one last showdown (aka sun always shines on thursdays)

18. kolo cross liga Drava

Oglasi

Ima nešto u tim finalima, zadnjim kolima i općenito događajima koji obilježavaju kraj nečega. Nakon 17 kola došlo je i naposljetku i ono završno 18 kolo cross lige Drava za ovu godinu. Dan počeo sunčano i mirno, no južni vjetar je pojačao tijekom poslijepodneva. Nestrpljivo sam čekao ovaj završni okršaj na kojem sam namjeravao dati sve od sebe i skinuti PB.

Naravno to je bio plan. Došao sam na utrku trčkarajući. No odmah sam osjetio da forsiram previše lijevu nogu. To bi mi se moglo obiti u glavu u nadolezečem periodu jer se pripremam za maraton koji je za manje od mjesec dana. Bez obzira na tempo taj problem se pojavljuje. Tako sam i zaradio ozljedu prošle jeseni te ne bih htio to ponoviti.

Krenuo sam u utrku iz sredine čopora te su me ostali trkači malo sputavali. No ubrzo sam se probio kroz gomilu i našao puno slobodnog prostora ispred sebe. S obzirom da je puhao jak vjetar temperatura je bila vrlo visoka. Od hukanja i fijukanja vjetra nisam čuo vrijeme koje mi je Endomondo rekao nakon prvog kilometra. Bez obzira na to nastavio sam jako.

Osjećao sam negativne posljedice trčanja po ovom vremenu, povećano naprezanje koje rezultira i povećanjem umora. Na mostu gdje radimo okret osjetio sam punu silu vjetra jer je puhao pravo u prsa. Ovdje se vidio i prekrasni prizor sunca koje je već zalazilo. Bez obzira na vjetar postizao sam dobro split vrijeme, sva su bila oko 4:30 min/km. Osjetio sam da se previše naprežem  lijevu nogu no nadao sam se da neću navuči neku ozljedu.

Kilometar do cilja odlučio sam malo nabiti tempo. Kolega trkač me također pretrčao te me to malo povuklo. No bez obzira na sve još ga uvijek nisam mogao pratiti cijelom dužinom koja je preostala. Išao sam najbrže što sam mogao, no bez obzira na sve to nije bilo dovoljno. U cilj sam uletio s vremenom 25:17. Kod mene izgleda nema zlatne sredine. Ili trčim oko 25:15 ili trčim oko 24:34 što mi je nedavno novopostavljeni rekord.18Ovo je bila super cross sezona koju sam uspio cijelu otrčati, bez ozljeda ili preskakanja kola. Nekoliko puta sam obarao svoje vlastite rekorde i to sve jer sam trčao za nekim. Uvijek je bilo lijepo doči na svako kolo lige, otrčati najbolje što sam mogao i na kraju pročakulati s ostalim trkačima. Tradicija koja je stvorena i nastavlja se slijedeće godine.

DSC_0045
Kraj dana (a i cross lige)
22218597_519873948344860_2383198172221218039_o
Neki su čak dočekali i mjesec

splish splash i was taking a dash

23. Varaždinski polumaraton

Cijeli tjedan sam pogledavao vremensku prognozu. Na početku tjedna kada sam vidio da bi mogla padati kiša mislio sam: “Ma to je dugoročna prognoza, neće padati kiša”. Kako se vikend približavao sve sam nervoznije pregledavao prognozu sada i uključivši norvežane za koje se neki kunu da su najtočniji. Kiša je još uvijek bila najavljivana.

Na početku tjedna sam odradio trening od klasičnih 12 km po cijelom Varaždinu. Nisam trenirao svaki dan kao tjedan ranije te sam čekao utrku cross lige u četvrtak. Uobičajenih 5 km po šljunku mi je dobro došlo kao trening bez obzira na zagrijanu atmosferu na startu. Utrka je prosla dobro no trcao sam 30-ak sekundi losije nego na prošlotjednoj utrci. Bez obzira na sve još uvijek držim 10-to mjesto s time da u slijedećim kolima moram trčati brže kako bi ostao na toj poziciji.

Slijedilo je par dana odmora prije utrke. Mislio sam na prehranu te se carbloadao. Ovaj put to je uključivalo tjesteninu potpomognuta vitaminima iz paprike koja je bila večinski udjel u jelu uz vec navedenu tjesteninu. Mislio sam i na prehranu pred samu utrku. Odlucio sam to budu banane koje sam nabavio par dana prije utrke. One bi mi trebale dati svu snagu koja bi mi bila potrebna za utrku. Uz izotonike koja sam pio dan ranije to bi bila dobitna kombinacija.

Probudio sam se u rano nedjeljno jutro oko 7 sati i provjerio situaciju vani. Kiša nije padala no asfalt je još bio mokar od sinoćnjih padalina. Krenuo sam s svojim uobičajenim jutarnjim rutinama ispijanja kave te pregledom relevantnih vijesti. Malo prije 9 sati kiša je ponovo polela padati te sam odgodio polazak na start utrke.  Na sreću kiša je bila kratkotrajna. Zaputio sam se prema trgu na kojem je bio start i cilj kako bih prije utrke podigao startni paket. Uskoro su mi se pridružili Bojan i Ana koji su također došli sudjelovati u utrci.

Napetost koja je rasla iz trenutka u trenutak, se mogla rezati nožem i svi su bili nestrpljivi i nabrijani. Nakon dječjih utrka zaputili smo se natrag u podzemnu garažu da se pripremimo za utrku. Bilo je mnogo istomišljenika koji su se istezali i rastrčavali u toplom okružju. Ostalo je još malo do početka te smo se odvažili popeti na trg na kojem je pljuštala kiša. Čekali smo tako stisnuti ispod nadstrešnice početak utrke čiji je start malo odgođen zbog pljuska. Kada se kiša malo smirila organizator nas je pozvao na startnu liniju.

21740629_1903741919690755_7859481080380251677_n
Over the first puddle

Nakon par minuta čekanja na pljusku konačno smo krenuli. Osjećaj je s obzirom na padaline bio fenomenalan. Krenuo sam svojim tempom po asfaltu ispunjenim lokvama. Trazio sam što sušu liniji no nekada nije bilo druge opcije nego skakati po lokvama (puddle jumper). Kako su se prvi kilometri kupili tako je kiša jenjavala. Oko trečeg kilometra sustigao sam Anu koja je išla svojim tempom koji me povukao. Na četvrtom kilometru sam odlučio smanjiti tempo no to mi nije uspjevalo do negdje osmog – devetog kilometra kada me pacerica prestigla. Iako me ponos malo zapekao znao sam da moram stabilizirati tempo i odabrati onaj koji će me povesti do PB-a.

21740580_1903754506356163_3095376482651193851_n

Na drugoj okrijepnoj postaji popio sam malo vode te nastavio dalje. Kišica je ponovo počela da pada no ne u onoj količini kao na startu te je došla kao dobro osvježenje. Skrenuli smo prema ravnici koja nas je vodila prema okretištu. Ovaj dio je bio pomalo naporan jer mi se sad obio u glavu (tj. noge) moj ubrzani tempo sa poćetka utrke. Noge su mi se svakim korakom bile sve teže. Da mi to ne bi bilo dosta lijevom rukom su me počeli prožimati trnci. Svako malo sam ispružao ruku da se riješim neugodnog osjećaja no on nije nestajao.

Poslije okretišta slijedio je dugi povratak u grad. Oko 16-17-tog kilometra bio sam u dubokoj krizi. Teške noge i oštra bol u lijevoj ruci su mi uništavale raspoloženje no pokušavao sam ostati pozitivan. Na ovo dijelu me prestiglo dosta natjecatelja te između ostalog i cura koju sam prestigao u ciljnoj ravnini prošle godine. Razmišljao sam samo o zadnjoj okrijepnoj postaji. Nedostajalo mi je energije što su potvrdili i zvukovi iz abdomena. Banane koje sam smazao za doručak mi očito nisu bile dovoljne.

21558926_1903786926352921_8078665171540441564_n
I can see the finish line – moving into attack position

Dugo iščekivana okrijepna postaja mi je pružila dovoljnu količinu šećera u obliku cedevite koji će mi dati snage za dobar finish. Iako je moj plan ići svom snagom zadnja dva kilometra taj plan je pao u vodu te sam tempo povećao tek u zadnjem kilometru. Kada sam vidio ciljnu ravninu ubrzao sam na tempo sprinta te prestigao tri –  četiri trkača.

21740543_1904035466328067_3508626270444195423_n
Getting some serious air between leaps

Kako sam zadnjeg natjecatelja prestigao u samom zavoju tako je došlo do malog kontakta. Ponovo sam ubrzao i preletio ciljni prag. Zaustavio sam se kraj djevojke koja je djelila finišerske medalje te prvoga koga sam vidio je bila Ana koja je završila skoro 10 minuta prije mene.

21551855_1904034389661508_8695207072905148873_o
Victory!!!

Krenuli smo prema stolu s okrijepama gdje sam uzeo komad banane. Endomondo mi je prikazivao dobar rezultat baš onaj koji sam priželjkivao. Zasigurno sam posjekao svoj prijašnji rezultat no nisam bio siguran za koliko. Prema mjerenjima organizatora trčao sam 1:44:38 što je poboljšanje od 27 sekundki koliko sam istrčao prije pet mjeseci u Čakovcu. S obzirom na prošlogodišnji nastup na ovom istom polumaratonu poboljšao sam vrijeme za desetak minuta što je dobar napredak.  Sada trebam nastaviti s pripremama za Ljubljanu i to je to samo da kiša prestane.

catching the moon

4. Grawe nočni (polu) maraton

Volja je ključna za uspjeh kao i dobro planiranje. Moje planiranje ovog ljeta je malo zakazalo pa tako sam tako zakasnio s prijavom na nočni polumaraton. No s obzirom da je dosta ljudi odustalo od sudjelovanja nabavio sam svoju startninu dva tjedna prije samog događaja. Moji frendovi iz Zagreba su se žestoko pripremali za sudjelovanje s obzirom da su se prijavili na maraton. Čak smo jedno jutro trebali ici zajedno trčati no zbog manjka komunikacije ja sam ostao doma spavati dok su oni istrčali trening maraton.

Nakon relativno lošeg istrčanog prvog jesenskog kola cross lige Drava dao sam si dan odmora prije ovog jedinstvenog polumaratona. U petak poslije posla sam otisao s kolegom fotografom do susjedne Koprivnice gdje se održavao Renesansni festival na kojem nikada nisam bio te sam iskoristio ovu priliku da ga posjetim. Iako sam bio u malom konfliktu da li da ostanem u Varaždinu te da fotografiram jedan lokalni bend koji mi se sviđa, donio sam odluku da pođem u drugi grad. To vece nisam bas nešto većerao s obzirom da sam odmah nakon dolaska s posla išao za Koprivnicu te sam usput pojeo samo bananu. Preskakanje obroka je neprijatelj kod priprema za utrku, a kod mene je zbog zaposlenosti to u zadnjih tjedan dana to bila česta pojava (ili mizerno mali obroci).

Tu noč (dan prije utrke) sam spavao klasičnih 7 sati bez obzira što sam išao spavati oko pola 2. Ujutro sam obavljao poslove koje sam morao te mi je tako dan brzo prošao i već je bilo vrijeme da krenemo za Zagreb. Bio je vruč dan te sam znao da će takva biti i utrka.

Sastao sam se s prijateljima s kojima sam išao na utrku. S obzirom da je njima to bio prvi maraton oni su bili uzbuđeniji nego ja. Već sam trčao na ovoj utrci pa sam znao što mogu očekivati. Došli smo na Bundek taman kada je počinjala utrka na 4,2km. Malo smo razgledavali štandove koji su tamo bili postavljeni prije nego smo se počeli zagrijavati. Prilikom zagrijavanja zverinjo sam okolo te spazio frendicu Viktoriju koju več dugo nisam vidio, a trčala je več završenu malu utrku.

Poredali smo se iza startne linije te nestrpljivo čekali start. Pjesmom RHCP-a (Can’t stop) i dizanjem svjetlećih narukvica u zrak odali smo počast preminulom mladom trkaču koji je poginuo mjesec dana prije, a trebao je nastupiti na ovom polumaratonu. Vrijeme starta se približavalo te je uskoro krenulo odbrojavanje. Tada je more ljudi krenulo trčeći tempom svoje utrke 10-kilometraši, polumaratonci, trifrtalja maratonci te maratonci. Krenuo sam iz drugog reda te uhvatio dobar početni tempo.

Prvih par-sto metara podloga se mjenjala između pjeskovite na kojoj se diglo puno prašine te asfaltiranih staza namjenjenih šetnji i bicikliranju oko Bundeka. Nakon manjeg asfaltnog dijela ponovo skrečemo lijevo na pjeskovitu podlogu prema nasipu. U ovo trenutku nebo je bilo obasjano zadnjim sunčanim zrakama pa su oblaci poprimali lijepe nijanse crvene i ružičaste. Nakon malo prestizanja uskladio sam svoj tempo s grupicom ispred sebe.

Tada su se počeli nizati monotni nasipski kilometri. Topot trkača je odzvanjao prašnjavim nasipom. Samo se tu i tamo čuo neki tihi razgovor između trkača. Na zapešću mi je bljeskala narukvica koja je reagirala na svaki zvuk. Sjetio sam se Ane koja je rekla da će je skinuti ako će joj postati naporna. Meni je postala, ali je nisam skidao već sam je ostao da lamata na lijevoj ruci.

Kada sam došao do 5. km skužio sam da mi je tempo u zadnjih par kilometara prebrz s obzirom da je grupu ispred mene vodila ultramaratonka koja je na kraju bila druga u disciplini maratona (a i Endomondo mi je rekao da je pace manji od 5min/km).

Makar su u prvih deset kilometara bile dvije okrijepne postaje, nisam se zaustavio niti na jednoj. Na drugoj okrijepnoj je jedan stariji gospodin vikal “Zemi vode bu ti lakše”. Imao sam svoj plan opskrbe te ona trenutno nije uključivala unos tekučina. Nedaleko od druge okrijepne postaje nalazila se i cheer zona gdje su se bacali konfeti, davali high-fiveovi i navijalo za trkače koji su prolazili. Nakon ovakvog pozitivnog ohrabrenja privremeno raste i tempo. Barem je tako bilo u mom slučaju.

21078512_1930652577176740_6204682899822294153_n

Neregularni dio ove utrke je bilo uključivanje stepenice koje na par mjesta razbijaju monotoniju. Prvi krug smo završili silaskom s nasipa u park gdje smo trčali po vijugavim stazicama. Tamo su nas volonteri usmjeravali kako ne bi zalutali s pravog puta. Tu sam čuo i pucnjeve koji su mi se učinili kao vatromet. Kada sam s svoje desne strane vidio nebo prošarano bojama znao sam da sam bio u pravu. Na ovom dijelu me prestigla Ana što me začudilo jer se ona natjecala u dužoj disciplini maratona. Prelaskom preko žaruljicama osvjetljenog mosta uletio sam u startno – ciljnu ravninu poslije koje se nalazila feed zona na kojoj sam uzeo čašu. Nisam znao što je u njoj i bilo mi je žao što nije bila voda. Bila je cedevita koja nije potpuno utažila moju žeđ.

21122560_10213912886557626_6430257524279123897_o
Photo by: Damir Senčar

Nastavio sam dalje sada mračnijim putevima prema svijetlima nasipa te još malo prašine. Sada je bilo prohodnije te nije bilo toliko trkača ispred mene. Neki su već završili utrku dok je velika večina polumaratonaca tek ulazila u završni krug. Noge su mi sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Moje pripreme za ovaj nočni polumaraton nisu bile tako intenzivne kao prošle godine. Iako sam išao na dosta brdskih utrka nisam vježbao ono što je najvažnije kod polumaratona – dužinu.  To se moglo osjetiti i nakon istrčanog 15-tog kilometra kada je počela mini kriza. Razne misli su mi prolazile glavom od te da odustanem do one da prodam startninu za maraton za Ljubljanu.

Sada je bilo vrijeme da se skoncentriram. Znao sam da je okrijepna postaja blizu te da ću tu moći malo odahnuti. Kolona trkača ispred mene činila mi se beskonačnom te mi je falio onaj osjećaj od prošle godine kad sam je na momente izgledalo kao da trčim jedan od solo treninga. U mraku nasipa naišao sam na okrijepnu stanica koja je donijela toliko potrebno osvježenje. Nakon nje bio sam smireniji i koncentriraniji. Noge su mi još uvijek bile teške, no vratila mi se volja.

Cheer zona mi je vratila malo poleta u noge. Brojio sam kilometre koji su mi preostali, a i znao sam da mi još preostaju tri seta stepenica dva mosta i parkić. Nakon prvog mosta znao sam da sam 2 km od cilja te sam postupno dizao tempo. Jače sam stisnuo nakon zadnjih stepenica. Kako sam brzo išao skoro sam fulao sktetanje prije zadnjeg mostića. Dobio sam poticajni pljesak iz kafića u blizini. Nastavio sam hitro dalje prema cilju. Ponovo sam preletio mostić i uletio u cilj skoro pokupivši djevojku koja mi je pružila medalju.

nočni

Nastavio sam dalje do vode i okrijepe koja se nalazila kojih 100 metara dalje. Malo sam se osvježio te krenuo do auto da se presvučem. Taman kada sam se vratio u startno-ciljnu ravninu vidio sam Bojana koji je po meni ulazio u svoj treći krug (kasnije sam saznao da je to bio 4. krug). Sjeo sam blizu mostića prije cilja i čekao. Prvo sam spazio Anu u ulasku u njezin zadnji krug. I nakon pola sata, na moju veliko iznenađenje došao je i Bojan. Komentator ga je proglasio prvim i euforija je mogla početi.

return to the blaze

12. kolo cross liga Drava

Nikad nisam mislio da će povratak na Dravu i u kros ligu biti tako težak. No došao je i taj četvrtak kada je održano prvo kolo nakon ljetne stanke. Kao i obično krenuo sam oko pola šest do starta utrke no ovaj put sam krenuo biciklom s obzirom da sam imao obveze u gradu neposredno nakon utrke (Špancir je bio u punom jeku, te je bilo potrebno to fotografski popratiti).

Uobičajeno zagrijavanje je već standardna rutina koju obavljam prije svake utrke. Odlučio sam trčati u novim tenisicama marke Salomon koje sam nabavio subotu ranije. Iako su izvana dosta tvrde morao sam isprobati kakvo će držanje imati na šljunčanim stazama Drave. Bilo je vrlo vruče te su se svi trkači držali hlada do samog početka utrke.

Kao i obično startao sam dinamično te počeo jakim tempom. Nakon prvog kilometra tempo mi je bio vrlo dobar no predamnom je bilo još četiri. Počeo sam se konsolidirati nakon prolaska prvog mosta i radio na tome da vratim stabilan ritam disanja. Pace mi je naravno pao te je disanje bilo otezano s obzirom na visoku temperaturu. Negdje na polovici drugog kilometra došlo je do logističkih problema, odvezala mi se tenisica te sam morao stati kako bih mogao nastaviti trčati.

Situacija se popravila nakon prelaska mosta jer nam je sunce sada bilo iza leđa i bilo je sjenovitih djelova koji su malo ublazavali žegu. Svakakve misli su mi prolazile glavom no vecina njih je bila optimisticna i govorila da nastavim trcati. Iako mi je tempo pao jos uvijek sam ga drzao ispod pet minuta po kilometru. Prolaskom drugog mosta bilo je vrijeme za zavrsetak utrke. S zadnjom miljom predamnom trcao sam prakticki solo, a trkaci ispred i iza mene su bili na distanci od 50-ak metara. Nije bilo bojazni od napada s leđa te sam se lagano ušetao u cilj (26:23).

21083178_503954466603475_2807965522142165920_o

Tenisice su dobro odradile svoj posao te nisam imao previse zamjerki osim onog jednog odvezivanja vezica. Sjeo sam na obliznju klupicu i započeo dijalog s mlađim kolegom trkacem.  Nuspojave mojeg ubrzanog tempa ocitale su se u bolovima mišića, ponajvise lože te kvadricepsa. Ovo nije bila dobra vijest s obzirom da sam za dva dana trčao polumaraton.

12.kolo

Sad sam 10. u ukupnom poretku no samo zbog toga što kolega trkač ispred mene nije sudjelovao na ovom prvom jesenslom kolu. Malo po malo se stvari privode kraju te se ponovo približava utrka sezone – Ljubljana na kojoj sam odlučio otrčati 42 km.

uphill thursday

Puntijarka 2017 – 5. kolo

S obzirom da je cross liga završila početkom ovog mjeseca moji treninzi su se sveli dvanaest kilometarske dionice koje sam trčao svakih par dana tzv. Tour de Varaždin. Kako bih razbio monotoniju odlučio sam prihvatiti poziv na brdsku ligu Puntijarka. Liga se održava svaki četvrtak s početkom u 18h s početkom na početku Bikičeve planinarske staze. Staza je duga 4 km + kusur.

Prema Mihaljevcu smo krenuli već oko 16:45 no Ana je kasnila pa smo do tramvajske stanice došli oko 17 sati. Pričekali smo osmicu koja nas je vrlo brzo odvezla do destinacije. Tamo nas je pokupio Bojan te smo oko 17:40 bili na startu. Obavili smo uplate startnine te smo se krenuli zagrijavati. Vrijeme je bilo idealno jer nije bilo toliko vlage u zraku te se moglo disati. S obzirom da je bilo puno ljudi (a i nešto pasa koji su došli s svojim vlasnicima) na  startu Bojan je savjetovao da stanemo bliže prvoj liniji.

Utrka je počela nekih pet minuta poslije 18 sati. Krenuli smo odlučno po planinarskoj sazi koja je na nekim djelovima bila dosta uska. Bilo je tu dosta korijenja izmješano s kamenjem te je trebalo paziti i na to. Prvi kilometar je bio ubitačan, em zbog količine ljudi na stazi em zbog nagiba na kojega sam izgleda krenuo prebrzo. Neki djelovi staze su bili popločeni i oštim kamenjem te je tu trebalo biti posebno oprezan. Nakon drugog kilometra broj natjecatelja se smanjio jer su neki trčali samo do planinarskog skloništa Njivice.

Bez obzira na sve kombinirao sam trčkaranje i ubrzano hodanje. Pošto nisam toliko upoznat s stazom nisam mogao znati što očekivati. No nakon drugog kilometra staza je postala dosta šira te je tu bilo dosta mjesta za preticanje.  Tu i tamo susretali smo planinare koji su se penjali ili spuštali po planinarskoj stazi. Na jednom djelu vjetrič je postao dosta jak te je nosio dosta potrebnu svježinu.

Nisam vidio nikoga poznatog te sam gurao svojim tempom do cilja. Mnogo očekivani cilj se krio nakon nekoliko večih nagiba na kojima nije bilo druge opcije nego hodati. Bez obzira na sve protrčao sam kraj žene koja je pročitala moje vrijeme – 40:13. Malo sam se iznenadio kada sam to čuo. Nije loše za prvi put.  Nakon što sam popio malo vode na izvoru i nakon što je i Ana došla počeli smo se spuštati.

Spust je bio prelud. Pustio sam sve kočnice na prvom strmijem dijelu staze te pokušavao izbječi zamke koje su se nalazile na korjenjem obraslom tlu. No tu sam možda pogriješio jer me opet počeo mučiti zglob kojeg sam prije dva tjedan na Ivanščici ozljedio. Na drugom dijelu sam malo usporio no pokušavao sam zadržati brzinu. Kada sam dotrčao do starta djelila se piva koja mi je dobro sjela nakon ovolikog napora.

Puntijarka 5.kolo

black butterflies run

1. brdska utrka Ivanec – Grebengrad

Bio je to sunčan dan, ali je bio i vjetrovit dan. Bio je dan za utrku.  Krenuli smo oko 8 sati iz Varaždina do susjednog gradića Ivanca gdje je bio start. Došli smo oko pola 9 sto nam je dalo malo vremena za pripreme.  Pokupili smo startne pakete te se počeli zagrijavati na prostoru nedaleko od startne zone. Sam start je bio u centru Ivanca ispred crkve. Nisam imao osjećaj kao da ću trcati utrku. Nedostajalo je uzbuđenje.

lucky 13

19149421_1065619340238113_3998548677653464988_n

Poredali smo se na startnu ravninu te očekivali start. Nakon završnih obavijesti odjeknuo je pištolj koji je oznacio start. Šestdesetak trkaca je krenulo potrcalo je asfaltom uzbrdo. Unatoč brdu tempo je bio 5:00 nakon prvog kilometra. Trčali smo dobro poznatim putem kojim obično idemo na planinarenje. Cijelim putem po cesti su bili crni leptiri koji se nisu obazirali na guzvu koju su stvarali trkači i pokoje vozilo. U podnožju planine je bila prva okrijepna postaja prije nego smo prešli na makadam. Cesta koja obično služi prolasku samo motornih vozila i bicikala bila je naša staza do vrha Ivanščice. Nadmorska visina se  povečavala, a temperatura se lagano spuštala čemu je pripomagao oštri sjeverni vjetar.

19225650_1065847563548624_3048802575010479533_n

S obzirom na hukanje vjetra buff koji sam do sad nosio zavezanog na ruci prebacio sam na glavu. I usponi po samoj makadamskoj cesti znaju biti naporni te sam lagano trčkaranje zamjenio ubrzanim hodom (Osjetio sam da mi je puls skočio). Na osmom kilometru se nalazila jos jedna okrijepna postaja koja je dobro poslužila za vračanje izgubljene snage. Još je bilo pet kilometara do vrha te sam nastavio dalje konstantnim tempom. Noge su mi s svakim korakom bile sve teže no bio sam odlučan da nastavim. Svaki put kada mi se činilo da mi ponestaje snage sjetio sam se da  s Ivanščicom nema šale (You don’t fuck around with Ivanščica). Pri vrhu se činilo da je vjetar pojačao te je i osječaj hladnoće porastao. Odašiljač na vrhu je opet ispuštao stravične zvukove koji se  mogu čuti kada ovako jako puše vjetar. Kontrolna točka i okrijepna postaja su bile tik uz planinarski dom nakon čega je slijedio spust po dijelu planinarske staze Pionir te dalje prema Ham Pokojcu.

downhill rush

Krenuo sam na brzi spust po planinarskoj stazi te osjetio kako mi nakon ovolikog uspona ovo baš i ne paše. Spust je bio dosta zeznut te sam ovdje malo prikočio i opreznije prilazio strminama. Neki djelovi su bili šumarci kroz koje je bio užitak trčati dok je dio puta bio popločen oštrim kamenjem. Uništavao sam koljena i zglob desne noge maksimalno na ovim dijelovima. Tu me preteklo par trkača, no nisam se posebno obazirao na to. Pokušavao sam se orijentirati gdje se točno nalazim te sam malo pozurio s kilometražom te mislio da smo već na dijelu vezanim uz slijedeci vrh – Čevo. Nastavili smo dalje trčkarati planinarskim putevima i stazama čiji se nagib konstantno mijenjao. Noge su mi bile vec poprilicno bolne no nisam mogao sada stati. Razmišljao sam o samoj stazi kako ima dobrih i lijepih dijelova i onih manje lijepih na kojima je užas trcati. Sjetio sam se i razgovora kojega sam nedavno vodio s frendicom gdje smo komentirali težinu staze utrke koju sam vozio taj dan. Ovu utrku mogu usporediti s životom, i na utrci i u životu postoje lijepi djelovi na kojima je lijepo i uživamo no postoje i oni manje lijepi djelovi kroz koje moramo progurati i izdržati.

19275056_1065616283571752_1310625898547609377_n

Ubrzo smo došli do slijedeće okrijepne postaje koja se nalazila kraj Lujčekove hiže, gdje sam povratio izgubljenu snagu no bol je ostala prisutna. Nastavili smo dalje makadamskim putem koji je vodio prema asfaltiranoj glavnoj cesti. Bio sam na 25 km te se umor u nogama svakim korakom povečavao kao i bol u desnom gležnju. Na jednom dijelu ceste je bio betonski mostić na kojem sam malo istegao mišiće na obje noge. Iako je to bio asfalt i kretali smo se nizbrdo bilo je teško. Crni leptiri su lagano letjeli i lebdjeli na vjetru koji je manijakalno puhao. Nastavili smo koja dva kilometra nakon čega je bila jos jedna okrijepna stanica s vrlo nasmijanom ekipom.

Ulaskom u selo Bela skrečemo desno na sporednu cestu koja se ubrzo pretvara u makadamski put okružen šumom. Tu se nalazila jos jedna okrijepna postaja prije nego što smo prešli na planinarsku stazu koja je u početku bila pitoma i blaga sve dok nismo došli do strmijeg i divljijeg dijela.

nail in the coffin

Više sam vremena ubrzano hodao, a manje trčkarao po varljivoj stazi koja se prostirala predamnom. A kada se nagib povečao hodanje je bila jedina opcija. Isto misljenje su djelili i trkači koji su bili par metara iza mene. Zadnji atomi snage su se potezali tih zadnjih pola kilometra uspona kada je  nagib bio najžešći. Organizatori su postavili i šaljive oznake 200 i 100 metara prije vrha na Čevu, ali se udaljenost činila puno većom kada smo se kretali prema njemu. Vjetar je zavijao i ovdje te hladio vruca tijela natjecatelja. Dolaskom na vrh uzeo sam trenutak i uputio pogled prema horizontu te nebu koje je bilo ispunjeno bijelim oblačcima koje je nosio divlji vjetar. Na okrijepnoj postaji sam pojeo pola banane te miksao vodu i izotonicno piće kako bih povratio balans.

Označena strma staza vodila je prema cilju od kojeg me djelilo nesto vise od 5 km. Niti kada planinarim ne volim ovu stazu niti mi sada nije bila draga. Prolazio sam poznatim područjem kojim smo prolazili jednom kada smo planinarili na Pustu Belu. Bile su to lijepe uske stazice koje su se na nekim djelovima prosilivale. Cilj je bio tako blizu, ali tako daleko. Brda i dolovi su se samo nizali. Oko 34 km sam susreo frenda Gorana koji je zajedno s Anom odlucio planinariri rutom kojom smo trćali s Čeva do Grebengrada. Anu nisam spazio te sam pretpostavio da je ostala na Grebengradu. Zadnja okrijepna postaja je bila oko 35km gdje sam susreo Anu.

19149365_1065266643606716_8670757024886516417_n

Zajedno smo krenuli prema kraju utke. Dugih dva i pol kilometara je bil pred nama. Ana je bila nabrijana i odmah je htjela trčati. U početku nisam trčao no na spustevima sam se zašpurao te često izmjenjivao hodanje i trčanje. Ana je spomenula da je cilj nakon neke livade no nije zapamtila koje pa sam bio razočaran što nakon prve livade na koju smo naišli cilja nije bilo No nakon druge smo ušli u šumarak te smo se po širokom putu se počeli spuštati prema zvukovima ljudi. Sam cilj je bio na livadi ispred planinarskog doma što je bilo zbunjujuće jer sam morao proći kraj brdo ljudi koji su se već odmarali od utke i/ili jeli svoj zasluženi obrok.

Ušao sam u cilj s vremenom od 4 sata i 52 minute (Endomondo sam se sjetio isključiti tek nakon minute) što je dosta dobro s obzirom da nikada nisam istrčao toliku dionicu (čak niti po ravnome terenu) niti još nikada nisam sudjelovao u ovakvoj brdskoj utrci. Možda mi se ovoakav format utrke više sviđa nego format polumaratona odem trčati i na Ravnu Goru slijedeći mjesec.

1. brdska utka Ivanec - Grebengred

go out with a bang

11. kolo cross liga Drava

253678-nothing-changes-if-nothing-changes

Ako se ništa ne mijenja sve ostaje isto – je poslovica koja bolje zvuči na engleskom. Ako želimo nešto drugačije moramo raditi nesto drugačije. Čak je i veliki Albert Einstein rekao “Ludilo je očekivati drugačije rezultate, nakon što problem stalno pokušavaš riješiti na isti način”. Životne promjene su često teške te ih je najbolje uvoditi postupno. Psihologija nalaže da nas velika količina promjena odjednom moze obeshabriti te preplaviti dok uvođenjem promjena postupno gradimo naviku po naviku te mijenjamo svoj život gradacijski.

Došao je i dugo očekivani četvrtak. Dan koji mi je postao drag zbog cross lige koju trčim tada. Nakon posla sam se malo osvježio izotoničnim pićem i keksima koji su mi ostali na stolu od sinoć. Bio sam nabrijan. Danas sam odlučio trčati što brže s obzirom na prošlotjedni flop.

Došao sam na start lagano trčkarajući te pozdravio nekoliko trkača prije nego sam se počeo zagrijavati. Odučio sam poraditi i na rukama jer mi se činilo da sam ih zapostavio, a one su ključni čimbenik kod trčanja jer mogu pomoći da se uhvati bolji zamah. Krenuo sam opet kao iz topa i probijao se kroz gomilu na startu. Uhvatio sam špur onih koje sam čuo na startu da ce prvi kilometar trčati tempom 4:00 no nakon pola kilometra početnog juriša počeo sam hvatati dah.

Slijedečih kilometar i pol stabilizirao sam disanje te me živcirao lik koji se na potezu prije okreta vozio ispred mene na bicu. Nije da mi je bio na putu no jednostavno mi je išao na živce. Spustio sam tempo. No bez obzira na sve trčao sam brže nego ikada prije. Osjećaj je bio grozan te sam se pitao zašto sam počeo trčati tako brzo. Vrijeme je bilo full sunčano te je toplina žarila iz zagrijanog kamenja po kojem smo trčali.

Prestiglo me dosta ljudi no nisam mario. Čak me prestigao i lik koji je trčao u nekakvim japankama / sandalama. Cilj mi je bio završiti i ne umrijeti. Oko 4 km prestigao me natjecatelj koji me nazvao “macanom” što me podsjetilo na komentar ispod jedne fotografije koju sam dobio na fejsu. Nastavio sam lagano prateći tempo svog tijela te naposljetku prestigao tog natjecatelja.

Konfliktan osjećaj užitka i patnje se vratio te me pratio ostatak utrke. Ulaskom u peti kilometar osjetio sam nalet inspiracije s obzirom da sam ponovo srušio svoj rekord (22:05). Cilj je bio blizu, mogao sam ga naljušiti te sam pokušao uhvatiti priključak za dva trkača koji su me prestigli. Sunce je vec dosta spustilo te je okolna vegetacija stvarala hlad na završnoj dionici utrke. Slijedio je završni “sprint”. Uletio sam u cilj s vremenom 24:34 te postavio novi osobni rekord staze. Počeo sam čestitati ostalim natjecateljima, a i oni su pružači ruku meni. Potražio sam vodu na stolu za okrijepu te je popio malo više.

18952544_467958146869774_7424442971870491309_n

Znojio sam se kao i prošli put te se znoj samo cijedilo s mene. Prilikom ispijanja vode jedan kolega trkač komentirao je kako me uvijek prepozna po stilu trćanja. Na povratku doma razmišljao sam o tome te zaključio da sigurno imam neki svoj divlji način trčanja koji sam razvio kroz individualne treninge (“bjelovarski divlji ples” kako sam ga na prvu nazvao).

11.kolo

Ovaj vikend je XC maraton koji se nadam da cu prezivjeti. Pa slijedeci trail do Grebengrada. Pola sezone je gotovo, ljeto se priblizava pa je vrijeme da se krene u planine.