black butterflies run

1. brdska utrka Ivanec – Grebengrad

Bio je to sunčan dan, ali je bio i vjetrovit dan. Bio je dan za utrku.  Krenuli smo oko 8 sati iz Varaždina do susjednog gradića Ivanca gdje je bio start. Došli smo oko pola 9 sto nam je dalo malo vremena za pripreme.  Pokupili smo startne pakete te se počeli zagrijavati na prostoru nedaleko od startne zone. Sam start je bio u centru Ivanca ispred crkve. Nisam imao osjećaj kao da ću trcati utrku. Nedostajalo je uzbuđenje.

lucky 13

19149421_1065619340238113_3998548677653464988_n

Poredali smo se na startnu ravninu te očekivali start. Nakon završnih obavijesti odjeknuo je pištolj koji je oznacio start. Šestdesetak trkaca je krenulo potrcalo je asfaltom uzbrdo. Unatoč brdu tempo je bio 5:00 nakon prvog kilometra. Trčali smo dobro poznatim putem kojim obično idemo na planinarenje. Cijelim putem po cesti su bili crni leptiri koji se nisu obazirali na guzvu koju su stvarali trkači i pokoje vozilo. U podnožju planine je bila prva okrijepna postaja prije nego smo prešli na makadam. Cesta koja obično služi prolasku samo motornih vozila i bicikala bila je naša staza do vrha Ivanščice. Nadmorska visina se  povečavala, a temperatura se lagano spuštala čemu je pripomagao oštri sjeverni vjetar.

19225650_1065847563548624_3048802575010479533_n

S obzirom na hukanje vjetra buff koji sam do sad nosio zavezanog na ruci prebacio sam na glavu. I usponi po samoj makadamskoj cesti znaju biti naporni te sam lagano trčkaranje zamjenio ubrzanim hodom (Osjetio sam da mi je puls skočio). Na osmom kilometru se nalazila jos jedna okrijepna postaja koja je dobro poslužila za vračanje izgubljene snage. Još je bilo pet kilometara do vrha te sam nastavio dalje konstantnim tempom. Noge su mi s svakim korakom bile sve teže no bio sam odlučan da nastavim. Svaki put kada mi se činilo da mi ponestaje snage sjetio sam se da  s Ivanščicom nema šale (You don’t fuck around with Ivanščica). Pri vrhu se činilo da je vjetar pojačao te je i osječaj hladnoće porastao. Odašiljač na vrhu je opet ispuštao stravične zvukove koji se  mogu čuti kada ovako jako puše vjetar. Kontrolna točka i okrijepna postaja su bile tik uz planinarski dom nakon čega je slijedio spust po dijelu planinarske staze Pionir te dalje prema Ham Pokojcu.

downhill rush

Krenuo sam na brzi spust po planinarskoj stazi te osjetio kako mi nakon ovolikog uspona ovo baš i ne paše. Spust je bio dosta zeznut te sam ovdje malo prikočio i opreznije prilazio strminama. Neki djelovi su bili šumarci kroz koje je bio užitak trčati dok je dio puta bio popločen oštrim kamenjem. Uništavao sam koljena i zglob desne noge maksimalno na ovim dijelovima. Tu me preteklo par trkača, no nisam se posebno obazirao na to. Pokušavao sam se orijentirati gdje se točno nalazim te sam malo pozurio s kilometražom te mislio da smo već na dijelu vezanim uz slijedeci vrh – Čevo. Nastavili smo dalje trčkarati planinarskim putevima i stazama čiji se nagib konstantno mijenjao. Noge su mi bile vec poprilicno bolne no nisam mogao sada stati. Razmišljao sam o samoj stazi kako ima dobrih i lijepih dijelova i onih manje lijepih na kojima je užas trcati. Sjetio sam se i razgovora kojega sam nedavno vodio s frendicom gdje smo komentirali težinu staze utrke koju sam vozio taj dan. Ovu utrku mogu usporediti s životom, i na utrci i u životu postoje lijepi djelovi na kojima je lijepo i uživamo no postoje i oni manje lijepi djelovi kroz koje moramo progurati i izdržati.

19275056_1065616283571752_1310625898547609377_n

Ubrzo smo došli do slijedeće okrijepne postaje koja se nalazila kraj Lujčekove hiže, gdje sam povratio izgubljenu snagu no bol je ostala prisutna. Nastavili smo dalje makadamskim putem koji je vodio prema asfaltiranoj glavnoj cesti. Bio sam na 25 km te se umor u nogama svakim korakom povečavao kao i bol u desnom gležnju. Na jednom dijelu ceste je bio betonski mostić na kojem sam malo istegao mišiće na obje noge. Iako je to bio asfalt i kretali smo se nizbrdo bilo je teško. Crni leptiri su lagano letjeli i lebdjeli na vjetru koji je manijakalno puhao. Nastavili smo koja dva kilometra nakon čega je bila jos jedna okrijepna stanica s vrlo nasmijanom ekipom.

Ulaskom u selo Bela skrečemo desno na sporednu cestu koja se ubrzo pretvara u makadamski put okružen šumom. Tu se nalazila jos jedna okrijepna postaja prije nego što smo prešli na planinarsku stazu koja je u početku bila pitoma i blaga sve dok nismo došli do strmijeg i divljijeg dijela.

nail in the coffin

Više sam vremena ubrzano hodao, a manje trčkarao po varljivoj stazi koja se prostirala predamnom. A kada se nagib povečao hodanje je bila jedina opcija. Isto misljenje su djelili i trkači koji su bili par metara iza mene. Zadnji atomi snage su se potezali tih zadnjih pola kilometra uspona kada je  nagib bio najžešći. Organizatori su postavili i šaljive oznake 200 i 100 metara prije vrha na Čevu, ali se udaljenost činila puno većom kada smo se kretali prema njemu. Vjetar je zavijao i ovdje te hladio vruca tijela natjecatelja. Dolaskom na vrh uzeo sam trenutak i uputio pogled prema horizontu te nebu koje je bilo ispunjeno bijelim oblačcima koje je nosio divlji vjetar. Na okrijepnoj postaji sam pojeo pola banane te miksao vodu i izotonicno piće kako bih povratio balans.

Označena strma staza vodila je prema cilju od kojeg me djelilo nesto vise od 5 km. Niti kada planinarim ne volim ovu stazu niti mi sada nije bila draga. Prolazio sam poznatim područjem kojim smo prolazili jednom kada smo planinarili na Pustu Belu. Bile su to lijepe uske stazice koje su se na nekim djelovima prosilivale. Cilj je bio tako blizu, ali tako daleko. Brda i dolovi su se samo nizali. Oko 34 km sam susreo frenda Gorana koji je zajedno s Anom odlucio planinariri rutom kojom smo trćali s Čeva do Grebengrada. Anu nisam spazio te sam pretpostavio da je ostala na Grebengradu. Zadnja okrijepna postaja je bila oko 35km gdje sam susreo Anu.

19149365_1065266643606716_8670757024886516417_n

Zajedno smo krenuli prema kraju utke. Dugih dva i pol kilometara je bil pred nama. Ana je bila nabrijana i odmah je htjela trčati. U početku nisam trčao no na spustevima sam se zašpurao te često izmjenjivao hodanje i trčanje. Ana je spomenula da je cilj nakon neke livade no nije zapamtila koje pa sam bio razočaran što nakon prve livade na koju smo naišli cilja nije bilo No nakon druge smo ušli u šumarak te smo se po širokom putu se počeli spuštati prema zvukovima ljudi. Sam cilj je bio na livadi ispred planinarskog doma što je bilo zbunjujuće jer sam morao proći kraj brdo ljudi koji su se već odmarali od utke i/ili jeli svoj zasluženi obrok.

Ušao sam u cilj s vremenom od 4 sata i 52 minute (Endomondo sam se sjetio isključiti tek nakon minute) što je dosta dobro s obzirom da nikada nisam istrčao toliku dionicu (čak niti po ravnome terenu) niti još nikada nisam sudjelovao u ovakvoj brdskoj utrci. Možda mi se ovoakav format utrke više sviđa nego format polumaratona odem trčati i na Ravnu Goru slijedeći mjesec.

1. brdska utka Ivanec - Grebengred

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

something different aka fresh blood

Noćni izlazak na Ivančicu

Već dugo vremena kao VAKUUM MET družina spominjemo i planiramo noćni izlet na planinu. Konačno je došao taj dan i bio je petak. Nalazili smo se na starom mjestu kraj stadiona Slobode. Vrijeme je izgledalo prevrtljivo dok je blagi sjeverac popuhivao i nosio svakojake oblake, no izgledi za kišu su bili mali. Provjeravali smo vremensku prognozu u više navrata…od više različitih pružatelja informacija. Navodno je norveška najtočnija.

Prvi sam došao na mjesto susreta te sam s nestrpljenjem čekao ostale suputnike. Uz neke stalne članove naše planinarske družine, u petak su s nama krenuli novi suputnici, kojima se naš pothvat činio zanimljivom te su, uz detaljno informiranje i ispitivanje naše sigurnosti u kretanju prirodom općenito te Ivanščicom samom, odlučili ukazati nam svoje povjerenje. Ubrzo su stigli Jelena i Vladek (Jelenin brat), a ne dugo iza njih i Bogdan s Elom i Matejom. Naposljetku nam se pridružila Sonja te smo krenuli prema podnožju planine.

Kada smo stigli do podonožja planine već je pao mrak te smo na sveopće oduševljenje odmah mogli koristiti svijetiljke, neki naglavne a neki ručne, za snalaženje u prostoru. Iako su neki konstatirali da “izvrsno vide u mraku” ili “nije to ništ’” svaka je zraka svjetlosti dobro došla. Naša odabrana staza za ovaj noćni izlazak je bio Mrzljak. To je nama već dobro poznata staza po kojoj smo već mnogo puta kročili i koju znamo, mogli bismo čak reči napamet, iako smo putem komentirali kako je nevjerojatno kako isti put u drugo doba dana, odnosno noću, izgleda potpuno drukčije. Neki kažu da bi mogli zavezanih očiju stići do vrha, do kojeg smo putem u mraku uspjeli, vjerojatno u redovitoj noćnoj patroli, omesti i pokojeg žapca.

IMG_1292

Po putu smo, ranije više, a kasnije sve rijeđe, čak viđali druge planinare koji su silazili s planine. Posljednja skupina je čak ponudila da oni nedovoljno sigurni u naš pothvat krenu s njima prema podnožju, što smo kao opciju hrabro i brzo svi odbili. Iako je ovo bio uspon po mraku dobro smo se snalazili u njemu te nije kondicijski bilo previše izazovno niti za nove članove i članice ekspedicije “Ivanščica noću”.

IMG_1284

Naravno, stajali smo na uobičajenim mjestima iz praktičnih razloga – da se odmorimo i popijemo malo vode, a u nekim slučajevima smo stajali kako bi pojedinci hvatali Pokemone. Vjerojatno je poseban doživljaj raditi to u divljini. Dok, neki na epidemiju zvanu Pokemon Go gledaju s čuđenjem i/ili čak blagim gađenjem, za druge je to baš ono što jest – zabava i sentimentalni povratak u dane kada smo skupljali karte i gledali crtane serije na malim ekranima. Zbog složenosti te velikog broja teorija i mišljenja o toj temi čak i unutar naše male grupe, kao i zbog činjenice da je ovaj prostor prilično ograničen za to, moramo raspravu o Pokemonima ostaviti po strani.

Kako je nadmorska visina rasla tako se i vjetar pojačavao i na trenutke sve više stišavao žamor naše male velese grupe. Primijetili smo katkad da usnula priroda i sablasno vijanje grana unose horor atmosferu u naš pohod. Posebno je pri vrhu planine hladan sjeverni vjetar šibao kroz vegetaciju te metalne konstrukcije odašiljača i stvarao zvukove koji su onemogućavali normalnu komunikaciju među nama. Kada smo stigli do vrha, pomalo promrzli od ohlađenog znoja, prema planinarskim pravilima te običaju onih najiskusnijih među nama kojem se volimo pokoriti, presvukli smo se i nabacili topije komade odjeće na sebe.

S obzirom na vrijeme koje je cijelo vrijeme prijetilo nagomilanim oblacima u jakim vjetrom, odjeća koju smo ponijeli bila je skoro pa iz zimske kolekcije. Od vjetra i ostalih prijtećih vremenskih neprilika smo se, nakon što smo utvrdili da je planinarski dom zatvoren, sakrili u zavjetrini na terasi obližnje kuće s drvenim stolovima i klupama. Savšenom mjestu da rasprostremo zdravije i nezdravije, ali slađe gastronomske delicije iz hrvatskih trgovina, koje smo uspjeli u žurbi priprema za uspon, kupiti.

IMG_1273

Nakon što smo malo “meznuli”, krenuli smo u pokušaj obilaska, inače popularnih mjesta, u želji da vrh Ivanščice “kako treba” pokažemo novim članovima/cama ekspedicije, od kojih su nam se neki pridružili čak iz dalekog Međimurja, gdje najviši vrh (Mohokos) seže čak 344,4 službenih metar nadmorske visine. Bila je to odlična prilika za show-off, no snažan vjetar i prilična hladnoća za ovo doba godine, brzo su nam pokazali da je vrijeme za povratak. Željeli smo se popeti i na popularnu piramidu i uhvatiti dobar pogled na okolicu, ali vjetar je puhao takvom žestinom da smo odustali od te sulude pomisli.

IMG_1280

Za vrijeme silaska, pratili smo osjetno slabljenje vjetra i rast temperature kako smo se približavali podnožju. Na kraju smo, zapleteni u neku raspravu i sami sebe iznenadili brzinom kojom smo stigli nazad. Više zbog zaokupljenosti razgovorom nego stvarnom brzinom, shvatili smo kasnije. Na kraju smo puta smo “naletjeli” na jedan auto u kojem se netko očito trudio da mu se “posreći”, a mi smo jadne ljude omeli u “akciji”. Za kraj smo, uz uobičajenu refleksiju na iskustva kod auta za vrijeme izuvanja gojzerica, koje same se na planinarskim pohodima, zimi a i ljeti, itekako isplate, zaključili kako ovo zabavno iskustvo sigurno treba ponoviti neke druge, toplije, vedrije i zvjezdanije ljetne noći.

13735615_730286573776152_7911760065598549365_o

tjedni bijeg u prirodu

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

 aktivan ulazak u vikend

Bio je to petak ako svaki drugi. Naša mala družina planinara se odlučila prkositi ustaljenom običaju tjednog odlaska na planinu te otiči na planinu dva puta u jednom tjednu. Nama iskusnijima to ne nije bio problem dok kod novih članova fizička sprema još varira.

Ovog puta naša odabrana staza je bio Konj. Iako po mnogima lakša od Pionira još uvijek staza koja se ne smije podcijenjivati. Na parkiralištu smo sreli planinarskog veterana koji je već tisuću puta bio na Ivanšćici, oko 900 puta na Ravnoj gorie te 29 puta na Triglavu. Za gospodina njegovih godina to je pozamašan broj koji zaslužuje poštovanje i prizanje.

IMG_1329

Sinhronizirali smo naše aplikacije za pračenje aktivnosti te smo polako krenuli stazom prema vrhu  gdje smo skoro usput pokupili malog psića. Iako je bio jako sladak i zaigran morali smo ga ostaviti tamo i gdje smo ga našli. Naš nas je put poveo u šumu i s obzirom da to obično označava hlad zbog nabijenosti atmosfere te kolčine vlage u zraku znojili smo se kao da je netko pustio vodu iz slavine.

Šumski dio smo brzo prehodali te smo ubrzo došli do kamenjarskog dijela koji je meni jedan od najboljih dijelova ove staze. Ovdje susrećemo mladog jelenjaka (Lucanus cervus) koji se nalazio nasred puta i chillao.

IMG_1361

Preko krša i korijenja došli smo do hrpta s kojeg se pruža lijepi pogled. Prošli put kada smo bili ovdje je bilo jako hladno čemu je među ostalom bio kriv jak vjetar koji je puhao do kosti. Sad je vrijeme bilo povoljno te smo mogli uživati u pogledu.

IMG_1386

Nakon još malo pentranja nenadano smo došli i do vrha. Tamo smo razgledali instalaciju koja je po svim predispozicijama trebalo biti sveto mjesto no uz raspelo koje se nalazilo kraj nedovršenog objekta nismo našli ništa drugo sveto. Ponovo smo se odlučili odmoriti na jednoj od klupica no ovaj puta nismo hvatali pokemone ili nešto druge već samo uživali u prirodi.

Nakon malo odmora krenuli smo natrag po starom dobrom Mrzljaku. Opet nas je ulovio mrak no mi smo uvijek spremni.

IMG_1426

U ovih tjedan dana “osvojili” smo Ivanščicu s njene tri najpoznatije staze: Mrzljak, Konj i Pionir. Iako ove tri staze variraju po težini i kilometrima vremena uspona se razlikuju u minutama što ukazuje na našu fizičku i psihićku pripremljenost  kao i spremnost za nove izazove. Triglav? Velebit? To su sve imena o kojima govorimo ovih dana u našim krugovima. Tko je dovoljno hrabar za takve pothvate, znam da ja jesam. Tko je samnom?!?