curse of the trail

Papuk trek & trail 2017

Oglasi

Cijelu noć nisam mirno spavao te sam bio nervozno uzbuđen. Alarm koji je bio namješten na 4:25 sam ugasio od prve jer sam se iz kreveta izvukao par minuta ranije kada sam odlučio da mi je dosta prevrtanja po krevetu. Borna je treba doći oko 4:40 te sam sam obavljao zadnje pripreme prije puta. Uz malo kašnjenje, krenuli smo prema Knegincu gdje su nas čekali Maja i Nikola. Potrpali smo se svi u Nikolin auto te pošli putem Papuka, odnosno mjesta Velika, seoceta pored Požege gdje je bio start.

DSC_3912
Velika, s pogledom na ruševine starog grada u daljini

Atmosfera u autu je bila dobra iako smo se vozili do odredišta 4 i pol sata. Stigli smo na vrijeme da obavimo prijave i malo se zagrijemo prije početka (ponajviše ja jer sam trčao par puta između starta i auta). U jednom pretrčavanju vidio sam Sonju koja je trčala onu veću kategoriju od 28 km. Već je bilo 4 minute do početka utrke te sam se požurio u startni prostor koji se nalazio u dvorištu informativnog centra.

Krenuo sam onako lagano s obzirom da sam se pozicionirao u začelju kako bih izbjegao laktarenje u gomili. Nakon par sto metara počeo sam pretrčavati ljude koji su se kretali sporije od mene. Tempo je bio dobar te kada smo došli do prvih stepenica bio sam u dobroj poziciji. Stepenice su bile uže te nije bilo mjesta za prestizanje. Neke su bile ljudske izrade no uskoro su zamjenjeni korjenjem. Kretali smo se planinskom stazom prema starom gradu koji se vidio iz mjesta gdje smo startali. Tamo je bila prva kontrolna točka gdje smo bušili karticu. Bili smo tek na 3 km.

Teren je bio valovit te smo puno išli gore pa malo dolje te ponovo gore. Priroda kojom prolazimo je prekrasna no vrhunac smo dosegli kada smo se kamenim (Tauberovim) stubama popeli do križa (vrh Lapjak) s kojeg se pruža pogled na cijelu požešku kotlinu. Nastavili smo brzo naprijed preko prevoja natrag u šumu. Kilometri su samo prolazili te uskoro sam osjetio umor. Umor koji sam moga suzbiti samo da sam pojeo nešt više prije utrke. Pitao sam se gdje su okrijepne točke. Vidio sam oznaku Jankovac koja je naznačavala da ulazimo u jednu od najljepših šuma na Papuku, barem tako kažu. Odmah sam se sjetio izleta koji se organiziraju u proljeće, a vezani su uz jaglace koji ovdje rastu u velikom broju.

Na desetom km sam osjetio da više ne mogu te sam izvukao čokoladicu koju sam putem grickao. Na sreću nakon jednog spusta došli smo do kučice gdje su bile okrijepe. Tamo sam popio čašu kole te uzeo mandarine koje su bile očišćene za razliku od banana. Ponuđene čevapa sam odbio s obzirom da nisam znao kako će utjecati na daljnji tijek utrke. Krenuo sam dalje u šumu osnažen namirnicama koje sam konzumirao. Bilo je još samo 6 km do kraja te sam si rekao pa to je ništa :D. Ipak bilo je tu još jedno brdašce uz koje smo se pentrali no bio sam ponosan koliko sam dobro sve to odradio.

Zadnji dio je bio čisti spust te sam požurio za curom koja me pretekla (onom istom koju sam pretekao na prvim stubama, cca 2 km utrke). Ovo je bila prava planinarska staza te se lišće miješalo s skrivenim kamenjem i granama. Došao je na red i kameniti dio preko kojega se posebno pazilo. Grupu ispred sebe sam pomalo izgubio s obzirom da sam na spustu bio pažljiviji. Grupica je malo fulala stazu te sam ih dostigao na kamenim subama koje su vodile natrag prema Velikoj.

Ostao je još samo manji dio asfalta koji sam pretrčao te došao na cilj koji je bio u restoranu u kojem smo obavljali prijave. 2:21:07 je bio očekivani rezultat za ovakvu brdovitu utrku koja mi se jako svidjela. No zabrinuo sam se za Nikolu kojeg nigdje nisam mogao nači. Na kraju se ispostavilo da je i on trčao moju trasu od 18km i njegov rezultat od manje od 3 sata je hvalevrijedan s obzirom na njegovu kilažu i količinu treninga.

papuk_trail

Kako sam nosio puls metar tjekom utrke tako mi je puls bio 92% utrke u 5 zoni koja nije baš preporučena no dobra strana je da nije prešao 200 otkucaja po minuti. Vrijeme je bilo idealno za ovu utrku iako je na jednom djelu staze puhao jači vjetrić koji nas je hladio. Ovo je bila zadnja utrka za ovu godinu. Sada se prebacujem na zimske lige i građu baze za sl. godinu u kojoj ću nadam se pretrčati maraton.

summer moves (you) on

Round the lake

Nakon Grebengrada i uobicajenih treninga doslo je vrijeme da u miks ubacimo jednu utrku. Odlučili smo se prijaviti na utrku za mač grofa Draškovića. Posebnost ove utrke je da se ona trci oko Trakošćanskog jezera a zavrsetak je na ulazu u sam dvorac.

Ana, Bojan i ja prijavili smo se za onu veću utrku, dva kruga oko jezera. Pošto mi se desna noga jos nije ful oporavila od Grebengrada znao sam da bih mogao ostvariti losiji rezultat no nisam posustajao. Krenuli smo s livade podno samog dvorca u smjeru obrnuto kazaljkama na satu. Slijedio je val osvježenja kako smo se dotaknuli tih vegetacijom obraslih puteljaka koji su donosili mali blagostaj s obzirom da je bio sunčan i vruč dan.

Nakon par kilometara počelo je dizanje temperature za što su organizatori bili spremni s pravovremeno postavljenim osvježenjima. Tempo je bio dobar te korjenje koje je svako malo izvirivalo iz tla nije ga previše narušavalo. No s obzirom na spori oporavak krajem prvog kruga sam posustao te me Ana pretekla malo prije jednog od mostića koji je bio izgrađen uz jezero.

Bez obzira na sparinu bio je užitak trčati oko jezera. Sam teren je bio grbav te je bio upotpunjen drvenim građevinama koje su bile postavljene oko jezera. U drugom krugu pojavila se bol koja me malo usporila. Sada je bilo vrijeme da sakupim sve snage i nastavim dalje. Preteklo me nekoliko kolega trkača, a i ja sam dotigao neke. Pred kraj sam osjetio da me netko prati te sam pojačao tempo. Na kraju je trebalo utrčati opsadnim putem do ulaza u dvorac. Jedan od zahtjevnijih djelova no ništa za što nisam bio spreman. Konaćni rezultat 51 min za 10km.

trakoscan

conquer of Ivanščica

Bio sam odlučan da to bude dobar aktivan vikend te sam u subotu zaputio na Ivanščicu. Veće prije sam sve isplanirao i bez obzira što su vladale vručine, znao sam ako krenem rano da ću dio toga izbječi. No kako sam budilicu koju sam postavio u 7 sati promtno ugasion nakon njezinog oglašavanja kasnije sam se probudio. No, odlučnost je još uvijek bila prisutna pa sam počeo s užurbanim pripremama. U 8 i 15 sam već bio na biciklu i na putu do Ivanščice. Odabrao sam “lakši” put do podnožja planine: Jalkovcom do Beretinca, te preko Ledinca i Završja Podbelskog na spori uspon.

Konačno dolazim do izvora Žgano vino na kojem nadopunjavam rezerve vode te ubrzo krećem u full-frontalni napdan na cestu. Cesta je duga, ali valovite i rupičasta. Teško je na ovakvom terenu održavati neki tempo no velikom većinom puta mi je to uspijevalo. Nekoliko puta sam silazio s bicikla kako bih malo odmorio noge. Činilo mi se da je ovo gore od utrke Ivanec – Grebengrad koju sam pretrčao prije par tjedana.

conquerOfIvanscica

Trebalo mi je otprilike sat vremena od Žganog vina do vrha. Sat vremena muke koje sam skoro požalio. No kada sam stigao odmorio sam se te je sada slijedio brzi spust prema dolje (20 min). Uslijedio je ugrijani povratak doma po usijanom asfalt.

Čevo party

Dan nakon pokoravanja Ivanščice bilo je vrijeme da okrenem na trčanje. Ljetna cross liga Čevo koja se održava već petu godinu primamljiva je s svojih 2km trčanja po vrlo strmom terenu.

Odlučuio sam i taj dan početi s malo bicikliranja. Četrnasest kilometara točnije koliko je start utrke daleko od Varaždina. Nakon uplate “kotizacije” koja će pokriti gemište i roštilj na vrhu malo još sam se malo razgibavao te istezao. Bio sam uzbuđen jer još nikada nisam trčao na Čevo (ako ne računamo onaj put kada sam promašio stazu). Bilo je tu raznih profila trkača od onih polu-profi do onih amaterskih u koje i sam spadam.

Start je bio na mostu preko Bednje. Krenuli smo oko 9 sati ravnom čistinom desno prema planinanrskim putevima Čeva. S obzirom na gužvu podigla se i prašina iza prvih trkača. Krenuo sam laganije no čvrsto sam se držao kada su počele prve strmine. Znao sam da bih mogao izdržati barem kilometar uspona s ovim tempom. Nažalost Endomondo se malo zblesiro te me uopće nije pratio.

Oko prvog kilometra nagib se povećao te sam morao prijeći na ubrzano hodanje. Više nije bilo toliko mjesta za trčanje no tempo mi je bio postojan. Do vrha sam došao za 20:05 min. Za prvi put sam bio vrlo zadovoljan. Rezultat na kojem se može poboljšati. Nakon male okrijepe odlučio sam se spustiti dolje te se veselo odpeljao doma.

Puntijarka reloaded

Bio je to još jedan naporan dana na poslu. Neki ljudi se ponašaju kao djeca potaknuti vanjskim faktorima. Kontrola je ključ uspjeha (Control is the key to success). No nakon dva tjedna izbivanja s lige Puntijarka odlučio sam ponovo trčati, te sam se tome veselio kao malo dijete. Taj dana sam jeo sve što mi je došlo pod ruke no banane su bile moj najčešći prehrambeni proizvod.

Taj dan sam potukao prvobitno postavljeni rekord te spustio vrijeme na 38:45. Ostvarenju rekorda pridonijele su i povoljnije vremenske prilike te manja temperatura.

puntijarka_reloaded_8_kolo

Ponovno rušenje rekorda se zbilo na zadnjem kolu kada sam se već upoznao s stazom. Na predzadnjem kolu sam bio odlučan te nabrijan na postavljanje novog rekorda no krenuo sam prebrzo te brzo ostao bez snage. Na zadnjem kolu sam se tempirao. Srezao sam vrijeme za 25 sekundi (38:19).

puntijarka_reloaded_12_kolo

“opaka” utrka

Zadnje iskušenje prije “kraja” ljeta je bila utrka na Čevu s gemištima. Organizatori su je prozvali “opaka” utrka jer je svaki natjecatelj trebao popiti 2 litre gemišta te istrčati 2km koliko je bilo od starta do cilja utrke koje je bilo na vrhu Čeva (kod popularnog inoksa).

Utrka je trebala početi oko 15 sati no bilo je nekih manjih zapreka te smo krenuli tek oko 15:15. Vrijeme nam je bilo naklonjeno i sunce se sakrilo iza oblaka. Najavljivali su i kišu no nadali smo se da je Vakula pogriješio. Bez obzira na sve bilo je dosta toplo i nešto hladno bi bilo super da olakša naš uspon na brdo.

Razgrabilo smo gemište koji su bili uredno poslagani na platformi kraj starta te nazdravili još jednom prije nego je vrijeme počelo teči. Počele su teči l litre gemišta niz grla žednih trkača. Prvih pola litre je bilo malo toplije nego što je bilo očekivano no ubrzo je večina ispraznila čaše te pohrlila po stazi koja je vodila prema Čevu.

Malo sam falio na startu no ubrzo sam dostigao mnoge sporije trkače te došao do druge “kontrolne” točke gdje je gemišt bio puno hladniji nego na startu. Iako sam mislio da će nakon pola litre gemišta biti koma za trčati, litra je potvrdila da to neće biti problem te uz stalno podrigivanje nije bilo drugih nuspojava.

Kod treće okrijepne postaje susreo sam Gorana i Anu s kojima smo se trebali susresti na vrhu. Ovdje je bilo grdo jer se nagib opako povečao. No tu sam se spretno provukao te ušao u zdanji dio nazvan Tafrinina staza. Prešao sam tu par natjecatelja te pošao dalje. Cilj je bio blizu a s njim i zadnji gemišt. Zadnji gemišt je ispijen za 29:37 min što nije loš rezultat. Bojan je bio 3. te je zadnji gemišt popio za 24:20 min.

20901748_1418286928286177_7984549426441987130_o

Ana i Goran su došli uskoro nakon mene te je slavlje moglo početi. Popilo se još par gemišti te počastilo s roštiljom. Veseli i nasmijani nakon proglašenja pobjednika krenuli smo prema dolje. Put je bio opasan i trnovit jer nas je tek sada “šupila” sva ona količina alkohola koju smo popili te sam ja malo završio u grmlju, a čuo sam da  je i Boja imao sličnu avanturu. Sve u svemu jedno super popodne koje je spojilo nespojivo – alkohol i sport.

I eto tek sada u studenom dovršavam ovaj davno započeti tekst koji opisuje neke od ljetnih utrka i aktivnosti koje su ga obilježile. Šlag na kraju! Sezona (trčanja) je gotova, a sada slijede pripreme za slijedeću. Tu se naziru zimske lige kao Lagvić (Sljeme) i zimska brdska liga (Ivanščica) kao vikend treninzi koji će nam pomoći u tome.

how to fail: walkthrough

Ljubljanski (polu)maraton 2017

Došao sam na kraj puta. Definitivni kraj za koji nisam bio spreman. Falio sam u treninzima dužina i podsvjesno sam to znao. Osjećao sam to i u nedjelju ujutro kada sam se probudio i osjetio naotekle mišiće. Moj plan da izbijem klin klinom i istrčim jedan Lagvić dan prije maratona mi se obio u glavu. Tu većer sam zaspao kao zaklan na krevetu u našem unajmljenom apartmanu u Ljubljani.

Noge su mi bile teske i bolne no utrka se nazirala. I Bojan je bio u sličnoj situaciji kao i ja no on je bio spremniji i discipliraniji. Ana se nešto žalila na koljeno te se svako malo upotrebljavala sprej za ublažavanje bolova. Svi smo se zajedno zezali kako cemo završiti na hitnoj koja je bila nedaleko od našeg apartmana. Druga pošalica koja se provlačila taj vikend je bila opcija odustajanja na 21 km koja je cijelo vrijeme bila na tapeti.

Nakon ranog doručka (oko 7h) prošetao sam se do ekipe iz Varaždina koja je došla busom, a preko kojih sam se prijavio na ovaj maraton. Bilo je svježe jutro, a mobitel mi je pokazivao temperaturu od 4 stupnja. Malo presvježe za trčanje maratona no rekli su da će kasnije bili oko 16. Ta misao me tješila kada sam se vraćao polupraznim ljubljanskim ulicama s startnim paketom natrag u apartman. Uput sam čuo muziku koja je dolazila iz centra, a obilježavala je početak i utrke na 10km. Odmah sam se počeo spremati iako smo se dogovorili da ćemo prema krenuti centru tek za sat vremena. Bio sam nestrpljiv i nervozan. Dodatnu nervozu su stvarali bolovi u mišićima.

Kada smo se kretali prema startu nije mi se činilo toliko hladno, no kada smo došli do samog centra osjetio sam hladni sjeverac koji je unosio nered u harmoniju. Sam centar Ljubljane pun je grafitima na skoro svakoj fasadi što joj daje dodatni urbani/ alternativni doživljaj. Usput sam vidio još jedan grafit zeca ispod kojeg je bila poruka “riderz on the storm”, koji mi je najviše privukao pažnju. Obavili smo i zadnji wc prije utrke te potražili svoje mjesto u startnim zonama. Odlučio sam se za drugi zonu iako sam mislio da bi mi četvrta bila više odgovarajuća s obzirom da su tamo bili stacionirani trkači koji bi maraton trebali istrčati za 4 sata. Iskoristio sam rani ulazak za tako potrebno razgibavanje upaljenih mišića. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu kada se moja zona skoro potpuno ispunila te je ostalo manje od pet minuta do starta. Svi su dizali ruke u zrak od trkača do navijača te doveli atmosferu do usijanja.

Završno odbrojavanje je krenulo, nakon kojeg su poletili oni najbrži. Mi koji smo bili u drugoj zoni smo morali malo pricekati prije nego smo se pomakli s mjesta, a jos više prije nego samo počeli trčati te prešli startni prag. Krenuo sam lagano, najlaganije što sam krenuo ikada u ovoj sezoni. Noge su mi bile teške i bolne no gazio sam dalje. Stalno sam bacao sam pogled pogled na pace koji mi je pokazivao sat. Išao sam preporučenom brzinom, puževim korakom.

Usput je bilo puno navijača koji su bodrili trkače ovom maratona. Nisam se baš obazirao na njih već sam bio fokusiran na kretnje i korake koje sam pravio. Svako malo je bio neki bend limene glazbe koji je svirao neku melodiju ili čak rock bendova koji su uz stazu svirali. Najbolji trenutak mi je bio kada smo prolazili kraj jedne kuče iz koje se čula klasična stvar koja je pretpostavljam kao i u meni ostalim trkačima dala dodatnu mativaciju. S obzirom da je to bilo par kilometaraod starta utrke taj utjecaj je ubrzo oslabio.

Okrijepne postaje su bile vrlo bogate no na njima je vladala gužva. Kao i obično nisam išao na onu prvu već sam pričekao onu na 10km. Osvježio sam se ponuđenim izotonikom te krenuo dalje. Bilo je još snage u meni no ona kao da je brzo kopnila. Skrenuli smo u manje urbani dio te su kučice zanjenile livade i šuma. Kako je ovo bio dosta otvoren dio sjeverozapadnjak je bio neugodniji i prodorniji. Čuo sam komentar jednog od trkača da je ovo super staza i pohvalio organizatore. I meni se sviđala no s obzirom na povečane bolove u nogama moj entuzijazam je bio manji.

Slijedio je povratak u centar te smo se kreali kroz jedan zatvoreniji dio gdje je temperatura bila malo veća ili je to sunce koje je provirivalo kroz oblake davalo više topline. Bilo smo na 16-17 km i meni je već bilo dosta. Razmišljao sam o tome kako bi mi bilo da je ovo 37 km. E to bi onda već bila prava stvar. Došao je i 19 . i 20. km. S njima i vrijeme odluke. Bilo smo na dijelu u koje su se maratonci i polumaratonci dijelili. Skrenuo sam u lijevu traku koja je vodila u cilj polumaratona. Bilo je još prilika da se vratim u desnu traku i dugo sam razmišljao o povratku. No na kraju bolovi u nogama su odlučili da se ne vratim. Završio sam polumaraton za 1:59:29. Nije baš najbolje vrijeme, ali s obzirom da sam pucao na maraton mogao ovako nešto i očekivati.

polumaraton ljubljana

Nakon što sam pokupio medaljicu krenuo sam dalje prema trgu gdje su bile okrijepe. Osjetio sam sram te sam odmah počeo skidati broj čija je zelena pozadina označavala moje sudjelovanje u velikoj utrci koju sam skratio na pola. Pričekao sam Bojana i Anu koji su svoj maraton istrčali za 3:19 i 3:30. Što bi bilo kad bi bilo prolazilo mi je cijelo vrijeme kroz glavu.

Sezona je gotova. Sada se okrečem zimskim pripremama te nadam se trčanju dužina (30+). Žao mi je što nisam uspio istrčati ovaj maraton kojemu sam se tako radovao no na kraju sam podbacio s pripremama te sam se još samo saboritao dan prije. Samoubojstvo iz zasjede bi neki rekli.

Indian summer blast

1. kolo Lagvić

Bio je prekrasan sunčani jesenski dan. Zadnji takav prije najavljene kišurine. S prijateljima sam se dogovorio da idemo trčati na Sljeme. Zadnji veliki test prije nadolazečeg maratona.

Jutro je bilo svježe, kao i uvijek nakon vedre noći. No ubrzo se sunce diglo i donijelo tako potrebnu toplinu. Oko 9 smo se potrpali u auto i krenuli prema startu u podnožju planine. Iako koliko smo nadmorske visine pobrali do starta činilo bi se da smo pola puta prevalili u autu. Pokupili smo i usput Sonju koja se javila da bi takoder išla. Došli smo tako oko pola 10 do Šestina gdje smo se nakon upornog traženja parkirnog mjesta konačno i našli jedno.

Dan se svakim trenutkom postajao lijepši, topliji i bolji. Idealno vrijeme za trčanje po meni, s obzirom da se penjemo na planinu. Prijavili smo se i krenuli s laganim rastezanjem i zagrijavannem. Neki više od drugih. Svatko po svom nahođenju i osjećaju.

Na startu je bilo mnogo trkača kao i srednjoškolaca koji su bili obvezni biti tu. Sada kada je došao trenutak utrke bio sam uzbuđeniji više nego ikad prije. Vidio sam šaren svod lišća koje se mijenja iz ljetnog zelenog u žučkasto – smeđi jesenski ton te sam ostao očaran. Čekirao sam i sporednu cestu koja je bila potpuno pokrivena tim lišćem te sam si zapamtio lokaciju koja bi bila prigodna za neki photosesion.

I krenuli smo! Ana i ja smo odabrali cestu dok su Bojan i Sonja isli trailom stazom do vrha. Krenuo sam malo jako no ubrzo sam usporio kada se nagib pod nogama počeo povečavati.  Prestigao sam par ljudi no par ljudi je prestiglo i mene. Cesta me odmah dojmila s obzirom na lišće koje je bilo prosuto po rubovima. Kao prizor s neke od super kul fotografija kakvih bih htio napraviti. Kada smo dosli blizu Kraljičinom zdencu dostigla me Ana. Pogledom na desnu stranu preko jarka i uočio i Bojana koji je trčao trail stazom.

Nakon što smo prošli taj poznati dio odvojili smo se lijevo te krenuli vijugavom cestom do vrha. Uspon je bio opak no Ana i ja smo držali tempo. Uz sunčane dijelove ceste na kojima je bilo vruče tu su bili i sjenoviti djelovi na kojima je puhao jak vjetar koji je nosio svježinu. Nakon polovice puta počeo sam malo zaostajati za Anom koja je od prije bila upoznata s stazom. No nisam posustajao te sam držao priključak. U daljini smo vidjeli par trkača koji se također hrvao s brdima. Za razliku od njih mi niti u jednom trenutku nismo stali. Ovdje su godine i mladost bile presudne. Tu je bilo i biciklista koji su se punom brzinom spuštali niz polupraznu cestu.

Nakon teške prve polovice slijedio je mali ravni dio gdje sam konsolidirao snage te ih taktički raspoređivao po usponima koji su slijedili. Koju milju pred cilj kada sam ugledao toranj pred sobom znao sam da je to to. Odvojio sam se od Ane i krenuo u završni juriš. Iako nisam bio ziher koliko ima do kraja davao sam sve od sebe. Nakon dva skretanja pojavio se poznati prizor završnog uspona do restorana kraj odašiljaca gdje je bio i cilj. Zapeo sam svim snagama te uz Bojanovo bodrenje uletio u cilj. Sat mi je pokazivao 57:28. To je po meni bilo super za prvi nastup. Ana je dosla desetak sekundi iza mene.

22549731_10211663480115430_3552133778236768696_n

Mislio sam da će mi za ovu avanturu trebati barem sat i pol no uz dobrog partnera za trčanje trebalo mi je puno manje. Popio sam nesto soka i vode te krenuo u zen solo spust natrag po cesti. Svi ostali su se otisli okušati u Lagvic treku aka. gubljenja po Sljemenu. Trebalo mi je oko 47 minuta da se vratim do početne pozicije gdje sam se sunčao na ugodnom jesenjem suncu.

lagvić_1

one last showdown (aka sun always shines on thursdays)

18. kolo cross liga Drava

Ima nešto u tim finalima, zadnjim kolima i općenito događajima koji obilježavaju kraj nečega. Nakon 17 kola došlo je i naposljetku i ono završno 18 kolo cross lige Drava za ovu godinu. Dan počeo sunčano i mirno, no južni vjetar je pojačao tijekom poslijepodneva. Nestrpljivo sam čekao ovaj završni okršaj na kojem sam namjeravao dati sve od sebe i skinuti PB.

Naravno to je bio plan. Došao sam na utrku trčkarajući. No odmah sam osjetio da forsiram previše lijevu nogu. To bi mi se moglo obiti u glavu u nadolezečem periodu jer se pripremam za maraton koji je za manje od mjesec dana. Bez obzira na tempo taj problem se pojavljuje. Tako sam i zaradio ozljedu prošle jeseni te ne bih htio to ponoviti.

Krenuo sam u utrku iz sredine čopora te su me ostali trkači malo sputavali. No ubrzo sam se probio kroz gomilu i našao puno slobodnog prostora ispred sebe. S obzirom da je puhao jak vjetar temperatura je bila vrlo visoka. Od hukanja i fijukanja vjetra nisam čuo vrijeme koje mi je Endomondo rekao nakon prvog kilometra. Bez obzira na to nastavio sam jako.

Osjećao sam negativne posljedice trčanja po ovom vremenu, povećano naprezanje koje rezultira i povećanjem umora. Na mostu gdje radimo okret osjetio sam punu silu vjetra jer je puhao pravo u prsa. Ovdje se vidio i prekrasni prizor sunca koje je već zalazilo. Bez obzira na vjetar postizao sam dobro split vrijeme, sva su bila oko 4:30 min/km. Osjetio sam da se previše naprežem  lijevu nogu no nadao sam se da neću navuči neku ozljedu.

Kilometar do cilja odlučio sam malo nabiti tempo. Kolega trkač me također pretrčao te me to malo povuklo. No bez obzira na sve još ga uvijek nisam mogao pratiti cijelom dužinom koja je preostala. Išao sam najbrže što sam mogao, no bez obzira na sve to nije bilo dovoljno. U cilj sam uletio s vremenom 25:17. Kod mene izgleda nema zlatne sredine. Ili trčim oko 25:15 ili trčim oko 24:34 što mi je nedavno novopostavljeni rekord.18Ovo je bila super cross sezona koju sam uspio cijelu otrčati, bez ozljeda ili preskakanja kola. Nekoliko puta sam obarao svoje vlastite rekorde i to sve jer sam trčao za nekim. Uvijek je bilo lijepo doči na svako kolo lige, otrčati najbolje što sam mogao i na kraju pročakulati s ostalim trkačima. Tradicija koja je stvorena i nastavlja se slijedeće godine.

DSC_0045
Kraj dana (a i cross lige)
22218597_519873948344860_2383198172221218039_o
Neki su čak dočekali i mjesec

splish splash i was taking a dash

23. Varaždinski polumaraton

Cijeli tjedan sam pogledavao vremensku prognozu. Na početku tjedna kada sam vidio da bi mogla padati kiša mislio sam: “Ma to je dugoročna prognoza, neće padati kiša”. Kako se vikend približavao sve sam nervoznije pregledavao prognozu sada i uključivši norvežane za koje se neki kunu da su najtočniji. Kiša je još uvijek bila najavljivana.

Na početku tjedna sam odradio trening od klasičnih 12 km po cijelom Varaždinu. Nisam trenirao svaki dan kao tjedan ranije te sam čekao utrku cross lige u četvrtak. Uobičajenih 5 km po šljunku mi je dobro došlo kao trening bez obzira na zagrijanu atmosferu na startu. Utrka je prosla dobro no trcao sam 30-ak sekundi losije nego na prošlotjednoj utrci. Bez obzira na sve još uvijek držim 10-to mjesto s time da u slijedećim kolima moram trčati brže kako bi ostao na toj poziciji.

Slijedilo je par dana odmora prije utrke. Mislio sam na prehranu te se carbloadao. Ovaj put to je uključivalo tjesteninu potpomognuta vitaminima iz paprike koja je bila večinski udjel u jelu uz vec navedenu tjesteninu. Mislio sam i na prehranu pred samu utrku. Odlucio sam to budu banane koje sam nabavio par dana prije utrke. One bi mi trebale dati svu snagu koja bi mi bila potrebna za utrku. Uz izotonike koja sam pio dan ranije to bi bila dobitna kombinacija.

Probudio sam se u rano nedjeljno jutro oko 7 sati i provjerio situaciju vani. Kiša nije padala no asfalt je još bio mokar od sinoćnjih padalina. Krenuo sam s svojim uobičajenim jutarnjim rutinama ispijanja kave te pregledom relevantnih vijesti. Malo prije 9 sati kiša je ponovo polela padati te sam odgodio polazak na start utrke.  Na sreću kiša je bila kratkotrajna. Zaputio sam se prema trgu na kojem je bio start i cilj kako bih prije utrke podigao startni paket. Uskoro su mi se pridružili Bojan i Ana koji su također došli sudjelovati u utrci.

Napetost koja je rasla iz trenutka u trenutak, se mogla rezati nožem i svi su bili nestrpljivi i nabrijani. Nakon dječjih utrka zaputili smo se natrag u podzemnu garažu da se pripremimo za utrku. Bilo je mnogo istomišljenika koji su se istezali i rastrčavali u toplom okružju. Ostalo je još malo do početka te smo se odvažili popeti na trg na kojem je pljuštala kiša. Čekali smo tako stisnuti ispod nadstrešnice početak utrke čiji je start malo odgođen zbog pljuska. Kada se kiša malo smirila organizator nas je pozvao na startnu liniju.

21740629_1903741919690755_7859481080380251677_n
Over the first puddle

Nakon par minuta čekanja na pljusku konačno smo krenuli. Osjećaj je s obzirom na padaline bio fenomenalan. Krenuo sam svojim tempom po asfaltu ispunjenim lokvama. Trazio sam što sušu liniji no nekada nije bilo druge opcije nego skakati po lokvama (puddle jumper). Kako su se prvi kilometri kupili tako je kiša jenjavala. Oko trečeg kilometra sustigao sam Anu koja je išla svojim tempom koji me povukao. Na četvrtom kilometru sam odlučio smanjiti tempo no to mi nije uspjevalo do negdje osmog – devetog kilometra kada me pacerica prestigla. Iako me ponos malo zapekao znao sam da moram stabilizirati tempo i odabrati onaj koji će me povesti do PB-a.

21740580_1903754506356163_3095376482651193851_n

Na drugoj okrijepnoj postaji popio sam malo vode te nastavio dalje. Kišica je ponovo počela da pada no ne u onoj količini kao na startu te je došla kao dobro osvježenje. Skrenuli smo prema ravnici koja nas je vodila prema okretištu. Ovaj dio je bio pomalo naporan jer mi se sad obio u glavu (tj. noge) moj ubrzani tempo sa poćetka utrke. Noge su mi se svakim korakom bile sve teže. Da mi to ne bi bilo dosta lijevom rukom su me počeli prožimati trnci. Svako malo sam ispružao ruku da se riješim neugodnog osjećaja no on nije nestajao.

Poslije okretišta slijedio je dugi povratak u grad. Oko 16-17-tog kilometra bio sam u dubokoj krizi. Teške noge i oštra bol u lijevoj ruci su mi uništavale raspoloženje no pokušavao sam ostati pozitivan. Na ovo dijelu me prestiglo dosta natjecatelja te između ostalog i cura koju sam prestigao u ciljnoj ravnini prošle godine. Razmišljao sam samo o zadnjoj okrijepnoj postaji. Nedostajalo mi je energije što su potvrdili i zvukovi iz abdomena. Banane koje sam smazao za doručak mi očito nisu bile dovoljne.

21558926_1903786926352921_8078665171540441564_n
I can see the finish line – moving into attack position

Dugo iščekivana okrijepna postaja mi je pružila dovoljnu količinu šećera u obliku cedevite koji će mi dati snage za dobar finish. Iako je moj plan ići svom snagom zadnja dva kilometra taj plan je pao u vodu te sam tempo povećao tek u zadnjem kilometru. Kada sam vidio ciljnu ravninu ubrzao sam na tempo sprinta te prestigao tri –  četiri trkača.

21740543_1904035466328067_3508626270444195423_n
Getting some serious air between leaps

Kako sam zadnjeg natjecatelja prestigao u samom zavoju tako je došlo do malog kontakta. Ponovo sam ubrzao i preletio ciljni prag. Zaustavio sam se kraj djevojke koja je djelila finišerske medalje te prvoga koga sam vidio je bila Ana koja je završila skoro 10 minuta prije mene.

21551855_1904034389661508_8695207072905148873_o
Victory!!!

Krenuli smo prema stolu s okrijepama gdje sam uzeo komad banane. Endomondo mi je prikazivao dobar rezultat baš onaj koji sam priželjkivao. Zasigurno sam posjekao svoj prijašnji rezultat no nisam bio siguran za koliko. Prema mjerenjima organizatora trčao sam 1:44:38 što je poboljšanje od 27 sekundki koliko sam istrčao prije pet mjeseci u Čakovcu. S obzirom na prošlogodišnji nastup na ovom istom polumaratonu poboljšao sam vrijeme za desetak minuta što je dobar napredak.  Sada trebam nastaviti s pripremama za Ljubljanu i to je to samo da kiša prestane.

catching the moon

4. Grawe nočni (polu) maraton

Volja je ključna za uspjeh kao i dobro planiranje. Moje planiranje ovog ljeta je malo zakazalo pa tako sam tako zakasnio s prijavom na nočni polumaraton. No s obzirom da je dosta ljudi odustalo od sudjelovanja nabavio sam svoju startninu dva tjedna prije samog događaja. Moji frendovi iz Zagreba su se žestoko pripremali za sudjelovanje s obzirom da su se prijavili na maraton. Čak smo jedno jutro trebali ici zajedno trčati no zbog manjka komunikacije ja sam ostao doma spavati dok su oni istrčali trening maraton.

Nakon relativno lošeg istrčanog prvog jesenskog kola cross lige Drava dao sam si dan odmora prije ovog jedinstvenog polumaratona. U petak poslije posla sam otisao s kolegom fotografom do susjedne Koprivnice gdje se održavao Renesansni festival na kojem nikada nisam bio te sam iskoristio ovu priliku da ga posjetim. Iako sam bio u malom konfliktu da li da ostanem u Varaždinu te da fotografiram jedan lokalni bend koji mi se sviđa, donio sam odluku da pođem u drugi grad. To vece nisam bas nešto većerao s obzirom da sam odmah nakon dolaska s posla išao za Koprivnicu te sam usput pojeo samo bananu. Preskakanje obroka je neprijatelj kod priprema za utrku, a kod mene je zbog zaposlenosti to u zadnjih tjedan dana to bila česta pojava (ili mizerno mali obroci).

Tu noč (dan prije utrke) sam spavao klasičnih 7 sati bez obzira što sam išao spavati oko pola 2. Ujutro sam obavljao poslove koje sam morao te mi je tako dan brzo prošao i već je bilo vrijeme da krenemo za Zagreb. Bio je vruč dan te sam znao da će takva biti i utrka.

Sastao sam se s prijateljima s kojima sam išao na utrku. S obzirom da je njima to bio prvi maraton oni su bili uzbuđeniji nego ja. Već sam trčao na ovoj utrci pa sam znao što mogu očekivati. Došli smo na Bundek taman kada je počinjala utrka na 4,2km. Malo smo razgledavali štandove koji su tamo bili postavljeni prije nego smo se počeli zagrijavati. Prilikom zagrijavanja zverinjo sam okolo te spazio frendicu Viktoriju koju več dugo nisam vidio, a trčala je več završenu malu utrku.

Poredali smo se iza startne linije te nestrpljivo čekali start. Pjesmom RHCP-a (Can’t stop) i dizanjem svjetlećih narukvica u zrak odali smo počast preminulom mladom trkaču koji je poginuo mjesec dana prije, a trebao je nastupiti na ovom polumaratonu. Vrijeme starta se približavalo te je uskoro krenulo odbrojavanje. Tada je more ljudi krenulo trčeći tempom svoje utrke 10-kilometraši, polumaratonci, trifrtalja maratonci te maratonci. Krenuo sam iz drugog reda te uhvatio dobar početni tempo.

Prvih par-sto metara podloga se mjenjala između pjeskovite na kojoj se diglo puno prašine te asfaltiranih staza namjenjenih šetnji i bicikliranju oko Bundeka. Nakon manjeg asfaltnog dijela ponovo skrečemo lijevo na pjeskovitu podlogu prema nasipu. U ovo trenutku nebo je bilo obasjano zadnjim sunčanim zrakama pa su oblaci poprimali lijepe nijanse crvene i ružičaste. Nakon malo prestizanja uskladio sam svoj tempo s grupicom ispred sebe.

Tada su se počeli nizati monotni nasipski kilometri. Topot trkača je odzvanjao prašnjavim nasipom. Samo se tu i tamo čuo neki tihi razgovor između trkača. Na zapešću mi je bljeskala narukvica koja je reagirala na svaki zvuk. Sjetio sam se Ane koja je rekla da će je skinuti ako će joj postati naporna. Meni je postala, ali je nisam skidao već sam je ostao da lamata na lijevoj ruci.

Kada sam došao do 5. km skužio sam da mi je tempo u zadnjih par kilometara prebrz s obzirom da je grupu ispred mene vodila ultramaratonka koja je na kraju bila druga u disciplini maratona (a i Endomondo mi je rekao da je pace manji od 5min/km).

Makar su u prvih deset kilometara bile dvije okrijepne postaje, nisam se zaustavio niti na jednoj. Na drugoj okrijepnoj je jedan stariji gospodin vikal “Zemi vode bu ti lakše”. Imao sam svoj plan opskrbe te ona trenutno nije uključivala unos tekučina. Nedaleko od druge okrijepne postaje nalazila se i cheer zona gdje su se bacali konfeti, davali high-fiveovi i navijalo za trkače koji su prolazili. Nakon ovakvog pozitivnog ohrabrenja privremeno raste i tempo. Barem je tako bilo u mom slučaju.

21078512_1930652577176740_6204682899822294153_n

Neregularni dio ove utrke je bilo uključivanje stepenice koje na par mjesta razbijaju monotoniju. Prvi krug smo završili silaskom s nasipa u park gdje smo trčali po vijugavim stazicama. Tamo su nas volonteri usmjeravali kako ne bi zalutali s pravog puta. Tu sam čuo i pucnjeve koji su mi se učinili kao vatromet. Kada sam s svoje desne strane vidio nebo prošarano bojama znao sam da sam bio u pravu. Na ovom dijelu me prestigla Ana što me začudilo jer se ona natjecala u dužoj disciplini maratona. Prelaskom preko žaruljicama osvjetljenog mosta uletio sam u startno – ciljnu ravninu poslije koje se nalazila feed zona na kojoj sam uzeo čašu. Nisam znao što je u njoj i bilo mi je žao što nije bila voda. Bila je cedevita koja nije potpuno utažila moju žeđ.

21122560_10213912886557626_6430257524279123897_o
Photo by: Damir Senčar

Nastavio sam dalje sada mračnijim putevima prema svijetlima nasipa te još malo prašine. Sada je bilo prohodnije te nije bilo toliko trkača ispred mene. Neki su već završili utrku dok je velika večina polumaratonaca tek ulazila u završni krug. Noge su mi sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Moje pripreme za ovaj nočni polumaraton nisu bile tako intenzivne kao prošle godine. Iako sam išao na dosta brdskih utrka nisam vježbao ono što je najvažnije kod polumaratona – dužinu.  To se moglo osjetiti i nakon istrčanog 15-tog kilometra kada je počela mini kriza. Razne misli su mi prolazile glavom od te da odustanem do one da prodam startninu za maraton za Ljubljanu.

Sada je bilo vrijeme da se skoncentriram. Znao sam da je okrijepna postaja blizu te da ću tu moći malo odahnuti. Kolona trkača ispred mene činila mi se beskonačnom te mi je falio onaj osjećaj od prošle godine kad sam je na momente izgledalo kao da trčim jedan od solo treninga. U mraku nasipa naišao sam na okrijepnu stanica koja je donijela toliko potrebno osvježenje. Nakon nje bio sam smireniji i koncentriraniji. Noge su mi još uvijek bile teške, no vratila mi se volja.

Cheer zona mi je vratila malo poleta u noge. Brojio sam kilometre koji su mi preostali, a i znao sam da mi još preostaju tri seta stepenica dva mosta i parkić. Nakon prvog mosta znao sam da sam 2 km od cilja te sam postupno dizao tempo. Jače sam stisnuo nakon zadnjih stepenica. Kako sam brzo išao skoro sam fulao sktetanje prije zadnjeg mostića. Dobio sam poticajni pljesak iz kafića u blizini. Nastavio sam hitro dalje prema cilju. Ponovo sam preletio mostić i uletio u cilj skoro pokupivši djevojku koja mi je pružila medalju.

nočni

Nastavio sam dalje do vode i okrijepe koja se nalazila kojih 100 metara dalje. Malo sam se osvježio te krenuo do auto da se presvučem. Taman kada sam se vratio u startno-ciljnu ravninu vidio sam Bojana koji je po meni ulazio u svoj treći krug (kasnije sam saznao da je to bio 4. krug). Sjeo sam blizu mostića prije cilja i čekao. Prvo sam spazio Anu u ulasku u njezin zadnji krug. I nakon pola sata, na moju veliko iznenađenje došao je i Bojan. Komentator ga je proglasio prvim i euforija je mogla početi.