boroša aftermath

8. kolo kros liga Drava 2018

Oglasi

Nakon vrlo aktivnog vikenda došao je tjedan u kojem sam odradio samo jedan trening te sam se čuvao za četvrtak. Vrijeme je bilo promijenjivo tokom cijelog tjedna što mi je pasalo jer nije bilo niti prevruče niti prehladno. Tako je bilo i ovog četvrtka, bilo je polusunčano jutro te su se onda nadvili oblaci.

Sat vremena prije utrke počela je lijevati kiša što je dodatno ohladilo atmosferu. Krenuo sam malo poslije pola sedam do starta, uplatio startninu te se zaputio preko mosta. Ostavio sam bicikl na ogradi bazena koji ovih dana prolaze temeljnu obnovu. Čak su i postavljeni plakati kako su izgledali u svojem punom sjaju.

Par minuta prije starta kišica je zaprijetila s par kapi, ali ništa što bi značajnije utjecalo na tok utrke. Tjekom zagrijavanja osjetio sam stezanje mišića u ljevoj nozi i blagu bol koja je bila samo trenutna. Kada sam se rastegnuo nije više bila prisutna. Krenuli smo točno na vrijeme. Ovaj put sam se pozicionirao dosta blizu prvog reda te nisam imao puno ljudi za prestizanje.

32781649_622275078104746_4509571337013952512_o

Prvi kilometar je brzo prošao i opet sam imao dobro prolazno vrijeme (4:03). nastavio sam dalje no odlučio sam se ne zaljetati već da sve ide svojim tokom. Na drugom kilometru je slijedio očekivani pad tempa. Be obzira na sve disanje mi je bilo postojanjije. Ohlađena atmosfera je pridonjela tome. Na trenutak me zabrinulo sunce koje je izašlo iza oblaka te je pucalo direktno na nas trkače. I kada smo bili već na trećem kilometru nisam gubio snagu kao prije već sam gurao naprijed. Čak mi niti tempo nije bio tako loš.

Nastavio sam dalje držeći priključak s ostalim natjecateljima. No tu me nekoliko njih prestiglo. Još uvijek nisam bio toliko umoran što to često bude slućaj prije četvrtaog kilometra. Tempo mi je bio postojan. Tako je bilo i do kraja. Iako sam malooo ubzao na zadnjem kilometru. Imao sam neviđenu snagu koju niti sam ne znam odakle sam čupao. Niti kada sam ušao u cilj nije mi bilo toliko teško kao na ranijim kolima. Rezultat: 23:56 i novi osobni rekord, staze kao i onaj na pet kilometara koji sam spustion za 15 sekundi na 21:32.

8. kolo kros liga Drava

Izgleda da mi je Boroša opet pomogla da poboljšam svoj rezultat na kratim stazama. Eh, da je barem Boroša svaki mjesec 😉

side-wind-er

5. kolo cross liga Drava

Dan je počeo kao i svaki ovaj tjedan. Visoke temperature i sunce koje se probijalo kroz oblake. No kako sam danas radio uz otvoreni prozor s pogledom na kuču od susjeda, osjetio sam lahor koji je puhao dosta jako. Kako je dan odmicao dosta se naoblačilo te sat vreemna prije utrke činilo se kao da bi moglo pljusnuti.

Cijeli dan sam se vozao bicom po gradu i obavljao poslove koje sam imao za obaviti. Tako sam krenuo i na utrku bicom. S obzirom da je vjetar tukao s sjevera išao sam malo izmjenjenom rutom nego uobičajeno. Došao sam na štand s prijavama i uplatio startninu.

Kako sam prelazio pješački most osjetio sam par kapi koje su pale iz oblaka. Ostavio sam bic na uobičajenom mjestu te se počeo zagrijavati. Kako su minute prolazile tako je intenzitet kiše porastao. Par minuta prije starta bio je to već pravi pljusak. Poredali smo se na startnu liniju i onda smo čekali da se sudac prošeće preko pješačkog mosta. Svi su zazivali što brži start.

I krenuli smo! Pljusak se držao možda još kojih 500 metara utrke ili se to tako samo činilo jer utrka prolazi ispod krošanja drveča. Nakon kilometra izašli smo na čistinu te je kiša zasigurno prestala. Iako sam imao dobar tempo samo sam produžio za trkačem ispred sebe. Nisam osjećao preveliki umor. Da li se to osjete moji kondicijski treninzi s Čeva ili ne znam kaj? Disanje mi je bilo oke i nastavio sam dalje.

Onda se desilo nekaj kaj ne znam jel bio slučajnost ili sudbina. Odvezala mi se lijeva tenisica i znao sam da ću uskoro morati stati. Trčao sam taman malo prije mosta. I onda sam stao. Možda me prao adenalin ili kaj no motorne funkcije ruku su mi bile usporene. Rekao sam sebi: polako diši. Zec ide oko stabla i onda u rupu. Zavezao sam teniscu i krenuo dalje preko mosta.

Sat je ubrzo odzvonio za 3km. Imao sa solidan tempo s obzirom da sam stao i zavezao tenisicu (4:30). Da, to je taj tempo kad stignem i tenisicu zavezati. 😀 Išao sam dalje no malo sam izgubio mjesto u poretku. Rekao sam: nema veze. Koljena su mi bila opuštena te sam gazio naprijed. Odzodio je i četvrti km no nisam mario za tempo. Nastavio sam tempom svog tijela.

Kada smo se približavali cesti čuo sam glasove iza sebe. Neki su se ljudi spominjali. Prelaskom ceste pojačao sam tempo. Bilo je oko kilometra do cilja i sada je bilo vrijeme da još više potegnem. Na čudo nije bilo toliko teško.

31318247_611752542490333_5125063832980422656_n

Kada sam utrčao u cilj ostao sam u čudu kada sam čuo vrijeme: 24:08. Štaaa? Jel sam ja halucinirao? No pogled na sat je potvrdio to vrijeme. Obuzela me blaga euforija. Čak sam postavio i novi rekord na 5km: 21:44 što je 11 sekundi bolje od prethodno postavljenog rekorda. Bilo je još nekih novih rekorda no ovi su mi bili najbitniji.

05

Kada sam pio vodu poslije utrke neki like je rekoa da je ova liga predvidljiva. Uvijek pobjedi ili ovaj ili onaj lik. Po mome su pobjednici oni koji poboljšavaju svoj reziltat iz kolo u kolo.

trial and error aka spring blaze

4. kolo cross liga Drava 2018

inferiority complex

Naš život je uvjetovan dvijema stvarima: genetikom i odgojem. Kako se naš roditelji i stariji ponašaju prema nama uvelike utječe na naš razvoj. Kažu da su prve tri godine djeteta najvažnije. Možda je to odskočna daska za djete ili kutija koja će gušiti njegov razvoj.

Zbog odgoja sam valjda ono što jesam (mind the “valjda”). Oko njega je izgrađena moja osobnost. Od svih osam simptoma ovog kompleksa podlježem svima njima. No ako znam da podliježem nećemu onda znam kako se oduprijeti porivima koji su izgrađeni u meni. Sve što je naučeno može se odučiti, jel ne?

..flashforward na 4. km utrke…

Sunce je nemilosrdno pržilo i već sam razmišljao: odustani. Po glavi su mi počele skakati svakakve misli. Počeo sam razmišljati o događajima od prije dvije godine i da li ću ponovo učiniti istu pogrešku. Svijest mi se uključila da idem prema istom rezultatu no da li sam spreman da promijenim nešto. Imam li ja taj kapacitet. S obzirom na prije dvije godine izbacio sam iz života jednu gadnu naviku koja me mnogo godina proganjala te po tome da situacija je bolje nego prije dvije godine. Albert Einsein je rekao: “Ludost je ponavljati isto i očekivati različiti rezultat”.

..back to present time..

Cijeli dan je bio jako topao te se temperatura popela preko 20 stupnjeva. Ovo kolo sigurno neće biti kiše. Odlučio sam otići na utrku biciklom jer sam tako mogao ponesti dodatnu vodu koju sam prethodno stavio na led. Došao sam i prijavio se za utrku. Vidio sam čak i Sonju koja se izgleda ponovo digla iz mrtvih nakon Istre.  prešao sam preko mosta i krenuo s istezanjem i laganim zagrijavanjem.

Bilo je fest vruče i znao sam da će biti još gore kad krenemo trčati. Startao sam iz sredine. Bila je jako gužva na startu jer je sunce izmamilo puno ljudi. Probio sam se na desni bok i krenuo sredinom prema naprijed. Pokušavao sam ne brzati te sam konačno poslušao savjet koji sam dobio na osiječkom polumaratonu – opusti koljena. No to ima “negativni” učinak jer se cijela sila prenosi duž cijele noge prema kvadricepsima. S obzirom da još uvijek trčim u disbalansu to mi definitivno može uništiti mišiće. No s druge strane možda počnem ispravnije (brže) trčati.

U drugi kilometar sam uletio tempom 4:12 te sam se osjećao dosta dobro. Čak sam nakon kilometra i pol osjetio da imam snage za potegnuti. Pratio sam trkača koji me prestigao do mosta i tada je krenula spomenuta kriza. Zašto, kako dalje, koji je smisao života? U hladu se tražilo mjesto više.

Bez obzira na spomenuti umor išao sam dalje. Moja negativnost me potjerala dalje ili je to bio učinak visinskog treninga na Čevo od prošlog petka. Četvrti i peti kilometar su brzo dozujali i prozujali, jer sam bio okupiran vlastitim mislima. Jedino kaj sam uočavao je bila ženska trkačica koja je bila pola klika ispred mene. Jedna od onih koja nije redovna na ovoj ligi.

31073056_608204826178438_8793091849385410560_o

Ubio sam i tih zadnjih šesto metara i uletio u cilj s neočekivanim rezultatom 24:53. Najbolji rezultat sezone kao i poboljšanje od skoro pola minute. Bio sam presretan kada sam pogledao na sat i vidio to vrijeme. Znači, ipak se kreće. Znači, ipak se mijenja.

4_kolo_cross_liga_2018

into the overflow

3. kolo cross liga Drava

Biti će ovo kratak osvrt na jučerašnju utrku kros lige Drava. Ovaj puta nije bilo puno kiše nažalost, iako se tijekom dana situacija mijenjala konstantno. Odlučio sam se za kraću varijantu dresa no poduplao sam gornji dio. Kada sam trčao prema startu nosio sam laganu jaknu u kojoj sam se malo oznojio te dok sam došao do prijavnog pulta morao sam je skinuti.

Krenuo sam ovaj put iz drugog reda te sam potegnuo dosta jako. Jedna od natjecateljica je rekla 3:30 nakon kojih 200m utrke. Morao sam smiriti situaciju te sam usporio. Bilo mi je oke za trčati, no znao sam da će mi doljnji sloj biti problem kasnije. Nakon prvog kilometra imao sam prolaz 4:05 što nije bilo loše.

Naravno na prolazu drugog i trećeg kilometra ta brojka se ovečala na 4:35 i 4:45 što je bilo i očekivano. Vručina koja je navirala iznutra remetila mi je koncentraciju te sam mislio da neću dovršiti utrku. No pri kraju nas je malo pošprijalo nekoliko kapi kiše što je jako godilo. Na kraju sam potegao i završio utrku s rezultatom 25:28 – sedam sekundi lošije nego prošli put te puno lošije od mog trenutnog rekorda koji treba skinuti.

30689237_604830686515852_1212813032548204544_n
malo sam dobio boju pri kraju

snow, mudd, cold water and everything in between

Crazy Hill Trail – 2018

Integritet i odlučnost su jako važne odlike u svijetu trčanja. Posebno ako se suočeni s nedostatkom snage i terenom koji te svakim korakom tjera da jednostavno odustaneš.

Ovo je jedna takva priča. Uvjeti koji su vladali na ovogodišnjem izdanju Crazy Hill Trail-a baš su bili crazy. Iako je vrijeme bilo super i povoljno za vanjske aktivnosti, zbog topljenja snijega uzrokovanim proljetnim temperaturama teren po kojem se kretala trasa traila je bila zanimljiva i izazovna.

Došli smo oko devet u Ludbreg što nam je dalo dosta vremena da se pripremimo za utrku čiji je start zakazan za pola jedanaest. Stigli smo i kavu popiti sto mi nije navika prije utrke. Ove godine svi natjecatelji su krenuli zajedno i oni s manje i oni s veće trase na koju sam ja išao. Nakon početnih par kilometara po asfaltu skrenuli smo na šljunčanu podlogu te je slijedio prvi spust. Ravno u jarak. Blatnjavi traktorski put na djelovima pokriven snijegom odavao je ono što nas čeka.

28699128_2091634300901515_1490891964270678131_o

Na četvrtom kilometru došli smo do račvanja male i velike trase. Velika je skrenula desno preko nabujalog potoka gdje je krenuo uspon u brdo. Nakon kilometra trasa je potpuno bila pokrivena snijegom, s obzirom da je tuda prošlo već dosta ljudi put je bio varljiv. Izmjenivao sam trčanje s hodanjem obzirom na količinu snijega koja se nalazila na trasi i da li smo se kretali uzbrdo ili nizbrdo.

Staza mi se svakim prijeđenim kilometrom činilia gorom. Blato se izmjenjivalo s lokvama i bljuzgom, koja se stvarala na mjestima gdje se snijeg ubrzano topio. Prvih 10 km je brzo prošlo čak i nekoliko km poslije nije bilo loše. Bilo je tu i scena iz crtiča. Jedan je jedan natjecatelj na skliskoj podlozi počeo zamahivati nogama jako brzo no to mu nije pomoglo da padne u blato. Počeli smo uspon po čistoj cesti gdje je voda utrla svoj put i napravila vododerinu. Kilometar ili dva nakon toga bila je slijedeća okrijepna točka kojoj sam se vrlo obradovao.

28617057_2091855524212726_3290141811285387652_o
“što mi je to trebalo” pogled na 17 km utrke

Slijedio je mokar spust po snijegu i blatu u dolinu. Ovo mi se činilo kao najgori dio staze jer mi je čarapa opet bila mokra. Nije bilo drugog izbora nego kretati se. Opet smo ušli u šumu u kojoj nas je dočekao snijeg i ragažena bljuzga. Opet sam par puta namočio čarapu.  Kretali smo se sporo te se naša trasa bila ispresjecana već prije nabujalim potocima. Napokon smo se dočepali ceste gdje je dosta ljudi pohitalo naprijed no ja nisam imao snage za išta takvo te sam ubrzanim korakom grabio naprijed.

Preostalo je još 10km do kraja te sam u glavi lagano počeo odbrojavati. Veselio sam se svakom javljanju mog sata da sam prešao još jedan kilometar. Došao sam do poznatag dijela koji je označavao da je blizu zadnja okrijepna postaja, a onda još samo 8 km do kraja. Samo.  Tih zadnjih 8km je naravno vodili kroz šumu i oni lijepi dijelovi od prošle godine su bili iskvareni. Na jednom dijelu prelazili smo preko još jednog nabujalog potoka preko kojeg nije bilo puta prijeko nego smo morali zagaziti u njega. Još jedno močenje čarapa.

Znao sam da je kraj blizu. Visibabe su prekrile brežuljke gdje nije bilo nimalo snijega. Skrenuli smo na cestu i to je bilo to. Preostalo je manje od dva km do cilja koje sam s guštom istrčao. Utrku sam završio u vremenu 5h 7min i 49sec.  Utrka koju sam zapravo vodio sam sa sobom. Deset puta sam planirao odustati no nešto mi je govorilo: Još samo jedan korak. Utrka koja je postala metafora za život. I kada ti se ne da, moraš nastaviti.

Indian summer blast

1. kolo Lagvić

Bio je prekrasan sunčani jesenski dan. Zadnji takav prije najavljene kišurine. S prijateljima sam se dogovorio da idemo trčati na Sljeme. Zadnji veliki test prije nadolazečeg maratona.

Jutro je bilo svježe, kao i uvijek nakon vedre noći. No ubrzo se sunce diglo i donijelo tako potrebnu toplinu. Oko 9 smo se potrpali u auto i krenuli prema startu u podnožju planine. Iako koliko smo nadmorske visine pobrali do starta činilo bi se da smo pola puta prevalili u autu. Pokupili smo i usput Sonju koja se javila da bi takoder išla. Došli smo tako oko pola 10 do Šestina gdje smo se nakon upornog traženja parkirnog mjesta konačno i našli jedno.

Dan se svakim trenutkom postajao lijepši, topliji i bolji. Idealno vrijeme za trčanje po meni, s obzirom da se penjemo na planinu. Prijavili smo se i krenuli s laganim rastezanjem i zagrijavannem. Neki više od drugih. Svatko po svom nahođenju i osjećaju.

Na startu je bilo mnogo trkača kao i srednjoškolaca koji su bili obvezni biti tu. Sada kada je došao trenutak utrke bio sam uzbuđeniji više nego ikad prije. Vidio sam šaren svod lišća koje se mijenja iz ljetnog zelenog u žučkasto – smeđi jesenski ton te sam ostao očaran. Čekirao sam i sporednu cestu koja je bila potpuno pokrivena tim lišćem te sam si zapamtio lokaciju koja bi bila prigodna za neki photosesion.

I krenuli smo! Ana i ja smo odabrali cestu dok su Bojan i Sonja isli trailom stazom do vrha. Krenuo sam malo jako no ubrzo sam usporio kada se nagib pod nogama počeo povečavati.  Prestigao sam par ljudi no par ljudi je prestiglo i mene. Cesta me odmah dojmila s obzirom na lišće koje je bilo prosuto po rubovima. Kao prizor s neke od super kul fotografija kakvih bih htio napraviti. Kada smo dosli blizu Kraljičinom zdencu dostigla me Ana. Pogledom na desnu stranu preko jarka i uočio i Bojana koji je trčao trail stazom.

Nakon što smo prošli taj poznati dio odvojili smo se lijevo te krenuli vijugavom cestom do vrha. Uspon je bio opak no Ana i ja smo držali tempo. Uz sunčane dijelove ceste na kojima je bilo vruče tu su bili i sjenoviti djelovi na kojima je puhao jak vjetar koji je nosio svježinu. Nakon polovice puta počeo sam malo zaostajati za Anom koja je od prije bila upoznata s stazom. No nisam posustajao te sam držao priključak. U daljini smo vidjeli par trkača koji se također hrvao s brdima. Za razliku od njih mi niti u jednom trenutku nismo stali. Ovdje su godine i mladost bile presudne. Tu je bilo i biciklista koji su se punom brzinom spuštali niz polupraznu cestu.

Nakon teške prve polovice slijedio je mali ravni dio gdje sam konsolidirao snage te ih taktički raspoređivao po usponima koji su slijedili. Koju milju pred cilj kada sam ugledao toranj pred sobom znao sam da je to to. Odvojio sam se od Ane i krenuo u završni juriš. Iako nisam bio ziher koliko ima do kraja davao sam sve od sebe. Nakon dva skretanja pojavio se poznati prizor završnog uspona do restorana kraj odašiljaca gdje je bio i cilj. Zapeo sam svim snagama te uz Bojanovo bodrenje uletio u cilj. Sat mi je pokazivao 57:28. To je po meni bilo super za prvi nastup. Ana je dosla desetak sekundi iza mene.

22549731_10211663480115430_3552133778236768696_n

Mislio sam da će mi za ovu avanturu trebati barem sat i pol no uz dobrog partnera za trčanje trebalo mi je puno manje. Popio sam nesto soka i vode te krenuo u zen solo spust natrag po cesti. Svi ostali su se otisli okušati u Lagvic treku aka. gubljenja po Sljemenu. Trebalo mi je oko 47 minuta da se vratim do početne pozicije gdje sam se sunčao na ugodnom jesenjem suncu.

lagvić_1

catching the moon

4. Grawe nočni (polu) maraton

Volja je ključna za uspjeh kao i dobro planiranje. Moje planiranje ovog ljeta je malo zakazalo pa tako sam tako zakasnio s prijavom na nočni polumaraton. No s obzirom da je dosta ljudi odustalo od sudjelovanja nabavio sam svoju startninu dva tjedna prije samog događaja. Moji frendovi iz Zagreba su se žestoko pripremali za sudjelovanje s obzirom da su se prijavili na maraton. Čak smo jedno jutro trebali ici zajedno trčati no zbog manjka komunikacije ja sam ostao doma spavati dok su oni istrčali trening maraton.

Nakon relativno lošeg istrčanog prvog jesenskog kola cross lige Drava dao sam si dan odmora prije ovog jedinstvenog polumaratona. U petak poslije posla sam otisao s kolegom fotografom do susjedne Koprivnice gdje se održavao Renesansni festival na kojem nikada nisam bio te sam iskoristio ovu priliku da ga posjetim. Iako sam bio u malom konfliktu da li da ostanem u Varaždinu te da fotografiram jedan lokalni bend koji mi se sviđa, donio sam odluku da pođem u drugi grad. To vece nisam bas nešto većerao s obzirom da sam odmah nakon dolaska s posla išao za Koprivnicu te sam usput pojeo samo bananu. Preskakanje obroka je neprijatelj kod priprema za utrku, a kod mene je zbog zaposlenosti to u zadnjih tjedan dana to bila česta pojava (ili mizerno mali obroci).

Tu noč (dan prije utrke) sam spavao klasičnih 7 sati bez obzira što sam išao spavati oko pola 2. Ujutro sam obavljao poslove koje sam morao te mi je tako dan brzo prošao i već je bilo vrijeme da krenemo za Zagreb. Bio je vruč dan te sam znao da će takva biti i utrka.

Sastao sam se s prijateljima s kojima sam išao na utrku. S obzirom da je njima to bio prvi maraton oni su bili uzbuđeniji nego ja. Već sam trčao na ovoj utrci pa sam znao što mogu očekivati. Došli smo na Bundek taman kada je počinjala utrka na 4,2km. Malo smo razgledavali štandove koji su tamo bili postavljeni prije nego smo se počeli zagrijavati. Prilikom zagrijavanja zverinjo sam okolo te spazio frendicu Viktoriju koju več dugo nisam vidio, a trčala je več završenu malu utrku.

Poredali smo se iza startne linije te nestrpljivo čekali start. Pjesmom RHCP-a (Can’t stop) i dizanjem svjetlećih narukvica u zrak odali smo počast preminulom mladom trkaču koji je poginuo mjesec dana prije, a trebao je nastupiti na ovom polumaratonu. Vrijeme starta se približavalo te je uskoro krenulo odbrojavanje. Tada je more ljudi krenulo trčeći tempom svoje utrke 10-kilometraši, polumaratonci, trifrtalja maratonci te maratonci. Krenuo sam iz drugog reda te uhvatio dobar početni tempo.

Prvih par-sto metara podloga se mjenjala između pjeskovite na kojoj se diglo puno prašine te asfaltiranih staza namjenjenih šetnji i bicikliranju oko Bundeka. Nakon manjeg asfaltnog dijela ponovo skrečemo lijevo na pjeskovitu podlogu prema nasipu. U ovo trenutku nebo je bilo obasjano zadnjim sunčanim zrakama pa su oblaci poprimali lijepe nijanse crvene i ružičaste. Nakon malo prestizanja uskladio sam svoj tempo s grupicom ispred sebe.

Tada su se počeli nizati monotni nasipski kilometri. Topot trkača je odzvanjao prašnjavim nasipom. Samo se tu i tamo čuo neki tihi razgovor između trkača. Na zapešću mi je bljeskala narukvica koja je reagirala na svaki zvuk. Sjetio sam se Ane koja je rekla da će je skinuti ako će joj postati naporna. Meni je postala, ali je nisam skidao već sam je ostao da lamata na lijevoj ruci.

Kada sam došao do 5. km skužio sam da mi je tempo u zadnjih par kilometara prebrz s obzirom da je grupu ispred mene vodila ultramaratonka koja je na kraju bila druga u disciplini maratona (a i Endomondo mi je rekao da je pace manji od 5min/km).

Makar su u prvih deset kilometara bile dvije okrijepne postaje, nisam se zaustavio niti na jednoj. Na drugoj okrijepnoj je jedan stariji gospodin vikal “Zemi vode bu ti lakše”. Imao sam svoj plan opskrbe te ona trenutno nije uključivala unos tekučina. Nedaleko od druge okrijepne postaje nalazila se i cheer zona gdje su se bacali konfeti, davali high-fiveovi i navijalo za trkače koji su prolazili. Nakon ovakvog pozitivnog ohrabrenja privremeno raste i tempo. Barem je tako bilo u mom slučaju.

21078512_1930652577176740_6204682899822294153_n

Neregularni dio ove utrke je bilo uključivanje stepenice koje na par mjesta razbijaju monotoniju. Prvi krug smo završili silaskom s nasipa u park gdje smo trčali po vijugavim stazicama. Tamo su nas volonteri usmjeravali kako ne bi zalutali s pravog puta. Tu sam čuo i pucnjeve koji su mi se učinili kao vatromet. Kada sam s svoje desne strane vidio nebo prošarano bojama znao sam da sam bio u pravu. Na ovom dijelu me prestigla Ana što me začudilo jer se ona natjecala u dužoj disciplini maratona. Prelaskom preko žaruljicama osvjetljenog mosta uletio sam u startno – ciljnu ravninu poslije koje se nalazila feed zona na kojoj sam uzeo čašu. Nisam znao što je u njoj i bilo mi je žao što nije bila voda. Bila je cedevita koja nije potpuno utažila moju žeđ.

21122560_10213912886557626_6430257524279123897_o
Photo by: Damir Senčar

Nastavio sam dalje sada mračnijim putevima prema svijetlima nasipa te još malo prašine. Sada je bilo prohodnije te nije bilo toliko trkača ispred mene. Neki su već završili utrku dok je velika večina polumaratonaca tek ulazila u završni krug. Noge su mi sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Moje pripreme za ovaj nočni polumaraton nisu bile tako intenzivne kao prošle godine. Iako sam išao na dosta brdskih utrka nisam vježbao ono što je najvažnije kod polumaratona – dužinu.  To se moglo osjetiti i nakon istrčanog 15-tog kilometra kada je počela mini kriza. Razne misli su mi prolazile glavom od te da odustanem do one da prodam startninu za maraton za Ljubljanu.

Sada je bilo vrijeme da se skoncentriram. Znao sam da je okrijepna postaja blizu te da ću tu moći malo odahnuti. Kolona trkača ispred mene činila mi se beskonačnom te mi je falio onaj osjećaj od prošle godine kad sam je na momente izgledalo kao da trčim jedan od solo treninga. U mraku nasipa naišao sam na okrijepnu stanica koja je donijela toliko potrebno osvježenje. Nakon nje bio sam smireniji i koncentriraniji. Noge su mi još uvijek bile teške, no vratila mi se volja.

Cheer zona mi je vratila malo poleta u noge. Brojio sam kilometre koji su mi preostali, a i znao sam da mi još preostaju tri seta stepenica dva mosta i parkić. Nakon prvog mosta znao sam da sam 2 km od cilja te sam postupno dizao tempo. Jače sam stisnuo nakon zadnjih stepenica. Kako sam brzo išao skoro sam fulao sktetanje prije zadnjeg mostića. Dobio sam poticajni pljesak iz kafića u blizini. Nastavio sam hitro dalje prema cilju. Ponovo sam preletio mostić i uletio u cilj skoro pokupivši djevojku koja mi je pružila medalju.

nočni

Nastavio sam dalje do vode i okrijepe koja se nalazila kojih 100 metara dalje. Malo sam se osvježio te krenuo do auto da se presvučem. Taman kada sam se vratio u startno-ciljnu ravninu vidio sam Bojana koji je po meni ulazio u svoj treći krug (kasnije sam saznao da je to bio 4. krug). Sjeo sam blizu mostića prije cilja i čekao. Prvo sam spazio Anu u ulasku u njezin zadnji krug. I nakon pola sata, na moju veliko iznenađenje došao je i Bojan. Komentator ga je proglasio prvim i euforija je mogla početi.