four horsemen of triglav

Triglav

Oglasi

[DISCLAIMER – ovo je poduži roman s slikama]

Kao što je napisano u naslovu ovo će biti poduži opis pa možete i uzimati pauze u čitanju. Uživajte. 😉

day 0 – are you ready for an adventure?

Užasavao sam se ovoga izleta danima prije. Bilo je dosta toga za napraviti kako bih se pripremio. Kupi eure, nabavi ruksak, provjeri vremensku prognozu svaki dan barem 3 put, pakiraj se u slučaju kiše, pakiraj u slučaju dobrog vremena. Smisli što ćeš jesti gore, skuhaj to, dodaci prehrani? Ne, magnezij ne dolazi u obzir. Dobro se najedi prije puta, to sigurno. Pa dobar plan je to bio. No ne ide sve uvijek po planu.

Dan ranije po dobrom starom običaju smo išli trčati na Sljeme. Novo kolo Puntijarke je bilo na redu. Nisam se osjećao baš dobro taj dan. Valjda je vrijeme utjecalo na sve nas. Pa tako je i rezultat bio za minutu lošiji nego prošlo kolo.

day 1 – and so it begins

Krenuli smo dosta kasno. Bilo je već oko pola šest. Iz Zagreba prema granici s Slovenijom prema Ljubljani i našem konačnom odredištu – Triglavu. Malo sam odčorio u autu s obzirom da sam prošlu noč spavao manje od četiri sata. Zaustavili smo se na odmaralištu malo poslije Ljubljane da protegnemo noge, te da nešto pojedemo.

Došli smo u selo Mojstrana gdje smo s glavne ceste skrenuli lijevo prema ulazu u nacionalni park Triglav. usput smo stali kod slapa Peričnik. Stazicom smo išli do samog mjesta gdje slap “izlazi” iz stjene. Postoji i stazica koja vodi iza slapa no odlučili smo ne ići tim putem.

Nastavili smo prema Aljaževom domu. Izgleda da smo došli dosta rano s obzirom da je parkiralište bilo dosta prazno. Ovdje smo napravili zadnje pripreme te krenuli u našu avanturu. Koračali smo kroz šumu upijajuči sviježi šumski zrak. Kod doma smo malo zastali no brzo se pokrenuli. Bilo je dosta oblačno te smo strahovali da ne počne padati kiša.

Ubrzo smo došli do nekog partizanskog spomenika koji mi se činio kao veliki karabiner, a kod kojeg smo skretali lijevo u šumu. Šumski put na kojem je počeo lijep uspon. Zemlja se miješala s kamenjem te se nagib dosta povečavao s obzirom na količinu puta koji smo prošli. Bilo je nekoliko dijelova gdje je bilo potrebno malo penjačkog znanja no ništa pretjerano teško. Usput surečemo neku obitelj iz Slovačke ili Češke koja se također penjala ovim putem. Oni nisu imali toliko opreme sa sabom kao mi. Na početku jednog od zahtjevnijih dijelova vidjeli smo ih kako se odmaraju. Zaželjeli su nam sreću na engleskom jeziku na što sam odgovorio “Thanks. I’ll need it”

Popeli smo se dosta visoko te je bilo vrijeme da stavimo opremu za samoosiguranje. Pojavile su se prve sajle i bilo je vrijeme da se kačimo na njih. Ok zabavno je to sve, ali na nekim dijelovima gdje je malo nakošen teren često nije bilo niti klina za kojeg bi se mogao primiti. Dijelovi sa sajlama su nam večinom dobro išli no dijelovi bez ikakvih osiguranja su predstavljali problem jer mi je ruksak na leđima predstavljao velik teret na koji se još nisam navikao. Osjećao sam da ću jednim krivim korakom odletiti dolje s stijene.

RIMG0254RIMG0308

RIMG0315
pronađi planinare

Takav teren se nastavio još par sati. Činilo mi se da mu nema kraja. Postalo je dosta naporno s obzirom da jer osjećaj samoće bio većinom prisutan. Bojan i Ana su bili naprijed dok je Goran večinom bio u pozadini. Kako je put dosta krivudav te se često ne vidi dalje od par metara nismo bili baš u optičkoj vidljivosti. Tu i tamo suretali smo planinare iz suprotnog smjera.  Mislim da sam ovdje negdje ozljedio i koljeno. Previše sam težine prenio na lijevu nogu kada sam se morao uspeti uz neku od stijena.

RIMG0319
vertigo

Umor me počeo svladavati. No uskoro smo došli do platoa. Nije bilo sajli te je površina bila pogodna za uspravno hodanje. Čak smo na par mjesta prelazili preko ostataka snijega. Na kamenitom dijelu visoravni smo se zaustavili te odmorili. čeklai smo Gorana. U daljini se vidio planinarski dom za koji smo zaključili da je Stančićev.

This slideshow requires JavaScript.

Nakon više od pola sata odmaranja krenuli smo dolje. Nismo točno znali koliko još ima do Krederice jer je sam dom bio zakriven. Kao i sve valjda na ovoj planini. Opet su počeli teži usponi. S usponima došle su i sajle. Kada sam visio na jednoj vidio sam Gorana negdje dolje. On je visio na drugoj stijeni. Sada sam već bio pri kraju snaga. Bilo mi je dosta vertikalnih sajli i rock climbinga s 10 kila tereta na leđima bez klinova tamo gdje su bili potrebni. Samo sam htio da sve ovo završi. “Ovaj Triglav je za umno poremečene i psihopate” – pomislio sam.

U daljini sam čuo grmljavinu. Iako je večinom dana bilo oblačno tu i tamo se probijalo sunce te smo imali dosta dobro vrijeme. Kiša i grmljavina sada na kraju nam nije trebala. Sjetio sam se svih onih spomenika koje smo vidjeli putem.

Na jednom dijelu put je bio škakljiv jer se skoro nigdje nije moglo primiti. Iako su oznake pokazivale desno ja sam se odlučio ići lijevo. Našao sam se velikoj gabuli. Grip mi je počeo popuštati. Instinkti su mi počeli divljati. Mislio sam da ću se prevagnuti prema iza. Počeo sam se divlje penjati uz rahlo kamenje tražeći stabilnost. E da, dom je bio na vidiku. Ana mi je počela nešto vikati da pogledam gore ili da gledam gore. Našao sam se oči u oči s divokozom. Bila mi je udaljena par metara te me začuđeno gledala. Nekako sam se uspio popesti na stablno tlo.

RIMG0362

Krenuo sam dalje krečući se kao pauk preko zeznutog dijela koji sam morao prijeći kako bih se vratio na pravi put. Mislim da me još prao adrenalin. Bilo je još malo do doma. Konačno! Sjeli smo na kupu ispred doma. Sve je bilo tmuurno. Jedna vesela grupa, slovenaca pretpostavljam je sjedila za jednim od stolova i pjevala vesele pjesme. Kada je netko izvukao harmoniku počeo je i ples. Bilo je dosta hladno te smo počeli navlačiti dulje komade odjeće.

RIMG0364

Prijavili smo se domačinima koji su nas odveli prema našim ležajevima. Oni su se nalazili u tkz. “baraci” koja se nalazila kraj glavne zgrade. Dobili smo tavan ležajeve, dok su ispod nas bili drugi gosti doma. Po govoru rekao bih bosanci neki. Još sam malo išao prošetati oko doma, iako sam bio dosta umoran. Kada sam se šetao vremenska situacija se malo razbistrila te se sunce čak probijalo iza oblaka.

DSC_4513

Kada smo legli nismo odmah zaspali iako je Bojan to zasigurno htio. Počeli smo raspravljati o svemu i svačemu.  Najviše o smrtima na Triglavu, statistici, priznanjima ako umreš na sajli itd. Bilo je tu puno smijeha, ali činilo mi se da me prao PTSP od mojeg bliskog susreta s divokozom danas te sam proživljavao taj trenutak neprestano kao da sanjam i uhvačen sam u petlji nočne more.

Kada smo se ispričali bilo je već oko devet sati te je sunce polako zašlo. Goran je kako je legao odmah zaspao na naše veliko čuđenje, te je počeo hrkati. Mišići su mi bili umorni te sam osjetio mini bol koja je dolazila iz koljena. Nadao sam se samo da će mi odmor pomoći da se odmorim za nove avanture koje slijede sutra.

day 2 – begin the climb

Plan je bio da se probudimo što ranije te da što prije krenemo na vrh. Kako je strop bio dosta nisko, tijekom noći sam dva puta bubnuo glavom u njega. Nisam bio siguran da li me zbog toga boljela glava kada sam se probudio. Tijekom noći baterija od mobitela mi se potpuno ispraznila te je bilo samo pitanje vremena kada će se isto dogoditi i s fotićem.  Bio sam malo “trigger-happy” prvog dana.

Spremili smo se i pokupili sve stvari s našeg malog tavana gdje su nam bila ležišta. U domu smo sjeli da doručkujemo i obavimo sve što je bilo potrebno prije nego krenemo dalje. Mišići me nisu toliko boljeli koliko sam očekivao, no manja bol u koljenu je bila prisutna.

Malo prije sedam sati smo krenuli na vrh. Vrijeme nije bilo idelano te je bilo maglovito – oblakovito. Odmah kako smo krenuli bilo je dosta jakih uspona. Ono što me malo smetalo je da na nekim dijelovima ponovo nije bilo dosta klinova ili neke vrste osiguranja. Na nekim djelovima je bilo i sajli na koje smo se obavezno kačili posebno na vertikalnim usponima.

RIMG0365

Bilo je dosta ljudi ispred i iza nas. Ja sam išao svojim tempom te se nisam obazirao na ljude koji nisu imali niti opremu za samosiguranje, a i vidjelo se da su oni imali stpljenja s nama koji smo se na svakoj sajli kačili. Bilo je dosta hladnjikavo, posebno dok je zapuhao vjetrić. Nakon nekog vremena klinovi su bili postavljeni vertikalno te su na njima metar izdan zemlje bile postavljene sajle.

Na jednom mjestu je nastala malo veća gužva jer se dosta ljudi spuštalo s vrha prema Krederici, a kako je mjesta malo na ovim putevima morali smo čekati po par minuta. Na nekim mjestima nije bilo moguće da ne pogledaš prema dolje te vidiš kosinu i maglu koja je sakrivala ostatak vidika. Malo zlokobno jer na par mjesta sam mogao osjetiti težinu ruksaka koji me ograničavao u kretanju iako sam se vec jučer večinom navikao na njega. Kombinacijom sajli i grip climbinga došli smo konačno do vrha. Malo razočaravajuće. Samo hrpa kamenja, metalno sklonište i hrpa ljudi.

Obavili smo fotkanje na vrhu te krenuli dalje. Spuštali smo se drugim putem. Išli smo prema Koči na Doliću. Put je bio manje zahtjevan te smo ubrzo mogli vidjeti dolinu koja se pružala pred nama. Izašli smo iz oblaka. Čak se i sunce pokazalo. 🙂 Malo smo se još spuštali s opremom za samoosiguranje jer smo se usput susreli s još nekoliko sajli.

This slideshow requires JavaScript.

Kada smo dotakli čvrsto tlo malo sam odahnuo. Pred nama se pružala kamena pustoš. No i u toj pustoši vidjeli smo ovce koje su pasle skoro pa nepostojeću vegetaciju. Izbrazdani putići vodili su nas prema slijedećoj destinaciji. Platou na koji smo se spustili s vrha sada nas je spuštao dolje i dolje.

Konačno smo došli i do koče na Doliću koja nam je ponudila tako traženi odmor prije nego što smo krenuli dalje. Tamo smo zauzeli stol koji se nalazio tik do vjetrenjače no kako je sunce već dosta pržilo vjetrić nam nije pretjerano smetao. Tu sam se i preobukao u kratke hlače s obzirom na temperaturu u porastu.  Počastili smo se “enolončnicama” koje su bile ekvivalent grahu te nismo požalili što smo ih naručili. Posebno iznenađenje koje smo doživjeli u ovoj planinarskoj kući je bila mogućnost plaćanja kreditnim karticama.  Pa peglaj dok možeš!

Ponovo smo krenuli u nepoznato. Vegetacija koja se malo pokazala oko Dolića ponovo je zamijenjena čistim kamenom.  Malo smo se verali po kotrljajućoj podlozi, no nekako zadržavali smo ravnotežu pa nam nije bilo teško. Na kraju uspona došli smo do križanja te mislim da su to mjesto nazivali Hribarice. Tu smo naišli planinare koji su tečno govorili engleski te su imali naglasak kao da su iz Engleske. Oni su otišli malo prije nego što smo se svi ponovo okupili.

Kako sam skinuo teški ruksak koji sam nosio na leđima skužio sam da mi kretanje više nije ograničeno te da mogu lakše putovati. Tako bih htio proći triglavom. S minimalnom opremom te piti i jesti u svakom domu i kuči. Bez prevelikih tereta laganim korakom. Nako što smo se regrupirali krenuli smo dalje putem kojim su i englezi krenuli. No oni su skrenuli nekim drugim putem dok smo mi produžili prema triglavskim jezerima.

This slideshow requires JavaScript.

“Vratnice” u stijeni označavale su početak skliskog spusta na kojemu smo ponovo tražili uporište. Bilo mi je žao što mi je taman krepala baterija od fotića jer je tek sad slijedio jedan od najljepših dijelova. Spustili smo se do prvog jezera koje je skoro pa presušilo. Put kojim smo se kretali mijenjao se svakim korakom. zelenilo je počelo izbijati ispod kamenja.

Broj planinara koje smo susreli na ovom pitomom puteljku se povećao. S obzirom da se razvedrilo sunce je opasno počelo pičiti. Brzim korakom smo hitali prema Koči na triglavskim jezerima, našoj slijedećoj destinaciji. Vegetacija je nudila malo hlada, no nije bilo prevruče za hodati.

Bilo mi je malo žao što mi je toga dana riknula baterija od fotića jer je ovo bio jedan od najljepših dijelova kojim smo do sada prolazili. Miris borova nagovijestio je dolazak na naše odredište. Planinarska kuća koja je vrvila od života, a nalazila se između dva jezera pokazala se kao hotel s pet zvjezdica. Odmah kada smo ušli primijetili smo mobitele koji su se punili.

I sobu u kojoj smo spavali se pokazala vrlo kvalitetnom. Daleko od ležajeva na kojima smo spavali prošlu noć. A za istu cijenu, vjerovali ili ne. Kao pravi planinari odlučili smo popiti pivu na jednoj od klupica koja se nalazila ispred kuće. Bilo je dosta rano kada su se moji suputnici pokupili u sobu na zasluženi odmor.

Meni se još nije spavalo te sam odlučio otići u istraživanje okoline. Krenuo sam suprotno od smjera iz kojeg smo došli, prema jednom od jezera. Njegova okolina mi se činila zanimljiva, a iza se nalazilo još jedno jedno jezero. Napravivši krug posjeo sam se na jednu od klupica te još malo uživao u svježem zraku. Bilo je dosta živo te su neki od planinara plesali ispred doma, dok su ostali uživali u naručenoj hrani i piću.

Krenuo sam prema sobi no prije toga sam se zapisao u knjigu posjetioca. Pregledavao sam prethodne upise te vidio da vrlo malo ljudi dolazi iz smjera iz kojeg smo mi dolazili i prema kojem smo se vračali. Činilo mi se da dosta ljudi koji su odsjedali ovdje bili na kraćim rutama.

Vrativši se u sobu nisam još mogao spavati. Slušao sam muziku i žamor koji je dolazio izvana. Feštalo se na veliko. Ipak je bila subota. Spremio sam se u krpe i čekao da me umor svlada. Balada hrkanja uspavala me.

day 3 – hurry up the civilization is waiting

Sjećam se da sam tu noć lagano spavao. Bio sam nekako uzbođen jer je sutra bio zadnji dan našeg pohoda. Sat je zvonio u 4 sata. No ja sam bio u stanju budnosti pa mi pravo buđenje nije trebalo. Ustao sam se iz kreveta te počeo završno pakiranje. Vani je još bio mrak te je sjao polumjesec. Osjećaji su mi bili podjeljeni. Uživao sam ovih par dana bez stalnog korištenja mobitela te sam se pitao da li se želim vratiti u civilizaciju. Izašao sam van te natočio vodu na vanjskoj pipi koja će mi biti dovoljna za današnji put.

Točno u 5:13 krenuli smo pod svjetlima čeonih svjetiljki natrag prema Koči na Doliću. Vegetacija je bila mokra od vlage koja se nakupila tjekom noči. Koračali smo bržim korakom te me je friški jutarnji zrak budio bolje nego bilo koja kava. Svjetla nam ubrzo nisu više trebala jer se već dosta razdanilo. Nastavili smo postojanim koracima. Priroda oko nas se budila. Svako malo sam se zaustavio te fotografirao put kojim smo prolazili i planine u daljini koje su doticale prve zrake sunca.

RIMG0458

Povjetarac koji je puhao podsjetio me na proljeće. Ovakvi uvjeti su idealni za trening. Razmišljao sam o tome kako ću ići trenirati subotama i nedjeljama na Ravnu Goru ili Ivančicu te osjetiti taj isti povjetarac i tu istu svježinu. Zelenilo se cijelim putem mješalo s kamenjem te je svakim korakom bilo sve manje zelenila, a sve više kamenja. Konačna granica je prvo jezero na koje smo jučer naišli te je poslije njega večinom prevladavao samo kamen.

Slijedio je i prvi veči uspon. Usput smo vidjeli krdo divokoza, njih 6-8 se nalazilo visoko na stjenama, dok su se dvije šetale puteljkom kojim smo i mi prolazili. Ostvarivali smo dobro vrijeme s obzirom na sporadiučna zaustavljanja. Scene ogoljenog kamenja su izgledale nestvarno pod ovim svijetlom te sam se pitao u koji smo SF film zalutali. Bili smo nadomak koče na Doliču kada smo došli do prevoja na kojem je vjetar tako jako puhao da smo jedva čekali da se ponovo pokrenemo.

RIMG0527
zaustavi se vjetre…nesto bi te pito…jel Dolić daleko

Slijedio je krači spust niz puteljak od kotrljajučeg kamenja na koijem smo morali dobro paziti da ne padnemo. Teret na leđima nije olakšavao taj zadatak. Ubrzo smo došli do našeg prvog “checkpointa” do kojeg nam je trebalo malo više od 3 i pol sata. Obje vjetrenjače su opet radile punom parom te se okretale u smjeru snažnog vjetra. Sjeli smo na klupu koju je obasjavalo izlazeče sunce, a bilo je u zavjetrini. Obavili smo blago objedovanje i orijentaciju prije nego smo krenuli dalje.

downhill zig-zags

Krenuli smo prema dolje prolazeći kraj ruševine nekog talijanskog vojnog objekta iz drugog svjetskog. Iako je temperatura rasla neka mjesta su bila u sjeni te sam buff povremeno navlačio preko lica. Ovo je bio nepoznatiji dio puta koji smo trebali odraditi danas. Krajolik se ponovo ispunjavao vegetacijom no površina po kojoj smo hodali bila je malo zeznuta te je na mjestima trebalo paziti na korak.

RIMG0551

Počela me prati neka neugoda. Iako smo išli po relativno laganom putu planine koje su nas okruživale izgledale su zlokobno. Na jednom mjestu prelazili smo preko ostataka neotopljenog snijega te je trebalo dobro odraditi tranziciju s kamena na sklisku podlogu. Bojan je komentirao kako ako netko upadne u rupu između stijenja i zamrznutog snijega uže koje je Goran nosio s sobom bi moglo biti korisno za izvlačenje. Samim skretanjem pozornosti na tu opasnost moja razina neugode je porasla.

RIMG0548

Nastavili smo prema dolje istim putem te je dio staze bio bolji od ostatka jer je bilo više zelenila koje je uključivalo i borove. Bez obzira na sve neugoda nije nestajala te sam imao filing da bi mi se nešto gadno moglo desiti (prao me vertigo efekt ili šta ja znam). Konačno smo došli do raskrižja na kojem smo skretali na put koji nas vodi do Luknje. Ovo je bio čisti uspon te smo se požurili da ga što prije obavimo. Ana je vodila brigu o nadmorskoj visini te nas izvještavala o trenutnom porastu.

Za nešto manje od pola sata došli smo do drugog “checkpointa”. Ovdje smo se odmorili, razgledavali okolicu te gledali svoj put koji je vodio u dolinu. Sve je izgledalo tako nestvarno. Bili smo tako blizu kraja. Na znaku je pisalo da je do Aljaževog doma 2 sata. Htjeli smo srušiti to postavljeno vrijeme. Oko 12:15 smo se pokrenuli. Mali dio spusta je bio osiguran sajlama dok smo se na ostalom dijelu polagano kretali pokušavajuči održati ravnotežu na pokretnoj površini. Kamenje se kotrljalo te su mi noge zgrčeno tražile uporište.

RIMG0583

RIMG0586

Nekako smo prošli najgore te smo se kretali kroz kamenitu stazu. Ovo je inače vrlo lagan dio no umor me dotukao te sam dosta puta zapinjao te proklinjao sve živo i neživo. Činilo mi se da kamenjaru nema kraja. Sunce nas je pržilo cijelim putem prema dolje. Uskoro san se s desne strane ukazalo korito rijeke kojom je žuborila voda. S Bojanom smo se susreli na obali rijeke gdje smo se malo osvježili prije nego smo konačno ušli u šumu.

RIMG0593

Šumskim putem došli smo do spomenika kojeg smo vidjeli i prvi dan, a označavao je mjesto račvanja. Požurili smo dalje do doma. Bilo je oko 14 sati. Što je značilo da smo stigli prije oznake s table te da nam je od triglavskih jezera trebalo manje od devet sati. Moj Garmin je danas služio samo za pokazivanje vremena no Ana je sa svojim izmjerila prijeđena 22 km.

aftermath

Ovo je onaj dio romana gdje autor daje neku pouku iz cijele priče. Zaokružuje cijelu priču. Na povratku smo stali u Ljubljani te išli jesti u Lovig Hut – veganski restoran koji često ima dobru klopu. Iako sam bio umoran te sam znao da dan još nije gotov i da moram voziti iz Zagreba za Varaždin bio sam zadovoljan. Život nije uvijek ono što planiraš te ne možeš znati što ti se sve sprema. Mogu povezati svoje doživljaje s Triglava s tom životnom filozofijom.

Budući planovi sigurno uključuju uživanje na planinama, no sigurno neće biti ovako ekstermni. Lagane šetnjice pitomim planinskim putevima su meni dosta. Iako je možda ovaj put podražio neke druge apetite nisam siguran koliko bih dugo u njima uživao. Sigurno bih se strovalio u neku provaliju ili tako nešto. I sada tri tjedan kako završavam ovaj poduži post koljeno me još uvijek boli.

 

spring on Krndija

Krndija 2018

Polako se danilo kada smo se potrpali u auto i krenuli prema Novom Marofu. Točno u 7 sati smo došli na parkiralište iza stare škole gdje nas je čekalo malobrojno društvo koje se odlučilo na ovaj pohod. Bilo nas je ukupno šest te smo se podijelili u dva auta. Krenuli smo prema Ludbregu te smo se preko Koprivnice i Virovitice po Podravskoj magistrali polako kretali prema našoj destinaciji. Nakon otprilke tri sata vožnje došli smo do Orahovice odakle smo krenuli prema napuštenom starom gradu Ružica. Usput smo provjerili radove na bazenu koji su se obavljali u vrijeme naše posjete.

 

Krenuli smo prema ruševinama kroz šumu koja je na malim djelovima bila pokrivena snijegom. Usput surećemo par planinara. Zemlja je još bila vlažna te je ispod snijega naviralo blato. Zaustavili smo se na malom vidikovcu prije ulaska u drevne ruševine.

 

Same ruševine su dosta velike te daju više opcija za istraživanje. Odmah na ulazu može se birati između tri staze. Lijeva vodi prema artiljeriskom dijelu i najmanji je od svih djelova. Središnji dio je najveći za istraživanje te omogućuje penjanje na vanjski dio tvrđave s kojega se pruža lijep pogled na okolicu.

 

Počinjemo spust s ruševina natrag prema autu, a usput se zaustavljamo na izvoru koji nosi naziv “Izvor života”. Spust je otežan blatom po kojem se doslovno kližemo prema dolje. Dolazimo do auta te krećemo do vidikovca iznad Orahovice gdje nastavljamo svoj pohod.

 

Kada čekamo vozače da se vrate iz Kutjeva gdje su ostavili jedan od auta susrećemo se s grupom trail trkača (prema mojoj pretpostavci) koji su krenuli u smijeru u kojem ćemo se i mi kretati. Na jednom od zidića odlučili smo prostrijeti hranu koju smo ponijeli sa sobom te obnovili snagu različitim prehrambenim proizvodima.

Nakon regrupiranja krečemo po cesti prema slijedećem cilju – vrh Kapavac. Po cesti je bilo ugodno šetati s obzirom da je bila pokrivena s par centimetara ugaženog snijega. Nakon par spustova i uspona dolazimo do vrha gdje se nalazi i odašiljač. Trailaši od prije su već bili u povratku kada smo štambiljali žigove ispod vidikovca.

 

Slijedio je oštar spust prema Tromeđi, našeg slijedećeg odredišta. Blizu Tromeđe se pružao prekrasan pogled na Krndiju i Papuk te dolinu ispred dviju velebnih planina. Snijezni pokrivac se izmijenivao s blatom što nam je na nekim mjestima usporavalo naš  marš.

Novu pauzu smo napravili u lovačkoj kuči Dobra voda. Vode nije bilo samo zapuštene fotelje, kauči i pecenjarnica. Ubrzo dolazimo do slijedeceg vrha – Lipa – gdje na raskrižju skrećemo prema vidikovcu Rogin Kamen s kojeg se proteze lijep pogled na udolinu. Iako je na znakovima pisalo 15 min meni se činilo da smo do vidikovca došli za upola manje. Opažamo i selo koje nam je krajnja točka. Netko je bacio opasku da se trebamo samo spustiti niz brijeg te bi bili na cilju. No odabrali smo drugu opciju te se vratili do raskrizja u šumi.

Krecemo se prema planinarskoj kuči Mlaka. Na jednom dijelu staze došli smo do oznake SPP za koju svi imaju interpretaciju što znači. Nakon par sto metara nailazimo na šikaru te nudim svima svoju interpretaciju – sjebani planinarski put. Nakon sto smo ponovo nasli markacije prolazimo kroz dio gdje je suma bila dosta razrusena. Bilo je dosta prepreka na stazi te cesto vijugamo. Jedan od najzanimljivijh djelova ovog pohoda kojeg smo usporedili s adrenalinskim parkom.

Dolazimo do planinarske kuče gdje radimo jos jednu pauzu. Samo kuča je vrlo lijepo napravljena te se uklapa u okolni okolis. Kraj nje prolazi potok na kojem su neki napunili zalihe vode. Uskoro dobivamo društvo u obliku velikog pesa iza kojeg su se pojavili njegovi vlasnici u pratnji još jednog psa.

Nakon izmjene par riječi krećemo u završni spust prema selu. Usput prolazimo kraj vinograda po čemu je i ovaj kraj poznat. Dolazimo do auta te se svi tiskamo u njega. Raspravljamo gdje bi mogli nabaviti vino te nam se odgovor sam nameće na prvom raskrižju do kojeg smo došli. Proizvođać vina Majetić nas je ugostio u svojoj maloj kušaonici i prodavaonici. Uz čašicu njegovih najboljih vina upuštamo se u dijalog o proizvodnji vina, propadanju Slavonije te komentiramo okuse koji se kotrljaju našim jezicima.

Zahvaljujemo se domačinu, kupujemo par boca njegovih vina koje smo ranije probali te krećemo dalje. Vozimo se do polazišne točke i drugog auta. Kako svijetlo blijedi vracamo se istim putem prema Novom Marofu. Jedan lijepo iskoristen dan i upoznavanje s još jedim kutkom Lijepe naše. Krndija check!

snowpiercer

Pohorje 2017

Još jedna nedjelja, još jedan izlet u nepoznato. Ovoga puta naša destinacija je bilo Pohorje u Sloveniji odnosno Lovrenška jezera koja se tamo nalaze (jezera na planini, idi pa vidi :)).  Pokret je bio oko 8h kada su moji suputnici došli po mene. Vozili smo se poznatom cestom prema Sloveniji i graničnom prijelazu Dubrava Križovljanska. Na drugoj strani, u mjestu Zavrč pričekali smo grupu iz Novog Marofa (MZM) koji su i organizirali ovaj pohod.

Borna je bio napet i nabrijan na lov Pokemona, Maja je sjedila na suvozačevom sjedalu još uvijek kao u polusnu dok je Nikola za volanom također bio nabrijan Borninom napetošću. Čekali smo oko 20 minuta da se svi skupimo na granici te smo u koloni krenuli dalje prema odredištu. S obzirom da nismo znali put dosta smo čekali jedni druge te je nervoza rasla. Nakon polovice puta konačno smo ugledali svoje odredište. Iz daljine je planina izgledala kao visoravan posipana bijelom supstancom. Po poljima kraj kojih smo prolazili u tragovima se pojavljivao i snijeg.

Kada smo ugledali znakove za vrh Rogla znali smo da smo blizu i snijega je bilo mnogo više. Počeli smo se verati uz planinu po asfaltiranom putu te su prizori ovdje bili magični. Bili smo blizu te je uzbuđenje raslo. Cesta je na početku bila čista no kako smo se sve više dizali nailazili smo na više snijega na njoj. Kako je počela sezona skijanja ovo je bilo dosta prometna cesta.  Nakon više od dva sata vožnje došli smo na destinaciju – hotel Natura kraj skijaškog centar Rogla gdje smo se parkirali.

Bilo je poprilično hladno iako je bilo sunčano. Kretali smo prema planinarskoj kući “Koča na Pesku” te usput nabasali na vidikovac na koji smo se svi popentrali. Pogled s vidikovca je veličanstven i isplati se popeti do treče, najviše razine, iako je na njoj najviše puhalo.

[Group 1]-IMG_4424_IMG_4428-5 images

Krenuli smo dalje no s obzirom da je Partizanska staza bila previše zatrpana snijegom grupa je odlučila da puteljkom kroz šumu cestom skratimo put. Putem neki uživaju u zimskim radostima te se sanjkaju. Dolazimo do ceste kojom ubrzo stižemo do pl. kuče na Pesku.

Ondje se krijepimo pivama i sendvičima iz ruksaka. Borna u međuvremenu uzima sve žigove te ih štambilja po svojoj planinarskoj bilježnici. Izlazimo van te ubrzo krečemo dalje. Nailazimo i na konje koji su nas čudno gledali iz svojih ograda.

Teren kojim hodamo počinje biti izazovan što zbog dubine snjijega po kojem hodamo i propadanja u njega što zbog uspona koji su slijedili. Rutica je bila zanimljiva te nas je vodila uz potok koji smo i par puta gazili. Radili smo i par stanki kako bi se ljudi odmorili od sve zahtjevnijeg pohoda prije nego što smo konačno došli na Lovrenška jezera.

Nažalost debeli pokrivač snijega pokrio je jezera pa nismo vidjeli niti j od jezera. Slijedio je povratak prema polazišnoj točci gdje smo se malo razvukli te promašili zacrtani put. Prema riječima našeg vođe produžili smo si malo rutu. Bez obzira na to popeli smo se na visoko brdo s kojeg se mogao vidjeti lijepi zalazak sunca (dobra strana ovog obilaska). Mrak je padao kada smo došli do auta gdje smo se utrpali u njih i krenuli natrag.

Jako zanimljiv izlet i prvi susret s snijegom ove sezone. Na kakvim svim planinarskim putevima ćemo koročiti u budućnosti i da li će oni biti posipani s ovoliko snijega samo će vrijeme pokazati. Najavljen je i izlet na Moslavačku goru za tjedan dana. Tko zna čega sve ima tamo….

IMG_4598

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

darling buds of kalnik (aka dražesni pupoljci kalnika)

DSC_3613

Bila je to jos jedna prekrasna subota koju smo odlucili provesti na planini. S prijateljom Goranom sam se dogovorio da odemo na Kalnik s obzirom da njegovih 7 zubi nudi dobar omjer klasicnog planinarenja te penjanja po stijeni.

Iako smo krenuli dosta rano kada smo dosli do pl. doma na Kalniku sunce se vec visoko popelo te je przilo. Utjehu je davao blagi povjetarac koji je puhao s sjevera.

DSC_3617

Krenuli smo s sjeverne strane gdje smo se planinarskim puteljcima kretali prema najvisem vrhu Kalnika, Vranilovcu. Na jednom dijelu smo fulali stazu, ali smo je ubrzo i nasli. Staza okruzena raslinjem koje se razbujalo nudila je spokoj u sjeni planine.

 

Dolazimo do prve kontrolne tocke, vrha gdje se osvjezavamo vodom te razgledavamo horizont. Krecemo prema sedmom zubu na kojeg se penjemo preko postavljene ferate. Jedan od opasnijih uspona no sigurno smo dosli gore. Na vrhu zuba raslo je razlicito cvijece i bilje koje se njihalo na laganom povjetarcu. Nastavili smo prema slijedecem zubu pitomom planinarskom stazom obraslu travom i vec spomenutim divljim cvijecem.

Zubi su se samo nizali te smo ih mi oblazili bez problema. Prve planinare smo susreli tek poslije četvrtog zuba na tkvz. vagini. Cure su se taman izasle iz uskog prolaza u koji smo mi krenuli. Prvi je isao Goran, a ja za njim. Na kraju smo dosli do pola nakon čega smo morali odustati. Zaobisli smo uski prolaz te dosli s druge strane gdje sam se ja odlucio da se uspem kroz mjega. Prvi dio nije bio tezak jedini problem je bio na sredini gdje mi je nedostajalo manevarskog prostora za noge i ruke pa sam hakirao prolaz te nasao hvatište stavljajuci tijelo u čudan i neprirodan polozaj. Ubrzo sam dosao do gore no na zadnjem koraku udrio sam koljenom u stijenu.

Vratio sam se istim putem kojim smo prvi put zaobisli prolaz. Taman kad sam dolazio dogodila se scena kao iz filma. Krs i lom se procuo malim gajem. Vidio sam samo jednog planinara kako je padao niz stijene. Grana za koju se primio nije izdrzala njegovu tezinu te se odlomila sto je dovelo do pada. Ocekivao sam najgore, razbijenu glavu no crna prognoza se nije obistinila. Neoprezni planinar je prosao samo s nekoliko modrica. Njegov partner je čekao na obliznjoj stijeni u soku.

Krenuli smo dalje na zadnja tri zuba. Ovdje smo susreli jos jedan  par planinara koji su također isli u suprotnom smjeru, kako su rekli po prvi put na Kalniku. Nakon zuba smo se odlucili obici i Veliki Kalnik, velika utvrda na planini koju oronita zubom vremena. Na samom dvorcu postoji dio za penjace po stijeni koji su trenutno zauzimali neki madžari. Popeli smo se do najviše točke dvorca gdje smo odmorili te uživali u kraljevskom pogledu koji se protezao kilometrima. Nebo je bilo popunjeno oblačićima koje je nosio umjereni sjeverni vjetar. Savršeno posložena prirodna kompozicija koja zaslužuje divljenje.

return to (castle) Kalnik

Plan za prošli vikend je bio da idemo nekom ludom rutom na Ivančicu no svi su odbacili plan vodića Borne te se zaželjeli novih (starih) vrhova koji su malo izazovniji. Tako je odluka pala da idemo na Kalnik.

Iako sam bio mauran ujutro nekako sam se probudio oko pola 8 nakon što sam nesvjesno ugasio alaram koji je zvonio u 7 sati. Nosio sam samo osnosvnu opremu fotić, vodu i neke kekse jer za drugo nije bilo vremena. Borna me pokupio s svojim lavićem oko 8 te smo krenuli za Kneginec gdje smo pokupili Maju i Nikolu. Još su nam falili dva člana, Monika i Matej koje smo pričekali u kafiću u Presečnom. Oni su kasnili te smo se malo previše zadržali u tom kafiću (iako su konobarice bile privlačne).

I konačno smo krenuli oko 9 sati kretajući se kroz seoceta koja su okruživala Novi Marof. Sve dok nismo došli do autoceste koju smo par puta sjekli. Cesta kojom smo se vozili do doma na Kalniku je bila vrlo zavojita te nije baš odgovarala mom mamurnom stanju. More se uzburkalo te sam prije polaska na Zube sam se morao olakšati u pl. domu. No ovaj dom je čudan više kao da nije za planinare nego za neku gospodu koja tu dolaze jesti i piti (malo prefency s obzirom na ostale domove).

Ekipa me spremno čekala ispred pl. doma te dobacila komentar da izgledam blijedo na što  nisam parirao. Krenuli smo stazom kroz šumu do vrha Vranilca. Uz cestu kojom smo prolazili smo vidjeli ostatke snijega kojeg je više bilo na samom vrhu.

Kako smo krenuli na našu malu pustolovinu po zubima tako nas je počeo pratiti i jedan pas koji je s nama bio većinu vremena te je od svakog dobio svoje ime. Krenuli smo natrag prema zubima. Matej je napredovao brže od svih te ga nismo niti vidjeli kada se popeo na sedmi zub. Dok je ostatak ekipe došao do njega malo smo se podjeliti te sam ja otišao na “lakši” uspon te me Monika sljedila, rekla je “Zbog sigurnosti”. Taj prvi zub je uvijek najzeznutiji te ostatak zubi smo više manje brzo obavljali. Malo prebrzo za moj ukus 😀

Na jednom dijelu ekipa je malo zapela te su se u “klitoris” planine samo cure zaputile. Matej je taj dio prešao niti da ga nismo niti vidjeli.Hodajući tako planinom moj mamurni um razmišlja o svem i svaćem. Jedna od tih misli je kako nam je naš moderni način života umrtvio naša iskonska osjetila. Možda se to meni samo činilo jer sam bio mamuran no hodanje po prirodi i balansiranje po stjenama bi nam trebalo biti poznato kao i onom psu koji nas je pratio, ali to nije. Naš sjedilački način života nas je osakatio. Izgubili smo ono što smo nas čini “prirodnima”.

Ubrzo smo došli i do prvog zuba te se krenuli spuštati s njega. Maja i Monika su odabrale “lakši” put koji se na kraju pokazao kao put u još jedan klitoris. Cure vole klitorise! Neki su se izvukli iz njega te teartalno pali na ravnome tlu dok su neki odustali tik pred ciljem. Ostatak skupine se već našao s ekipom iz Škarnika koji su dolazili s druge strane Kalnika te su se grijali uz vatru kada smo se skunuli s poučne staze.

Neki od nas su htjeli vidjeti dvorac Stari Kalnik koji se nalazio kraj kampa pozdravili smo se s ekipom te krenuli u juriš na dvorac. Dvorac je nedavno obnovljen te kada se dođe na vrh pruža veleban pogled na okolicu. Ovdje sam okuinuo par dobrih fotki koje ću staviti u svoju kolekciju “Ljubav na planini”. Spustili smo se s zidina te krenuli doma po ono istoj zavojitoj cesti po kojoj smo i došli.

 

Combined raiding party

Ravna Gora

Proško je već mnogo vremena od kada smo u ovolikom broju išli na planinski pohod. Pošto smo zadnjih par mjeseci radili zajedno na organizaciji različitih događaju u sklopu “VAKUUM inicijative” ovo nam je bilo nešto kao teambuilding (samo kao neobavezno druženje bez onih korporativnih bullshitova).

Okupili smo se (rally point) u malom selu kraj Varaždina odakle je kretala naša ekspedicija na Ravnu Goru. Naš vodić Borna (codename Pathfinder) je odredio rutu po kojoj smo se kretali do polazišne točke (entrence to the dungeon) no s obzirom na zaboravljivost čarobnjaka mapa morali smo se poslužiti modernom magijom GPS-a.

Dan je bio kao stvoren za planinarenje s puno sunca te tu i tamo kojim oblačkom u daljini.  Krenuli smo s polazišta po asfaltu kojeg je nakon malog uspona ubrzo zamjenila šumska stazica. Usput susrećemo još jednu grupu planinara koja je izgleda također išla istom rutom.

img_2170-2

Nakon kratke i strme šetnjice po šumi uskoro dolazimo na prvi checkpoint – vidikovca s inoks križem. Na ovom mjestu smo se malo odmorili te razgledavali okolicu. Ubrzo krećemo dalje te se krećemo po hrptu prema Filićevom domu.  Staza nas vodi do stjenovitog djela gdje smo se morali popeti po erozivnoj zemlji, prekrivenoj suhim lišćem te tu i tamo kojim kamenom.

Prelaskom na sjeverniju stranu planine pojavile su se kupice snijega i leda koje su na mjestima otežavale prelazak nekih djelova, a i sklisko kamenje nije pridodavalo ubrzanju naše skupine.

img_2261-2

Na tom dijelu skupina nam se malo prorijedila, ali na kraju su svi doši do doma te smo se okupilik na vidikovcu “Balkon” koji se nalazio neposredno uz njega. Pogled s ovoga vidikovca je bio još bolji.

img_2264-2

group-0-img_2266_img_2268-2-3-images

Prije ulaska u dom smo odlučili da prošetemo do planinarske kuče “Pusti duh” koja nije bila daleko. Usput prolazimo kraj piramide na koju se neki penju. S nje se može vidjeti do Varaždina a i dalje, neki kažu i do Austije. Neki od nas nastavljaju dalje do pl. kuče te i tamo vrlo brzo dolazimo.  Kako je grupici koja se peljala na piramidu trebalo dosta vremena da se spuste odlučili smo se vratiti do doma te je druga skupina planinara zapela u nadvikivanju naše dvije skupine između dva brijega.

Ispred doma na naišli na par pasa koji su bili tamo zavezani. Malo smo ih pomazil te smo ušli u dom koji je bio poluprazan. Zauzeli smo jedan stol udaljeniji od vrata te raprostrli svu hranu koju smo nosili sa sobom. Bilo je tu kolača, mesa, kruha, keksiju. Prava mala gozba što nije neubičajeno kada u ovoliko velikom broju idemo na planinu.

Nakon pivice (a i neki su popili dvije) smo se istim putem vračali dolje. Neznam jeli zbog skliskog terena sjeverne strane planine ili alkohola u krvi, no došlo je do nekih komičnih padova. Najvažnije je da nitko nije ozbiljnije ozljeđen.

Sve u svemu to je bila još jedna dobro provedena nedjelja. Gojze su krštene blatom! Nadisali smo se svježeg zraka i dobili snage za dalje. Na slijedeći izlet smo već otišli te izvještaj uskro slijedi.