but at the end of every principle is a promise

23. Ljubljanski maraton

Oglasi

life is a game of inches

Ova priča počinje puno prije ovog vikenda. Ova priča počinje mjesecima prije. Ona zapravo počinje onog najhladnijeg jutra kada sam odlučio iskočiti iz toplog kreveta i otiči na jutarnji jogging. Život se svodi na niz takvih odluka. Svaki dan donosimo puno malih odluka, koje oblikuju naše živote.

Nije baš da sam uvijek imao motivaciju da odem na svako trčanje. Česti uzročnici na te odluke dolaze iznutra, ali nekada i izvana. Nekada sam gorio od želje da ispustim svoj bijes / stres kroz trčanje, a nekada je tu bila samo blokada. Ipak imao sam na umu svoj cilj – trčanje maratona u Ljubljani. I ponovo sam ove godine prijavio maraton. To je bilo u toplom ljetu. Do samog maratona je bilo još dva i pol mjeseca treniranja. A u tom vremenu se svaša još moglo dogoditi.

U međuvremenu sam išao na kraće utrke, polumaratone i ligaške okršaje. Čak smo se unutar kluba organizirali da idemo trčati dužine vikendima. S obzirom da po ljeti temperatura brzo naraste treba se ustati rano. Čak ranije nego što se i za posao budim. No i to je neka vrsta motvacije koja me pokretala. Da se probudim ranije i odem trčati duljine od 30-ak km. Osjećaj da te netko očekuje da se pojaviš.

Odradio sam i tri frtalja maratona na Bundeku povodom GRAWE nočnog maratona koji se održao krajem osmog mjeseca. Istrčao sam ga ispod tri sata no nekako to nije bila dovoljna potvrda forme. Trebalo mi je još puno treninga.

the inches we need are everywhere around us

Kako su mjeseci prolazili, kilometri skupljali, treninzi odrađivali tako se i dan počeo skračivati. S obzirom da živim tamo gdje živim tražio sam svaku malu priliku da odem trčati nakon posla. Nekada sam čak i morao skračivati treninge jer sam preksano krenuo te nije bilo dovoljno svijetla da odradim trening do kraja. Ipak nekako sam odrađivao i te treninge po mraku, tražeći rute koje su osvjetljene.

Kombinirao sam rute koliko sam mogao da radim što veće dužine preko tjedna. A za vikende su padale utrke i dužine. Nije bilo idealno, ali trčanje je trčanje a trening se mora obaviti. Bio sam zadovoljan napretkom no još uvijek je postojala sumnja. Strah od nepoznatog. Ali znao sam što me čeka trčanje, okrijepe brdo ljudi, podrška. Bojao sam se da ponovo ne izdam samoga sebe.

At the end of your feeling is nothing, but at the end of every principle is a promise.

– Eric Thomas

Par tjedana prije maratona frend me pitao što mi znači ova gore poslovica. Ušli smo u diskusiju iz koje nije protekla jasna poanta. S obzirom da potječemo iz različitih okolina vođeni različitim motivima nije niti čudo da nismo došli do nekog čvrstog zaključka. Poanta ove gore poslovice je da ona ne obezvređuje osjećaje i ne poništava ih već da moramo znati kontrolirati osjećaje bez da oni kontroliraju nas. Kroz našu diskusiju to mu nisam prenio. No to je prava poanta poslovice.

Ostalo je još malo vremena do Ljubljane. Dva tjedna prije Ljubljane je bio Zagrebački maraton. Na njega se nisam niti prijavio zbog velike kotizacije te sam ga proveo fotografirajući ostale natjecatelje. Bilo mi je drago jer je sudjelovalo dosta ljudi iz mog kluba. Ovo je bila prilika da napravim dosta dobrih fotki.

Ušli smo u udarno razdoblje. Ostalo je malo manje od dva tjedna. Krenulo je svakodnevno provjeravanje vremenske prognoze. Dugoročne prognoze nisu bile obečavajuće – kiša, kiša, kiša.

Bili smo u jesenskom dobu te smo svi očekivali niže temperature, no bablje ljeto se izgleda produžilo. Tjedan dana prije smo išli na prvo kolo brdske lige Lagvić. Bilo je toplo kao i prošle godine smo išli da odmjerimo snage. Ana je začuđujuće bila vrlo dobra te je bila četiri minute brža nego ja iako sam potigao svoj osobni rekord.

DSC_4717

Za Ljubljanu smo krenuli u subotu popodne te nas je manji pljusak ulovio na autocesti. Bez obzira na sve najave i prognoze temperatura u Ljubljani je bila dosta visoka za ovaj dio godine. Smjestili smo se u apartman koji je bio vrlo blizu centra te startu utrke. Moderan apartman u starinskoj zgradi. Bili smo oduševljeni. Krenuli smo prvo u restoran koji je Ana preporucila gdje smo jeli finu hranu. Nakon restorana smo otišli na expo gdje smo pokupili startne pakete te pogledali ponudu koju su nudili izlagači. Tom prilikom sam si kupio čarape te nove tenisice za trail trčanje – Hoka One One Torrent – baš one koje sam tražio mjesecima ranije.

Svratili smo i na pasta party koji se održavao u sklopu expoa. Imali su finu tjesteninu i živu muziku koja je svirala strane i domače hitove. Nakon paste smo išli malo trčkarati. Laganih pet kilometara koji će nas pripremiti za sutrašnje dužine. Grad je bio zagrijan. Temperatura je bila dosta visoka, kojih 18 stupnjeva. Najavljene kiše još uvijek nije bilo. Nakon rastrčavanja opet smo ogladnili pa smo svratili u pizzeriju Foculus koja se nalazila u susjedstvu. Ponuda pica je bila velika, a mi smo se koncentrirali na one bez mesa. Uz picu najbolje paše pivo pa smo probali par domačih.

DSC_4740

Oko 10 smo se vratili u apartman. Bio sam napet pred sutrašnju utrku pa nisam baš mirno spavao. Probudili smo se ranije uz zvukove kišnih kapi koje su padale po niskom krovu. Kao što je bilo i najavljeno kiša je stigla. Padala je sporadično. Na trenutke jače, na trenutke lagano. Obavljali smo zadnje pripreme pred utrku. Malo prije 10 smo izašli iz apartmana i krenuli prema startu. Taman se spustio jaki pljusak koji nas je požurivao. Bojan i Ana su imali jednokratne kabanice dok sam se ja poslužio vrečom za smeće. Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine.

game time

Zaustavili smo se uglu jedne od stranjskih ulica koja se križala s ulicom gdje su se nalazili boksevi. Tu smo se i pozdravili jer su Ana i Bojan krenuli prema prednjim boksevima, dok sam ja odlučio startati iz četvrtog. Ali prije nego sam ušao u boks još sam jednom morao na wc. Na svu sreću red je bio kratak. Krenuo sam prema boksu prolazeči kraj brdo ljudi koji su stajali ispod pročelja zgrada kako ih ne bi namočila kiša koja je slabila. Još uvijek sam imao vreču na sebi kada sam petnaest minuta prije službenog starta stigao u boks. Boks je polako popunjavao te je toplina ljudskih tijela bila jača od hladne kiše koja je padala. Iskoristio sam poluprazni prostor da obavim završna istezanja i zagrijavanje.

Službemi start je bio u 10:30 no počeli smo se kretati tek nekih deset minuta kasnije. Prvo hodanje pa onda lagano trčkaranje kako smo prelazili startni prag. Publika je bila divlja. Toliko navijača koji su došli podržati one koji trče. Kao i prošlih godina i ove je iznad naših glava svirao neki heavy metal bend te su svojim bubnjevima davali tempo nama trkačima.

Probijanje kroz more trkača je počelo. Već na prvom kilometru sam išao prebrzo od postavljenog tempa te sam si to pravdao da će mi to biti zaliha za vrijeme provedeno na okrijepnim stanicama. Varirao sam tempim između 5:30 i 5:45. Trebo sam ići prosjećnim tempom manjim od 5:45 kako bih istrčao maraton ispod četiri sata. Za sada mi je dobro išlo.

Nastavio sam proboj kroz horde sporijih trkača. Na prvoj okrijepnoj postaji se nisam zaustavio, nisam niti planirao. Išao sam dalje. Sunce se na kratko ukazalo no bez obzira na nedostatak sunce postalo mi je toplo pa sam buff koji sam nosio oko vrata prebacio na desnu ruku. Na slijedećoj okrijepnoj stanici sam planirao uzeti nešto vode no ona je bila preplavljena pa sam odlučio ići dalje bez okrijepe. Nedugo nakon okrijepne stanice počeo je pljusak. Na (ne)sreću nije dugo trajao.

Još uvijek sam trčao u krdu. Trkača je bilo svuda oko mene. Počelo me stezati. Znao sam da ću morati na wc. Samo nisam znao jel ću uloviti neki toi-toi ili ću na divlje. Oko 14-tog km smo prolazili kroz šumoviti dio staze. Jesenske boje su joj super pristajale. Ovdje sam vidio svoju priliku da se olakšam i našao sam je na 16-tom kilometru. Skretanje desno na puteljak koji se spajao na cestu kojom smo trčali. Na tom kilometru sam izgubio manje od minute od prosjećnog tempa. Sada kada je sve bilo na mjestu mogao sam hrabro naprijed.

pain is temporary….

Na 18-tom km uzeo sam gel koji sam iskonzumirao kako bih održao donekle konstantnu energiju potrebnu za trčanje. Osjećao sam se bolje nego prošle godine po pitanju fitnesa. Nije bilo krize. Iako se pritisak pojačavao sa svakim prijeđenim kilometrom, bio sam zen. Tu i tamo sam osjetio bol u lijevoj ruci koja mi je ostala od puknuča ključne kosti prošle godine.

Ubrzo je došla došla i prošla točka bez povratka – odvajanje za 21 km. Lijevo se skretalo za 21 km, a desno za 42. Još uvijek sam pratio pacericu na 4:00. No nakon odvajanja nekako sam počeo samopouzdano odmicati naprijed. Sve je teklo svojim tokom. Osvježenje na 25 km pa prolazak kroz lijepi perivoj blizu željezničke pruge. Počeo sam sve više osjećati mišiće, kosti i sve ostalo. Samo sam išao dalje.

Uspon prije 30 km je bio nešto posebno. Ne znam kako da ga opišem. Kao zadnja stepenica prije kraja, ali kraj je bio udaljen još 12 km. Nakon uspona slijedio je spust. Prolazeči kraj sata za trideseti kilometar vidio sam da imam oke vrijeme i da je ono manje od 3 sata. Slijedio je povratak prema gradu. Okrijepa na 30 km mi nije bila dovoljna te sam s nestrpljenjem čekao onu na 32 km. Uzeo sam sol i vodu. Sol mi je pomogla više nego što sam očekivao i onda se nebo otvorilo. Jak pljusak je počeo tlačiti.

…but quiting is forever

Malo me i spasio taj pljusak jer mi je počeo biti vruče te mi je olakšao regulaciju temperature. Opet sam navukao kapu te krenuo dalje. “All hell can’t stop us now” – misao koja mi je prošla glavom. I to je bila istina. Sada je bilo samo da finiširam. Bio sam hladan kao led. No moje bradavice su bile vruče. Kada sam uzeo izotonik na slijedećoj okrijepnoj postaji slučajno sam se polio po lijevoj. Gorjele su.

Iako sam bio umoran počeo sam pojačavati tempo. Ili su svi drugi usporavali? U zadnjih par kilometara prestigao mnogo trkača. Trčali smo po nekakvoj zaobilaznici valjda. Sjećam se da su bile četiri trake zatvorene i poslije kružnog toka smo ponovo bili u gradu. Kiša nije popuštala te su potpore navijača bile češće. Sjećam se klinca koji je držao znak na kojem je pisalo power up i kraj natpisa je bila nacrtana ona gljiva iz igrice Super Mario. Nikada nisam dotaknuo tu gljivu. No zapamtio sam ga kao ponavljajuću pojavu tijekom cijele utrke. Ne znam jel to bio isti klinac ili su bili različiti no svaka čast na trudu.

Bend limene zgrade nam je zasvirao negdje oko 40-tog kilometra. Prolazno vrijeme mi je bilo dobro no počeo sam se brinuti da neću završiti ispod četiri sata. Stisnuo sam koliko sam mogao stisnuti. Bili smo nadomak cilja. Mogao sam ga osjetiti. No počelio smo kružiti po centru. Išli smo svuda okolo, prešli preko par mostova među kojima je bio i Zmajski most. Tražila se što optimalnija linija no ona je bila opstrukturirana lokvama. Svako malo sam ugazio u neku. Nestrpljivo sam pogledavao na sat. Navijača je na ovo dijelu bilo najviše. Konačno se ukazao i cilj. Ubrzao sam maksimalno. Fotofiniš i sve je povijest.

received_277893696193260

Pokupio veliku finišersku medalju te majicu koju dobiju svi koji završe utrku od 42 km. Vrijeme ispod 4 sata (3:58:34). Bio sam još u šoku. Vidio sam Bojana. Počeli smo hodati prema trgu gdje su bile okrepe. Uzeo sam si juhicu koju sam posrknuo u par minuta. Mandarine,izotonik, keksi i piva sve je bilo na meniju. Još sam bio vruč. Nisam osjetio zimu. Našao sam Bojana te smo krenuli prema stanu. Ana je dobro istrčala svoj maraton no bila je u knockoutu. Ja sam skinuo mokru odječu sa sebe i obavio malo duže tuširanje.

23ljmaraton2019

To veće sam napisao manji post na društvenoj mreži o mom pothvatu. U njemu sam napisao da nikada više neću na maraton. No, izgleda da ona kletva da uvijek želiš više se ostvaruje. Par dana nakon sam počeo razmišljati kako bih mogao trčati još koji. Jer mi je na ovom bilo tako super i zanimljivo. 😀

whatdday say to one last showdown

18. kolo cross liga Drava 2018

Klasičan kraj cross lige Drava. Svježije vrijeme koje doliči početku listopada, bilo je preduvijet uspješnom završetku. Kao i prošle, i ovu godinu završavam s novim osobnim rekordom za ovu stazu, ali i novim osobnim rekordom na 5km.

Počnimo od početka. Nakon par turbulentnih kola s varirajučim rezultatima nestrpljivo sam čekao ovo zadnje kolo. Prije par kola čak sam bio nadomak obaranju osobnog rekorda staze koji sam postavio na početku jesenskog dijela lige. Falila mi je sekunda. To je još više rasplamsalo moje apetite za poboljšanjem. Ovaj četvrtak je bio pravi jesenski. Maglovito hladnije jutro i topli jesenski dan okupan suncem.

S obzirom da sam ovaj tjedan trčao samo u utorak jer uvijek kasnimo u dolasku iz Zagreba te mi se nekada omakne da odgodim trening. Pripreme za maraton idu dobro, no još je mnogo samo par tjedana do njega.

Dosao sam ranije kao i obicno. Dotrčao sam do starta te tako se zagrijao iako je bio topao dan. Ponesao sam i naočale s obzirom da prvih par kilometara trčimo prema zalasku sunca. No kada sam presao most skuzio sam da mi one danas neće toliko trebati. Sunce je već zašlo iza drveća.

Krenuo sam dosta brzo. Uobicajenih pacera nije bilo pa sam morao trčati po osjecaju. Zrak je bio onaj većernji te je bio lako disati. Prvi kilometar je brzo prosao (4:06). Znao sam da moram odrzavati tempo. U tome mi je pomogao kolega Žarko koji me pratio tempom. Nesto smo komentirali no meni nije bilo do priče. Nakon drugog kilometra naišli smo na kombajn koji je trebalo brzinski običi.

Održao sam snagu i u trećem kilometru te mi je temo bio postojan (kretao se oko 4:15). Nikad nisam mislio da ću biti u stanju održavati ovakav tempo no promjena dinamike treninga se izgleda isplatila. Malo prije mosta izgubio sam kolegu Žarka no trčao sam za trkačem ispred i pratio njegov tempo. Oko četvtog kilometra trčali smo usporedno zadržavajući postojan tempo. Cilj je dosta udaljen. Kilometar i pol. To je jedna cijela milja. No sada je trebalo stisnuti. Kada smo prešli cestu bili smo oko kilometar do cilja. Nije bilo pomisli o posustajanju. Zadnjih šesto metara trkač ispred mene je jurnuo, no nisam ga mogao pratiti. Iako sam i sam ubrzao, on je ubrzao jače. Opet sam ostavio Žarka iza sebe. Na pomolu je bio osobni rekord. Ulazak u cilj 23:31. Novi osobni rekord za ovu stazu poboljšan za čak 25 sekundi. I mali pomak osobnog rekorda na 5km koji je poboljšan za sekundu (21:08).

43174350_731067083892211_5055552909735886848_o

Nakon utrke odmor i klasično druženje s kolegama trkačima. Ovaj put s obzirom da je zadnje kolo lige bilo je i pive i kestenja. Pročakulali smo o svemu i svačemu. Novoj trail ligi koja se organizira u Ludbregu, Zagrebačkom maratonu koji se održava ovaj vikend kao i ostalim utrkama koje slijede. Pala je i zajednička fotografija našeg malog trkačeg plemena.

43209934_10215422615612808_2918171862334701568_o
racing tribe

To je to za ovu godinu. Sada samo ostaje Ljubljanski maraton te polumaraton na Stareku koji će biti odmjeravanje snaga za kraj.

road runner

23. žumberačka utrka

Cijeli dan je bilo oblačno te mi se nije činilo da se utrka održava u tri popodne. Naučen sam da su utrke ujutro te mi ovo odmicanje od standarne šablone nije baš pasalo. Ujutro sam doručkovao taman prije puta. Malo prije 9 su Žarko i Mišela došli po mene te smo usput pokupili i Jasnu. Bili smo potpuni te smo krenuli prema naplatnim kučicama gdje smo se sastajali s drugim autom. Odmah smo krenuli dalje prema Zagrebu tj. mjestu Sošice gdje su se obavljale prijave za utrku i gdje je bio cilj utrke. Kada smo se skinuli s autoceste došli smo na zavojite brdske ceste koje su nas dovele do cilja.

Samo mjesto mi se činilo dosta napušteno. Osim kafića koji se polako punio trkačima koji su čekali autobuse koji će ih prevesti na start. Pojeo sam jedan od sendvića koje sam ponio te usput pijuckao izotonik. Par puta tijekom dana sam obavio nuždu no svašta se još moglo desiti tijekom utrke.

Autobus nas je vozio rutom kojom ćemo trčati, ali su obrnutom smjeru. Otprilike smo mogli ocijeniti što nas sve čeka. Sam start je bio u mjestu Radatovići. Krenuli smo s ravne ceste no ubrzo smo se spuštali u ponor. Prvi km lagane nizbrdice za ufuravanje. Nisam vidio nikoga od svojih klupskih kolega vec sam se nalazio u moru trkaca AK Žumberka – kluba domačina.

Potegao sam prva dva kilometra, no tada sam poceo da kalkuliram. Staza je postala valovita te su se izmjenjivali spustevi i usponi. Okrijepe su bile relativno rano – vec na četvrtom kilometru. Nažalost djelili su bočice vode što je po meni bilo previse. Pola bocice sam iskoristio za poljevanje po glavi i napravio par gutljaja dok je ostatak završio u grabi uz stazu. Od nekih trkaca sam čuo da je ponestalo vode kako su dolazili sporiji trkači.

Valovitost se nastavila i do druge okrijepe koja je bila na osmom kilometru. Tu sam se dosta polio jer je bilo sparnjikavo, a od najavljene kise nije bilo nikaj, cak se i sunce naziralo kroz oblake. Osjetio sam navalu energije. Poceo sam vuci malo jace. Više sam prebacivao snagu iz nogu na podlogu. Na spustevima sam pokusao ici sto brze, a na usponima sam isao lagano. Hodao sam sam jednom.

Pratio sam nekog trkaca iz AK Zabok koji je također povukao u drugom dijelu. Slijedio je i 11. km nakon kojeg bi po pricama sve trebalo biti lakse. Strpio sam se jos taj kilometar, no slijedio je jos jedan mali bregec prije nego smo krenuli u zadnji spust. Spust je bio strm i zavojit. Morao sam paziti kako koračam. Odlučio sam se da se malo brže spustim, no još sam držao sve pod kontrolom. Kada smo se spustili u selo, slijedio je ravan dio na kojem sam davao sve od sebe. Iz suprotnog smjera trcali su klupski kolege koji su ranije završili. Nakon par zavoja cilj je bio na vidiku. Bilo je vrijeme za završni sprint. Ušao sam u cilj s vremenom 1:13:28, što je dobar rezultat. Sam sam sebi prognozirao takav rezultat, s obzirom na valovitost staze.

received_938365323015580

Ostali smo još na podjeli nagrada kojega je malo ugrozila kiša pa je ona obavljena u dvorani, ne ispred iste kako je originalno zamišljeno. Pokupili smo par nagrada po kategorijama kao i ekipno treće mjesto.

žumberak

Puntijarka ALL IN

Puntijarka 2018 – zadnje kolo

Došlo i dugo očekivano zadnje kolo Puntijarke. Bio sam super nabrijan jer sam bio odlučan da nakon par loših kola napravim novi PB. Svi ostali su bili pod dojmom utrke u Paklenici koja je kako ime implicira bila paklena. Izmorila ih je vručina zagrijanog kamenjara i usponi.

Na startu je vladala standarna guzvancija te sam ponovo trazio mjesto što blize prvom redu. Kako smo krenuli probio sam se kroz more ljudi i hvatao korak s Veronikom Jurišić. Nakon kilometra u njenom tempu skuzio sam da ne mogu baš potpuno pratiti njen tempo te sam odustao od potjere.

Ovaj prvi dio mi se uvijek čini kao najgori jer je blag uspon, a korijenje i kamenje često izbija iz zemljane podloge. Trči se koliko možeš. Uvijek brojim desne zavoje koje moramo priječi prije Njivica. Ima ih tri i onaj zadnji uvijek je najgori. Poslije njega se nalazi zadnji uspon prije polovice utrke. Na njemu ili trčim ali najčešće znam prohodati par koraka. Čuvanje snage kak’ bi se reklo.

I ovaj put sam odmorio noge kako bih ih pripremio za muku koja dolazi. Eh, da cijelo vrijeme pod nogama mi se motao pas koji je pripadao trkačici koja je na kraju došla dvadesetak sekundi poslije mene. Moglo bi se reći da mi je bio pacer.

cute…but NO

Prolaskom Njivica ušli smo u strmiji dio staze na kojem sam stalno imao osjećaj da me netko prati. Mislio sam da je Patriša iza mene s obzirom da sam čuo ženske uzdisaje s vremena na vrijeme. Đole i ona su sigurno u pozadini razrađivali plan kako da me se riješe. No bio sam motiviran i odmoran te nisam to mislio dopustiti.

S obzirom da sam imao dobro prolazno vrijeme na Njivicama (najbolje do sada) nastavio sam jakim tempom te kombinirao trčkaranje i hodanje na strmijim dijelovima. Na ravnom dijelu prije jednog od zadnjijih uspona potegao sam koliko je išlo. Iza sebe sam čuo žamor glasova. Ne, danas Patriša, ne danas – pomislio sam.

Na zadnjim bregovima davao sam sve od sebe te sam svu snagu preusmjerio na noge. Svakim korakom da prenesem što više te energije na površinu. Nisam imao problema s vrtoglavicom niti pregrijavanjem. Uvijeti su mi bili skoro pa idealni. Bojan je bio dvadesetak metara ispred mene. No djelio nas je samo zadnji uspon. Šparao sam se ne požurujući u zadnji uspon. Tek zadnjih  pedesetak metara sam krenuo u zadnji juriš. Juriš na novi PB. Kada sam čuo vrijeme ostao sam u čudu (34:40). Skinuo sam 37 sekundi u par tjedana.

puntijarka_all_IN

end game

Razmišljajući kako sam skinuo PB odmah u prvom kolu ovogodišnje lige te kako sam isto postigao sada na kraju pitao sam se da li ću slijedeće godine moći postići isto. Da li postoji nešto više što mogu napraviti. Da li je ovo moj vrh? Na početku sezone PB mi je bio 37:14 sada je 34:40. Razlika od dvije minute i 34 sekundi. Dvije minute i 34 sekunde napretka. Ovakve dionice mi pašu, no mogu li to prijenjeti na druga polja? Polumaraton, desetka? Ovaj tjedan ponovo se vraća u igru i cross liga na Dravi. Biti će zanimljivo vidjeti razliku od proljeća.

U ponedjeljak su konačno došli i konačni rezultati cijele lige. Na moje veliko iznenađenje završio sam deveti ukupno u muškoj kategoriji. Iako sam četiri kola izostao postigao sam ovako dobar rezultat. Da li je falilo konkurencije? Da li su svi drugi na nekim drugim treninzima?

Sada se krećem novim treninzima i pripremama za jesen koja dolazi. Na polumaratone na koje namjeravam ići te maraton u Ljubljani koji se nadam ove godine istrčati.

lost in the woods

Ravna Gora Trail 2018

Još jedna subota, još jedna utrka. Ovaj puta RGT iliti Ravna Gora Trail. Nakon par godina promatranja kako i zašto ljudi tamo trče odlučio sam po prvi puta sudjelovati. Prijavio sam se na manju trasu od 13km (jer je ljeto i ostali razlozi povezani s tim 🙂 ). Krenuo sam dosta rano iz Varaždina, oko pola 8 kako bih izbjegao gužvu koja se očekivala na parkiralištu. Našao sam mjesto malo više od Filičevog doma na putu prema Pustom Duhu. Nakon uspješnih prijava čekali smo start. Organizatori su na sreću onih koji su kasnili pomakli start za pola sata.

38975549_1931953420217004_5360042176644382720_o
foto: SRD 315 Sjeverozapad Facebook

Naš start je bio u pola 11. Ništa strašno s obzirom da je vrijeme bilo svježije nego prethodnih dana te je bilo oblačnjikavo. Krenuli smo putem prema Pustom Duhu no nakon prolaska crkve skrečemo desno u žbunje. I prvi spust. Spust koji nas po vododerinama šumarkom vodi do manjeg uspona gdje skrečemo na makadam. Puno puta je bilo izmjena makadama i trail staze da više ne pamtim. No mogu samo reči da sam uživao trčati tim djelom.

Prati oznake ne čovjeka ispred sebe

– organizatori

Spuštali smo se makadamskom cestom i to punom brzinom. Šesti kilometar je bio pred nama što je značilo da je blizu i okrijepna postaja. Beep – sedmi kilometar, no okrepne postaje još nema na vidiku. Spuuštali smo prema selu te smo znali da tamo moramo ići. Možda mi se Garmin malo zbrejko pa opet krivo kilometre pokazuje. Beep – osmi kilometar – već smo došli na asfalt i kretali se prema raskižju. Konačno smo prihvatili istinu – krivo smo skrenuli. Oznake do sada su bile dobro postavljene no izgleda da smo se prebrzo spuštali po makadamu te fulali oznake kod križa.

2fs3zd

Vratili smo se gore makadamom na označeni put te nastavili dalje. Činilo mi se da smo dosta kilometara napravili kada smo skrenuli s kursa. Bio sam malo u očaju no nastavio sam jako naprijed. Na okrepnoj postaji uzimam izotonika i malo vode te nastavljam dalje. Put mi je poznat te se prisjećam da smo tim putem jedamput planinarili.

Na asfaltnom dijelu staze par sto metara nakon okrijepne s lijeve strane je bio parkiran auto iz kojeg je dopirala muzika. Pjesmu i ritam sam odmah prepoznao te malo raširio ruke kada sam prolazio kraj auta.  Nastavio sam brzo naprijed malo trčeći malo hodajući.

Skrenuli smo lijevo na šumski put koji je imao dosta nagiba. Na ovom dijelu nije bilo moguće trčati no bez obzira na to prestigao sam dosta ljudi koji su također hodali. Nastavili smo tako do “balkona” kojega sam se također sjetio iz naših prethodnih planinarenja. Nakon vidikovca gdje je malo zasjalo sunce slijedio je malo ravniji dio na kojem se moglo i potrčati. Ovdje sam susreo Mišelu koja me začuđeno pogledala. U prolazu sam joj objasnio situaciju te ubrzanim korakom požurio dalje. Znao sam točno gdje smo, gdje ćemo izaći i kakva je staza pred nama.

Trčao sam gdje sam mogao te pazio preko kamenja koje se nalazilo na završnim djelovima staze. Malo sam usporio na tom kamenitom dijelu te prepustio kolegu trkača koji je također bio u grupi koja se izgubila. Na čistom dijelu pred ciljem ubrzao sam do šprinta.

38926525_1931964290215917_4304353796701552640_n
Woo hooo! Cilj konačno! Samo 17 minuta lošije od predviđenog 😛

U cilj sam ušao u vremenu 1:32:27. kada sam pogledao koliko sam kilometara prešao sat mi je pokazivao 13:97. Po mome smo barem kilometar i pol više prošli. Malo sam bio razočaran jer smo zalutali no utrka se pretvorila u dobar trening. Više sreće sijedeće godine.

39062186_1931969156882097_4007283699249840128_o
i onda sam skrenuo lijevo…a trebao sam desno #sexynogice

RGT_2018

mountain hustlin

AllRound Ivanščica 2018

zajaši konja

Dan prvi. Prvi izazov je bio uspon na Ivanščicu preko planinarskog puta Konj. Nagibi su ovdje jaki, jedan od razloga zašto dugo nisam planinario tim putem. Drugi je što nam se planinarska družina raspala ili sam ja ispao iz planinarske družine s obzirom na količinu vremena koju trošim na treniranje i odlaske na utrke.

Došao sam već oko 5 i 15 na parkiralište u Prigorcu, prijavio se, uplatio startninu i čekao start. Ubrzo su došli i klupski kolege Mišela i Žarko. Nisam bio toliko napet kao na nekoj drugoj utrci s obzirom da će ovo biti nešto kao Puntijarka. Lagano, iscrpljujuće i mučno. 😀 Sve u čemu sam dobar.

Krenuli smo točno u 18 po ceti koja je vodila prema planinarskoj stazi. Nakon par sto metara počele su serpatine i s trčanja sam se prebacio na brzo hodanje. Ove rane napore sam dobro podnosio i nije bilo problema. Serpatine su prešle u kamenjar nakon ogradice.

Zvučni signal prvog kilometra je došao dosta kasno. Tijelo mi je bilo u stanju stresa. Penjao sam se korjenjem obraslim padinama. Bilo je natjecatelja oko mene no nisam ih stigao pratiti. Na raskrižju sam otišao lijevo lakšim putem no nisam bio siguran da li sam time nešto profitirao. Ubrzo smo došli do prevoja naziva Veliki Konj. Nije bilo vremena za uživanje u pogledu. Pokušavao sam se spuštati niz padinu što brže sam mogao.

Još jedan uspon, noge su mi teške. Beeep. Drugi kilometar. Držim korak s natjecateljem ispred sebe. Kada on hoda, ja hodam. Kada on trči, ja trčim. Mislio sam da ima još puno, no bio sam u krivu. Nakon ravnijeg dijela, slijedio je zadnji uspon kroz šumu. Poslije njega smo trčeći došli na cestu te nakon 200-tinjak metara došli smo na cilj. Vrijeme 34:59. Misija uspjela.

37426875_1886943044718042_5932427413005795328_n

allRound1

uphill charge

Dan je bio sparan i vruč, no oko četiri popodne vrijeme se pomučkalo. Uspon biciklom na Ivančicu je bio predviđen za 18h. Krenuo sam tek oko pola šest te sam se žurio da što prije dođem na start. Kasnio sam šest minuta no s obzirom da sam javio da ću kasniti dečki i cure su me pričekali.

Sastavio sam bicikl te sam bio spreman za pokret. Startao sam iz začelja te se probijao prema naprijed. Bočica koju sam stavio u držać za bidon mi se opasno klimala kada smo prešli na šljunak pa sam je odlučio staviti u ruksak. S obzirom da je ovo put od 9km većinu puta sam bio u 1-1 brzini rijetko kada prebacujući na manje zupčanike.

Vrijeme je bilo dobro, malko hladnjikavo te je puhao vjetrić. Na pola puta sam skužio da sam u brzini priprema za start zaboravio prčvrstiti prednji kotač te sam se morao zaustaviti da ga osiguram.  Sjećam se da sam kleo sve i svakoga jer sam tako dojurio na start te sam si obečao da više nikada neću izvoditi ovakve egzibicije. Vožnja se svodila na puno pedaliranja te par spusteva na kojima smo trebali paziti na traktoriste koji su vukli drva iz šume.Imao sam puno vremena i puno preklinjanja.

Na kraju se sve svelo na upornost i izdržljivost. Zadnji km je bio pred nama i zadnja uzbrdica prije finiša. Ubrzo je i došao cilj (55:06). Vrlo loše vrijeme s obzirom da je to vrijeme koje obično imam kada trčim po toj istoj cesti. Slijedio je onaj sladak dio spust niz istu cestu po kojoj smo se penjali. Za čudo ruke su mi se činile izdržljivije nego zadnji puta kada sam se spuštao.

allRound2

morning stroll up the mountain

Oko 8 već bio u autu i na putu prema Ivancu. Promet je bio lagan te nisam previše žurio. U Prigorcu sam susreo Nikolu kolegu planinara koji se također namjerio na Ivančicu. Imao sam dosta vremena za pripremu. Malo zagrijavanje obavljanje zadnje nužde i chillanje pred utrku.

Put sam znao otprilike jer smo se u petak njime vračali. Znao sam i kakav nas teren očekuje. Odmah na početku osigurao sam si dobru poziciju te sam brojao natjecatelje ispred sebe. Dosta vremena sam mogao vidjeti i Žarka koji je dio utrke bio na drugoj poziciji. No kako je ovo bila brdska utrka mogao je biti i isprede mene. Usponi su bili ubitačni. Kao što je bilo i sunce koje se kroz drveče probijalo te usijavalo zrak koji smo disali.

Na par dijelova bilo je čak oke za trčat jer se staza izravnala. No u večini slučajeva bio je to brijeg za brijegom. Oko 3-4 km prestigao sam natjecatelja isped sebe te sam bio na petoj poziciji. Znao sam da sada samo moram držati ritam. Znoj mi je curio s čela.  Sliljedila je još jedna krivina. I još jedna iza nje. Nije ih bilo kraja.

No naposljetku smo došli do dijela koji je označavao kraj a to je bila kopanja po kojoj je bilo teško trčati jer je bila ispunjena večim kamenjem te se tražila što čišća linija. Ovdsje sam skoro dostigao i idučeg natjecatelja no dogodilo mi se zapravo obrnuto. Pri kraju kopanje pretigao me natjecatelj kojeg sam ranije prestigao te ponovo završio na šestoj poziciji.

36915649_1891069667638713_4432440665044942848_n

Do kraja sam vršio pritisak na njega no nisam smogao snage da išta učinim. Na vrh sam došao u vremenu 43:25.

allRound3

Kada se sve zboji i oduzme u ukupnom porektu sam završio kao 9. od 21. muškog natjecatelja. Dosta dobra pozicija s obzirom na prvo sudjelovanje iako me od 8. mjesta dijelilo par sekundi. Zabvavno iskustvo koje bih slijedeće godine htio ponoviti te popraviti svoje sveukupno vrijeme u ovom “triatlonu”.

37578300_1888800994532247_8090988559051259904_o

mountain trail racing

26. međunarodna brdska utrka ivančica 2018

conquer of Iva

Jutro je bilo hladnjikavo i manje toplo nego prijašnja jutra. Jučerašnja kiša i sjeverac donjeli su neočekivano osvježenje. Vrijeme je bilo kao stvoreno za trčanje. Danas smo se namjerili na brdsku utrku Ivančica koja je prijašnjih godina bila dio prvenstva RH u planinskom trčanju. Ove godine to nije bio slučaj te je zbog toga bila i manja gužva na startu.

Već prije devet sati smo stigli u Ivanec odakle je utrka startala te smo imali dovoljno vremena za pripreme i ispijanje kave na suncu. Točno u 10 sati 60-ak trkača startalo je iz centra Ivanca te smo se zaputili prema vrhu Ivančice. Do tamo nas je djelilo “samo” 13km i 827m nadmorske visine.

Prvih 4,5 km je bio čisti asfalt te se trebalo suspregnuti malo da se ne zaletim iako je i na ovom dijelu bilo dosta uspona. Kada smo prošli prvu okrepnu točku koja se nalazila na izvoru Žgano vino podloga se promijenila te je asfalt zamjenila zemlja, kamenje i šljunak.

35941765_2032915300083479_7997793906236325888_o

Ovdje je bilo i više hladovine što je bilo dobro s obzirom da smo se uspinjali te nam je trebalo svježeg zraka. čekao sam slijedeću okrepnu točku prije nego krenem u akciju. Do tada sam se lagano kretao po stazi koja je vodila do vrha. Na drugoj okrijepnoj točci sam zastao i popio punu čašu vode te brzo nastavio dalje. Nakon kilometra je slijedilo spuštanje na kojem se trebalo paziti da ne zaletim previše. Nakon spusta slijedio je uspon na kojem sam malo prošetao prije nego sam ponovo počeo trčkarati.

IMG_20180624_091203_730

Bio sam iz natjecatelja kojega sam mislio da ću ga prestići prije cilja no na kraju nisam. U cilj sam ušao s vremenom 1:22:39 što me pozicioniralo na 23. mjesto, što je bilo dosta dobro za prvi put.

brdska_utrka_ivancica_2018

freetrailing

Dan kasnije išli smo trčati na Sljeme. Točnije jedan krug sljemenskog maratona koji se uskoro održava. Iako smo krenuli dosta kasno (na startu smo bili oko 12h) vrijeme je bilo oblačno i hladnjikavo. No bez obzira na to išli smo u kratkome, jer smo se tokom trčanja zagrijali.

Bojan je bio zadužen za orijentaciju te je većinu vremena provodio na čelu, dok smo ga Ana i ja pratili. S obzirom da nismo bili stoposto sigurni na koje staze moramo skrenuti na nekim djelovima smo zastajali kako bi pogledali kartu.

Ovo je bio jedan od najboljih treninga, vrijeme perfektno kao i staza. prvi diose sastojao od spusta po većinom šodrenoj cesti koja je u šumi bila ispunjena lokvama te blatom. Kada smo prešli na planinarski put i završni spust prema Srnecu potreban je bio oprez jer je uski put bio ispunjen blatom i skliskim kamenjem. Kada smo odradili završni spust i prešli preko potoka, slijedio je uspon po Horvatovim stubama kroz spilju Medvednicu. Po stubama se ne može trčati već je potrebno oprezno navigirati po svih 500.
sljemenski_krug

Uspon se nastavlja putem prema planinarskom domu Hunjka gdje se nagib podiže. Na jednoj livadi uletavamo u krdo miroljubivih pasa te smo morali malo usporiti. Nakon Hunjke nastavljamo prema Puntijarki cijelim putem se krećući planinarskim putevima. na Puntijarci se opskbljujemo vodom te krećemo dalje prema vrhu. Nagib je oštar te  je hodanje obavezno. Na par mjesta moguće je i kratkotrajno trčanje no umor od jučerašnje Ivančice smanjuje to vrijeme. Usput se može vidjeti i pomirisati balega od nepoznatih životinja, pretpostvljam divljih svinja ili možda medvjeda.

Oštar uspon prema vrhu označavao je i kraj našeg treninga. Došli smo do vrha za jedan sat i 35 minuta. Trening odrađen te teren za sljemenski maraton izviđen. Sam maraton je na rasporedu za dva tjedna. Nadam se da će nam vrijeme biti naklonjeno kao što je bilo i ove nedjelje.

DSC_0129