Boroša gives you wings

8. kolo cross liga Drava

Nakon iscrpljujučeg vikenda ostavio sam si dan odmora te sam otisao malo trčkarati tek u utorak. Najvise zbog potrebe da se riješim negativne energije koja je taj dan prenijeta na mene. Napravio sam 12 km što je bilo dovoljno za oslobađanje od zlih duhova.

Ono za što sam se pripremao je bilo jos jedno kolo cross lige koje se odrzavalo u četvrtak. Kao i po dobrom starom običaju krenuo sam oko pola 7 prema startu utrke trčkarajući. Usput sam sreo kolegu trkaca koji mi je ponudio prijevoz, na sto sam ja samo odmahnuo rukom. Trebalo se zagrijati prije utrke. A ovakvo trckaranje jedan je od načina. Iako sam obavio i dodatna stacionarna zagrijavanja i istezanja. Iako sam razmisljao da bih danas mogao srusiti jos jedan rekord nisam imao vremena da razmisljam koju strategiju da koristim da to postignem niti odredio tempo kojim bih morao trcati. Bez obzira na sve odlucio sam da probam.

Its time to shake ground, in the eight round

tumblr_nlz61ywged1s89jqbo1_500

Krenuo sam jako, iako mi se na prvu tako nije cinilo. Tek kada mi je Endomondo rekao tempo nakon prvog kilometra skuzio sam koliko sam jako povukao. Nisam sigurno mogao ovako nastaviti jer je sunce pičilo i nije davalo milosti. Po svim pretpostavkama vrijeme nije bilo idealno. Nakon drugog kilometra i tempo bržeg nego obicno znao sam da je sada trenutak. Sada ili nikad. Straha nije bilo te sam se prepustio instinktima. U trećem kilometru sam jos malo spustio tempo te pokušavao održati stabilno disanje. Onda sam valjda potegao za nekim malo bržim trkacima te popravio se u zadnja dva km.

Bilo je malo čudno jer pred sobom nisam imao nikoga. Nikoga od uobičajenih natjecatelja koje sam obično susretao na ovim kilometražama. Pusta cesta se protirala ispred mene, a zvukova stopala nije bilo iza mene. Nastavio sam dalje te potkraj utrke počeo dostizati jednog natjecatelja. Osjećaji patnje i uživanja su se ponovo počeli ispretlitati. Gorio sam te sam počeo zadnji juriš.  Ipak ovaj put sve mi se činilo drugačije.  Nekako lakše. Uletio sam u cilj za trkačem kojega sam počeo ganjati.

tumblr_ohm4j5ofbo1udrhi2o1_500

Kada su pročitali vrijeme nisam mogao vjerovati. 50 – zar sam tako sporo trčao. Pogledao sam vrijeme na Endomondu koji je bio u offsetu 3 sekuinde. Da dobro sam čuo. Moje vrijeme je bilo 24:50 min (5600m) što mi se činilo nevjerojatno. Opet sam srušio rekord (i to za 15 sekundi). Da li mi je zbilja vikend u prirodi toliko pomogao. Morao sam doći k sebi. Popio sam vode te se otišao istegnuti se na most. Nikome nisam rekao rezultat. Još sam bio u šoku.

Otišao sam doma lagano trčkarajući….

8. kolo

p.s. Uz to sam poboljšao još dva osobna rekorda

double trouble weekend pt.2

Boroša 2017

Life’s battles don’t always go to the stronger or faster man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can – Vince Lombardi

Alarm se oglasio u 7 sati. Ugasio sam ga i okrenuo se na drugu stranu. Nisam bio još spreman ustati se. Jučerašnja utrka u Frkanovcu ostavila je svoj trag i osjećao sam to u mišićima. Konačno sam se ustao oko 8 sati jer smo je sinoć dogovorili da ćemo oko 9 krenuti prema startu Boroša, prema glavnom trgu glavnog grada. Doručkovao sam bananu i Oreo kekse. Pravi doručak sportaša. Nije bilo vremena za više, ali to mi je bilo zasitno.

Kada smo došli na start utrke tamo je već bilo dosta ljudi koji su se razgibavali, rastrčavali ili odmarali. S obzirom da mi je ujutro falio onaj osjećaj da danas idem trčati sada je definitivno bio tu. Prvo smo utovraili svoje ruksake u kombi koji će ih dopremiti na cilj – Sljeme i krenuli se i mi sami rastezati i zagrijavati. Sunce je bilo jako te su temperature bile već oko 20 stupnjeva. Ubrzo smo i krenuli i to odmah u brdo.

18519476_10155398734175712_643675027018829032_n
Ja sam onaj u žutoj majci s lijeve strane 31 red

Pucanj koji je označio početak utrke uzbudio je nekoliko pasa koji su trčali s svojim vlasnicima tesu ih oni pokušavali smiriti u tim početnim trenucima utrke. Ana i ja povukli smo naprijed te počeli prestizati natjecatelje. Početni dio staze prolazio je dijelom grada koji zovu Nova Ves te je bila vrlo lijepa za trčanje zbog hlada kojeg su nudile okolne zgrade.

Izbili smo na otvorenu aveniju na kojoj više nije bilo toliko hlada. Još uvijek sam pratio Anu te mi je njezin tempo odgovarao. Buff mi je već je bio mokar što od znoja s  ruke oko koje je bio omotan što od znoja kojega sam brisao s čela. Nakon kilometra skrenuli smo desno gdje je počeo blagi dugi uspon. Na jednom dijelu nagib se povečao što je značilo smanjenje brzine i oslanjanje na snagu.

Čekala se okrijepna postaja koja je trebala biti kraj tunela. Gdje god to bilo. No izdržali smo i do nje. Voda u pravilnim dozama je uvijek oke, a jo više neko voće za grickanje. Nažalost opet ga nije bilo kao niti na Hendrixu. Uzeo sam keks kojega sam polovicu strpao u usta isprao s dva deci vode.  Pred tunelom je bilo dosta trkača koji su se, samo mogu nagađati pripremali za start kraće dionice utrke. Nakon izlaska iz tunela ušli smo u šumski dio utrke koji je nudio mnogo hlada stvorenog od drveča. Prošli smo mali dio asfalta kojega je nakon stepenica zamjenila zemljana podolga.

18447596_10155398799995712_8256889070603473781_n

Iako su se moji prijatelji dvoumili ja sam na ovaj event uzeo tenisice za cross što je odgovaralo terenu po kojem smo počeli trčati. Na šumskom terenu uvijek možemo doći u doticaj s blatom što je bilo i u ovom slučaju. Neki djelovi staze su bili dosta blatnjavi. Trčali smo koliko smo mogli te je trčanje u većem dijelu zamjenilo hodanje. Čak i oni koji su trčkarali po stazi nisu bili brči od nas brzih hodača. Druga okrijepna točka je bila postavljena na raskrižju asfaltne ceste i planinarskog puta po kojem smo “trčali”. Ana se izgubila negdje iza mene iako sam se nekoliko puta okretao da izvidim di je nestala.

Došlli smo pred sam kraj utrke. Oko 12 km sam počeo ponovo trčati nakon što sam dobio pobudu u cheer zoni.  Sada je slijedo onaj zanimljivi dio, 400 metara vrlo strmog uspona koji se nalazio na djelu gdje operiraju žičare.  Ovdje su svi hodali, iako mi se desilo da sam prošao jednog trkača svojim tempom brzog hodača.

18485943_10155398801215712_3358607506456446283_n

Nakon žičare ponovo sam počeo trčati kako bih u sprintu utrčao u cilj. Podloga mi nije baš odgovorala ili je to bio odgovor mojih nogu na uspon koji je proživio. Bez obzira na sve bio sam sretan, em što je utrka bila gotova em što se nisam preforsiro do stanja gdje bi mi trebala hitna medicinska pomoć. Rezultat nisam čuo niti mi u tom trenutu nije bio bitan. Ubrzo se pojavila i Ana te smo otišli na zasluženi grah.

boroša

double trouble weekend pt.1

Kros utrka Frkanovec – srce gornjeg Međimurja

happy trails

Eto dogodio se i taj dan. Došli smo na prvu “selsku” utrku, no to ne potcjenjuje njene kilometre niti težinu Došli smo oko 16 sati u selo Frkanovec gdje se održavala kros utrka. Iako se ona održava već petu godinu vidljiva je razlika u načinu obavljanja nekih stvari. Ničega nije nedostajalo samo su neke stvari bile malo drugačije. Podigli smo svoje startne pakete te se počeli pripremati za utku koja je slijedila. Trčkarali smo okolo te maprirali djeliče staze kojom ćemo trčati. Bilo je tu mnogo poznatih lica iz lokalnih klubova koji su se došli iskušati.

18447185_10154596116136732_5749010435574552983_n

Sam event je počeo utrkama najmlađih trkača dobi oko 7 godina te onih malo starijih 12 – 15 godina. Nakon toga slijedila je podjela diploma te nagrada za najbrže. Nama ono nazanimljivije je tek slijedilo. Prvo je startala kraća utrka, ona od 4,6 km u kojoj je Bojan sudjelovao. U njoj je bilo puno više natjecatelja zbog svoje duljine, veća i konkurencija reklo bi se. No bez obzira na sve Ana i ja odabrali smo dulju dionicu od 10,2 km. Nismo niti znali što nas čeka.  Iako je vrijeme bilo sunčano kada smo došli do starta utrke sunce se sakrilo iza oblaka što nam je olakšalo trčanje.

Pucanj iz pištolja (ne bi se čudio da je bila i puška) je označio start naše utrke. To me malo zbrecalo no uključio sam Endomondo i lagano krenuo. Pošto smo se pozicionirali dosta blizu prve linije nismo imali problema s zaobilaženjem drugih natjecatelja. Odmak nakon starta krenuli smo na livade gdje se nalazio prvi spust. S obzirom da je ranije padala kiša spuštao sam se s malo zadrške no s dovoljno šusa da preteknem neke natjecatelje.

18527748_10154596103021732_4314760415955986693_n

Poslije spusta počeli smo trčati ivicom šume s malim mostičima na par mjesta. U tako lijepom okruženju pretrčali smo već 1 km. I tako se nastavilo. Trčali smo kroz livade ili šumarke dok smo se asfalta rijetko doticali. Endomondo me dobro pratio te mi govorio kojom brziom idem. Oko 5 km osjetio sam da mi nedostaje tekučine te je pregrijavanje počelo. Na moju sreću i svih ostalih natjecatelja na okrijepu nismo trebali dugo čekati.

18485650_10154593952496732_2137834503129870622_n

Bio sam sretan te nisam to skrivao. Ovo je bilo i više nego što sam očekivao. Prava idila. Iako razgovora nije bilo puno tu se govorilo zamasima nogu, pokretima rukama te uzdisajima. Moji bioritam je djelovao na optimalnoj temperaturi te  sam držao tempo s ostalim natjecateljima. Kilometri su se nizali, a moja sreća je bila sve veća. Na jednom spustu oko 7. km trčali smo rubom livade na kojem sam skoro završio u šumi te sam koristio ruke kako bih održao balans. Trčao sam u dobro društvu te smo ponovo utrčali u šumicu gdje smo prešli par brežuljaka.

18485329_10154596126411732_7930931104526022380_n

Staza je bila kao iz snova, a atmosferu je užarilo sunce koje se pri kraju utrke pokazalo iza oblaka. Nakon izlaska iz šume, gdje je nestrpljivo čekao Bojan, slijedio je kratak dio po asfaltu te sprint po travi do cilja. Osjećaj je bio super! Rezultat nije bilo toliko bitan kao niti poredak. Ipak Endomondo je pokazivao 52 minute i nešto sekundi (nisam zapamtio) što je bilo čist oke za utrku od 10km i to s brdima. Ubrzo je dotrčao i natjecatelj kojega sam pretrčao u zadnjem laganom dugom brijegu te mi pružio ruku da mi čestita.

Pozdravio sam se i s natjecateljem koji mi je rival na kros ligi na Dravi.  Nakon što sam popio nešto vode otišao sam do dijela ceste pred cilj kako bih bodrio Anu kada bude ulazila u cilj. Ubrzo se pojavila s Bojanom u pratnji. U potjeri su bile Sonja i pacerica s kros lige.  Ana je ispričala fascinantnu priču gdje je cijela skupina od dvadestak ljudi trčala u krivom smjeru pola kilometra te je zbog toga tako kasnila.

Bez obzira na sve ovo je bila jako lijepa utrka na koju se željno želim vratiti. Ono što me čekalo slijedećeg dana nisam mogao niti pojmiti…..

for the love of running

6. kolo cross liga Drava

Nakon uspješnog prošlog tjedna doslo je vrijeme za opuštanje. Razmišljajući danas nakon odtrčanog kola cross lige shvatio sam da trenutno nemam nekih realnih ciljeva koje bih mogao ostvariti. Zato više ne trebam ganjati neke rezultate već ganjati one ispred sebe. Opće je poznato da poboljšanja dolaze prateći one koji su bolji od tebe.

Iako nisam imao razloga da trčim, bio sam uzbuđen pred ovo kolo lige. Odlučio sam trčati najbrže što ide te onako slućajno mozda skinuti neki PB. Prvi put nakon par tjedana na dan održavanja lige bilo je sunčano vrijeme što je izmamilo vise trkača nego obično. Nakon uobičajenog zagrijavanja bilo je vrijeme za start. Pozicionirao sam se par redova od startne linije u sredini s pacericom uz sebe. Nakon inicijalnog rasčišćavanja te zaobilaženja ubrzao sam te počeo raditi slalom između natjecatelja.

Vođen mislju kako je Bojan neki dan istrčao 1km za 3min i 42sec odlucio sam ostvariti barem 4:00 na prvom kilometru. No bez obzira na napore na kraju sam skinuo sam 5 sec s najboljeg vremena ove sezone. Slijedeča dva kilometra hvatao sam dah te mislio da ovo nije bila baš dobra ideja. Jurnuo sam u utrku te nisam dao tijelu da se prilagodi. Sunce je pičilo ravno u oci nas natjecatelja te doslovno nisam gledao ispred sebe.

Tu me preteklo dosta natjecatelja te nisam niti brojio. Znao sam da će se to dogoditi. Prelaskom preko mosta osjetio sam neku dobru vibru te nisam bio u uobičajenoj krizi koja me u ranijim kolima znala pratiti. Nuspojava mojih ranijih postupaka. Nastavio sam dalje te održavao konstantni tempo. Pacerica je bila nekih 100 metara iza mene.

Trčao sam opušteno. Tempo me vodio. Nastavio sam konstantno do petog kilometra nakon čega sam malo podigao pace. Pratio sam natjecatelje ispred sebe koji su također povećavali tempo. Nekih 400 metara pred ciljem jedna je cura (za koju sam kasnije saznao da je 12 godina mlađa od mene) krenula žustro naprijed te sam se neko vrijeme pokušavao sinhronizirati  s njezinim tempom. No u nedostatku snage, nisam stigao parirati.

18222230_451682488497340_6540066266937997728_n
U potjeri

Cura je prestigla i gospodina starijih godina koji ju je pratio u stopu, a ja njega. Tim poretkom smo i uletili u cilj. Endomondo je pokazivao 25:26 što je odražavalo i moj način trčanja danas.

6.kolo

Još jedno kolo lige pa dvostruka nevolja – trail utrka u Frkanovcu – srcu gornjeg Međimurja te Boroš. Biti će to zanimljiv vikend.

unleash your passion

1. čakovečki polumaraton Zrinski(h)

Bio sam uzbuđen kao školarac kada ide na izlet. Osjećao sam da će to biti taj dan. Iako sam dobro zaspao odmah kada je izašlo sunce počeo sam provjeravati koliko je sati na svom smartphonu.  Prvi, drugi i treči put. Nemam običaj dizati se iz kreveta prije nego mi budilica zazvoni pa nisam niti danas. Dogovor je da Bojan i Ana dođu između 8 i 9 sati pa svi zajedno idemo u Čakovec. Nakon što sam si skuhao kavu, počeo sam prati suđe koje mi je ostalo od sinoć te sam se uhvatio i čišćenja štednjaka.

Nisam bio siguran da li da nešto gricnem prije utrke no s obzirom da ću utrku završiti tek oko podneva pojeo sam ostatke pohanog kruga kojeg sam išao peći sinoć oko 11 sati.  Mislio sam si količina masti u tom kruhu će mi pomoći da prevalim prvih 10km. Ana mi je javila da će doči tek oko 8:45 što mi je ostavila dosta vremena da pripremim robu, operem kosu i odabim nuždu.

Kada smo došli u Čakovec pokupili smo svoje startne pakete te krenuli prema startu gdje smo se razgibali i istegnuli. Barem neki od nas. Bilo je tu puno ljudi s obzirom da su oni koi su trčali utrku na 5km startali s nama. Nakon nastupa mažuretkinja te pozdravnog govora sve je bilo spremno za početak.

steady as she goes

I krenuli smo. Pucanj je odjeknuo i pokrenuo gomilu trkača koji su nestrpljivo čekali na startu. Iako mi se činilo da je bilo malo gužvasto, krenuo sam nekim svojim  postojanim tempom. Nakon prvog beepa sata trkača ispred mene, a koji je označavao ulazak u drugi kilometar malkice sam spustio tempo, ali ne previše jer hej, imamo još 20 km za utrkivanje.

Oko petog km primijetio sam kolegicu s cross lige koja uvijek ima dobar pace pa sam odlučio uskladiti se s njezinim. Nekada je ona bila ispred mene dok sam ja neko vrijeme preuzeo vodstvo te trčao kojih desetak metara ispred nje. Kolega iza nje je poticao navijače da navijaju za nju, što je večina i činila. Naravno moj iskušani recept trčanja polumaratona je od prvog puta nepogrešiv te tako na prvoj okrijepnoj stanici nikada ne uzimam vodu. Trčali smo večinom kroz sjenovite kvartove te je hladovina od drveća olakšavala samo trčanje. Neki navijači su navijali samo za žene, dok su neki samo za ljude starije dobi. Svatko je dobio svoju inspiraciju za dalje.

Oko 10-og km mi se razvezala tenisica na lijevoj nozi no to sam brzinski riješio te je tako ostalo do kraja utrke. Uskladio sam tempo s pacericom i njezinim kolegom koji je na kraju završio daleko ispred mene. Iz sjenovitih kvatrova skrenuli smo na otvorenu zaobilaznicu na kojoj smo odradili par kilometara po vručem suncu. Srećom na početku zaobilznice bila je postavljena druga feed zona koja je olakšala prolazak kroz taj naporan dio. Pacerica je trčala ispred mene no ponovo sam je dostigao i prestigao.

Počeo sam grabiti jače te smo ponovo ušli u još jedan kvart. Tu smo odradili par kilometara te se osvježili na feed zoni na kojoj sam uzeo pola banane te je počeo grickati. Izašli smo iz tog kvarta te skrenuli ponovo na zaobilaznicu i došli do meni zezunutog dijela.

Bio je 18 kilometar kada smo počeli uspon na nadvožnjak koji nas je djelio od cilja (kriza). Ovdje me prestiglo nekoliko natjecatelja no nisam se obazirao. Nekako sam mislio da mi se cilj promjenio te da je on sada samo završiti polumaraton no nakon što smo prešli osjetio sam olakšanje kada je pacerica prošla pored mene. Povečao sam tempo te pomalo preklinjao u sebi zbog toga.

No sada nije bio trenutak za kukanje. Iako je bio tek 19 kilometar sada je bilo da povučem. Pratio sam tako pacericu skoro kilometar kada sam je prestigao. Pobodrila me i rekla da sad krenem u sprint. Nisam oklijevao te sam krenuo u juriš. Iako obečana feed zona nije bila tamo gdje bi trebala biti nisam više o tome razmišljao.

use the force

img-7689_511917

Grabio sam naprijed najbrže što sam mogao. Konačno smo došli i do perivoja gdje sam prestigao dvojicu mladaca te se skoro razbio na jednom od zavoja kada sam zapeo u kamen.  To me nije poljuljalo te sam nastavio dalje. Protrčao sam preko mostića koji je vodio iz dvorca prema glavnom trgu. Ovdje je bilo jako puno navijača. Staza oko mene se počela sužavati. Vidio sam samo tablu cilj i oko nje brdo ljudi.  Krenuo sam u završni sprint te uletio u cilj gdje me čekala finišerska medalja. Čuo sam kada su prozvali moje ime, no rezultat ne.

Bio sam malo dezorijentiran nakon ulaska u cilj, ali bio sam sretan. Endmondo je pokazivao 1:45:12. Još uvijek čekam rezulate organizatora no jedno je poznato: PB je postignut.

18157843_10155473746108641_1102249073298207973_n
Uspjeh prema vremenu trčanja

Posije utrke čekali smo proglašenje pobjednika gdje je Ana postigla vrlo dobre rezultate te je završila na postolju.

18209750_10155251307568875_951353835_o
Ana – treća u kategoriji

Ovaj tjedan je bio vrlo upješan po pitanju postavljanje PBova. Iako ljeto dolazi i novo postavljanje PBova bi se moglo destiti tek na jesen, čuda su uvijek moguća.

Do slijedeće utrke 😉

EDIT: Službeni rezultati : 21,0975 (1:45:05)98. ukupno, 19. u kategoriji

 

return to (castle) Kalnik

Plan za prošli vikend je bio da idemo nekom ludom rutom na Ivančicu no svi su odbacili plan vodića Borne te se zaželjeli novih (starih) vrhova koji su malo izazovniji. Tako je odluka pala da idemo na Kalnik.

Iako sam bio mauran ujutro nekako sam se probudio oko pola 8 nakon što sam nesvjesno ugasio alaram koji je zvonio u 7 sati. Nosio sam samo osnosvnu opremu fotić, vodu i neke kekse jer za drugo nije bilo vremena. Borna me pokupio s svojim lavićem oko 8 te smo krenuli za Kneginec gdje smo pokupili Maju i Nikolu. Još su nam falili dva člana, Monika i Matej koje smo pričekali u kafiću u Presečnom. Oni su kasnili te smo se malo previše zadržali u tom kafiću (iako su konobarice bile privlačne).

I konačno smo krenuli oko 9 sati kretajući se kroz seoceta koja su okruživala Novi Marof. Sve dok nismo došli do autoceste koju smo par puta sjekli. Cesta kojom smo se vozili do doma na Kalniku je bila vrlo zavojita te nije baš odgovarala mom mamurnom stanju. More se uzburkalo te sam prije polaska na Zube sam se morao olakšati u pl. domu. No ovaj dom je čudan više kao da nije za planinare nego za neku gospodu koja tu dolaze jesti i piti (malo prefency s obzirom na ostale domove).

Ekipa me spremno čekala ispred pl. doma te dobacila komentar da izgledam blijedo na što  nisam parirao. Krenuli smo stazom kroz šumu do vrha Vranilca. Uz cestu kojom smo prolazili smo vidjeli ostatke snijega kojeg je više bilo na samom vrhu.

Kako smo krenuli na našu malu pustolovinu po zubima tako nas je počeo pratiti i jedan pas koji je s nama bio većinu vremena te je od svakog dobio svoje ime. Krenuli smo natrag prema zubima. Matej je napredovao brže od svih te ga nismo niti vidjeli kada se popeo na sedmi zub. Dok je ostatak ekipe došao do njega malo smo se podjeliti te sam ja otišao na “lakši” uspon te me Monika sljedila, rekla je “Zbog sigurnosti”. Taj prvi zub je uvijek najzeznutiji te ostatak zubi smo više manje brzo obavljali. Malo prebrzo za moj ukus 😀

Na jednom dijelu ekipa je malo zapela te su se u “klitoris” planine samo cure zaputile. Matej je taj dio prešao niti da ga nismo niti vidjeli.Hodajući tako planinom moj mamurni um razmišlja o svem i svaćem. Jedna od tih misli je kako nam je naš moderni način života umrtvio naša iskonska osjetila. Možda se to meni samo činilo jer sam bio mamuran no hodanje po prirodi i balansiranje po stjenama bi nam trebalo biti poznato kao i onom psu koji nas je pratio, ali to nije. Naš sjedilački način života nas je osakatio. Izgubili smo ono što smo nas čini “prirodnima”.

Ubrzo smo došli i do prvog zuba te se krenuli spuštati s njega. Maja i Monika su odabrale “lakši” put koji se na kraju pokazao kao put u još jedan klitoris. Cure vole klitorise! Neki su se izvukli iz njega te teartalno pali na ravnome tlu dok su neki odustali tik pred ciljem. Ostatak skupine se već našao s ekipom iz Škarnika koji su dolazili s druge strane Kalnika te su se grijali uz vatru kada smo se skunuli s poučne staze.

Neki od nas su htjeli vidjeti dvorac Stari Kalnik koji se nalazio kraj kampa pozdravili smo se s ekipom te krenuli u juriš na dvorac. Dvorac je nedavno obnovljen te kada se dođe na vrh pruža veleban pogled na okolicu. Ovdje sam okuinuo par dobrih fotki koje ću staviti u svoju kolekciju “Ljubav na planini”. Spustili smo se s zidina te krenuli doma po ono istoj zavojitoj cesti po kojoj smo i došli.

 

something different aka fresh blood

Noćni izlazak na Ivančicu

Već dugo vremena kao VAKUUM MET družina spominjemo i planiramo noćni izlet na planinu. Konačno je došao taj dan i bio je petak. Nalazili smo se na starom mjestu kraj stadiona Slobode. Vrijeme je izgledalo prevrtljivo dok je blagi sjeverac popuhivao i nosio svakojake oblake, no izgledi za kišu su bili mali. Provjeravali smo vremensku prognozu u više navrata…od više različitih pružatelja informacija. Navodno je norveška najtočnija.

Prvi sam došao na mjesto susreta te sam s nestrpljenjem čekao ostale suputnike. Uz neke stalne članove naše planinarske družine, u petak su s nama krenuli novi suputnici, kojima se naš pothvat činio zanimljivom te su, uz detaljno informiranje i ispitivanje naše sigurnosti u kretanju prirodom općenito te Ivanščicom samom, odlučili ukazati nam svoje povjerenje. Ubrzo su stigli Jelena i Vladek (Jelenin brat), a ne dugo iza njih i Bogdan s Elom i Matejom. Naposljetku nam se pridružila Sonja te smo krenuli prema podnožju planine.

Kada smo stigli do podonožja planine već je pao mrak te smo na sveopće oduševljenje odmah mogli koristiti svijetiljke, neki naglavne a neki ručne, za snalaženje u prostoru. Iako su neki konstatirali da “izvrsno vide u mraku” ili “nije to ništ’” svaka je zraka svjetlosti dobro došla. Naša odabrana staza za ovaj noćni izlazak je bio Mrzljak. To je nama već dobro poznata staza po kojoj smo već mnogo puta kročili i koju znamo, mogli bismo čak reči napamet, iako smo putem komentirali kako je nevjerojatno kako isti put u drugo doba dana, odnosno noću, izgleda potpuno drukčije. Neki kažu da bi mogli zavezanih očiju stići do vrha, do kojeg smo putem u mraku uspjeli, vjerojatno u redovitoj noćnoj patroli, omesti i pokojeg žapca.

IMG_1292

Po putu smo, ranije više, a kasnije sve rijeđe, čak viđali druge planinare koji su silazili s planine. Posljednja skupina je čak ponudila da oni nedovoljno sigurni u naš pothvat krenu s njima prema podnožju, što smo kao opciju hrabro i brzo svi odbili. Iako je ovo bio uspon po mraku dobro smo se snalazili u njemu te nije kondicijski bilo previše izazovno niti za nove članove i članice ekspedicije “Ivanščica noću”.

IMG_1284

Naravno, stajali smo na uobičajenim mjestima iz praktičnih razloga – da se odmorimo i popijemo malo vode, a u nekim slučajevima smo stajali kako bi pojedinci hvatali Pokemone. Vjerojatno je poseban doživljaj raditi to u divljini. Dok, neki na epidemiju zvanu Pokemon Go gledaju s čuđenjem i/ili čak blagim gađenjem, za druge je to baš ono što jest – zabava i sentimentalni povratak u dane kada smo skupljali karte i gledali crtane serije na malim ekranima. Zbog složenosti te velikog broja teorija i mišljenja o toj temi čak i unutar naše male grupe, kao i zbog činjenice da je ovaj prostor prilično ograničen za to, moramo raspravu o Pokemonima ostaviti po strani.

Kako je nadmorska visina rasla tako se i vjetar pojačavao i na trenutke sve više stišavao žamor naše male velese grupe. Primijetili smo katkad da usnula priroda i sablasno vijanje grana unose horor atmosferu u naš pohod. Posebno je pri vrhu planine hladan sjeverni vjetar šibao kroz vegetaciju te metalne konstrukcije odašiljača i stvarao zvukove koji su onemogućavali normalnu komunikaciju među nama. Kada smo stigli do vrha, pomalo promrzli od ohlađenog znoja, prema planinarskim pravilima te običaju onih najiskusnijih među nama kojem se volimo pokoriti, presvukli smo se i nabacili topije komade odjeće na sebe.

S obzirom na vrijeme koje je cijelo vrijeme prijetilo nagomilanim oblacima u jakim vjetrom, odjeća koju smo ponijeli bila je skoro pa iz zimske kolekcije. Od vjetra i ostalih prijtećih vremenskih neprilika smo se, nakon što smo utvrdili da je planinarski dom zatvoren, sakrili u zavjetrini na terasi obližnje kuće s drvenim stolovima i klupama. Savšenom mjestu da rasprostremo zdravije i nezdravije, ali slađe gastronomske delicije iz hrvatskih trgovina, koje smo uspjeli u žurbi priprema za uspon, kupiti.

IMG_1273

Nakon što smo malo “meznuli”, krenuli smo u pokušaj obilaska, inače popularnih mjesta, u želji da vrh Ivanščice “kako treba” pokažemo novim članovima/cama ekspedicije, od kojih su nam se neki pridružili čak iz dalekog Međimurja, gdje najviši vrh (Mohokos) seže čak 344,4 službenih metar nadmorske visine. Bila je to odlična prilika za show-off, no snažan vjetar i prilična hladnoća za ovo doba godine, brzo su nam pokazali da je vrijeme za povratak. Željeli smo se popeti i na popularnu piramidu i uhvatiti dobar pogled na okolicu, ali vjetar je puhao takvom žestinom da smo odustali od te sulude pomisli.

IMG_1280

Za vrijeme silaska, pratili smo osjetno slabljenje vjetra i rast temperature kako smo se približavali podnožju. Na kraju smo, zapleteni u neku raspravu i sami sebe iznenadili brzinom kojom smo stigli nazad. Više zbog zaokupljenosti razgovorom nego stvarnom brzinom, shvatili smo kasnije. Na kraju smo puta smo “naletjeli” na jedan auto u kojem se netko očito trudio da mu se “posreći”, a mi smo jadne ljude omeli u “akciji”. Za kraj smo, uz uobičajenu refleksiju na iskustva kod auta za vrijeme izuvanja gojzerica, koje same se na planinarskim pohodima, zimi a i ljeti, itekako isplate, zaključili kako ovo zabavno iskustvo sigurno treba ponoviti neke druge, toplije, vedrije i zvjezdanije ljetne noći.

13735615_730286573776152_7911760065598549365_o

tjedni bijeg u prirodu

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

 aktivan ulazak u vikend

Bio je to petak ako svaki drugi. Naša mala družina planinara se odlučila prkositi ustaljenom običaju tjednog odlaska na planinu te otiči na planinu dva puta u jednom tjednu. Nama iskusnijima to ne nije bio problem dok kod novih članova fizička sprema još varira.

Ovog puta naša odabrana staza je bio Konj. Iako po mnogima lakša od Pionira još uvijek staza koja se ne smije podcijenjivati. Na parkiralištu smo sreli planinarskog veterana koji je već tisuću puta bio na Ivanšćici, oko 900 puta na Ravnoj gorie te 29 puta na Triglavu. Za gospodina njegovih godina to je pozamašan broj koji zaslužuje poštovanje i prizanje.

IMG_1329

Sinhronizirali smo naše aplikacije za pračenje aktivnosti te smo polako krenuli stazom prema vrhu  gdje smo skoro usput pokupili malog psića. Iako je bio jako sladak i zaigran morali smo ga ostaviti tamo i gdje smo ga našli. Naš nas je put poveo u šumu i s obzirom da to obično označava hlad zbog nabijenosti atmosfere te kolčine vlage u zraku znojili smo se kao da je netko pustio vodu iz slavine.

Šumski dio smo brzo prehodali te smo ubrzo došli do kamenjarskog dijela koji je meni jedan od najboljih dijelova ove staze. Ovdje susrećemo mladog jelenjaka (Lucanus cervus) koji se nalazio nasred puta i chillao.

IMG_1361

Preko krša i korijenja došli smo do hrpta s kojeg se pruža lijepi pogled. Prošli put kada smo bili ovdje je bilo jako hladno čemu je među ostalom bio kriv jak vjetar koji je puhao do kosti. Sad je vrijeme bilo povoljno te smo mogli uživati u pogledu.

IMG_1386

Nakon još malo pentranja nenadano smo došli i do vrha. Tamo smo razgledali instalaciju koja je po svim predispozicijama trebalo biti sveto mjesto no uz raspelo koje se nalazilo kraj nedovršenog objekta nismo našli ništa drugo sveto. Ponovo smo se odlučili odmoriti na jednoj od klupica no ovaj puta nismo hvatali pokemone ili nešto druge već samo uživali u prirodi.

Nakon malo odmora krenuli smo natrag po starom dobrom Mrzljaku. Opet nas je ulovio mrak no mi smo uvijek spremni.

IMG_1426

U ovih tjedan dana “osvojili” smo Ivanščicu s njene tri najpoznatije staze: Mrzljak, Konj i Pionir. Iako ove tri staze variraju po težini i kilometrima vremena uspona se razlikuju u minutama što ukazuje na našu fizičku i psihićku pripremljenost  kao i spremnost za nove izazove. Triglav? Velebit? To su sve imena o kojima govorimo ovih dana u našim krugovima. Tko je dovoljno hrabar za takve pothvate, znam da ja jesam. Tko je samnom?!?