into the overflow

3. kolo cross liga Drava

Oglasi

Biti će ovo kratak osvrt na jučerašnju utrku kros lige Drava. Ovaj puta nije bilo puno kiše nažalost, iako se tijekom dana situacija mijenjala konstantno. Odlučio sam se za kraću varijantu dresa no poduplao sam gornji dio. Kada sam trčao prema startu nosio sam laganu jaknu u kojoj sam se malo oznojio te dok sam došao do prijavnog pulta morao sam je skinuti.

Krenuo sam ovaj put iz drugog reda te sam potegnuo dosta jako. Jedna od natjecateljica je rekla 3:30 nakon kojih 200m utrke. Morao sam smiriti situaciju te sam usporio. Bilo mi je oke za trčati, no znao sam da će mi doljnji sloj biti problem kasnije. Nakon prvog kilometra imao sam prolaz 4:05 što nije bilo loše.

Naravno na prolazu drugog i trećeg kilometra ta brojka se ovečala na 4:35 i 4:45 što je bilo i očekivano. Vručina koja je navirala iznutra remetila mi je koncentraciju te sam mislio da neću dovršiti utrku. No pri kraju nas je malo pošprijalo nekoliko kapi kiše što je jako godilo. Na kraju sam potegao i završio utrku s rezultatom 25:28 – sedam sekundi lošije nego prošli put te puno lošije od mog trenutnog rekorda koji treba skinuti.

30689237_604830686515852_1212813032548204544_n
malo sam dobio boju pri kraju

snow, mudd, cold water and everything in between

Crazy Hill Trail – 2018

Integritet i odlučnost su jako važne odlike u svijetu trčanja. Posebno ako se suočeni s nedostatkom snage i terenom koji te svakim korakom tjera da jednostavno odustaneš.

Ovo je jedna takva priča. Uvjeti koji su vladali na ovogodišnjem izdanju Crazy Hill Trail-a baš su bili crazy. Iako je vrijeme bilo super i povoljno za vanjske aktivnosti, zbog topljenja snijega uzrokovanim proljetnim temperaturama teren po kojem se kretala trasa traila je bila zanimljiva i izazovna.

Došli smo oko devet u Ludbreg što nam je dalo dosta vremena da se pripremimo za utrku čiji je start zakazan za pola jedanaest. Stigli smo i kavu popiti sto mi nije navika prije utrke. Ove godine svi natjecatelji su krenuli zajedno i oni s manje i oni s veće trase na koju sam ja išao. Nakon početnih par kilometara po asfaltu skrenuli smo na šljunčanu podlogu te je slijedio prvi spust. Ravno u jarak. Blatnjavi traktorski put na djelovima pokriven snijegom odavao je ono što nas čeka.

28699128_2091634300901515_1490891964270678131_o

Na četvrtom kilometru došli smo do račvanja male i velike trase. Velika je skrenula desno preko nabujalog potoka gdje je krenuo uspon u brdo. Nakon kilometra trasa je potpuno bila pokrivena snijegom, s obzirom da je tuda prošlo već dosta ljudi put je bio varljiv. Izmjenivao sam trčanje s hodanjem obzirom na količinu snijega koja se nalazila na trasi i da li smo se kretali uzbrdo ili nizbrdo.

Staza mi se svakim prijeđenim kilometrom činilia gorom. Blato se izmjenjivalo s lokvama i bljuzgom, koja se stvarala na mjestima gdje se snijeg ubrzano topio. Prvih 10 km je brzo prošlo čak i nekoliko km poslije nije bilo loše. Bilo je tu i scena iz crtiča. Jedan je jedan natjecatelj na skliskoj podlozi počeo zamahivati nogama jako brzo no to mu nije pomoglo da padne u blato. Počeli smo uspon po čistoj cesti gdje je voda utrla svoj put i napravila vododerinu. Kilometar ili dva nakon toga bila je slijedeća okrijepna točka kojoj sam se vrlo obradovao.

28617057_2091855524212726_3290141811285387652_o
“što mi je to trebalo” pogled na 17 km utrke

Slijedio je mokar spust po snijegu i blatu u dolinu. Ovo mi se činilo kao najgori dio staze jer mi je čarapa opet bila mokra. Nije bilo drugog izbora nego kretati se. Opet smo ušli u šumu u kojoj nas je dočekao snijeg i ragažena bljuzga. Opet sam par puta namočio čarapu.  Kretali smo se sporo te se naša trasa bila ispresjecana već prije nabujalim potocima. Napokon smo se dočepali ceste gdje je dosta ljudi pohitalo naprijed no ja nisam imao snage za išta takvo te sam ubrzanim korakom grabio naprijed.

Preostalo je još 10km do kraja te sam u glavi lagano počeo odbrojavati. Veselio sam se svakom javljanju mog sata da sam prešao još jedan kilometar. Došao sam do poznatag dijela koji je označavao da je blizu zadnja okrijepna postaja, a onda još samo 8 km do kraja. Samo.  Tih zadnjih 8km je naravno vodili kroz šumu i oni lijepi dijelovi od prošle godine su bili iskvareni. Na jednom dijelu prelazili smo preko još jednog nabujalog potoka preko kojeg nije bilo puta prijeko nego smo morali zagaziti u njega. Još jedno močenje čarapa.

Znao sam da je kraj blizu. Visibabe su prekrile brežuljke gdje nije bilo nimalo snijega. Skrenuli smo na cestu i to je bilo to. Preostalo je manje od dva km do cilja koje sam s guštom istrčao. Utrku sam završio u vremenu 5h 7min i 49sec.  Utrka koju sam zapravo vodio sam sa sobom. Deset puta sam planirao odustati no nešto mi je govorilo: Još samo jedan korak. Utrka koja je postala metafora za život. I kada ti se ne da, moraš nastaviti.

plowing the asphalt

2. zimski polumaraton

Nakon jednog kola crossa u Beretincu bio sam u nevolji. Nisam to odmah primijetio te mi je trebalo dva dana trčanja i 21 km da to shvatim. Nažuljao sam potkoljenični mišić lijeve noge i bilo je vrijeme da mirujem par dana. To mi je teško palo, a u pitanju je bio i izazov te pripreme za polumaraton koji je nadolazio. Kako je rekao mudri Obi Wan Kenobi: Patience. Tako je i bilo. Igrao sam na strpljivo i bio u uvjerenju da ako odmaram da će sve dobro proći. Tjedan dana prije polumaratona sam mirovao i to me pomalo izluđivalo.

I won’t break

Bio je četvrtak i odlučio sam odradio jedan trening od 5 km samo da vidim u kakvom sam stanju. Iako još nisam bio na sto posto bio sam zadovoljan oporavkom te sam zaključio da sam spreman.

Osvanuo je hladnjikav i oblačan dan, preslika onoga prije njega. To je značilo dulju opravu koja mi je bila rezervna opcija ako vrijeme ne bi bilo sunčano kako su najavili. Odpeljao sam se bicom do dvorane gdje sam parkirao te obavio prijavu. Potražio sam Bojana i Anu koji su također došli na ovaj polumaraton. Krenulo je zagrijavanje i istezanje, malo trčkaranja i sve usput.

27368304_2044922398906039_5515707922964929162_o
foto: 3sporta.com

Prvo je krenula ona najstarija starosna skupina koja je brojila par trkača. Te tako svake 3 minute. S svakom skupinom broj natjecatelja je rastao te mi se činilo da je zadnja skupina u kojoj smo startali bila najbrojnija. Približio sam se startnoj liniji koliko sam mogao te sam tražio svoje mjesto među natjecateljima. Našao sam ga u začelju grupe gdje sam se zapričao s mladom dubrovčankom te smo izmjenivali iskustva s polumaratona nekoliko minuta prije starta.

I won’t bend

Krenuo sam dosta brzo, no to se meni činilo kao normalan tempo. U prvom kilometru sam sustigao pacericu s cross lige. U drugom sam već na vidiku vidio Anu što mi se činilo dosta čudno. Na prvom okretu sve nas je ošinuo vjetar koji je puhao otovorenom ravnicom iz smjera juga. Kretali smo se natrag prema dvorani kada sam dostigao Anu. Rekla je da odustaje i da ne može više trčati. Trčali smo zajedno kilometar dva sve dok se nisam odvojio i otišao dalje svojim (pre) “brzim” tempom.

27540488_2044907702240842_545773950971497079_n
foto: 3sporta.com

Drugi krug je uvijek najteži no tempo mi je bio postojan te sam imao dobro vrijeme s obzirom na prijeđenu kilometražu. Zverinjam ja tako okolo i primjetim psa kako iz svog ograđenog prostora mirno gleda sve te ljude kako trče po cesti. Sigurno se pitao zašto svi ti ljudi trče. Skoro sam prasnuo u smijeh na tu pomisao. Ova duljina između 13. i 18. kilometra mi uvijek uvijek teško pada. Ali sam se tješio da je okrijepna postaja blizu.

Brojio sam korake i nije mi nikada bila tako laka kriza. Bol koja je dolazila iz stopala lijeve noge držala me budnim. Kao da sam tabanom doticao asfalt po kojem sam trčao. I to ne cijelim nego samo prednjim desnim dijelom. Cedevita koju sam popio povratila mi je malo snage te sam bio spreman za završni juriš.

I’ll avenge

Trčao sam dobrim tempom. Najbolje što sam mogao dati nakon 18 km i trunčicu po trunčicu sam ga povečavao. Vidio sam mlađu dubrovačku trkačicu s početka utrke u ovim terminalnim trenucima utrke s kojom sam razmjenio pozdrave. Slijedilo je dva zadnja kilometra u koje je trebalo uliti  sve što je ostalo u meni. Orao sam po tom asfaltu ta dva kilometra najbolje što sam znao i mogao. Prestigao sam čak i neke natjecatelje naspram kojih sam imao malo veći hendikep. Ali ovo je bila utrka protiv samoga sebe.

Kada sam vidio dvoranu gdje se nalazila startno ciljna ravnina postrugao sam sve što još nisam postrugao od energije i ponovo potegao. Pri kraju sam pretekao još par natjecatelja te uletio u cilj s vremenom 1:43:12. Da, postavio sam novi osobni rekord u disciplini polumaraton i srušio stari za minutu i 15-ak sekundi. S obzirom na količinu kilometara koje sam prešao u prvoj polovici ovog mjeseca ovo je za mene bio zadovoljavajući rezultat.

I’ll get you in the end

i uhvatio sam pahulju…

2_zimski

it’s all about the base…or the challenge

New Year, New me and all that shit. Popularizacijom trčanja sve se više ljudi iz naše sredine počelo baviti baš time. Neki kažu da ti za to trebaju samo dobar par tenisica. Baš sam danas pročitao članak koji objašnjava koliko je važna zimska baza za postizanje dobrih rezultata.  Spominje se i nagrada koja obično dolazi s proljećem jer smo preko zime ostali aktivni.

Moramo priznati da u prosincu nisam baš bio aktivan što zbog posla što zbog dolaska nižih temperatura. No odlučio sam to sve nadoknaditi u siječnju. Čak sam se pridružio i izazovu na aplikaciji Garmin Connect. Treniram sam te mi je tako lakše određivati duljinu i tempo treninga. Makar mi neko društvo nebi škodilo.

Tek je prošlo 4 dana koliko izazov traje a neki natjecatelji su već pretrčali skoro 60km.  Do kraja mjeseca je ostalo još 4 tjedan i veliko finale u obliku 2. zimskog polumaratona će se manifestirati 28. ovog mjeseca. Sigurno ću prikupiti mnogo kilometara, no bitno je biti prvi je li ne? Također su mi konkurencija frendovi iz Zagreba što mi daje poticaj, ali znam i da će toliko i prva mjesta biti teže za dosegnuti.

Zima ove godine nije toliko oštra pa mi odrađivanje treninga nije toliko mrsko. Mogao bih ići trčati svaki dan da nemam drugih obaveza. Kuhanje obroka, spavanje, pospremanje sve je to dio životne rutine. Nekada mi se ćini da su dani bez broja, imena i boja 😀 . Za vikend ću posegnuti za Sljemenom te nabildati noge u 9km do vrha. Nadam se da ću moći hodati u ponedjeljak.

chibi_running_base_by_jazminebenfield-dbkdtfr

new years resolution (review)

Iza mene je jedna od mojih najaktivnihih godina. Aktivna baš po onome što riječ opisuje – samom kretanju. Iako ove godine nisam planinario onoliko koliko sam htio (bilo je par dobrih izleta koji će mi ostati u dobrom sjećanju), bio sam aktivan u trkačkom svijetu. Nanizalo se utrka od kojih su mi najdraže one kraće 5 – 10 km. No i one dugoprugaške nisam izgbjegavao.

Nadraže su mi bile one neobične, kao “seoska utrka” u Frkanovcu koja se pokazala kao prekrasan trail ili Boroša koji nas je poveo iz centra Republike do vrha Sljemena. Ligaške utrke su također ubačene u raspored te se tu našla povranička cross liga na Dravi koju sam ove godine u potpunosti istrčao i Puntijarka kao i Lagvić koje su orijentirane na osvajanje Sljemena.

Nakon jučerašnje dočeka Nove godine odlučio sam da alkoholne pare ostavim na ulici. Plan je bio da odspavam 3 sata te tada operem 10km. No kako to biva život se umješao te umjesto 3 sata spavao sam 5 i u među vremenu je počela da pada kiša. Odlučio sam pričekati no kiša nije jenjavala. Čak sam primijetio i kolegu trkača koji mi se prošuljao ispod prozora. Bio je spreman za vremenske uvjete i bio je obavijen kišnom jaknom.

Mislim da sam još više nabrijan na zimski polumaraton koji će se održati krajem mjeseca nego prošle godine. Čak sam se i prijavio i uplatio startninu. Neka cijeli svijet zna.  E sada pripreme mogu da počnu. Prvi tjedan makismalna kilometraža, čak sam mislio odraditi i neku dugometražnu stazu u subotu. Plan je dobro krenuo i danas sam odradio 15km. Na prvom nadvožnjaku sam vidio kolegu trkača koji mi se čini da je radio vježbe brzine jer je pretrčavao nadvožnjak u oba smjera dok sam ga ja prelazio u jednom smjeru.

Naravno nakon 10 km u glavu mi je jednostavno skočila ova dolje pjesma i nije se skidala s playliste dobrih 4 km sve dok je nije izgurao Eye of the tiger.

Ovo se može okarakterizirati kao dobar početak godine, ali vidjet ćemo kako će se sve rasplitati.

2018_01_02
back on the streets…staying hungry

snowpiercer

Pohorje 2017

Još jedna nedjelja, još jedan izlet u nepoznato. Ovoga puta naša destinacija je bilo Pohorje u Sloveniji odnosno Lovrenška jezera koja se tamo nalaze (jezera na planini, idi pa vidi :)).  Pokret je bio oko 8h kada su moji suputnici došli po mene. Vozili smo se poznatom cestom prema Sloveniji i graničnom prijelazu Dubrava Križovljanska. Na drugoj strani, u mjestu Zavrč pričekali smo grupu iz Novog Marofa (MZM) koji su i organizirali ovaj pohod.

Borna je bio napet i nabrijan na lov Pokemona, Maja je sjedila na suvozačevom sjedalu još uvijek kao u polusnu dok je Nikola za volanom također bio nabrijan Borninom napetošću. Čekali smo oko 20 minuta da se svi skupimo na granici te smo u koloni krenuli dalje prema odredištu. S obzirom da nismo znali put dosta smo čekali jedni druge te je nervoza rasla. Nakon polovice puta konačno smo ugledali svoje odredište. Iz daljine je planina izgledala kao visoravan posipana bijelom supstancom. Po poljima kraj kojih smo prolazili u tragovima se pojavljivao i snijeg.

Kada smo ugledali znakove za vrh Rogla znali smo da smo blizu i snijega je bilo mnogo više. Počeli smo se verati uz planinu po asfaltiranom putu te su prizori ovdje bili magični. Bili smo blizu te je uzbuđenje raslo. Cesta je na početku bila čista no kako smo se sve više dizali nailazili smo na više snijega na njoj. Kako je počela sezona skijanja ovo je bilo dosta prometna cesta.  Nakon više od dva sata vožnje došli smo na destinaciju – hotel Natura kraj skijaškog centar Rogla gdje smo se parkirali.

Bilo je poprilično hladno iako je bilo sunčano. Kretali smo prema planinarskoj kući “Koča na Pesku” te usput nabasali na vidikovac na koji smo se svi popentrali. Pogled s vidikovca je veličanstven i isplati se popeti do treče, najviše razine, iako je na njoj najviše puhalo.

[Group 1]-IMG_4424_IMG_4428-5 images

Krenuli smo dalje no s obzirom da je Partizanska staza bila previše zatrpana snijegom grupa je odlučila da puteljkom kroz šumu cestom skratimo put. Putem neki uživaju u zimskim radostima te se sanjkaju. Dolazimo do ceste kojom ubrzo stižemo do pl. kuče na Pesku.

Ondje se krijepimo pivama i sendvičima iz ruksaka. Borna u međuvremenu uzima sve žigove te ih štambilja po svojoj planinarskoj bilježnici. Izlazimo van te ubrzo krečemo dalje. Nailazimo i na konje koji su nas čudno gledali iz svojih ograda.

Teren kojim hodamo počinje biti izazovan što zbog dubine snjijega po kojem hodamo i propadanja u njega što zbog uspona koji su slijedili. Rutica je bila zanimljiva te nas je vodila uz potok koji smo i par puta gazili. Radili smo i par stanki kako bi se ljudi odmorili od sve zahtjevnijeg pohoda prije nego što smo konačno došli na Lovrenška jezera.

Nažalost debeli pokrivač snijega pokrio je jezera pa nismo vidjeli niti j od jezera. Slijedio je povratak prema polazišnoj točci gdje smo se malo razvukli te promašili zacrtani put. Prema riječima našeg vođe produžili smo si malo rutu. Bez obzira na to popeli smo se na visoko brdo s kojeg se mogao vidjeti lijepi zalazak sunca (dobra strana ovog obilaska). Mrak je padao kada smo došli do auta gdje smo se utrpali u njih i krenuli natrag.

Jako zanimljiv izlet i prvi susret s snijegom ove sezone. Na kakvim svim planinarskim putevima ćemo koročiti u budućnosti i da li će oni biti posipani s ovoliko snijega samo će vrijeme pokazati. Najavljen je i izlet na Moslavačku goru za tjedan dana. Tko zna čega sve ima tamo….

IMG_4598