summer moves (you) on

Round the lake

Nakon Grebengrada i uobicajenih treninga doslo je vrijeme da u miks ubacimo jednu utrku. Odlučili smo se prijaviti na utrku za mač grofa Draškovića. Posebnost ove utrke je da se ona trci oko Trakošćanskog jezera a zavrsetak je na ulazu u sam dvorac.

Ana, Bojan i ja prijavili smo se za onu veću utrku, dva kruga oko jezera. Pošto mi se desna noga jos nije ful oporavila od Grebengrada znao sam da bih mogao ostvariti losiji rezultat no nisam posustajao. Krenuli smo s livade podno samog dvorca u smjeru obrnuto kazaljkama na satu. Slijedio je val osvježenja kako smo se dotaknuli tih vegetacijom obraslih puteljaka koji su donosili mali blagostaj s obzirom da je bio sunčan i vruč dan.

Nakon par kilometara počelo je dizanje temperature za što su organizatori bili spremni s pravovremeno postavljenim osvježenjima. Tempo je bio dobar te korjenje koje je svako malo izvirivalo iz tla nije ga previše narušavalo. No s obzirom na spori oporavak krajem prvog kruga sam posustao te me Ana pretekla malo prije jednog od mostića koji je bio izgrađen uz jezero.

Bez obzira na sparinu bio je užitak trčati oko jezera. Sam teren je bio grbav te je bio upotpunjen drvenim građevinama koje su bile postavljene oko jezera. U drugom krugu pojavila se bol koja me malo usporila. Sada je bilo vrijeme da sakupim sve snage i nastavim dalje. Preteklo me nekoliko kolega trkača, a i ja sam dotigao neke. Pred kraj sam osjetio da me netko prati te sam pojačao tempo. Na kraju je trebalo utrčati opsadnim putem do ulaza u dvorac. Jedan od zahtjevnijih djelova no ništa za što nisam bio spreman. Konaćni rezultat 51 min za 10km.

trakoscan

conquer of Ivanščica

Bio sam odlučan da to bude dobar aktivan vikend te sam u subotu zaputio na Ivanščicu. Veće prije sam sve isplanirao i bez obzira što su vladale vručine, znao sam ako krenem rano da ću dio toga izbječi. No kako sam budilicu koju sam postavio u 7 sati promtno ugasion nakon njezinog oglašavanja kasnije sam se probudio. No, odlučnost je još uvijek bila prisutna pa sam počeo s užurbanim pripremama. U 8 i 15 sam već bio na biciklu i na putu do Ivanščice. Odabrao sam “lakši” put do podnožja planine: Jalkovcom do Beretinca, te preko Ledinca i Završja Podbelskog na spori uspon.

Konačno dolazim do izvora Žgano vino na kojem nadopunjavam rezerve vode te ubrzo krećem u full-frontalni napdan na cestu. Cesta je duga, ali valovite i rupičasta. Teško je na ovakvom terenu održavati neki tempo no velikom većinom puta mi je to uspijevalo. Nekoliko puta sam silazio s bicikla kako bih malo odmorio noge. Činilo mi se da je ovo gore od utrke Ivanec – Grebengrad koju sam pretrčao prije par tjedana.

conquerOfIvanscica

Trebalo mi je otprilike sat vremena od Žganog vina do vrha. Sat vremena muke koje sam skoro požalio. No kada sam stigao odmorio sam se te je sada slijedio brzi spust prema dolje (20 min). Uslijedio je ugrijani povratak doma po usijanom asfalt.

Čevo party

Dan nakon pokoravanja Ivanščice bilo je vrijeme da okrenem na trčanje. Ljetna cross liga Čevo koja se održava već petu godinu primamljiva je s svojih 2km trčanja po vrlo strmom terenu.

Odlučuio sam i taj dan početi s malo bicikliranja. Četrnasest kilometara točnije koliko je start utrke daleko od Varaždina. Nakon uplate “kotizacije” koja će pokriti gemište i roštilj na vrhu malo još sam se malo razgibavao te istezao. Bio sam uzbuđen jer još nikada nisam trčao na Čevo (ako ne računamo onaj put kada sam promašio stazu). Bilo je tu raznih profila trkača od onih polu-profi do onih amaterskih u koje i sam spadam.

Start je bio na mostu preko Bednje. Krenuli smo oko 9 sati ravnom čistinom desno prema planinanrskim putevima Čeva. S obzirom na gužvu podigla se i prašina iza prvih trkača. Krenuo sam laganije no čvrsto sam se držao kada su počele prve strmine. Znao sam da bih mogao izdržati barem kilometar uspona s ovim tempom. Nažalost Endomondo se malo zblesiro te me uopće nije pratio.

Oko prvog kilometra nagib se povećao te sam morao prijeći na ubrzano hodanje. Više nije bilo toliko mjesta za trčanje no tempo mi je bio postojan. Do vrha sam došao za 20:05 min. Za prvi put sam bio vrlo zadovoljan. Rezultat na kojem se može poboljšati. Nakon male okrijepe odlučio sam se spustiti dolje te se veselo odpeljao doma.

Puntijarka reloaded

Bio je to još jedan naporan dana na poslu. Neki ljudi se ponašaju kao djeca potaknuti vanjskim faktorima. Kontrola je ključ uspjeha (Control is the key to success). No nakon dva tjedna izbivanja s lige Puntijarka odlučio sam ponovo trčati, te sam se tome veselio kao malo dijete. Taj dana sam jeo sve što mi je došlo pod ruke no banane su bile moj najčešći prehrambeni proizvod.

Taj dan sam potukao prvobitno postavljeni rekord te spustio vrijeme na 38:45. Ostvarenju rekorda pridonijele su i povoljnije vremenske prilike te manja temperatura.

puntijarka_reloaded_8_kolo

Ponovno rušenje rekorda se zbilo na zadnjem kolu kada sam se već upoznao s stazom. Na predzadnjem kolu sam bio odlučan te nabrijan na postavljanje novog rekorda no krenuo sam prebrzo te brzo ostao bez snage. Na zadnjem kolu sam se tempirao. Srezao sam vrijeme za 25 sekundi (38:19).

puntijarka_reloaded_12_kolo

“opaka” utrka

Zadnje iskušenje prije “kraja” ljeta je bila utrka na Čevu s gemištima. Organizatori su je prozvali “opaka” utrka jer je svaki natjecatelj trebao popiti 2 litre gemišta te istrčati 2km koliko je bilo od starta do cilja utrke koje je bilo na vrhu Čeva (kod popularnog inoksa).

Utrka je trebala početi oko 15 sati no bilo je nekih manjih zapreka te smo krenuli tek oko 15:15. Vrijeme nam je bilo naklonjeno i sunce se sakrilo iza oblaka. Najavljivali su i kišu no nadali smo se da je Vakula pogriješio. Bez obzira na sve bilo je dosta toplo i nešto hladno bi bilo super da olakša naš uspon na brdo.

Razgrabilo smo gemište koji su bili uredno poslagani na platformi kraj starta te nazdravili još jednom prije nego je vrijeme počelo teči. Počele su teči l litre gemišta niz grla žednih trkača. Prvih pola litre je bilo malo toplije nego što je bilo očekivano no ubrzo je večina ispraznila čaše te pohrlila po stazi koja je vodila prema Čevu.

Malo sam falio na startu no ubrzo sam dostigao mnoge sporije trkače te došao do druge “kontrolne” točke gdje je gemišt bio puno hladniji nego na startu. Iako sam mislio da će nakon pola litre gemišta biti koma za trčati, litra je potvrdila da to neće biti problem te uz stalno podrigivanje nije bilo drugih nuspojava.

Kod treće okrijepne postaje susreo sam Gorana i Anu s kojima smo se trebali susresti na vrhu. Ovdje je bilo grdo jer se nagib opako povečao. No tu sam se spretno provukao te ušao u zdanji dio nazvan Tafrinina staza. Prešao sam tu par natjecatelja te pošao dalje. Cilj je bio blizu a s njim i zadnji gemišt. Zadnji gemišt je ispijen za 29:37 min što nije loš rezultat. Bojan je bio 3. te je zadnji gemišt popio za 24:20 min.

20901748_1418286928286177_7984549426441987130_o

Ana i Goran su došli uskoro nakon mene te je slavlje moglo početi. Popilo se još par gemišti te počastilo s roštiljom. Veseli i nasmijani nakon proglašenja pobjednika krenuli smo prema dolje. Put je bio opasan i trnovit jer nas je tek sada “šupila” sva ona količina alkohola koju smo popili te sam ja malo završio u grmlju, a čuo sam da  je i Boja imao sličnu avanturu. Sve u svemu jedno super popodne koje je spojilo nespojivo – alkohol i sport.

I eto tek sada u studenom dovršavam ovaj davno započeti tekst koji opisuje neke od ljetnih utrka i aktivnosti koje su ga obilježile. Šlag na kraju! Sezona (trčanja) je gotova, a sada slijede pripreme za slijedeću. Tu se naziru zimske lige kao Lagvić (Sljeme) i zimska brdska liga (Ivanščica) kao vikend treninzi koji će nam pomoći u tome.

Oglasi

what i did on my summer vacation pt.1

new domain of existence

Godišnji odmor sam dočekao s veseljem te mi je ove godine zbilja bio potreban. Kako obično ljudi svoje godišnje odmore provode izležavajući se i ne radeći ništa tako sam i ja nešto slično pokušao izvesti, no nije mi polazilo za rukom. Preselio sam se na novu adresu te sam morao malo osvježiti prostor u kojem ću nadalje boraviti. Osvježavanje je bilo isjeckano te je trajalo skoro dva tjedna što me na trenutke živciralo, no na kraju je koliko-toliko bilo brzo gotovo. Još je ostalo nekoliko kirurških zahvata koje treba obaviti kako bi se reklo da sam zbilja gotov. Da, znam. Ja sam perfekcionist.

U međuvremenu sam otišao doma u kuću gdje sam odrastao. Odlučio sam biciklirati do tamo ma koliko se daleko to nekima činilo. Ruta mi je već otprije bila poznata, a fizička sprema nije predstavljala problem. Jedini izazov je bio probuditi se što ranije ujutro na dan kada sam kretao. Bio je ponedjeljak, no budući da je turistička sezona prometa, nije ga bilo koliko ga obično ima u jesenskim danima. Cijela ruta je dugačka oko 85 km, no ja sam je prošao za manje od 4 sata.

 

1.8.2016._1
Endomondo nije baš bio raspoložen za sudjelovanje – i njemu je bio ponedjeljak
1.8.2016._2
No jasno se vidi smjer kretanja trase kojom sam prolazio

Kod kuće sam se pokušavao odmarati (čitajući ruski klasik), obavljao obveze te obnavljao veze s prijateljima i obitelji. Bio sam tamo samo par dana, ali to mi je bilo dovoljno. Moje srce više ne tuče tamo već me vuče na sjever, to jest u Varaždin. Vožnjice do grada nisam dokumentirao, ali sam otprilike napravio 16 km dok sam bio doma. U četrvrtak sam se vraćao u Varaždin te sam se ponovno morao probuditi dosta rano kako bih izbjegao jako sunce. Kada sam dolazio, to nije bio problem jer je bilo oblačnije te je puhao lagani povjetarac.

4.8.2016.
Endomondo je pristao na suradnju iako baca neke divlje brojke vezane uz nadmorsku visinu

going the distance

Kada sam se vratio u Varaždin opet sam se bacio na čišćenje i pospremanje svojeg novog stana, no najgore je bilo iza mene. Pokupio sam svu paučinu te prebrisao sve podove – prvi put. Još jedan razlog zašto sam se tako brzo vratio je bio i dogovoreni izlet na Velebit. Nisam znao što očekivati, no očekivao sam skoro pa najgore. Sve bi to bilo super da sam se na vrijeme spakirao i da nisam imao malog noćnog posjetitelja po imenu Borna. Cijeli izlet je opisan u mojem prijašnjem postu. Mogu samo reći da je Velebit bio veliko iznenađenje. GPS trag nažalost nisam napravio pa nemam što pokazati.

U nedjelju su nas posjetili prijatelji iz Zagreba te smo imali takoreći “housewarming party” te smo malo zaroštiljali. Dok su frendovi pekli povrće na električnom roštilju, mi smo muku mučili s vatrom i briketima kako bi ispekli piletinu i tikvice. No, na kraju uspjeli smo i to i pripremili pravu malu gozbu.

 

U utorak smo išli u istraživački pohod na lepoglavsku stranu Ivanščice gdje smo tražili vile. Prava misija našeg pohoda bila je osigurati put za jedan laganiji izlet volontera koji će tijekom Špancirfesta imati različite zanimljive radionice. Naš nas je put vodio od željezničke postaje u Lepoglavi u brda iznad nje.

Krenuli smo lagano te smo prvo išli do Rimskog mosta i Šumskog kutića. Ondje smo kontemplirali kojim putem bi bilo najbolje proći kako bi napravili neku manju kružnu stazu. U planiranju nam pomaže moja karta koju nalazimo kod Šumskog kutića, a nacrtala ju je moja prezimenjakinja koja je također i moja vršnjakinja. Vratili smo se do KT1 te smo krenuli na drugu stranu. Usput se nalaze vinogradi koji još nisu rodili, ali se veselimo tome da prođemo ovim dijelom kada rode. No, zadovoljavamo se malim darovima prirode koji dolaze u obliku kupina koje “mandžaramo” usput.

Usput nailazimo na zapušteni tunel koji je vjerojatno povezan s obližnjim zapuštenim kamenolomom. Prolazimo kraj njega te nastavljamo serpentinama do gore. Nalazimo srušenu tablu za KT5 gdje počinju i naši problemi. Nakon oštrog uspona po zemljanom putu nastavljamo dalje s desne strane primjećujući lijepo pokošenu livadu. Ulazimo u šumu te dalje tražimo markacije koje će nas odvesti do pravog puta. Nakon što smo dosta zaglibili u duboku šumu provjerili smo GPS te smo shvatili da smo se dosta odmakli od puta te da smo bliže Ivancu nego Lepoglavi. Nervoza zbog nedostatka vode i hrane je rasla. No, naš duh još nije bio slomljen. Odlučili smo se vratiti te smo skrenuli na onu lijepo pokošenu livadu kako bi provjerili znak koji se tamo nalazio. Znak nam nije puno pomogao, no čovjek koji je tamo u blizini sjekao drva nam je objasnio put kojim moramo krenuti kako bi došli do cilja.

Moji drugovi su krenuli do nekog izvora kako bi se opskrbili svježom vodom te sam ih ja odlučio pričekati u hladu drveća uz livadu. No, vrag mi nije dao mira te sam se popeo cestom do vrha i krenuo preporučenim putem. Put je bio vrlo lagan s manjim usponom na kraju. Naravno, oznaka je bilo vrlo malo te je jedina bila prije završnog uspona. Poslao sam družini poruku kada sam došao do vrha, no oni su očito našli vodu prije nego što sam ja pronašao vrh pa su me čekali na mjestu gdje su me ostavili.

Bio sam proglašen odmetnutim (rouge) planinarom. Da, to je točan opis moje osobnosti. Kada sam pogledao vrh vratio sam se dolje do početka uspona te meznuo sendvič koji sam ponio. Uskoro se pojavila moja družina te smo zajedno otišli pronaći zadnju točku našeg puta – Generalski stol. Nakon malo tumaranja kroz šumarke, našli smo lokaciju i, iako nije bila označena, prepoznali smo je po stolu koji se tamo nalazio te po velebnom pogledu koji se pružao na Lepoglavu. Ovo mjesto zbilja zaslužuje to ime.

 

IMG_2289
U obilasku lokacije
IMG_2291
Lijep pogled na Lepoglavu s generalskog stola

Malo smo pojeli i popilii te krenuli natrag. Naša ruta je bila iscrtana, a naš plan spreman. Jedini nedostatak je bio što ruta nije bila kružna. Moj Endomondo je malo divlje kalkulirao te sam “kao” propješačio oko 60 km dok smo zbilja prošli samo 22 km. Ipak, bila je to prava pustolovina koju smo na kraju zalili pivom.

Ostatak pustolovina pročitajte u slijedećem postu.

go flatout

Znoj koji teče u potocima, tama se spušta, srce tuče jače.

Nekako sam zapustio sve od trčanja, bicikliranja itd. Izgubio sam možda i koju lošu naviku, ali mi se čini da je to sve privremeno. Nakon Kajkavijane sam se posvetio nekim drugim stvarima pa je tako trčanje i bicikliuranje palo u drugi plan. Nije se imalo vremena i energije. Ona je bila preraspoložena u druge namjene.

IMG_0233

Moram spomenuti planinarenje na Ivanščicu prije dva tjedan gdje smo se doslovno tuširali na kiši. No to nije nimalo umanjilo naš entuzijazam već je on rasao. Kao gljive poslije kiše. Prvi put otkad planinarimo smo išli preko puta Pionir za kojeg kažu da je zahtjevan. Bio je nešto strmiji no ništa što ne možemo svladati. Prvi put s nama je išao moj prijatelj Goran koji nije u formi kao ostatak ekipe pa mu je ovo teže palo. Svi naši planovi zbog kiše nisu ostvareni no ipak smo se zadovoljni vratili kuči.

IMG_0284-2

Kajkavijana take two

 Nakon debakla na Kajkavijani odlućio sam više trenirati bicikl, te sam bio odlučan poraziti sve vrhove koji su me dotukli ove godine. Iako (još) nisam namjeravao obaviti sva tri u jednom danu, odlučio sam krenuti na onaj najlakši, Ravna Gora. Kako sam ranije opisao ovaj vrh je jedan od lijepših za uspon, ali zna biti zeznut. Tako sam na neradnu srijedu s kolegom Bornom krenuo u osvjajanje ovog vrha. Slijedlili smo rutu koju sam vozio Kajkavijanu te nismo imali puno problema doći do podnožja.  Na uspon sam ja malo zapeo te sam se odvojio od Borne te 6 km uspona odvozio u 36 minuta.  Kolega Borna je bio malo sporiji ali njegovo vrijeme procijenjujem na 45 – 50 min.

[Group 0]-IMG_0371_IMG_0376-6 images
ASCII Kolor stitching | 6 pictures | Size: 8892 x 2816 | Lens: Standard | RMS: 2.32 | FOV: 146.43 x 43.51 ~ -6.27 | Projection: Cylindrical | Color: LDR |

ravna gora

Spust s Ravne Gore je bio brz i žestok te smo nastavili prema Trakošćanu te natrag za Varaždin.

povratak

Isti tjedan mislili smo osvojiti i drugi veliki vrh, Ivanščicu. No kolega Goran nije bio spreman na takav pothvat pa smo dopedalirali samo do podnožja planine i natrag te napravili 60-ak kilometara.

U ponedjeljak sam bio motiviran da treniram brzinu i izdržljivost te sam zapalio uobičajenom rutom prema Stažnjevcu te napravio fini krug. Nisam oborio nikakav rekord, ali je vožnja bila odlična.

ponedjeljak

Kako ne bi zaboravio svoj trening trčanja u srijedu i četvrtak sam napravio ukupno 11 km. S time da sam u srijedu trčao cross dok sam u četvrtak napravio jedan nočni street race.

cetvrtaksrijeda

Toliko od mene za sad. Idem se dalje znojiti! Mogao bi danas pasti još jedan street race 🙂

biking to extreme

Kajkavijana 2016

U par prošlih postova spominjao sam Kajkavijanu – brdsko biciklistički event koji natjecatelje tjera do krajnjih granica. Kajkavijana ima više kategorija i natjecatelji samo odabiru za koju će se prijaviti. “Najlakša” kategorija je duga 85km dok ona najduža broji čak 265 km. Poanta Kajkavijane je proći što više vrhova koji se nalaze po cijelom Zagorju.

Kategorija u koju sam se prijavio (Mala Kajkavijana) je sadržavala tri planinska vrha Ravnu Goru, Strahinjčicu i Ivanščicu. Između tih vrhova trebalo je posjetiti još  7 usputnih točaka. Event je orijentacijskog karatkera te natjecatelji sami biraju kojim će putem doći do koje točke. Pošto sam prvi put vozio ovu kategoriju dosta točaka mi je bilo nepoznato te sam se odlučio “prikrpati” biciklitima koji su znali put.

Tempo kojim smo krenuli je bio dobar te smo se kretali dosta brzo. Svi smo se više manje vozili u koloni do Ivanca te skretanja prema prvoj kontrolnoj točci – Ravna Gora. Poslije toga skupina se “rastepla” po bregovima i bregićima koji su slijedili.  Držao sam tempo i vozio što sam brže mogao.

Nakon par kilometara asfalta prelatimo na makadam i tu počinje prvi uspon – uspon na Ravnu Goru. Uspon je bio dug oko 6 km te bi se mogao okarakterizirati kao blagi s obzirom na uspon kakav ima Ivanščica. Prvi dio je vrlo lijep te smo se cijelo vrijeme vozili kroz hladovinu. Taman pred kraj uspona je bilo par otvorenih dijelova na kojima su sunce i strmine pridodavale izazovu.

IMG_20160611_105957

Kada samo došli do doma pošambiljali smo karticu te poslai SMS poruku organizatoru. Slijedio je spust prema Trakošćanu koji se na nekim djelovima činio vrlo strm. Neki kažu “No breg no fun” što totalno odgovara ovoj situaciji. Poslije par kilometara došli smo do slijedeće kontrolne točke gdje smo ponovili postupak s prošle kontrolne točke.

IMG_20160611_112705

Ovdje sam progutao jedan power bar te brzo nastavio za ostalim biciklistima. Ovdje je bilo najteže jer je puhao umjereni vjetar pravo u prsa što je najgore kada jurite za nekim. U par navrata sam izgubio grupu iz videokruga, no dostigao sam ih taman prije skretanja za uspon na Strahinjčicu.

Ovo je bio još jedan uspon gdje su se izmjenjivali hladovina, šljunak te sunce. Uspon je sličan onom na Ravnu Goru no ima par račvanja na kojima treba odabrati pravilan put. Recept za uspon je isti kao i za Ravnu goru držati lagani tempo te samo naprijed. Ipak na par sam mjesta sišao s bicikla te malo gurao jer je ovaj drugi uspon uzeo veći danak od onog prvog.

IMG_20160611_125605

Uskoro smo došli do slijedeće kontrolne točke koja se nalazila nadomak planinnarskog doma. Tu smo odmorili par minuta te krenuli na spust koji je po meni jedan od najboljih kojeg sam doživio. Pošto je na mnogim djelovima bilo dosta strmo te šljunčana podloga ne dozvoljava pogreške kod prolaska zavoja kočnice su bile jednini način kako održati  grip. Vozio sam se iza jednog S-Works bicikla koji je kod svakog kočenja odzvanjao i obilježavao strmi dio ceste. Nakon šljunčanog dijela slijedio je onaj slađi – asfalt. Ovdje su brzine sigurno dostizale i do 60 kmh no trebalo je paziti na uske zavoje koji su tu i tamo usporavali spust.

Nakon spusta krenuli smo do slijedeće točke – Lobor. Iako nije bilo težih uspona ili nečeg ekstremnog u ovoj etapi sam posustao. Vodeća četvorka mi je pobjegla naprijed, a ja sam prigrlio hlad. Jednostavno sam izgubio svu snagu te dvije banane koje sam čuvao za ovakve prilike su samo povratile dio moje snage. U tom trenutku sam razmišljao o svim onom motivacijskim videima koje sam gledao : Pain is temporary but quiting is forever. Nekako me te riječi nisu mogle pokrenuti. Izgubio sam volju za bilo što. Strah mi se uvukao pod kožu. Krenuo sam dalje s minimalnom brzinom te konačno došao do kontrolne točke taman prije nego je ekipa s kojim sam vozio kretala na uspon na Ivanščicu. Osmotrio sam taj uspon i začuduo se kako netko po tome uopće može doći do vrha Ivanščice.

IMG_20160611_145504

I tako zaustavljen sam vlastitom taštinom i nespremnošću. Sjetio sam je i one uzrečice: Neki žure pa ne stignu na cilj. Ovo se može preslikati na moju situaciju. Ali slijedeće godine sigurno ću se bolje pripremniti. Svakotjedni usponi na Ivanščicu, Ravnu goru ili Strahinjčicu će mi sugurno pomoći da upoznam svog neprijatelja.

Na kraju sam došao na cilj čestitati svojim priljateljima koji su odvozili “Moj Prvi Kaj Maraton” (a vjerojatno i zadnji za neke). Njima nije bilo bitno što su bili zadnji nego kako su se dobro zabavljali za vrijeme vožnje, možda na neke trenutke su bili u dvojbi, ali to je pravi duh biciklizma i timske vožnje.

IMG_20160611_184116

Against nature and reason

BIMEP 2016

Bilo je to jedno lijepo nedjeljno jutro. Dan prije iako je bio također lijep i sunčan kojeg sam samo promatrao iz horizontalnog položaja s kauča. Razlog tome je bio izlazak u petak koji je prošao vrlo dobro, ali moj organizam se odučio od takvog načina života pa je kazna sljedila. Preznojavanje, osjećaj povračanja i ostali simptmi vezani uz alkoholizam. Naravno nije pomoglo da sam zaspao na kauču. Onom neudobnom kauču od kojeg me uvijek boli vrat.

Većer prije sam isplanirao kaj sve trebam utrpati u ruksak te sam se probudio u 7 sati kako bih uspio dovršiti sve pripreme. Oko pola devet sam krenuo prema mostu gdje smo se dogovorili da ćemo se naći. Stigao sam ćak par minuta ranije te me je tamo već čekao suputnik Borna. Malo smo pričekali dok nam se nije pridtužio i Goran te smo krenuli do prvog punkta (Pušćine) ujedno i mjesta sastanka s ostatkom ekipe (Ana i Bojan). Prijavili smo se te krenuli prema slijedećem punktu, Macinec.

IMG_0298

Krenuli smo entuzijastično te nam mali povjetarac koji je puhao iz smjera jugozapada nije predstavljao neki izazov. Tempo nam je bio vrlo brz i kretali smo se prosjećnom brzonim od 25 kmh. Na nekimi postajama ljudi se posebno potrude te na punkt donesu neki domaći kolač ili slasticu za okrijepu. Tako je bilo na punktu Donji Mihaljevec gdje sam se poslužio domaćom orahnjačom. Začudo nitko od mojih drugova po sicu nije bio tako oduševljen tim slasticama. Sreća je kažu u malim stvarima. Meni su ovu nedjelju bile te slastice.

Kretali smo se prema zahtjevnijem dijelu puta i slijedećem punktu, Lopatnec. Pošto sam rodom iz brdovitijeg kraja ovaj dio mi nije predstavljao poseban izazov već je probudio  meni malu radost. Za svaki uspon tu je bio spust koji predstavlja jedinstveni užitak. Ekipa je bila u formi te smo brijegove jednostavno pregazili.

IMG_0307

Spustevi  prema slijedećem punktu Štrigovi, su posebno zabavni jer se mogu dostignuti vrlo visoke brzine. Ovaj dio cijele rute je meni osobno nadraži baš zbog tih velikih brzina. “Letjeti” tako kroz procjetalu prirodu je veliki užitak.  Ostatak trase koju smo vozili je više manje ravna bez većih uspona te nije toliko zanimljiva. Ipak nako Štrigove polako smo krenuli prema Sv. Martinu na Muri, najsevernjoj točki naše rute te Murskom Središću punktu koji je najbliži slovenskoj granici. Tamo smo malo počinuli te okrijepili se uz rijeku Muru.

IMG_0330-2

Dalje su slijedlile samo nizine te punktovi Podturen, Domašinec, Donji Kraljevec. Tu smo se već malo razdvojili te se ekipa rastepla. Goran i Ana su svojim tempom ostali u pozadini dok smo Bojan, Borna i ja stisnuli pedalu i požurili se malo. Bojan je stisnuo malo jače te ga nismo vidjeli do punkta Orehovica, predzadnje točke naše trase. U Domašincu nam se pridružio jedan mladi vozač koji je prvi put vozio BIMEP te je trebao vodstvo nas iskusnijih.  Kada smo došli do donjeg Međimurja vjetar je zaoštrio te je počeo puhati u divljim zamasima. Rekli smo da nas to neće omesti te smo nastavili put prema punktu Sveta Marija gdje smo dobili mala osvjeđenja u obliku domaćih klipića. Vjetar nije stajao niti kada smo se vozili prema punktu Donja Dubrava te najistočnijoj točki trase Kotoribi. Kotoriba je također i mjesto najbliže madžarskoj granici te smo mogli biti ponosni da smo se vozili od granice s Slovenije  do granice s Madžarskom.

Nakon ovog punkta slijedio je pravi zadatak. Voziti skoro 20km do slijedećeg punkta s pečatom. I to većinu puta s vjetrom u prsa. Mislim da je ovo bio najteži dio puta jer smo ovdje potrošili dosta energije kako bismo prkosili neumoljivom vjetru. Ali konačno je došao i taj Prelog do kojeg smo se krvavo borili. Naš bezimeni mladi vozač nas je napustio te je bilo na Borni i meni da dovršimo zadatak. Slijedeći punkt, Orehovica je bio udaljen “samo” 9km no pošto smo se kretali prema zapadu vjetar nas je usporavao na svakom koraku.

Na ovoj dionici se pojavio onaj famozni zid koji svaki sportaš mora premostiti kako bi postigao svoj cilj. Počele su spike od zvijeri koja pokazuje svoje zube po zadnji put te kako će ta ista zvijer uskoro biti uspavana. Došavši do punkta Orehovica sastali smo se s ostatkom ekipe te dobili svoj predzadnji pečat. Vremena je bilo malo te smo krenuli na naš zadnji juriš prema cilju.

Moral se popravio jer vjetar nije puhao tako jako ili nam se samo tako činilo. Požurili smo se prema Čakovcu kako bismo došli na zadnji punkt u zadanom vremenu. Konačno smo dobili zadnje pečate te naša avantura zvana BIMEP 2016 je završila. Diploma je bila popunjena a misija ispunjena. Ova borba protiv sila prirode te protiv onog malog glasića koji se s vremena na vrijeme javljao te govorio kako treba odustati je konačno bila gotova.

IMG_0347

Kad se na kraju sve zbroji i oduzme možemo biti zadovoljni postignutim iako mi je moral ubio vjetar zadnjih 50km. Falio mi je osjećaj zajedništa koji smo imali kao ekipa prošlih godina kada smo iskušavali iskušavali svoje granice te otkrivali nove punktove diljem Međimurja. Možda starim ili je sam samo sentimentalan za starim vremenima koja se iz sadašnje prespektive čine vedrijima. Reko sam da neću više voziti ovakve ultramaratone, ali ako uspijemo nekako revitalizirati i oplemeniti ovaj event do slijedeće godine možda, samo možda promijenim mišljenje.

IMG_0349