Puntijarka ALL IN

Puntijarka 2018 – zadnje kolo

Oglasi

Došlo i dugo očekivano zadnje kolo Puntijarke. Bio sam super nabrijan jer sam bio odlučan da nakon par loših kola napravim novi PB. Svi ostali su bili pod dojmom utrke u Paklenici koja je kako ime implicira bila paklena. Izmorila ih je vručina zagrijanog kamenjara i usponi.

Na startu je vladala standarna guzvancija te sam ponovo trazio mjesto što blize prvom redu. Kako smo krenuli probio sam se kroz more ljudi i hvatao korak s Veronikom Jurišić. Nakon kilometra u njenom tempu skuzio sam da ne mogu baš potpuno pratiti njen tempo te sam odustao od potjere.

Ovaj prvi dio mi se uvijek čini kao najgori jer je blag uspon, a korijenje i kamenje često izbija iz zemljane podloge. Trči se koliko možeš. Uvijek brojim desne zavoje koje moramo priječi prije Njivica. Ima ih tri i onaj zadnji uvijek je najgori. Poslije njega se nalazi zadnji uspon prije polovice utrke. Na njemu ili trčim ali najčešće znam prohodati par koraka. Čuvanje snage kak’ bi se reklo.

I ovaj put sam odmorio noge kako bih ih pripremio za muku koja dolazi. Eh, da cijelo vrijeme pod nogama mi se motao pas koji je pripadao trkačici koja je na kraju došla dvadesetak sekundi poslije mene. Moglo bi se reći da mi je bio pacer.

cute…but NO

Prolaskom Njivica ušli smo u strmiji dio staze na kojem sam stalno imao osjećaj da me netko prati. Mislio sam da je Patriša iza mene s obzirom da sam čuo ženske uzdisaje s vremena na vrijeme. Đole i ona su sigurno u pozadini razrađivali plan kako da me se riješe. No bio sam motiviran i odmoran te nisam to mislio dopustiti.

S obzirom da sam imao dobro prolazno vrijeme na Njivicama (najbolje do sada) nastavio sam jakim tempom te kombinirao trčkaranje i hodanje na strmijim dijelovima. Na ravnom dijelu prije jednog od zadnjijih uspona potegao sam koliko je išlo. Iza sebe sam čuo žamor glasova. Ne, danas Patriša, ne danas – pomislio sam.

Na zadnjim bregovima davao sam sve od sebe te sam svu snagu preusmjerio na noge. Svakim korakom da prenesem što više te energije na površinu. Nisam imao problema s vrtoglavicom niti pregrijavanjem. Uvijeti su mi bili skoro pa idealni. Bojan je bio dvadesetak metara ispred mene. No djelio nas je samo zadnji uspon. Šparao sam se ne požurujući u zadnji uspon. Tek zadnjih  pedesetak metara sam krenuo u zadnji juriš. Juriš na novi PB. Kada sam čuo vrijeme ostao sam u čudu (34:40). Skinuo sam 37 sekundi u par tjedana.

puntijarka_all_IN

end game

Razmišljajući kako sam skinuo PB odmah u prvom kolu ovogodišnje lige te kako sam isto postigao sada na kraju pitao sam se da li ću slijedeće godine moći postići isto. Da li postoji nešto više što mogu napraviti. Da li je ovo moj vrh? Na početku sezone PB mi je bio 37:14 sada je 34:40. Razlika od dvije minute i 34 sekundi. Dvije minute i 34 sekunde napretka. Ovakve dionice mi pašu, no mogu li to prijenjeti na druga polja? Polumaraton, desetka? Ovaj tjedan ponovo se vraća u igru i cross liga na Dravi. Biti će zanimljivo vidjeti razliku od proljeća.

U ponedjeljak su konačno došli i konačni rezultati cijele lige. Na moje veliko iznenađenje završio sam deveti ukupno u muškoj kategoriji. Iako sam četiri kola izostao postigao sam ovako dobar rezultat. Da li je falilo konkurencije? Da li su svi drugi na nekim drugim treninzima?

Sada se krećem novim treninzima i pripremama za jesen koja dolazi. Na polumaratone na koje namjeravam ići te maraton u Ljubljani koji se nadam ove godine istrčati.

snow, mudd, cold water and everything in between

Crazy Hill Trail – 2018

Integritet i odlučnost su jako važne odlike u svijetu trčanja. Posebno ako se suočeni s nedostatkom snage i terenom koji te svakim korakom tjera da jednostavno odustaneš.

Ovo je jedna takva priča. Uvjeti koji su vladali na ovogodišnjem izdanju Crazy Hill Trail-a baš su bili crazy. Iako je vrijeme bilo super i povoljno za vanjske aktivnosti, zbog topljenja snijega uzrokovanim proljetnim temperaturama teren po kojem se kretala trasa traila je bila zanimljiva i izazovna.

Došli smo oko devet u Ludbreg što nam je dalo dosta vremena da se pripremimo za utrku čiji je start zakazan za pola jedanaest. Stigli smo i kavu popiti sto mi nije navika prije utrke. Ove godine svi natjecatelji su krenuli zajedno i oni s manje i oni s veće trase na koju sam ja išao. Nakon početnih par kilometara po asfaltu skrenuli smo na šljunčanu podlogu te je slijedio prvi spust. Ravno u jarak. Blatnjavi traktorski put na djelovima pokriven snijegom odavao je ono što nas čeka.

28699128_2091634300901515_1490891964270678131_o

Na četvrtom kilometru došli smo do račvanja male i velike trase. Velika je skrenula desno preko nabujalog potoka gdje je krenuo uspon u brdo. Nakon kilometra trasa je potpuno bila pokrivena snijegom, s obzirom da je tuda prošlo već dosta ljudi put je bio varljiv. Izmjenivao sam trčanje s hodanjem obzirom na količinu snijega koja se nalazila na trasi i da li smo se kretali uzbrdo ili nizbrdo.

Staza mi se svakim prijeđenim kilometrom činilia gorom. Blato se izmjenjivalo s lokvama i bljuzgom, koja se stvarala na mjestima gdje se snijeg ubrzano topio. Prvih 10 km je brzo prošlo čak i nekoliko km poslije nije bilo loše. Bilo je tu i scena iz crtiča. Jedan je jedan natjecatelj na skliskoj podlozi počeo zamahivati nogama jako brzo no to mu nije pomoglo da padne u blato. Počeli smo uspon po čistoj cesti gdje je voda utrla svoj put i napravila vododerinu. Kilometar ili dva nakon toga bila je slijedeća okrijepna točka kojoj sam se vrlo obradovao.

28617057_2091855524212726_3290141811285387652_o
“što mi je to trebalo” pogled na 17 km utrke

Slijedio je mokar spust po snijegu i blatu u dolinu. Ovo mi se činilo kao najgori dio staze jer mi je čarapa opet bila mokra. Nije bilo drugog izbora nego kretati se. Opet smo ušli u šumu u kojoj nas je dočekao snijeg i ragažena bljuzga. Opet sam par puta namočio čarapu.  Kretali smo se sporo te se naša trasa bila ispresjecana već prije nabujalim potocima. Napokon smo se dočepali ceste gdje je dosta ljudi pohitalo naprijed no ja nisam imao snage za išta takvo te sam ubrzanim korakom grabio naprijed.

Preostalo je još 10km do kraja te sam u glavi lagano počeo odbrojavati. Veselio sam se svakom javljanju mog sata da sam prešao još jedan kilometar. Došao sam do poznatag dijela koji je označavao da je blizu zadnja okrijepna postaja, a onda još samo 8 km do kraja. Samo.  Tih zadnjih 8km je naravno vodili kroz šumu i oni lijepi dijelovi od prošle godine su bili iskvareni. Na jednom dijelu prelazili smo preko još jednog nabujalog potoka preko kojeg nije bilo puta prijeko nego smo morali zagaziti u njega. Još jedno močenje čarapa.

Znao sam da je kraj blizu. Visibabe su prekrile brežuljke gdje nije bilo nimalo snijega. Skrenuli smo na cestu i to je bilo to. Preostalo je manje od dva km do cilja koje sam s guštom istrčao. Utrku sam završio u vremenu 5h 7min i 49sec.  Utrka koju sam zapravo vodio sam sa sobom. Deset puta sam planirao odustati no nešto mi je govorilo: Još samo jedan korak. Utrka koja je postala metafora za život. I kada ti se ne da, moraš nastaviti.

plowing the asphalt

2. zimski polumaraton

Nakon jednog kola crossa u Beretincu bio sam u nevolji. Nisam to odmah primijetio te mi je trebalo dva dana trčanja i 21 km da to shvatim. Nažuljao sam potkoljenični mišić lijeve noge i bilo je vrijeme da mirujem par dana. To mi je teško palo, a u pitanju je bio i izazov te pripreme za polumaraton koji je nadolazio. Kako je rekao mudri Obi Wan Kenobi: Patience. Tako je i bilo. Igrao sam na strpljivo i bio u uvjerenju da ako odmaram da će sve dobro proći. Tjedan dana prije polumaratona sam mirovao i to me pomalo izluđivalo.

I won’t break

Bio je četvrtak i odlučio sam odradio jedan trening od 5 km samo da vidim u kakvom sam stanju. Iako još nisam bio na sto posto bio sam zadovoljan oporavkom te sam zaključio da sam spreman.

Osvanuo je hladnjikav i oblačan dan, preslika onoga prije njega. To je značilo dulju opravu koja mi je bila rezervna opcija ako vrijeme ne bi bilo sunčano kako su najavili. Odpeljao sam se bicom do dvorane gdje sam parkirao te obavio prijavu. Potražio sam Bojana i Anu koji su također došli na ovaj polumaraton. Krenulo je zagrijavanje i istezanje, malo trčkaranja i sve usput.

27368304_2044922398906039_5515707922964929162_o
foto: 3sporta.com

Prvo je krenula ona najstarija starosna skupina koja je brojila par trkača. Te tako svake 3 minute. S svakom skupinom broj natjecatelja je rastao te mi se činilo da je zadnja skupina u kojoj smo startali bila najbrojnija. Približio sam se startnoj liniji koliko sam mogao te sam tražio svoje mjesto među natjecateljima. Našao sam ga u začelju grupe gdje sam se zapričao s mladom dubrovčankom te smo izmjenivali iskustva s polumaratona nekoliko minuta prije starta.

I won’t bend

Krenuo sam dosta brzo, no to se meni činilo kao normalan tempo. U prvom kilometru sam sustigao pacericu s cross lige. U drugom sam već na vidiku vidio Anu što mi se činilo dosta čudno. Na prvom okretu sve nas je ošinuo vjetar koji je puhao otovorenom ravnicom iz smjera juga. Kretali smo se natrag prema dvorani kada sam dostigao Anu. Rekla je da odustaje i da ne može više trčati. Trčali smo zajedno kilometar dva sve dok se nisam odvojio i otišao dalje svojim (pre) “brzim” tempom.

27540488_2044907702240842_545773950971497079_n
foto: 3sporta.com

Drugi krug je uvijek najteži no tempo mi je bio postojan te sam imao dobro vrijeme s obzirom na prijeđenu kilometražu. Zverinjam ja tako okolo i primjetim psa kako iz svog ograđenog prostora mirno gleda sve te ljude kako trče po cesti. Sigurno se pitao zašto svi ti ljudi trče. Skoro sam prasnuo u smijeh na tu pomisao. Ova duljina između 13. i 18. kilometra mi uvijek uvijek teško pada. Ali sam se tješio da je okrijepna postaja blizu.

Brojio sam korake i nije mi nikada bila tako laka kriza. Bol koja je dolazila iz stopala lijeve noge držala me budnim. Kao da sam tabanom doticao asfalt po kojem sam trčao. I to ne cijelim nego samo prednjim desnim dijelom. Cedevita koju sam popio povratila mi je malo snage te sam bio spreman za završni juriš.

I’ll avenge

Trčao sam dobrim tempom. Najbolje što sam mogao dati nakon 18 km i trunčicu po trunčicu sam ga povečavao. Vidio sam mlađu dubrovačku trkačicu s početka utrke u ovim terminalnim trenucima utrke s kojom sam razmjenio pozdrave. Slijedilo je dva zadnja kilometra u koje je trebalo uliti  sve što je ostalo u meni. Orao sam po tom asfaltu ta dva kilometra najbolje što sam znao i mogao. Prestigao sam čak i neke natjecatelje naspram kojih sam imao malo veći hendikep. Ali ovo je bila utrka protiv samoga sebe.

Kada sam vidio dvoranu gdje se nalazila startno ciljna ravnina postrugao sam sve što još nisam postrugao od energije i ponovo potegao. Pri kraju sam pretekao još par natjecatelja te uletio u cilj s vremenom 1:43:12. Da, postavio sam novi osobni rekord u disciplini polumaraton i srušio stari za minutu i 15-ak sekundi. S obzirom na količinu kilometara koje sam prešao u prvoj polovici ovog mjeseca ovo je za mene bio zadovoljavajući rezultat.

I’ll get you in the end

i uhvatio sam pahulju…

2_zimski

double trouble weekend pt.2

Boroša 2017

Life’s battles don’t always go to the stronger or faster man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can – Vince Lombardi

Alarm se oglasio u 7 sati. Ugasio sam ga i okrenuo se na drugu stranu. Nisam bio još spreman ustati se. Jučerašnja utrka u Frkanovcu ostavila je svoj trag i osjećao sam to u mišićima. Konačno sam se ustao oko 8 sati jer smo je sinoć dogovorili da ćemo oko 9 krenuti prema startu Boroša, prema glavnom trgu glavnog grada. Doručkovao sam bananu i Oreo kekse. Pravi doručak sportaša. Nije bilo vremena za više, ali to mi je bilo zasitno.

Kada smo došli na start utrke tamo je već bilo dosta ljudi koji su se razgibavali, rastrčavali ili odmarali. S obzirom da mi je ujutro falio onaj osjećaj da danas idem trčati sada je definitivno bio tu. Prvo smo utovraili svoje ruksake u kombi koji će ih dopremiti na cilj – Sljeme i krenuli se i mi sami rastezati i zagrijavati. Sunce je bilo jako te su temperature bile već oko 20 stupnjeva. Ubrzo smo i krenuli i to odmah u brdo.

18519476_10155398734175712_643675027018829032_n
Ja sam onaj u žutoj majci s lijeve strane 31 red

Pucanj koji je označio početak utrke uzbudio je nekoliko pasa koji su trčali s svojim vlasnicima tesu ih oni pokušavali smiriti u tim početnim trenucima utrke. Ana i ja povukli smo naprijed te počeli prestizati natjecatelje. Početni dio staze prolazio je dijelom grada koji zovu Nova Ves te je bila vrlo lijepa za trčanje zbog hlada kojeg su nudile okolne zgrade.

Izbili smo na otvorenu aveniju na kojoj više nije bilo toliko hlada. Još uvijek sam pratio Anu te mi je njezin tempo odgovarao. Buff mi je već je bio mokar što od znoja s  ruke oko koje je bio omotan što od znoja kojega sam brisao s čela. Nakon kilometra skrenuli smo desno gdje je počeo blagi dugi uspon. Na jednom dijelu nagib se povečao što je značilo smanjenje brzine i oslanjanje na snagu.

Čekala se okrijepna postaja koja je trebala biti kraj tunela. Gdje god to bilo. No izdržali smo i do nje. Voda u pravilnim dozama je uvijek oke, a jo više neko voće za grickanje. Nažalost opet ga nije bilo kao niti na Hendrixu. Uzeo sam keks kojega sam polovicu strpao u usta isprao s dva deci vode.  Pred tunelom je bilo dosta trkača koji su se, samo mogu nagađati pripremali za start kraće dionice utrke. Nakon izlaska iz tunela ušli smo u šumski dio utrke koji je nudio mnogo hlada stvorenog od drveča. Prošli smo mali dio asfalta kojega je nakon stepenica zamjenila zemljana podolga.

18447596_10155398799995712_8256889070603473781_n

Iako su se moji prijatelji dvoumili ja sam na ovaj event uzeo tenisice za cross što je odgovaralo terenu po kojem smo počeli trčati. Na šumskom terenu uvijek možemo doći u doticaj s blatom što je bilo i u ovom slučaju. Neki djelovi staze su bili dosta blatnjavi. Trčali smo koliko smo mogli te je trčanje u većem dijelu zamjenilo hodanje. Čak i oni koji su trčkarali po stazi nisu bili brči od nas brzih hodača. Druga okrijepna točka je bila postavljena na raskrižju asfaltne ceste i planinarskog puta po kojem smo “trčali”. Ana se izgubila negdje iza mene iako sam se nekoliko puta okretao da izvidim di je nestala.

Došlli smo pred sam kraj utrke. Oko 12 km sam počeo ponovo trčati nakon što sam dobio pobudu u cheer zoni.  Sada je slijedo onaj zanimljivi dio, 400 metara vrlo strmog uspona koji se nalazio na djelu gdje operiraju žičare.  Ovdje su svi hodali, iako mi se desilo da sam prošao jednog trkača svojim tempom brzog hodača.

18485943_10155398801215712_3358607506456446283_n

Nakon žičare ponovo sam počeo trčati kako bih u sprintu utrčao u cilj. Podloga mi nije baš odgovorala ili je to bio odgovor mojih nogu na uspon koji je proživio. Bez obzira na sve bio sam sretan, em što je utrka bila gotova em što se nisam preforsiro do stanja gdje bi mi trebala hitna medicinska pomoć. Rezultat nisam čuo niti mi u tom trenutu nije bio bitan. Ubrzo se pojavila i Ana te smo otišli na zasluženi grah.

boroša

frost, cold and willpower

1. zimski polumaraton – Varaždin

Alarm na mobitelu je zazvonio u 7:00, a temperatura vani bila ispod nule. izašao sam iz kreveta te otčao preko hladnog hodnika do kuhinje da upalim grijanje. Vratrio sam se u krevet i snoozao alarm svakih 10 minuta.  Konačno sam se iskobeljao iz kreveta negdje oko 20 do 8 te sam si skuhao kavu.

Iako sam već trčao po temperaturama ispod nule ovo jutro mi se to baš nije dalo. No obečao sam da ću ići i platio kotizaciju pa zašto ne.  Znao sam da nisam spreman jer sam trenirao samo na kratke staze. 5 km mi je bio vrh, dok je 21 km bio za mene trenutno nešto neizvediovo. Nisam trenirao 10 km baš zbog tih negativnih temperatura, a i to bi mi oduzimalo previše vremena. I baš to jutro ozljeda me malo zapekla kao da je znala što je čeka.

Krenuo sam oko 9 do dvorane gdje je bio start i cilj utrke. Naša utrka je počinjala tek oko pola 11 točnije u 10:21. Osjećaj prije utrke je bio dobar te sam hladan zrak, a i sitni snijeg koji je na trenutke padao,  isfiltrirao noseći buff preko skoro cijelog lica.

I krenuli smo! Zadnja skupina trkaća gdje su bili svi oni mlađi od 40.g. Krenuo sam nekim svojim tempom prateći Sonju i Igora. Malo sam povukao na drugom kilometru, ali sam ubrzo spustio tempo. Zapravo prvih pet kilometara je bio jedan od njaboljih djelova utrke. Trčao sam svojim tempom ne mareći za druge trkaće.

Pošto je bilo bilo tri okreta na stazi s svojom ekipom sam upravo toliko i susreo. Naravno, na čelu je bio Bojan koji je bio nadahnut zimskom ligom koju je trčao na Sljemenu ove zime. Ne daleko iza njega bila je i Ana koja je potegnula s obzirom da je i ona trčala zimsku brdsku ligu. Pri začelju je bila Sonja i naposljetku Igor.

Čak niti prvih 10km nije bilo toliko loše, ali taman nakon 2 okreta postalo je gadno. Tračo sam te sam razmišljao o svačemu, brojio sam table s kilometrima i nadado se da ona slijedeća dođe što prije.  Ipak bilo je super trčati po prirodi zagrnuto sniježnim omotačem.

Razne misli su mi prolazile glavom kada sam pokušavao održati disciplinu te ne stati. Mislio sam na toplo ljeto i sve ono što je donijelo: sunce, sladoled, cure u kratkim haljinicama. Čak sam u jednom trenutku pomislio na “nagradu” koja bi me čekala na cilju. Nasmijao sam se na tu pomisao. No nekako nakon zadnjeg okreta niti to mi nije pomagalo više. Počeo sam razmišljati o hladnoći koja me okruživala. Pitao sam se također dali će mi se rana ponovo otvoriti. Ipak nisam trčao ovakvu dužinu već 4 mjeseca i ta zadnja je završila u bolovima.

To je bilo to tabla za 18 km, prošao sam kraj feed zone te čuo vjesti na radiju koji je čuo iz jednog od vozila. Uf, odahnuo sam znači imam još 20-ak minuta za 3km. Netko bi rekoa da je to dosta vremena za tu udaljenost, ali ja sam praktički bio na koljenima. Nakon table za 20km odlučio sam stati te prošetati kojih 50m.

16298709_1589143904483893_5275341807581737999_n

Skupio sam svu preostalu snagu koju sam imao te sam potrčao dalje. To je bilo to još samo kilometar, a noge su mi bile tako teške. Pošto mi se buff zamrzao nisam ga moga navući preko lica te sam udisao teški hladni zrak. Konačno sam vidio dvoranu te sam nastavio konstantimin tempom. Poslije 21km čuo sam navijanje Ane te sam sam tu malo potegao i pobjednički s osmjehom utrčao u cilj.

16406505_404313343234255_1530793629889380232_n

Nisam bio siguran da li sam ostvario cilj te sam na to čekao popodnevnu objavu rezultata. I da – istrčao sam 21.0971 km u 1:58:15. Dobsr povratak u formu. Poljeće dolazi, a s njim i bolji rezultati.

kj

Re:pain – running with you brain or your heart

22. Brooks Varaždinski polumaraton

First restore point

Nakon noćnog maratona u kojem sam sudjelovao, odlučio sam se prijaviti za ovaj domaći – Varaždinski polumaraton. Nisam se nešto pripremao kao za ostale polumaratone, ali neki napor je ipak trebalo uložiti.

“Pripreme” su počele prvim jesenskim kolom Drava cross lige na kojem mi se pridružila i frendica Sonja. Bili smo prvi na crti te smo krenuli žustro! Ja malo žustrije te sam malo nabijao tempo. Želio sam ostvariti što bolje vrijeme, no sprint koji sam nabacio na početku me izbacio iz ravnoteže jer je to bio preveliki ritam kilometražu koju je trebalo pretrčati.

Nakon prvotnog juriša (prvi kilometar), uslijedio je pad u paceu te me ovdje preteklo dosta natjecatelja koji su stablinim tempom napredovali. Za inat sam se zašpurao pred kraj kako ja to obično i radim te ostvario PB na 5.600m od 25:13. Moj Endomondo je opet odbio suradnju i upalio se tek nakon kojih 2 kilometara trčanja te je staza trčanja nepotpuna. No, kada sam nadopunio vježbu s izgubljenim kilometrima vidio sam da sam postigao i novi PB na 5 km koji je sada 22:34.

pb_5

Nakon cross lige nisam trčao više od tjedan dana. Nisam išao na drugo kolo jesenskog dijela cross lige jer smo se baš za taj dan dogovorili da idemo na Čevo. Na Čevu je bilo super i doživjeli smo još jedan prekrasan sumrak. Staza je bila malo srtma kada smo se pod svjetlom ručnih svjetiljki spuštali prema dolje. No, sretno smo se spustili do polazišne točke te smo usput sreli malog psića koji nas je pratio dijelom puta.

U petak sam se odlučio odvažiti te ići trčati na Slobodu. Već dugo vremena nisam tamo trčao te je bio red da trčim pod reflektorima. Odlučio sam trčati 25 krugova i to po vanjskoj stazi iako je cener (10km) dužina ako se trči po unutarnjoj stazi. GPS koji sam koristio za praćenje napretka me na nekim dijelovima malo zezao te je vrijeme za koje sam trčao 10 km, što mi je bio cilj, bilo osakaćeno duljim prekidima u signalu. No, bio sam sretan što sam malo protegnuo noge.

Sljedeći dan sam također išao trčati, no ovaj put sam išao trčati na Dravu. Cross staza na kojoj obično trčim 5.600 metara. Produžio sam je na 8.700m. Ovaj put se nisam forsirao niti sam išao da ostvarim ikakav rekord.  Lagano trčkaranje uz zalazak sunce. Nisam osjetio bol dok već nije bilo prekasno. Zaustavio sam se i odvezao se doma kao što to obično i radim te se otuširao. Bol koja je došla nakon toga je bila nešto što dosad nisam doživio. Ne znam koji me dio mišića bolio: da li je to bio hamstring (loža) ili gluteus maximus? Nakon nekoliko dana sam skužio da je to spoj između ta dva mišića.

Second restore point

Nakon nekoliko dana me frendica Sonja pozvala da idemo trčati. Malo sam se nećkao, no prihvatio sam poziv. Bol u mišićima se smanjila, no bila je prisutna pa sam se se odlučio stisnuti zube. Mišić mi je regirao negativno. Bol se vratila. No, nakon 6 km trčanja došao sam na optimalnu temperaturu pa se bol smanjila. Činilo mi se da je i potpuno nestala. Naravno, kada smo dovršili našu dionicu od 10km, bol se vratila. With a vengence. Ponovo sam osjetio tu oštru bol u loži te je moja pokretljivost smanjena. Istu večer sam išao na otvaranje Centra za “mlade” na kojem je najmanje bilo mladih te je njegova nadglednica imala negativni izljev na društvenoj mreži u kojoj spominje nepoveznae stvari. To joj zbilja nije trebalo.

Tu večer mi je prijateljica preporučila da odem na tajlandsku masažu kod jedne njezine frendice. Opet sam se nećkao, no na kraju sam dogovorio termin koji je bio taman večer prije polumaratona. Nikada prije nisam bio na masaži, no poslije nje sam se osjećao ugodnije te mi se činilo da mi se centar boli raspršio.

Final restore point

Par dana sam razmišljao da idem trčati polumaraton ili ne? Odluku sam odgađao do zadnjeg trenutka te sam napokon odlučio da idem. Nelogičan potez s obzirom da je bol još uvijek bila prisutna.

Došao sam dosta prije početka utrke koja je počinjala u 10 sati kako bih podignuo svoj startni paket. Kada sam se počeo pripremati primijetio sam svoje prijatelje iz Zagreba, Bojana i Anu koji su na moje veliko iznenađenje došli trčati u Varaždin. Kako mi je mišić još bio bolan, radio sam intenzivno zagrijavanje, no znao sam da to nije to. Znao sam da neću dati 100% svoje snage.

Utrka samo što nije počela te smo se poredali na startno-ciljnu ravninu, moji frendovi malo naprijed dok sam ja odlučio ostati malo u pozadini. Krenuli smo te se bol vratila, ali računao sam na to. Cilj mi je bio izdržati polumaraton. Staza je u početku bila kružna te smo ispratili trkače koji su trčali 5 km skoro do cilja. Smrad koji se osjetio kada smo prvi put prolazili kraj Meka je bio grozan. Žalim ljude koji žive u njegovoj blizini.

Nastavili smo trčati prema istočnom rubu grada gdje smo napravili mali krug. Moj tempo je bio postojan te sam u tim trenucima bio zagrijan do te mjere da bol nisam osjetio. Došli smo do 10. kilometra na kojem sam uzeo vodu te se zaustavio da je popijem. To je bila prva greška. Skrenuli smo prema jugu prema naselju Turčin. Na ovom mjestu je bila obrtnica te smo mogli vidjeti trkače koji su ispred nas. Ovdje sam trčao kao u transu te sam nesvjesno podigao ritam. Nakon što smo se okrenuli natrag prema gradu, ritam mi je bio postojan.

Počeo sam trčati za jednom djevojkom čiji mi se tempo činio sličan mome. Druga greška je bila kada sam na trećoj feed zoni ponovo stao kako bih popio vode što je rezultiralo povratkom boli. No, opet sam stisnuo zube te uz malo režanja nastavio dalje.  Tempo kojim je trčala djevojka ispred mene mi se učinio sporijim te sam ja malo pojačao. Ne znam otkud mi snaga, no negdje sam je još imao.

Došli smo do 18. i 19. km. Tu me udarila kriza. Jako! Bolovi u obje noge. Stopala kao beton. Ovo nije bio idealan scenarij. Djevojka s kojom sam sinkronizirao tempo sada je bila malo naprijed te sam je samo pratio. Došao je i taj zadnji kilometar. Na ovom dijelu je bilo drži-ne daj! Ponovio sam sam sebi današnji cilj: moraš samo završiti. Ponovo smo prošli kraj Meka, no sad nisam osjetio odvratan smrad jer mi je nos bio začepljen. Kako se ciljna ravnina približavala potegnuo sam zadnje atome snage te sam osjetio lagane vibracije. Protrčao sam ciljem i ostalo je povijest. Novi rekord na polumaratonu! Nisam očekivao, no eto. Ipak, bio sam lošiji od svih svojih prijatelja čemu je zaslužna moja ozljeda.

novi_rekord

Obećao sam si da ću sada odmarati barem dva tjedna i tada kreću pripreme za Ljubljanu koja je kruna sezone.

what i did on my summer vacation pt.2

Iako je prošlo puno vremena odlučio sam napisati nastavak opisa svog godišnjeg odomora.  Došao je dan izleta kada smo vodili volontere YouthArt Špancir kampa u planine iznad Lepoglave. Vrijeme nam nije bilo nakolnjeno te je dan počeo oblačno s naznakom kiše. Prognoze su pokazivale da će biti oblačno i suho s par pljuskova u popodnevnim satima.

Krenuli smo vlakom iz Varaždina u smjeru Lepoglave oko 10 sati. Iskrcali smo se te krenuli u obilazak. Bogdan i Zrinka su se iskazali kao pravi turistički animatori pričajući lokalne priče te objašnjavajući što je što i to na engleskom jeziku. My Engrish is kinda bad.

Malo smo se vrtili po Lepoglavi te smo smo se odlučili opskribiti u trgovini s namirnicama koje će nam trebati na planini. Taman kada smo izašli iz trgovine nebo se spustilo. Pričekali smo da se pljusak malo smiri pa smo laganim korakom krenuli prema našoj destinaciji.

Vrijeme se dobro držalo te sam počeo komunicirati s internacionalim volonterima na mom rđavom engleskom. Iskazalo se da i oni variraju u poznavanju engleskog te je komunikacija tekla otežano. U jednom trenutku jedna od volonterki je odustala od daljnjeg pohoda te ju je Zrinka otpratila natrag u civilizaciju . Asiia, jedna od volonterki je cijelim putem brala kupine koje su rasle uz našu trasu te ih nudila ostalim sudionicima našeg puta.

Došli smo dosta visoko te lijep pogled koji smo jučer doživjeli sada je prekrivao oblak. Na ovom dijelu smo se pitali da li se isplati ići dalje. Manjiina je htjela da nastavimo dalje no presudili smo da je najbolje vratiti se natrag. Odluka je bila dobra jer se vrijeme pogoršalo kada smo se spuštali dolje te smo se u jednom trenutku skrili u napušteni tunel kako bi pojeli nešto na suhom.

Vratili smo se u Lepoglavu mokri od kiše koja nas je oprala te smo se našli s Zrinkom u bircu u kojem nas je čekala s volonterkom. Ovdje smo planirali slijedeće korake puta no odlučili smo krenuti na raniji vlak za Varaždin.

Slijedeći dan sam išao trčati na Dravu i sjećam se da sam bio nabrijan zbog nekog razloga. Trčao sam po cross stazi no produžio sam do sportske dvorane te postavio osobni rekord na 10 km od 46:53.

Kalničkih sedam zubi

IMG_20160813_075544

Za vikend smo planirali ići na Kalnik jedini problem je bio da li ćemo ići u subotu ili nedjelju. Odluka je pala da idemo u subotu. I tako smo se Goran i ja oko 7 ujutro zaputili premo Koprivnici gdje smo se našli s Anom i Bojanom. Goran je malo zagrezao u dvorištu te mu je bila potrebna vuča da izvuče auto. Jutro nije dobro počelo.

Odvezli smo se svi zajedno do Križevaca točnije do mjesta Vukovec odakle je počinjala naša ruta prema Kalniku. Put je u početku bio vrlo lagan te smo se kretali dobro označenim planinarskim putom kroz vingrade.

IMG_2386

Usput smo brali kupine, te smo morali pregaziti zaraslu livadu koja je bila dio planinarskog puta. Nama iskusnim planinarima to nije bio nikakav problem. Ušli smo u mali šumarak koji se pokazao strmim no usmješno smo ga pregazili te doši na makadam koji nas je vodio prema vidikovcu.

Na njemu smo zastali na trenutak te pogledali kakav se pogled otamo pruža. Nastavili smo kroz šumu gdje su se planinarske staze počele djijeliti i na svakom koraku su bile table koje opisuju lokalnu floru i faunu. Odlučili smo se da prođemo putem koji nas je vodio kraj razrušene crkvice  Sv. Martina.

Kraj poučne staze je obilježila pojava asfalta koji nas je djelom vodio prema stazi preko koje smo se penjali prema vrhu Vranilovcu. Sam putje nezahtjevan, ali kada smo došli do vrha mene je počela prati vrtoglavica te se nisam baš približavao rubnim dijeloivma stijenja. Ipak pogled je bio epski pa sam napravio nekoliko panoramskih fotografija Na vrhu smo se pofotkali te smo počeli tražiti mjesto gdje ćemo nešto prigristi.

Mislili smo ravno do planinarskog doam i tamo nešto gricnuti. No znatiželjni kao što jesmo nakon što smo vidjeli oznaku za sedmi zub odlučili smo se popetn na njega. Uspon je bio malo otežan te smo se pitali da li to uopće moguće. No uskoro smo se svi popentrali te smo se uputili dalje. Nismo to niti skužili i već smo bili na šestom zubu. Pogled s svakog zuba je bio veličanstven te smo se pitali da li bi se usudili ići s prvog zuba na sve ostale s obzirom da su razlike u visinama bile velike. Kada smo došli na peti zub odlučili smo na ograničenm prostoru vrha napraviti mali piknik.

Nastavili smo dalje spust po zubima uskim putevima te oštrom stijenju.Na jednom dijeli+u nakon četvrtog zuba došli smo do vertikalnog spusta koji nam se činio prenapredan za neke članove naše skupine. Pa smo se odlučili ići obilaznom rutom koja iako je bila strma bila je sigurnija.

Zauzeli smo treći, drugi i prvi zub s time da se Bojan malo zaletio te je otišao na prvi zub (bez da se popeo na drugi) dok smo se mi penjali na drugi te se vraćao nakon što smo mu mahali. Poučnom stazom dolazimo do starog grada Veliki Kalinik. To je tvrđava uklesana u stijenu koja se davno koristila za obranu od Turaka.

Nakon obilaska utvrde krenuli smo natrag po poučnoj stazi na polazišnu točku, u selo Vukovec. Sveukupno smo prešli 15.6 km unutar 5 sati i 44 minute.

Sveukupno vrlo dobar izlet naročito kada te lupi aderenalin penjanja po stijenju bez ikakve sigurnosne opreme. Sigurno ćemo se ponovo ovdje vratiti jer Zubi se moraju ponovo doživjeti.

group-4-img_2606_img_2609-4-images