summer moves (you) on

Round the lake

Nakon Grebengrada i uobicajenih treninga doslo je vrijeme da u miks ubacimo jednu utrku. Odlučili smo se prijaviti na utrku za mač grofa Draškovića. Posebnost ove utrke je da se ona trci oko Trakošćanskog jezera a zavrsetak je na ulazu u sam dvorac.

Ana, Bojan i ja prijavili smo se za onu veću utrku, dva kruga oko jezera. Pošto mi se desna noga jos nije ful oporavila od Grebengrada znao sam da bih mogao ostvariti losiji rezultat no nisam posustajao. Krenuli smo s livade podno samog dvorca u smjeru obrnuto kazaljkama na satu. Slijedio je val osvježenja kako smo se dotaknuli tih vegetacijom obraslih puteljaka koji su donosili mali blagostaj s obzirom da je bio sunčan i vruč dan.

Nakon par kilometara počelo je dizanje temperature za što su organizatori bili spremni s pravovremeno postavljenim osvježenjima. Tempo je bio dobar te korjenje koje je svako malo izvirivalo iz tla nije ga previše narušavalo. No s obzirom na spori oporavak krajem prvog kruga sam posustao te me Ana pretekla malo prije jednog od mostića koji je bio izgrađen uz jezero.

Bez obzira na sparinu bio je užitak trčati oko jezera. Sam teren je bio grbav te je bio upotpunjen drvenim građevinama koje su bile postavljene oko jezera. U drugom krugu pojavila se bol koja me malo usporila. Sada je bilo vrijeme da sakupim sve snage i nastavim dalje. Preteklo me nekoliko kolega trkača, a i ja sam dotigao neke. Pred kraj sam osjetio da me netko prati te sam pojačao tempo. Na kraju je trebalo utrčati opsadnim putem do ulaza u dvorac. Jedan od zahtjevnijih djelova no ništa za što nisam bio spreman. Konaćni rezultat 51 min za 10km.

trakoscan

conquer of Ivanščica

Bio sam odlučan da to bude dobar aktivan vikend te sam u subotu zaputio na Ivanščicu. Veće prije sam sve isplanirao i bez obzira što su vladale vručine, znao sam ako krenem rano da ću dio toga izbječi. No kako sam budilicu koju sam postavio u 7 sati promtno ugasion nakon njezinog oglašavanja kasnije sam se probudio. No, odlučnost je još uvijek bila prisutna pa sam počeo s užurbanim pripremama. U 8 i 15 sam već bio na biciklu i na putu do Ivanščice. Odabrao sam “lakši” put do podnožja planine: Jalkovcom do Beretinca, te preko Ledinca i Završja Podbelskog na spori uspon.

Konačno dolazim do izvora Žgano vino na kojem nadopunjavam rezerve vode te ubrzo krećem u full-frontalni napdan na cestu. Cesta je duga, ali valovite i rupičasta. Teško je na ovakvom terenu održavati neki tempo no velikom većinom puta mi je to uspijevalo. Nekoliko puta sam silazio s bicikla kako bih malo odmorio noge. Činilo mi se da je ovo gore od utrke Ivanec – Grebengrad koju sam pretrčao prije par tjedana.

conquerOfIvanscica

Trebalo mi je otprilike sat vremena od Žganog vina do vrha. Sat vremena muke koje sam skoro požalio. No kada sam stigao odmorio sam se te je sada slijedio brzi spust prema dolje (20 min). Uslijedio je ugrijani povratak doma po usijanom asfalt.

Čevo party

Dan nakon pokoravanja Ivanščice bilo je vrijeme da okrenem na trčanje. Ljetna cross liga Čevo koja se održava već petu godinu primamljiva je s svojih 2km trčanja po vrlo strmom terenu.

Odlučuio sam i taj dan početi s malo bicikliranja. Četrnasest kilometara točnije koliko je start utrke daleko od Varaždina. Nakon uplate “kotizacije” koja će pokriti gemište i roštilj na vrhu malo još sam se malo razgibavao te istezao. Bio sam uzbuđen jer još nikada nisam trčao na Čevo (ako ne računamo onaj put kada sam promašio stazu). Bilo je tu raznih profila trkača od onih polu-profi do onih amaterskih u koje i sam spadam.

Start je bio na mostu preko Bednje. Krenuli smo oko 9 sati ravnom čistinom desno prema planinanrskim putevima Čeva. S obzirom na gužvu podigla se i prašina iza prvih trkača. Krenuo sam laganije no čvrsto sam se držao kada su počele prve strmine. Znao sam da bih mogao izdržati barem kilometar uspona s ovim tempom. Nažalost Endomondo se malo zblesiro te me uopće nije pratio.

Oko prvog kilometra nagib se povećao te sam morao prijeći na ubrzano hodanje. Više nije bilo toliko mjesta za trčanje no tempo mi je bio postojan. Do vrha sam došao za 20:05 min. Za prvi put sam bio vrlo zadovoljan. Rezultat na kojem se može poboljšati. Nakon male okrijepe odlučio sam se spustiti dolje te se veselo odpeljao doma.

Puntijarka reloaded

Bio je to još jedan naporan dana na poslu. Neki ljudi se ponašaju kao djeca potaknuti vanjskim faktorima. Kontrola je ključ uspjeha (Control is the key to success). No nakon dva tjedna izbivanja s lige Puntijarka odlučio sam ponovo trčati, te sam se tome veselio kao malo dijete. Taj dana sam jeo sve što mi je došlo pod ruke no banane su bile moj najčešći prehrambeni proizvod.

Taj dan sam potukao prvobitno postavljeni rekord te spustio vrijeme na 38:45. Ostvarenju rekorda pridonijele su i povoljnije vremenske prilike te manja temperatura.

puntijarka_reloaded_8_kolo

Ponovno rušenje rekorda se zbilo na zadnjem kolu kada sam se već upoznao s stazom. Na predzadnjem kolu sam bio odlučan te nabrijan na postavljanje novog rekorda no krenuo sam prebrzo te brzo ostao bez snage. Na zadnjem kolu sam se tempirao. Srezao sam vrijeme za 25 sekundi (38:19).

puntijarka_reloaded_12_kolo

“opaka” utrka

Zadnje iskušenje prije “kraja” ljeta je bila utrka na Čevu s gemištima. Organizatori su je prozvali “opaka” utrka jer je svaki natjecatelj trebao popiti 2 litre gemišta te istrčati 2km koliko je bilo od starta do cilja utrke koje je bilo na vrhu Čeva (kod popularnog inoksa).

Utrka je trebala početi oko 15 sati no bilo je nekih manjih zapreka te smo krenuli tek oko 15:15. Vrijeme nam je bilo naklonjeno i sunce se sakrilo iza oblaka. Najavljivali su i kišu no nadali smo se da je Vakula pogriješio. Bez obzira na sve bilo je dosta toplo i nešto hladno bi bilo super da olakša naš uspon na brdo.

Razgrabilo smo gemište koji su bili uredno poslagani na platformi kraj starta te nazdravili još jednom prije nego je vrijeme počelo teči. Počele su teči l litre gemišta niz grla žednih trkača. Prvih pola litre je bilo malo toplije nego što je bilo očekivano no ubrzo je večina ispraznila čaše te pohrlila po stazi koja je vodila prema Čevu.

Malo sam falio na startu no ubrzo sam dostigao mnoge sporije trkače te došao do druge “kontrolne” točke gdje je gemišt bio puno hladniji nego na startu. Iako sam mislio da će nakon pola litre gemišta biti koma za trčati, litra je potvrdila da to neće biti problem te uz stalno podrigivanje nije bilo drugih nuspojava.

Kod treće okrijepne postaje susreo sam Gorana i Anu s kojima smo se trebali susresti na vrhu. Ovdje je bilo grdo jer se nagib opako povečao. No tu sam se spretno provukao te ušao u zdanji dio nazvan Tafrinina staza. Prešao sam tu par natjecatelja te pošao dalje. Cilj je bio blizu a s njim i zadnji gemišt. Zadnji gemišt je ispijen za 29:37 min što nije loš rezultat. Bojan je bio 3. te je zadnji gemišt popio za 24:20 min.

20901748_1418286928286177_7984549426441987130_o

Ana i Goran su došli uskoro nakon mene te je slavlje moglo početi. Popilo se još par gemišti te počastilo s roštiljom. Veseli i nasmijani nakon proglašenja pobjednika krenuli smo prema dolje. Put je bio opasan i trnovit jer nas je tek sada “šupila” sva ona količina alkohola koju smo popili te sam ja malo završio u grmlju, a čuo sam da  je i Boja imao sličnu avanturu. Sve u svemu jedno super popodne koje je spojilo nespojivo – alkohol i sport.

I eto tek sada u studenom dovršavam ovaj davno započeti tekst koji opisuje neke od ljetnih utrka i aktivnosti koje su ga obilježile. Šlag na kraju! Sezona (trčanja) je gotova, a sada slijede pripreme za slijedeću. Tu se naziru zimske lige kao Lagvić (Sljeme) i zimska brdska liga (Ivanščica) kao vikend treninzi koji će nam pomoći u tome.

Oglasi

return to the blaze

12. kolo cross liga Drava

Nikad nisam mislio da će povratak na Dravu i u kros ligu biti tako težak. No došao je i taj četvrtak kada je održano prvo kolo nakon ljetne stanke. Kao i obično krenuo sam oko pola šest do starta utrke no ovaj put sam krenuo biciklom s obzirom da sam imao obveze u gradu neposredno nakon utrke (Špancir je bio u punom jeku, te je bilo potrebno to fotografski popratiti).

Uobičajeno zagrijavanje je već standardna rutina koju obavljam prije svake utrke. Odlučio sam trčati u novim tenisicama marke Salomon koje sam nabavio subotu ranije. Iako su izvana dosta tvrde morao sam isprobati kakvo će držanje imati na šljunčanim stazama Drave. Bilo je vrlo vruče te su se svi trkači držali hlada do samog početka utrke.

Kao i obično startao sam dinamično te počeo jakim tempom. Nakon prvog kilometra tempo mi je bio vrlo dobar no predamnom je bilo još četiri. Počeo sam se konsolidirati nakon prolaska prvog mosta i radio na tome da vratim stabilan ritam disanja. Pace mi je naravno pao te je disanje bilo otezano s obzirom na visoku temperaturu. Negdje na polovici drugog kilometra došlo je do logističkih problema, odvezala mi se tenisica te sam morao stati kako bih mogao nastaviti trčati.

Situacija se popravila nakon prelaska mosta jer nam je sunce sada bilo iza leđa i bilo je sjenovitih djelova koji su malo ublazavali žegu. Svakakve misli su mi prolazile glavom no vecina njih je bila optimisticna i govorila da nastavim trcati. Iako mi je tempo pao jos uvijek sam ga drzao ispod pet minuta po kilometru. Prolaskom drugog mosta bilo je vrijeme za zavrsetak utrke. S zadnjom miljom predamnom trcao sam prakticki solo, a trkaci ispred i iza mene su bili na distanci od 50-ak metara. Nije bilo bojazni od napada s leđa te sam se lagano ušetao u cilj (26:23).

21083178_503954466603475_2807965522142165920_o

Tenisice su dobro odradile svoj posao te nisam imao previse zamjerki osim onog jednog odvezivanja vezica. Sjeo sam na obliznju klupicu i započeo dijalog s mlađim kolegom trkacem.  Nuspojave mojeg ubrzanog tempa ocitale su se u bolovima mišića, ponajvise lože te kvadricepsa. Ovo nije bila dobra vijest s obzirom da sam za dva dana trčao polumaraton.

12.kolo

Sad sam 10. u ukupnom poretku no samo zbog toga što kolega trkač ispred mene nije sudjelovao na ovom prvom jesenslom kolu. Malo po malo se stvari privode kraju te se ponovo približava utrka sezone – Ljubljana na kojoj sam odlučio otrčati 42 km.

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.