return to Velika

Papuk trek & trail 2018

Oglasi

Zadnja velka utrka ove godine Papuk trek & trail kao što naziv kaže održava se na Papuku. Nakon što sam na njoj sudjelovao prošle godine odlučio sam sudjelovati ponovo i ove godine. Ista utrka, druga ekipa. Ove godine putujem u društvu trkača. Jedan je čak bio i na UTMB (ultra trail mont blanc).

Krenuli smo iz Varaždina oko pola 6 ujutro. Prošle godine smo kretali skoro dva sata ranije jer smo išli starom cestom, dok smo ove godine išli autocestom skoro cijelim putem. Nisam bio baš nabrijan na utrku no imao sam cilj da budem bolji nego prošle godine. Prijave su bile u restoranu “Čiča Mata” te je red za našu kategoriju bio poduži dok za druge kategorije nije bilo tolike gužve. Dok smo obavili prijavu otišli smo do kombija da se presvučemo i pripremimo za utrku.

46526033_10218444036635812_6068979958242344960_n
ekipa na startu – maskirao sam se jer je bilo hladno

Ušli smo u dvorište odakle smo startali te je tu počelo čekanje. Neki natjecatelji su se tek sada prijavljivali te smo zbog toga kasnili sa startom. organizator nam je opisivao stazu te sam odmah shvatio da staza neće biti ista kao prošle godine. Nakon nekih 15 minuta konačno smo krenuli.

Krenuli smo prema crkvi gdje smo skrenuli lijevo te krenuli u brda po asfaltu. Nakon kilometra smo prešli na makadamsku cestu koja nije bila zatvorena za promet. Laganim usponom ušli smo u šumicu gdje se nagib povećao. Tu je kamenje počelo izvirati iz zemlje. Nisam se baš tome radovao s obzirom da tenisice koje sam imao na nogama nisu bile stvorene za sklisko kamenje.

Staza je bila valovita i puna kamenja. Okruživalo nas je nisko raslinje – boravnjak u nastanku. Brzi dio kroz kojega se dalo trčati mi je bio poznat jer smo tuda išli planinariti proljetos. Taman prije prve okrepe i prvog cvikanja je bila ženska koja je djelila petake trkačima koji su žurno prolazili.  Došli smo na proplanak na kojem se nalazila kučica. Ispred nje su bile okrijepe, iza nje križ s cvikalištem, a kraj nje majstor koji je bubnjao po tačkama.

47136679_2215670028445265_504600554962419712_o

Slijedio je brz spust kroz šumu. Sklisko kamenje na strmom spust je značio oprezno spuštanje. Iako je spust bio nezgodan poslije njega je došla široka cesta na kojoj smo mogli raširiti krila. Tu sam potegnuo te mi je na jednom km tempo bio zadovoljavajući. na osmom kilometru prolazno vrijeme mi je bilo oko jedan sat te sam znao da moje željeno vrijeme od dva sata je sada nedostižno.

Prelazak s makadama na šumski put označilo je jako blato. No to je bio jedan manji dio dok je ostatak bio trčljiv. nadomak desetog kilometra slijedilo je hodočašće uz najstrimiji uspon. Iako je bio strm preteko sam neke ljude.Na njemu i uzuimam magnezij koji mi je bio u džepiću ruksaka.

Slijedio je nezgodan spust po lišću. No u lišću se skrivalo kamenje. ovo je bio jedan od gorih djeloava staze. jedna ženska je pala kojih desetak metara ispred mene. Nije bilo ništa strašno, no spust je zahtjevao oprez.

Na drugoj okrijepnoj točci oko 13-og kilometra bili su ponuđeni i čevapi i špek, no za mene su bile samo banane i voda, iako su bile i naranče ponuđene. Poslije toga slijedio je spust po širokoj stazi i kratkotrajni prijelaz na makadam. Cilj se svakom kilometrom sve više približavao. Približavali smo se ruševinama starog grada gdje smo imati zadnje cvikanje.

Poslije zadnjeg cvikanja slijedio je spust po Tauberovim stubama i utabana staza koja je vodila od njih, tamo sam malo pustio kočnice te imao dosta brzine, iako je bilo dosta sklisko. Na zadnjem dijeolu malo sam i proklizao, no ništa strašno, ostao sam na nogama. Vrijeme mi nije bilo bitno te sam polako nastavio zadnjim asflatiranim dijelom. U cilj sam ušao s vremenom 2:13:58 što je za sedam minuta bolje nego prošle godine.

papuk18

ridin’ solo

32.polumaraton Ivan Starek

Sve stvari moraju završiti pa tako i još jedna sezona trčanja. Završna cestovna utrka ove godine je polumaraton Ivan Starek koji se trči oko Jaruna. Točnije tri kruga oko jezera s jednim skretanjem na jedan od otoka. Malo raznolikosti. Iako sam ga planirao skoro cijelu godinu, prijavio sam se tek dva tjedna prije natjecanja. Uobičajena ekipa s kojom pohodim utrke je imala druge planove te sam ovu utrku trčao praktički solo.

Kako sam taj vikend boravio u Zagrebu imao sam više opcija za kombiniranje s podizanjem brojeva i samog starta. Naime podizanje brojeva je krelnulo već u 7:30 ujutro dok je sama utrka startala u 11h. S obzirom da je moje privremeno boravište bilo relativno blizu starta utrke odlučio sam se da ujutro dođem po startni broj, a onda kasnije bez tenzija na sam start.

Jutro je bilo jako toplo s obzirom da je skoro pa polovica studenog. Studeni je, a od studeni ni s. Bilo je vedro i mogao se očekivati lijep dan. Nisam ništa očekivao od ove utrke iako sam imao tajni plan da ostvarim PB.

Krenuo sam sat vremena prije utrke jogirarući ulicama do starta koji je bio udaljen malo manje od četiri kilometra. Shvatio sam da će ovo biti teška utrka jer sam se dosta zagrijao do samog starta. Čip i broj sam imao pa sam samo još wc obavio prije starta. Pogledom sam tražio poznata lica no bilo ih je malo. Sreo sam kolege fotografe te frišku trkačicu iz Bjelovara koja je trčala svoj prvi polumaraton.

Krenuli smo oko 11:05 kako je bilo i predviđeno nakon starta utrka na 5 i 10 kilometara. Počeo sam dobrim tempom, no s obzirom da je bilo dosta toplo pitao sam se da li brzam. Prvih nekoliko kilometara je bilo dobro, no dosta sam se zagrijao.  Već na prvoj okrijepi sam uzeo vode te većinu iskoristio za polijevanje. Isto sam napravio i na slijedećoj.

Između prve dvije okrijepne postaje skrenuli smo na jedan od otoka koji se nalaze na jezeru te pronašli mali predah od sunca. Nekako mi je bilo teško tih prvih 8 km. Znao sam da slijedi dvostruko više. Tračao sam za jednom trkačicom no nakon desetog kilometra nabaciola je tempo koji ja nisam mogao pratiti. Išao sam svojim postojanim tempom koji se vrtio oko 4:35 – 4:40 min/km.

46098973_301614400562138_3459569626915012608_n

Pretekao me predsjednik kluba u kojem treniraju Bojan i Ana, no na odvajanju on je skrenuo za kraj svoje utrke od 10km. Nastavio sam postojano dalje no sunce je još uvujek pržilo. No nisam posustajao. Negdje prije završetka drugog kruga vidio sam trkačicu koja je trčala ispred mene. Zaustavila se sa strane i hodala pločnikom ulice kojom se trčala utrka. Izgleda da je povukla prevelikim tempom. Nije to jedini put da sam vidio ovaj prizor. Dosta ljudi se zaustavljalo da se ohladi od vručine koja je vladala.

Okrijepne postaje s vodom su me spašavale. Najviše jer sam se poljevao po rukama, glavi ma gdje sam stigao, a tek onda unosuio nešto tekučine u tijelo. Pao sam malo u tempu i znao sam to, no pokušao sam se nekako vratiti. Sunce mi je ubijalo moral i crpilo mi snagu. Naravno moj sat je opet malo “ubrzao” utrku te je obračunavao kilometre oko 200 metara prije službenih oznaka. To me malo živciralo jer sam si uvijek preračunavao koliko još ima do table te koliko još kilometara treba pretrčati.

starek_2018

Znao sam da ću istrčati PB kada sam prošao 18 km, no nisam bio siguran za koliko. I minuta bi mi u ovom trenutku bila dovoljna. Tu i tamo je popouhivao povjetrarac koji je nosio traženo osvježenje. Samo što je to osvježenje puhalo u prsa. Konačno sam prošao zadnju navijačku postaju te dobio još malo elana. Konačno je došao kraj gdje sam skrenuo lijevo proletio kraj table za 21 km te završio utrku s novim osobnim rekordom (1:40:54- službeno).

Dolazi zima, a s njom zimska liga na Ivančici, mnoge solo dužine koje ću morati odraditi kako bih bio spreman za proljeće. No prije njega možda odame na Zimski Varaždinski polumaraton te probam skinuti još koju sekundu sa sadašnjeg PB-a.

When the snows fall and the white winds blow, the lone wolf dies but the pack survives – George R.R. Martin, A Game of Thrones

but at the end of every principle is a promise

23. Ljubljanski maraton

life is a game of inches

Ova priča počinje puno prije ovog vikenda. Ova priča počinje mjesecima prije. Ona zapravo počinje onog najhladnijeg jutra kada sam odlučio iskočiti iz toplog kreveta i otiči na jutarnji jogging. Život se svodi na niz takvih odluka. Svaki dan donosimo puno malih odluka, koje oblikuju naše živote.

Nije baš da sam uvijek imao motivaciju da odem na svako trčanje. Česti uzročnici na te odluke dolaze iznutra, ali nekada i izvana. Nekada sam gorio od želje da ispustim svoj bijes / stres kroz trčanje, a nekada je tu bila samo blokada. Ipak imao sam na umu svoj cilj – trčanje maratona u Ljubljani. I ponovo sam ove godine prijavio maraton. To je bilo u toplom ljetu. Do samog maratona je bilo još dva i pol mjeseca treniranja. A u tom vremenu se svaša još moglo dogoditi.

U međuvremenu sam išao na kraće utrke, polumaratone i ligaške okršaje. Čak smo se unutar kluba organizirali da idemo trčati dužine vikendima. S obzirom da po ljeti temperatura brzo naraste treba se ustati rano. Čak ranije nego što se i za posao budim. No i to je neka vrsta motvacije koja me pokretala. Da se probudim ranije i odem trčati duljine od 30-ak km. Osjećaj da te netko očekuje da se pojaviš.

Odradio sam i tri frtalja maratona na Bundeku povodom GRAWE nočnog maratona koji se održao krajem osmog mjeseca. Istrčao sam ga ispod tri sata no nekako to nije bila dovoljna potvrda forme. Trebalo mi je još puno treninga.

the inches we need are everywhere around us

Kako su mjeseci prolazili, kilometri skupljali, treninzi odrađivali tako se i dan počeo skračivati. S obzirom da živim tamo gdje živim tražio sam svaku malu priliku da odem trčati nakon posla. Nekada sam čak i morao skračivati treninge jer sam preksano krenuo te nije bilo dovoljno svijetla da odradim trening do kraja. Ipak nekako sam odrađivao i te treninge po mraku, tražeći rute koje su osvjetljene.

Kombinirao sam rute koliko sam mogao da radim što veće dužine preko tjedna. A za vikende su padale utrke i dužine. Nije bilo idealno, ali trčanje je trčanje a trening se mora obaviti. Bio sam zadovoljan napretkom no još uvijek je postojala sumnja. Strah od nepoznatog. Ali znao sam što me čeka trčanje, okrijepe brdo ljudi, podrška. Bojao sam se da ponovo ne izdam samoga sebe.

At the end of your feeling is nothing, but at the end of every principle is a promise.

– Eric Thomas

Par tjedana prije maratona frend me pitao što mi znači ova gore poslovica. Ušli smo u diskusiju iz koje nije protekla jasna poanta. S obzirom da potječemo iz različitih okolina vođeni različitim motivima nije niti čudo da nismo došli do nekog čvrstog zaključka. Poanta ove gore poslovice je da ona ne obezvređuje osjećaje i ne poništava ih već da moramo znati kontrolirati osjećaje bez da oni kontroliraju nas. Kroz našu diskusiju to mu nisam prenio. No to je prava poanta poslovice.

Ostalo je još malo vremena do Ljubljane. Dva tjedna prije Ljubljane je bio Zagrebački maraton. Na njega se nisam niti prijavio zbog velike kotizacije te sam ga proveo fotografirajući ostale natjecatelje. Bilo mi je drago jer je sudjelovalo dosta ljudi iz mog kluba. Ovo je bila prilika da napravim dosta dobrih fotki.

Ušli smo u udarno razdoblje. Ostalo je malo manje od dva tjedna. Krenulo je svakodnevno provjeravanje vremenske prognoze. Dugoročne prognoze nisu bile obečavajuće – kiša, kiša, kiša.

Bili smo u jesenskom dobu te smo svi očekivali niže temperature, no bablje ljeto se izgleda produžilo. Tjedan dana prije smo išli na prvo kolo brdske lige Lagvić. Bilo je toplo kao i prošle godine smo išli da odmjerimo snage. Ana je začuđujuće bila vrlo dobra te je bila četiri minute brža nego ja iako sam potigao svoj osobni rekord.

DSC_4717

Za Ljubljanu smo krenuli u subotu popodne te nas je manji pljusak ulovio na autocesti. Bez obzira na sve najave i prognoze temperatura u Ljubljani je bila dosta visoka za ovaj dio godine. Smjestili smo se u apartman koji je bio vrlo blizu centra te startu utrke. Moderan apartman u starinskoj zgradi. Bili smo oduševljeni. Krenuli smo prvo u restoran koji je Ana preporucila gdje smo jeli finu hranu. Nakon restorana smo otišli na expo gdje smo pokupili startne pakete te pogledali ponudu koju su nudili izlagači. Tom prilikom sam si kupio čarape te nove tenisice za trail trčanje – Hoka One One Torrent – baš one koje sam tražio mjesecima ranije.

Svratili smo i na pasta party koji se održavao u sklopu expoa. Imali su finu tjesteninu i živu muziku koja je svirala strane i domače hitove. Nakon paste smo išli malo trčkarati. Laganih pet kilometara koji će nas pripremiti za sutrašnje dužine. Grad je bio zagrijan. Temperatura je bila dosta visoka, kojih 18 stupnjeva. Najavljene kiše još uvijek nije bilo. Nakon rastrčavanja opet smo ogladnili pa smo svratili u pizzeriju Foculus koja se nalazila u susjedstvu. Ponuda pica je bila velika, a mi smo se koncentrirali na one bez mesa. Uz picu najbolje paše pivo pa smo probali par domačih.

DSC_4740

Oko 10 smo se vratili u apartman. Bio sam napet pred sutrašnju utrku pa nisam baš mirno spavao. Probudili smo se ranije uz zvukove kišnih kapi koje su padale po niskom krovu. Kao što je bilo i najavljeno kiša je stigla. Padala je sporadično. Na trenutke jače, na trenutke lagano. Obavljali smo zadnje pripreme pred utrku. Malo prije 10 smo izašli iz apartmana i krenuli prema startu. Taman se spustio jaki pljusak koji nas je požurivao. Bojan i Ana su imali jednokratne kabanice dok sam se ja poslužio vrečom za smeće. Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine.

game time

Zaustavili smo se uglu jedne od stranjskih ulica koja se križala s ulicom gdje su se nalazili boksevi. Tu smo se i pozdravili jer su Ana i Bojan krenuli prema prednjim boksevima, dok sam ja odlučio startati iz četvrtog. Ali prije nego sam ušao u boks još sam jednom morao na wc. Na svu sreću red je bio kratak. Krenuo sam prema boksu prolazeči kraj brdo ljudi koji su stajali ispod pročelja zgrada kako ih ne bi namočila kiša koja je slabila. Još uvijek sam imao vreču na sebi kada sam petnaest minuta prije službenog starta stigao u boks. Boks je polako popunjavao te je toplina ljudskih tijela bila jača od hladne kiše koja je padala. Iskoristio sam poluprazni prostor da obavim završna istezanja i zagrijavanje.

Službemi start je bio u 10:30 no počeli smo se kretati tek nekih deset minuta kasnije. Prvo hodanje pa onda lagano trčkaranje kako smo prelazili startni prag. Publika je bila divlja. Toliko navijača koji su došli podržati one koji trče. Kao i prošlih godina i ove je iznad naših glava svirao neki heavy metal bend te su svojim bubnjevima davali tempo nama trkačima.

Probijanje kroz more trkača je počelo. Već na prvom kilometru sam išao prebrzo od postavljenog tempa te sam si to pravdao da će mi to biti zaliha za vrijeme provedeno na okrijepnim stanicama. Varirao sam tempim između 5:30 i 5:45. Trebo sam ići prosjećnim tempom manjim od 5:45 kako bih istrčao maraton ispod četiri sata. Za sada mi je dobro išlo.

Nastavio sam proboj kroz horde sporijih trkača. Na prvoj okrijepnoj postaji se nisam zaustavio, nisam niti planirao. Išao sam dalje. Sunce se na kratko ukazalo no bez obzira na nedostatak sunce postalo mi je toplo pa sam buff koji sam nosio oko vrata prebacio na desnu ruku. Na slijedećoj okrijepnoj stanici sam planirao uzeti nešto vode no ona je bila preplavljena pa sam odlučio ići dalje bez okrijepe. Nedugo nakon okrijepne stanice počeo je pljusak. Na (ne)sreću nije dugo trajao.

Još uvijek sam trčao u krdu. Trkača je bilo svuda oko mene. Počelo me stezati. Znao sam da ću morati na wc. Samo nisam znao jel ću uloviti neki toi-toi ili ću na divlje. Oko 14-tog km smo prolazili kroz šumoviti dio staze. Jesenske boje su joj super pristajale. Ovdje sam vidio svoju priliku da se olakšam i našao sam je na 16-tom kilometru. Skretanje desno na puteljak koji se spajao na cestu kojom smo trčali. Na tom kilometru sam izgubio manje od minute od prosjećnog tempa. Sada kada je sve bilo na mjestu mogao sam hrabro naprijed.

pain is temporary….

Na 18-tom km uzeo sam gel koji sam iskonzumirao kako bih održao donekle konstantnu energiju potrebnu za trčanje. Osjećao sam se bolje nego prošle godine po pitanju fitnesa. Nije bilo krize. Iako se pritisak pojačavao sa svakim prijeđenim kilometrom, bio sam zen. Tu i tamo sam osjetio bol u lijevoj ruci koja mi je ostala od puknuča ključne kosti prošle godine.

Ubrzo je došla došla i prošla točka bez povratka – odvajanje za 21 km. Lijevo se skretalo za 21 km, a desno za 42. Još uvijek sam pratio pacericu na 4:00. No nakon odvajanja nekako sam počeo samopouzdano odmicati naprijed. Sve je teklo svojim tokom. Osvježenje na 25 km pa prolazak kroz lijepi perivoj blizu željezničke pruge. Počeo sam sve više osjećati mišiće, kosti i sve ostalo. Samo sam išao dalje.

Uspon prije 30 km je bio nešto posebno. Ne znam kako da ga opišem. Kao zadnja stepenica prije kraja, ali kraj je bio udaljen još 12 km. Nakon uspona slijedio je spust. Prolazeči kraj sata za trideseti kilometar vidio sam da imam oke vrijeme i da je ono manje od 3 sata. Slijedio je povratak prema gradu. Okrijepa na 30 km mi nije bila dovoljna te sam s nestrpljenjem čekao onu na 32 km. Uzeo sam sol i vodu. Sol mi je pomogla više nego što sam očekivao i onda se nebo otvorilo. Jak pljusak je počeo tlačiti.

…but quiting is forever

Malo me i spasio taj pljusak jer mi je počeo biti vruče te mi je olakšao regulaciju temperature. Opet sam navukao kapu te krenuo dalje. “All hell can’t stop us now” – misao koja mi je prošla glavom. I to je bila istina. Sada je bilo samo da finiširam. Bio sam hladan kao led. No moje bradavice su bile vruče. Kada sam uzeo izotonik na slijedećoj okrijepnoj postaji slučajno sam se polio po lijevoj. Gorjele su.

Iako sam bio umoran počeo sam pojačavati tempo. Ili su svi drugi usporavali? U zadnjih par kilometara prestigao mnogo trkača. Trčali smo po nekakvoj zaobilaznici valjda. Sjećam se da su bile četiri trake zatvorene i poslije kružnog toka smo ponovo bili u gradu. Kiša nije popuštala te su potpore navijača bile češće. Sjećam se klinca koji je držao znak na kojem je pisalo power up i kraj natpisa je bila nacrtana ona gljiva iz igrice Super Mario. Nikada nisam dotaknuo tu gljivu. No zapamtio sam ga kao ponavljajuću pojavu tijekom cijele utrke. Ne znam jel to bio isti klinac ili su bili različiti no svaka čast na trudu.

Bend limene zgrade nam je zasvirao negdje oko 40-tog kilometra. Prolazno vrijeme mi je bilo dobro no počeo sam se brinuti da neću završiti ispod četiri sata. Stisnuo sam koliko sam mogao stisnuti. Bili smo nadomak cilja. Mogao sam ga osjetiti. No počelio smo kružiti po centru. Išli smo svuda okolo, prešli preko par mostova među kojima je bio i Zmajski most. Tražila se što optimalnija linija no ona je bila opstrukturirana lokvama. Svako malo sam ugazio u neku. Nestrpljivo sam pogledavao na sat. Navijača je na ovo dijelu bilo najviše. Konačno se ukazao i cilj. Ubrzao sam maksimalno. Fotofiniš i sve je povijest.

received_277893696193260

Pokupio veliku finišersku medalju te majicu koju dobiju svi koji završe utrku od 42 km. Vrijeme ispod 4 sata (3:58:34). Bio sam još u šoku. Vidio sam Bojana. Počeli smo hodati prema trgu gdje su bile okrepe. Uzeo sam si juhicu koju sam posrknuo u par minuta. Mandarine,izotonik, keksi i piva sve je bilo na meniju. Još sam bio vruč. Nisam osjetio zimu. Našao sam Bojana te smo krenuli prema stanu. Ana je dobro istrčala svoj maraton no bila je u knockoutu. Ja sam skinuo mokru odječu sa sebe i obavio malo duže tuširanje.

23ljmaraton2019

To veće sam napisao manji post na društvenoj mreži o mom pothvatu. U njemu sam napisao da nikada više neću na maraton. No, izgleda da ona kletva da uvijek želiš više se ostvaruje. Par dana nakon sam počeo razmišljati kako bih mogao trčati još koji. Jer mi je na ovom bilo tako super i zanimljivo. 😀

whatdday say to one last showdown

18. kolo cross liga Drava 2018

Klasičan kraj cross lige Drava. Svježije vrijeme koje doliči početku listopada, bilo je preduvijet uspješnom završetku. Kao i prošle, i ovu godinu završavam s novim osobnim rekordom za ovu stazu, ali i novim osobnim rekordom na 5km.

Počnimo od početka. Nakon par turbulentnih kola s varirajučim rezultatima nestrpljivo sam čekao ovo zadnje kolo. Prije par kola čak sam bio nadomak obaranju osobnog rekorda staze koji sam postavio na početku jesenskog dijela lige. Falila mi je sekunda. To je još više rasplamsalo moje apetite za poboljšanjem. Ovaj četvrtak je bio pravi jesenski. Maglovito hladnije jutro i topli jesenski dan okupan suncem.

S obzirom da sam ovaj tjedan trčao samo u utorak jer uvijek kasnimo u dolasku iz Zagreba te mi se nekada omakne da odgodim trening. Pripreme za maraton idu dobro, no još je mnogo samo par tjedana do njega.

Dosao sam ranije kao i obicno. Dotrčao sam do starta te tako se zagrijao iako je bio topao dan. Ponesao sam i naočale s obzirom da prvih par kilometara trčimo prema zalasku sunca. No kada sam presao most skuzio sam da mi one danas neće toliko trebati. Sunce je već zašlo iza drveća.

Krenuo sam dosta brzo. Uobicajenih pacera nije bilo pa sam morao trčati po osjecaju. Zrak je bio onaj većernji te je bio lako disati. Prvi kilometar je brzo prosao (4:06). Znao sam da moram odrzavati tempo. U tome mi je pomogao kolega Žarko koji me pratio tempom. Nesto smo komentirali no meni nije bilo do priče. Nakon drugog kilometra naišli smo na kombajn koji je trebalo brzinski običi.

Održao sam snagu i u trećem kilometru te mi je temo bio postojan (kretao se oko 4:15). Nikad nisam mislio da ću biti u stanju održavati ovakav tempo no promjena dinamike treninga se izgleda isplatila. Malo prije mosta izgubio sam kolegu Žarka no trčao sam za trkačem ispred i pratio njegov tempo. Oko četvtog kilometra trčali smo usporedno zadržavajući postojan tempo. Cilj je dosta udaljen. Kilometar i pol. To je jedna cijela milja. No sada je trebalo stisnuti. Kada smo prešli cestu bili smo oko kilometar do cilja. Nije bilo pomisli o posustajanju. Zadnjih šesto metara trkač ispred mene je jurnuo, no nisam ga mogao pratiti. Iako sam i sam ubrzao, on je ubrzao jače. Opet sam ostavio Žarka iza sebe. Na pomolu je bio osobni rekord. Ulazak u cilj 23:31. Novi osobni rekord za ovu stazu poboljšan za čak 25 sekundi. I mali pomak osobnog rekorda na 5km koji je poboljšan za sekundu (21:08).

43174350_731067083892211_5055552909735886848_o

Nakon utrke odmor i klasično druženje s kolegama trkačima. Ovaj put s obzirom da je zadnje kolo lige bilo je i pive i kestenja. Pročakulali smo o svemu i svačemu. Novoj trail ligi koja se organizira u Ludbregu, Zagrebačkom maratonu koji se održava ovaj vikend kao i ostalim utrkama koje slijede. Pala je i zajednička fotografija našeg malog trkačeg plemena.

43209934_10215422615612808_2918171862334701568_o
racing tribe

To je to za ovu godinu. Sada samo ostaje Ljubljanski maraton te polumaraton na Stareku koji će biti odmjeravanje snaga za kraj.

road runner

23. žumberačka utrka

Cijeli dan je bilo oblačno te mi se nije činilo da se utrka održava u tri popodne. Naučen sam da su utrke ujutro te mi ovo odmicanje od standarne šablone nije baš pasalo. Ujutro sam doručkovao taman prije puta. Malo prije 9 su Žarko i Mišela došli po mene te smo usput pokupili i Jasnu. Bili smo potpuni te smo krenuli prema naplatnim kučicama gdje smo se sastajali s drugim autom. Odmah smo krenuli dalje prema Zagrebu tj. mjestu Sošice gdje su se obavljale prijave za utrku i gdje je bio cilj utrke. Kada smo se skinuli s autoceste došli smo na zavojite brdske ceste koje su nas dovele do cilja.

Samo mjesto mi se činilo dosta napušteno. Osim kafića koji se polako punio trkačima koji su čekali autobuse koji će ih prevesti na start. Pojeo sam jedan od sendvića koje sam ponio te usput pijuckao izotonik. Par puta tijekom dana sam obavio nuždu no svašta se još moglo desiti tijekom utrke.

Autobus nas je vozio rutom kojom ćemo trčati, ali su obrnutom smjeru. Otprilike smo mogli ocijeniti što nas sve čeka. Sam start je bio u mjestu Radatovići. Krenuli smo s ravne ceste no ubrzo smo se spuštali u ponor. Prvi km lagane nizbrdice za ufuravanje. Nisam vidio nikoga od svojih klupskih kolega vec sam se nalazio u moru trkaca AK Žumberka – kluba domačina.

Potegao sam prva dva kilometra, no tada sam poceo da kalkuliram. Staza je postala valovita te su se izmjenjivali spustevi i usponi. Okrijepe su bile relativno rano – vec na četvrtom kilometru. Nažalost djelili su bočice vode što je po meni bilo previse. Pola bocice sam iskoristio za poljevanje po glavi i napravio par gutljaja dok je ostatak završio u grabi uz stazu. Od nekih trkaca sam čuo da je ponestalo vode kako su dolazili sporiji trkači.

Valovitost se nastavila i do druge okrijepe koja je bila na osmom kilometru. Tu sam se dosta polio jer je bilo sparnjikavo, a od najavljene kise nije bilo nikaj, cak se i sunce naziralo kroz oblake. Osjetio sam navalu energije. Poceo sam vuci malo jace. Više sam prebacivao snagu iz nogu na podlogu. Na spustevima sam pokusao ici sto brze, a na usponima sam isao lagano. Hodao sam sam jednom.

Pratio sam nekog trkaca iz AK Zabok koji je također povukao u drugom dijelu. Slijedio je i 11. km nakon kojeg bi po pricama sve trebalo biti lakse. Strpio sam se jos taj kilometar, no slijedio je jos jedan mali bregec prije nego smo krenuli u zadnji spust. Spust je bio strm i zavojit. Morao sam paziti kako koračam. Odlučio sam se da se malo brže spustim, no još sam držao sve pod kontrolom. Kada smo se spustili u selo, slijedio je ravan dio na kojem sam davao sve od sebe. Iz suprotnog smjera trcali su klupski kolege koji su ranije završili. Nakon par zavoja cilj je bio na vidiku. Bilo je vrijeme za završni sprint. Ušao sam u cilj s vremenom 1:13:28, što je dobar rezultat. Sam sam sebi prognozirao takav rezultat, s obzirom na valovitost staze.

received_938365323015580

Ostali smo još na podjeli nagrada kojega je malo ugrozila kiša pa je ona obavljena u dvorani, ne ispred iste kako je originalno zamišljeno. Pokupili smo par nagrada po kategorijama kao i ekipno treće mjesto.

žumberak

dark LSD

Grawe nočni maraton 2018

Trčanje noću ima posebnu draž. Tako i trčanje na nočnom maratonu koji trčim već treću godinu. Ovaj put odlučio sam se na 3/4 maratona nakon što sam prošle dvije išao na polumaraton. Prošlih godina vrijeme je uvijek bilo vruče i sparno, no ove godine sve je mirisalo na kišu. Kada smo se vozili prema Zagrebu vrijeme je bilo šućmurasto. Moglo se svašta očekivati.

Na Bundeku je bilo hrpa ljudi. Večina je čekala start dugih utrka koje su bile zakazane za 19:40. Bio sam malo nestrpljiv te sam jedva cekao da sve skupa počne. Ovaj put sam si stao dosta blizu startne linije te nije bilo toliko naguravanja. Povoljno pozicioniranje mi je omogučilo vrlo gladak start. Nisam htio brzati te sam trčao svojim tempom. Malo vrludanja po stazicama Bundeka prije nego smo se našli na nasipu. Završio sam u nekoj grupici koju je vodila VJ no ubrzo mi je postalo vruce te sam iz zaštite grupe jurnuo naprijed na svježiji zrak.

Skoro pa puni mjesec se uzdizao na istočnom horizontu. Sjajio je nekako crvenom aurom (blood moon). Držao sam povoljan tempo od 5min/km što je za mene nekaj standardno. Oko prve okrijepe i cheer zone dostigla me grupica koju sam prethodno pretekao. Nakon par kilometara trkacica koja se nalazila u toj grupi se odvaja lijevo te skrece u grmlje. Ubrzo se vraca komentirajuci kako smo svi bijeli do koljena. Bila je u pravu. Prasina koju smo digli tjekom jurnjave nasipom je nase tenisice, carape i noge pobjelila.

Nakon zaokreta na mostu mladosti, vračali smo se natrag na Bundek. Dolje lijevo stepenicama spustili smo na vijugave puteljke. Prolazak kraj kafica prije mostica oznacavao je kraj kruga. Tu sam dobio i ovacije od Gorana i Bojana koji su tamo zasjeli. Slijedio sam prethodno spomenutu grupicu do kraja prvog kruga nakon čega sam smanjio tempo.

40056674_2134916460083683_2919849871697510400_o

Predamnom je bio jos cijeli polumaraton. U tom krugu sam spustio tempo za pola minute, a slijedeći za još skoro pola. Osjetio sam hladan sjeverac koji nas je prao kada smo ponovo došli na nasip. Moje stanje konstantne začepljenosti se još nije promijenilo te sam bio pod uzbunom da i ja ne završim u nekom grmu u mraku nasipa. U lijevoj ruci poceo sam osjećati tupu bol. Istu onu koju sam imao prije dvije godine kada sam slomio kljucnu kost. Duhovi prošlosti su se vratili da me progone. I baš sad na utrci kada ću prvi put otrčati 30km.

40269979_2134949310080398_6945217522157223936_o

Na cheer zoni dobivam puno petaka i osnažen idem dalje. Blic fotografa me zasljepljuje kako izlazim iz rulje. Nastavljam dalje prema Hydra stationu na kojem se ne zaustavljam. Mislim si pa bolje je trcati sad nego Hendrixa. Barem nema sunca koje te načime. Samo hladan povjetarac koji te hladi. Prilikom drugog prelaska mosta mladosti dosta me ljudi preteklo. Vald su to bili oni koji su trčali polumaraton.

If it would be easy everybody would do it

Opet smo se spustili na Bundek. kako smo prolazili vijugavim stazama glavom mi je prošla jedna ideja. Ideja je bila da skrenem lijevo na račvanju cilja i nastavka utrke. Bilo mi je teško, no mogao sam još toga podnijeti. Bol u lijevoj ruci nije bila tako jaka. “Pain is temporary, but quiting is forever” – podsjetio sam se poznate poslovice. Skrenuo sam desno u svoj zadnji krug.

Falilo mi je goriva. Moral sam se natankat. Srećom nakon ulaska u novi krug su bile okrijepe. Uzeo sam vodu i htio sam uzeti nešto za jesti. Mozak mi je stao. Banana? pereci? Naranče? Keksi? Što uzeti. Vratio sam se natrag na banane. Sigurno je sigurno. Ogulio sam četvrtinu i s užitkom to pojeo.Obnovio sam dio snage te nastavio dalje. Zadnji krug – najduži krug.

Kroz mrakaču smo putićima skoknuli do nasipa. Bilo je puno manje ljudi u ovom krugu. Sada su ostali samo oni najtvrdoglaviji. Konstantnim tempom sam se kretao nasipom. Kako sam bio na izmaku snaga on je bio blizu 6:00. Trebalo je samo izdrzati do slijedece okrijepe. Garmin mi se umorio pa nisam tocno vidio na kojem sam km.

U okrijepi sam nasao spas. U prvoj i onoj drugoj – Hydra stationu (LOST anybody 😀 ). Pio sam dosta i izotonik me dignuo. Malo sam se još hrvao no sada je bilo lakše. Kada smo prošli zadnji prijelaz preko mosta Mladosti s nestrpljenjem sam čekao da se konačno spustimo na Bundek. Od volontera nije bilo skoro nikoga pa sam bio u napasti da kratim vijugave staze. Kraj je bio blizu. Asfaltirana stazica nas je dovela do kafića gdje smo skretali lijevo te preko malog mostića iza kojeg je slijedio cilj.

40262245_2135008253407837_7565949968419127296_o

Zavrsio sam “trening” u vremenu 2:53. No to mi nije bilo toliko bitno. Mada sam potvrdio formu i dokazao si da mogu trčati dulje dužine. Pao mi je mrak na oči poslije svega. Uzeo sam izotonik te počeo ga lagano piti. Brzo sam se hladio na svježem sjevercu. Morao sam se otići presvući. Kako sam išao prema autu, počeo je pljusak. I padao je i padao. Hladna piva koju su dijelili jednostavno mi nije prisjela.

Puntijarka ALL IN

Puntijarka 2018 – zadnje kolo

Došlo i dugo očekivano zadnje kolo Puntijarke. Bio sam super nabrijan jer sam bio odlučan da nakon par loših kola napravim novi PB. Svi ostali su bili pod dojmom utrke u Paklenici koja je kako ime implicira bila paklena. Izmorila ih je vručina zagrijanog kamenjara i usponi.

Na startu je vladala standarna guzvancija te sam ponovo trazio mjesto što blize prvom redu. Kako smo krenuli probio sam se kroz more ljudi i hvatao korak s Veronikom Jurišić. Nakon kilometra u njenom tempu skuzio sam da ne mogu baš potpuno pratiti njen tempo te sam odustao od potjere.

Ovaj prvi dio mi se uvijek čini kao najgori jer je blag uspon, a korijenje i kamenje često izbija iz zemljane podloge. Trči se koliko možeš. Uvijek brojim desne zavoje koje moramo priječi prije Njivica. Ima ih tri i onaj zadnji uvijek je najgori. Poslije njega se nalazi zadnji uspon prije polovice utrke. Na njemu ili trčim ali najčešće znam prohodati par koraka. Čuvanje snage kak’ bi se reklo.

I ovaj put sam odmorio noge kako bih ih pripremio za muku koja dolazi. Eh, da cijelo vrijeme pod nogama mi se motao pas koji je pripadao trkačici koja je na kraju došla dvadesetak sekundi poslije mene. Moglo bi se reći da mi je bio pacer.

cute…but NO

Prolaskom Njivica ušli smo u strmiji dio staze na kojem sam stalno imao osjećaj da me netko prati. Mislio sam da je Patriša iza mene s obzirom da sam čuo ženske uzdisaje s vremena na vrijeme. Đole i ona su sigurno u pozadini razrađivali plan kako da me se riješe. No bio sam motiviran i odmoran te nisam to mislio dopustiti.

S obzirom da sam imao dobro prolazno vrijeme na Njivicama (najbolje do sada) nastavio sam jakim tempom te kombinirao trčkaranje i hodanje na strmijim dijelovima. Na ravnom dijelu prije jednog od zadnjijih uspona potegao sam koliko je išlo. Iza sebe sam čuo žamor glasova. Ne, danas Patriša, ne danas – pomislio sam.

Na zadnjim bregovima davao sam sve od sebe te sam svu snagu preusmjerio na noge. Svakim korakom da prenesem što više te energije na površinu. Nisam imao problema s vrtoglavicom niti pregrijavanjem. Uvijeti su mi bili skoro pa idealni. Bojan je bio dvadesetak metara ispred mene. No djelio nas je samo zadnji uspon. Šparao sam se ne požurujući u zadnji uspon. Tek zadnjih  pedesetak metara sam krenuo u zadnji juriš. Juriš na novi PB. Kada sam čuo vrijeme ostao sam u čudu (34:40). Skinuo sam 37 sekundi u par tjedana.

puntijarka_all_IN

end game

Razmišljajući kako sam skinuo PB odmah u prvom kolu ovogodišnje lige te kako sam isto postigao sada na kraju pitao sam se da li ću slijedeće godine moći postići isto. Da li postoji nešto više što mogu napraviti. Da li je ovo moj vrh? Na početku sezone PB mi je bio 37:14 sada je 34:40. Razlika od dvije minute i 34 sekundi. Dvije minute i 34 sekunde napretka. Ovakve dionice mi pašu, no mogu li to prijenjeti na druga polja? Polumaraton, desetka? Ovaj tjedan ponovo se vraća u igru i cross liga na Dravi. Biti će zanimljivo vidjeti razliku od proljeća.

U ponedjeljak su konačno došli i konačni rezultati cijele lige. Na moje veliko iznenađenje završio sam deveti ukupno u muškoj kategoriji. Iako sam četiri kola izostao postigao sam ovako dobar rezultat. Da li je falilo konkurencije? Da li su svi drugi na nekim drugim treninzima?

Sada se krećem novim treninzima i pripremama za jesen koja dolazi. Na polumaratone na koje namjeravam ići te maraton u Ljubljani koji se nadam ove godine istrčati.