vjetar je pojačao tijekom poslijepodneva. Nestrpljivo sam čekao ovaj završni okršaj na kojem sam namjeravao dati sve od sebe i skinuti PB.

Naravno to je bio plan. Došao sam na utrku trčkarajući. No odmah sam osjetio da forsiram previše lijevu nogu. To bi mi se moglo obiti u glavu u nadolezečem periodu jer se pripremam za maraton koji je za manje od mjesec dana. Bez obzira na tempo taj problem se pojavljuje. Tako sam i zaradio ozljedu prošle jeseni te ne bih htio to ponoviti.

Krenuo sam u utrku iz sredine čopora te su me ostali trkači malo sputavali. No ubrzo sam se probio kroz gomilu i našao puno slobodnog prostora ispred sebe. S obzirom da je puhao jak vjetar temperatura je bila vrlo visoka. Od hukanja i fijukanja vjetra nisam čuo vrijeme koje mi je Endomondo rekao nakon prvog kilometra. Bez obzira na to nastavio sam jako.

Osjećao sam negativne posljedice trčanja po ovom vremenu, povećano naprezanje koje rezultira i povećanjem umora. Na mostu gdje radimo okret osjetio sam punu silu vjetra jer je puhao pravo u prsa. Ovdje se vidio i prekrasni prizor sunca koje je već zalazilo. Bez obzira na vjetar postizao sam dobro split vrijeme, sva su bila oko 4:30 min/km. Osjetio sam da se previše naprežem  lijevu nogu no nadao sam se da neću navuči neku ozljedu.

Kilometar do cilja odlučio sam malo nabiti tempo. Kolega trkač me također pretrčao te me to malo povuklo. No bez obzira na sve još ga uvijek nisam mogao pratiti cijelom dužinom koja je preostala. Išao sam najbrže što sam mogao, no bez obzira na sve to nije bilo dovoljno. U cilj sam uletio s vremenom 25:17. Kod mene izgleda nema zlatne sredine. Ili trčim oko 25:15 ili trčim oko 24:34 što mi je nedavno novopostavljeni rekord.18Ovo je bila super cross sezona koju sam uspio cijelu otrčati, bez ozljeda ili preskakanja kola. Nekoliko puta sam obarao svoje vlastite rekorde i to sve jer sam trčao za nekim. Uvijek je bilo lijepo doči na svako kolo lige, otrčati najbolje što sam mogao i na kraju pročakulati s ostalim trkačima. Tradicija koja je stvorena i nastavlja se slijedeće godine.

DSC_0045
Kraj dana (a i cross lige)
22218597_519873948344860_2383198172221218039_o
Neki su čak dočekali i mjesec

catching the moon

4. Grawe nočni (polu) maraton

Volja je ključna za uspjeh kao i dobro planiranje. Moje planiranje ovog ljeta je malo zakazalo pa tako sam tako zakasnio s prijavom na nočni polumaraton. No s obzirom da je dosta ljudi odustalo od sudjelovanja nabavio sam svoju startninu dva tjedna prije samog događaja. Moji frendovi iz Zagreba su se žestoko pripremali za sudjelovanje s obzirom da su se prijavili na maraton. Čak smo jedno jutro trebali ici zajedno trčati no zbog manjka komunikacije ja sam ostao doma spavati dok su oni istrčali trening maraton.

Nakon relativno lošeg istrčanog prvog jesenskog kola cross lige Drava dao sam si dan odmora prije ovog jedinstvenog polumaratona. U petak poslije posla sam otisao s kolegom fotografom do susjedne Koprivnice gdje se održavao Renesansni festival na kojem nikada nisam bio te sam iskoristio ovu priliku da ga posjetim. Iako sam bio u malom konfliktu da li da ostanem u Varaždinu te da fotografiram jedan lokalni bend koji mi se sviđa, donio sam odluku da pođem u drugi grad. To vece nisam bas nešto većerao s obzirom da sam odmah nakon dolaska s posla išao za Koprivnicu te sam usput pojeo samo bananu. Preskakanje obroka je neprijatelj kod priprema za utrku, a kod mene je zbog zaposlenosti to u zadnjih tjedan dana to bila česta pojava (ili mizerno mali obroci).

Tu noč (dan prije utrke) sam spavao klasičnih 7 sati bez obzira što sam išao spavati oko pola 2. Ujutro sam obavljao poslove koje sam morao te mi je tako dan brzo prošao i već je bilo vrijeme da krenemo za Zagreb. Bio je vruč dan te sam znao da će takva biti i utrka.

Sastao sam se s prijateljima s kojima sam išao na utrku. S obzirom da je njima to bio prvi maraton oni su bili uzbuđeniji nego ja. Već sam trčao na ovoj utrci pa sam znao što mogu očekivati. Došli smo na Bundek taman kada je počinjala utrka na 4,2km. Malo smo razgledavali štandove koji su tamo bili postavljeni prije nego smo se počeli zagrijavati. Prilikom zagrijavanja zverinjo sam okolo te spazio frendicu Viktoriju koju več dugo nisam vidio, a trčala je več završenu malu utrku.

Poredali smo se iza startne linije te nestrpljivo čekali start. Pjesmom RHCP-a (Can’t stop) i dizanjem svjetlećih narukvica u zrak odali smo počast preminulom mladom trkaču koji je poginuo mjesec dana prije, a trebao je nastupiti na ovom polumaratonu. Vrijeme starta se približavalo te je uskoro krenulo odbrojavanje. Tada je more ljudi krenulo trčeći tempom svoje utrke 10-kilometraši, polumaratonci, trifrtalja maratonci te maratonci. Krenuo sam iz drugog reda te uhvatio dobar početni tempo.

Prvih par-sto metara podloga se mjenjala između pjeskovite na kojoj se diglo puno prašine te asfaltiranih staza namjenjenih šetnji i bicikliranju oko Bundeka. Nakon manjeg asfaltnog dijela ponovo skrečemo lijevo na pjeskovitu podlogu prema nasipu. U ovo trenutku nebo je bilo obasjano zadnjim sunčanim zrakama pa su oblaci poprimali lijepe nijanse crvene i ružičaste. Nakon malo prestizanja uskladio sam svoj tempo s grupicom ispred sebe.

Tada su se počeli nizati monotni nasipski kilometri. Topot trkača je odzvanjao prašnjavim nasipom. Samo se tu i tamo čuo neki tihi razgovor između trkača. Na zapešću mi je bljeskala narukvica koja je reagirala na svaki zvuk. Sjetio sam se Ane koja je rekla da će je skinuti ako će joj postati naporna. Meni je postala, ali je nisam skidao već sam je ostao da lamata na lijevoj ruci.

Kada sam došao do 5. km skužio sam da mi je tempo u zadnjih par kilometara prebrz s obzirom da je grupu ispred mene vodila ultramaratonka koja je na kraju bila druga u disciplini maratona (a i Endomondo mi je rekao da je pace manji od 5min/km).

Makar su u prvih deset kilometara bile dvije okrijepne postaje, nisam se zaustavio niti na jednoj. Na drugoj okrijepnoj je jedan stariji gospodin vikal “Zemi vode bu ti lakše”. Imao sam svoj plan opskrbe te ona trenutno nije uključivala unos tekučina. Nedaleko od druge okrijepne postaje nalazila se i cheer zona gdje su se bacali konfeti, davali high-fiveovi i navijalo za trkače koji su prolazili. Nakon ovakvog pozitivnog ohrabrenja privremeno raste i tempo. Barem je tako bilo u mom slučaju.

21078512_1930652577176740_6204682899822294153_n

Neregularni dio ove utrke je bilo uključivanje stepenice koje na par mjesta razbijaju monotoniju. Prvi krug smo završili silaskom s nasipa u park gdje smo trčali po vijugavim stazicama. Tamo su nas volonteri usmjeravali kako ne bi zalutali s pravog puta. Tu sam čuo i pucnjeve koji su mi se učinili kao vatromet. Kada sam s svoje desne strane vidio nebo prošarano bojama znao sam da sam bio u pravu. Na ovom dijelu me prestigla Ana što me začudilo jer se ona natjecala u dužoj disciplini maratona. Prelaskom preko žaruljicama osvjetljenog mosta uletio sam u startno – ciljnu ravninu poslije koje se nalazila feed zona na kojoj sam uzeo čašu. Nisam znao što je u njoj i bilo mi je žao što nije bila voda. Bila je cedevita koja nije potpuno utažila moju žeđ.

21122560_10213912886557626_6430257524279123897_o
Photo by: Damir Senčar

Nastavio sam dalje sada mračnijim putevima prema svijetlima nasipa te još malo prašine. Sada je bilo prohodnije te nije bilo toliko trkača ispred mene. Neki su već završili utrku dok je velika večina polumaratonaca tek ulazila u završni krug. Noge su mi sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Moje pripreme za ovaj nočni polumaraton nisu bile tako intenzivne kao prošle godine. Iako sam išao na dosta brdskih utrka nisam vježbao ono što je najvažnije kod polumaratona – dužinu.  To se moglo osjetiti i nakon istrčanog 15-tog kilometra kada je počela mini kriza. Razne misli su mi prolazile glavom od te da odustanem do one da prodam startninu za maraton za Ljubljanu.

Sada je bilo vrijeme da se skoncentriram. Znao sam da je okrijepna postaja blizu te da ću tu moći malo odahnuti. Kolona trkača ispred mene činila mi se beskonačnom te mi je falio onaj osjećaj od prošle godine kad sam je na momente izgledalo kao da trčim jedan od solo treninga. U mraku nasipa naišao sam na okrijepnu stanica koja je donijela toliko potrebno osvježenje. Nakon nje bio sam smireniji i koncentriraniji. Noge su mi još uvijek bile teške, no vratila mi se volja.

Cheer zona mi je vratila malo poleta u noge. Brojio sam kilometre koji su mi preostali, a i znao sam da mi još preostaju tri seta stepenica dva mosta i parkić. Nakon prvog mosta znao sam da sam 2 km od cilja te sam postupno dizao tempo. Jače sam stisnuo nakon zadnjih stepenica. Kako sam brzo išao skoro sam fulao sktetanje prije zadnjeg mostića. Dobio sam poticajni pljesak iz kafića u blizini. Nastavio sam hitro dalje prema cilju. Ponovo sam preletio mostić i uletio u cilj skoro pokupivši djevojku koja mi je pružila medalju.

nočni

Nastavio sam dalje do vode i okrijepe koja se nalazila kojih 100 metara dalje. Malo sam se osvježio te krenuo do auto da se presvučem. Taman kada sam se vratio u startno-ciljnu ravninu vidio sam Bojana koji je po meni ulazio u svoj treći krug (kasnije sam saznao da je to bio 4. krug). Sjeo sam blizu mostića prije cilja i čekao. Prvo sam spazio Anu u ulasku u njezin zadnji krug. I nakon pola sata, na moju veliko iznenađenje došao je i Bojan. Komentator ga je proglasio prvim i euforija je mogla početi.

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.