snowpiercer

Pohorje 2017

Oglasi

Još jedna nedjelja, još jedan izlet u nepoznato. Ovoga puta naša destinacija je bilo Pohorje u Sloveniji odnosno Lovrenška jezera koja se tamo nalaze (jezera na planini, idi pa vidi :)).  Pokret je bio oko 8h kada su moji suputnici došli po mene. Vozili smo se poznatom cestom prema Sloveniji i graničnom prijelazu Dubrava Križovljanska. Na drugoj strani, u mjestu Zavrč pričekali smo grupu iz Novog Marofa (MZM) koji su i organizirali ovaj pohod.

Borna je bio napet i nabrijan na lov Pokemona, Maja je sjedila na suvozačevom sjedalu još uvijek kao u polusnu dok je Nikola za volanom također bio nabrijan Borninom napetošću. Čekali smo oko 20 minuta da se svi skupimo na granici te smo u koloni krenuli dalje prema odredištu. S obzirom da nismo znali put dosta smo čekali jedni druge te je nervoza rasla. Nakon polovice puta konačno smo ugledali svoje odredište. Iz daljine je planina izgledala kao visoravan posipana bijelom supstancom. Po poljima kraj kojih smo prolazili u tragovima se pojavljivao i snijeg.

Kada smo ugledali znakove za vrh Rogla znali smo da smo blizu i snijega je bilo mnogo više. Počeli smo se verati uz planinu po asfaltiranom putu te su prizori ovdje bili magični. Bili smo blizu te je uzbuđenje raslo. Cesta je na početku bila čista no kako smo se sve više dizali nailazili smo na više snijega na njoj. Kako je počela sezona skijanja ovo je bilo dosta prometna cesta.  Nakon više od dva sata vožnje došli smo na destinaciju – hotel Natura kraj skijaškog centar Rogla gdje smo se parkirali.

Bilo je poprilično hladno iako je bilo sunčano. Kretali smo prema planinarskoj kući “Koča na Pesku” te usput nabasali na vidikovac na koji smo se svi popentrali. Pogled s vidikovca je veličanstven i isplati se popeti do treče, najviše razine, iako je na njoj najviše puhalo.

[Group 1]-IMG_4424_IMG_4428-5 images

Krenuli smo dalje no s obzirom da je Partizanska staza bila previše zatrpana snijegom grupa je odlučila da puteljkom kroz šumu cestom skratimo put. Putem neki uživaju u zimskim radostima te se sanjkaju. Dolazimo do ceste kojom ubrzo stižemo do pl. kuče na Pesku.

Ondje se krijepimo pivama i sendvičima iz ruksaka. Borna u međuvremenu uzima sve žigove te ih štambilja po svojoj planinarskoj bilježnici. Izlazimo van te ubrzo krečemo dalje. Nailazimo i na konje koji su nas čudno gledali iz svojih ograda.

Teren kojim hodamo počinje biti izazovan što zbog dubine snjijega po kojem hodamo i propadanja u njega što zbog uspona koji su slijedili. Rutica je bila zanimljiva te nas je vodila uz potok koji smo i par puta gazili. Radili smo i par stanki kako bi se ljudi odmorili od sve zahtjevnijeg pohoda prije nego što smo konačno došli na Lovrenška jezera.

Nažalost debeli pokrivač snijega pokrio je jezera pa nismo vidjeli niti j od jezera. Slijedio je povratak prema polazišnoj točci gdje smo se malo razvukli te promašili zacrtani put. Prema riječima našeg vođe produžili smo si malo rutu. Bez obzira na to popeli smo se na visoko brdo s kojeg se mogao vidjeti lijepi zalazak sunca (dobra strana ovog obilaska). Mrak je padao kada smo došli do auta gdje smo se utrpali u njih i krenuli natrag.

Jako zanimljiv izlet i prvi susret s snijegom ove sezone. Na kakvim svim planinarskim putevima ćemo koročiti u budućnosti i da li će oni biti posipani s ovoliko snijega samo će vrijeme pokazati. Najavljen je i izlet na Moslavačku goru za tjedan dana. Tko zna čega sve ima tamo….

IMG_4598

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

darling buds of kalnik (aka dražesni pupoljci kalnika)

DSC_3613

Bila je to jos jedna prekrasna subota koju smo odlucili provesti na planini. S prijateljom Goranom sam se dogovorio da odemo na Kalnik s obzirom da njegovih 7 zubi nudi dobar omjer klasicnog planinarenja te penjanja po stijeni.

Iako smo krenuli dosta rano kada smo dosli do pl. doma na Kalniku sunce se vec visoko popelo te je przilo. Utjehu je davao blagi povjetarac koji je puhao s sjevera.

DSC_3617

Krenuli smo s sjeverne strane gdje smo se planinarskim puteljcima kretali prema najvisem vrhu Kalnika, Vranilovcu. Na jednom dijelu smo fulali stazu, ali smo je ubrzo i nasli. Staza okruzena raslinjem koje se razbujalo nudila je spokoj u sjeni planine.

 

Dolazimo do prve kontrolne tocke, vrha gdje se osvjezavamo vodom te razgledavamo horizont. Krecemo prema sedmom zubu na kojeg se penjemo preko postavljene ferate. Jedan od opasnijih uspona no sigurno smo dosli gore. Na vrhu zuba raslo je razlicito cvijece i bilje koje se njihalo na laganom povjetarcu. Nastavili smo prema slijedecem zubu pitomom planinarskom stazom obraslu travom i vec spomenutim divljim cvijecem.

Zubi su se samo nizali te smo ih mi oblazili bez problema. Prve planinare smo susreli tek poslije četvrtog zuba na tkvz. vagini. Cure su se taman izasle iz uskog prolaza u koji smo mi krenuli. Prvi je isao Goran, a ja za njim. Na kraju smo dosli do pola nakon čega smo morali odustati. Zaobisli smo uski prolaz te dosli s druge strane gdje sam se ja odlucio da se uspem kroz mjega. Prvi dio nije bio tezak jedini problem je bio na sredini gdje mi je nedostajalo manevarskog prostora za noge i ruke pa sam hakirao prolaz te nasao hvatište stavljajuci tijelo u čudan i neprirodan polozaj. Ubrzo sam dosao do gore no na zadnjem koraku udrio sam koljenom u stijenu.

Vratio sam se istim putem kojim smo prvi put zaobisli prolaz. Taman kad sam dolazio dogodila se scena kao iz filma. Krs i lom se procuo malim gajem. Vidio sam samo jednog planinara kako je padao niz stijene. Grana za koju se primio nije izdrzala njegovu tezinu te se odlomila sto je dovelo do pada. Ocekivao sam najgore, razbijenu glavu no crna prognoza se nije obistinila. Neoprezni planinar je prosao samo s nekoliko modrica. Njegov partner je čekao na obliznjoj stijeni u soku.

Krenuli smo dalje na zadnja tri zuba. Ovdje smo susreli jos jedan  par planinara koji su također isli u suprotnom smjeru, kako su rekli po prvi put na Kalniku. Nakon zuba smo se odlucili obici i Veliki Kalnik, velika utvrda na planini koju oronita zubom vremena. Na samom dvorcu postoji dio za penjace po stijeni koji su trenutno zauzimali neki madžari. Popeli smo se do najviše točke dvorca gdje smo odmorili te uživali u kraljevskom pogledu koji se protezao kilometrima. Nebo je bilo popunjeno oblačićima koje je nosio umjereni sjeverni vjetar. Savršeno posložena prirodna kompozicija koja zaslužuje divljenje.

return to (castle) Kalnik

Plan za prošli vikend je bio da idemo nekom ludom rutom na Ivančicu no svi su odbacili plan vodića Borne te se zaželjeli novih (starih) vrhova koji su malo izazovniji. Tako je odluka pala da idemo na Kalnik.

Iako sam bio mauran ujutro nekako sam se probudio oko pola 8 nakon što sam nesvjesno ugasio alaram koji je zvonio u 7 sati. Nosio sam samo osnosvnu opremu fotić, vodu i neke kekse jer za drugo nije bilo vremena. Borna me pokupio s svojim lavićem oko 8 te smo krenuli za Kneginec gdje smo pokupili Maju i Nikolu. Još su nam falili dva člana, Monika i Matej koje smo pričekali u kafiću u Presečnom. Oni su kasnili te smo se malo previše zadržali u tom kafiću (iako su konobarice bile privlačne).

I konačno smo krenuli oko 9 sati kretajući se kroz seoceta koja su okruživala Novi Marof. Sve dok nismo došli do autoceste koju smo par puta sjekli. Cesta kojom smo se vozili do doma na Kalniku je bila vrlo zavojita te nije baš odgovarala mom mamurnom stanju. More se uzburkalo te sam prije polaska na Zube sam se morao olakšati u pl. domu. No ovaj dom je čudan više kao da nije za planinare nego za neku gospodu koja tu dolaze jesti i piti (malo prefency s obzirom na ostale domove).

Ekipa me spremno čekala ispred pl. doma te dobacila komentar da izgledam blijedo na što  nisam parirao. Krenuli smo stazom kroz šumu do vrha Vranilca. Uz cestu kojom smo prolazili smo vidjeli ostatke snijega kojeg je više bilo na samom vrhu.

Kako smo krenuli na našu malu pustolovinu po zubima tako nas je počeo pratiti i jedan pas koji je s nama bio većinu vremena te je od svakog dobio svoje ime. Krenuli smo natrag prema zubima. Matej je napredovao brže od svih te ga nismo niti vidjeli kada se popeo na sedmi zub. Dok je ostatak ekipe došao do njega malo smo se podjeliti te sam ja otišao na “lakši” uspon te me Monika sljedila, rekla je “Zbog sigurnosti”. Taj prvi zub je uvijek najzeznutiji te ostatak zubi smo više manje brzo obavljali. Malo prebrzo za moj ukus 😀

Na jednom dijelu ekipa je malo zapela te su se u “klitoris” planine samo cure zaputile. Matej je taj dio prešao niti da ga nismo niti vidjeli.Hodajući tako planinom moj mamurni um razmišlja o svem i svaćem. Jedna od tih misli je kako nam je naš moderni način života umrtvio naša iskonska osjetila. Možda se to meni samo činilo jer sam bio mamuran no hodanje po prirodi i balansiranje po stjenama bi nam trebalo biti poznato kao i onom psu koji nas je pratio, ali to nije. Naš sjedilački način života nas je osakatio. Izgubili smo ono što smo nas čini “prirodnima”.

Ubrzo smo došli i do prvog zuba te se krenuli spuštati s njega. Maja i Monika su odabrale “lakši” put koji se na kraju pokazao kao put u još jedan klitoris. Cure vole klitorise! Neki su se izvukli iz njega te teartalno pali na ravnome tlu dok su neki odustali tik pred ciljem. Ostatak skupine se već našao s ekipom iz Škarnika koji su dolazili s druge strane Kalnika te su se grijali uz vatru kada smo se skunuli s poučne staze.

Neki od nas su htjeli vidjeti dvorac Stari Kalnik koji se nalazio kraj kampa pozdravili smo se s ekipom te krenuli u juriš na dvorac. Dvorac je nedavno obnovljen te kada se dođe na vrh pruža veleban pogled na okolicu. Ovdje sam okuinuo par dobrih fotki koje ću staviti u svoju kolekciju “Ljubav na planini”. Spustili smo se s zidina te krenuli doma po ono istoj zavojitoj cesti po kojoj smo i došli.

 

Combined raiding party

Ravna Gora

Proško je već mnogo vremena od kada smo u ovolikom broju išli na planinski pohod. Pošto smo zadnjih par mjeseci radili zajedno na organizaciji različitih događaju u sklopu “VAKUUM inicijative” ovo nam je bilo nešto kao teambuilding (samo kao neobavezno druženje bez onih korporativnih bullshitova).

Okupili smo se (rally point) u malom selu kraj Varaždina odakle je kretala naša ekspedicija na Ravnu Goru. Naš vodić Borna (codename Pathfinder) je odredio rutu po kojoj smo se kretali do polazišne točke (entrence to the dungeon) no s obzirom na zaboravljivost čarobnjaka mapa morali smo se poslužiti modernom magijom GPS-a.

Dan je bio kao stvoren za planinarenje s puno sunca te tu i tamo kojim oblačkom u daljini.  Krenuli smo s polazišta po asfaltu kojeg je nakon malog uspona ubrzo zamjenila šumska stazica. Usput susrećemo još jednu grupu planinara koja je izgleda također išla istom rutom.

img_2170-2

Nakon kratke i strme šetnjice po šumi uskoro dolazimo na prvi checkpoint – vidikovca s inoks križem. Na ovom mjestu smo se malo odmorili te razgledavali okolicu. Ubrzo krećemo dalje te se krećemo po hrptu prema Filićevom domu.  Staza nas vodi do stjenovitog djela gdje smo se morali popeti po erozivnoj zemlji, prekrivenoj suhim lišćem te tu i tamo kojim kamenom.

Prelaskom na sjeverniju stranu planine pojavile su se kupice snijega i leda koje su na mjestima otežavale prelazak nekih djelova, a i sklisko kamenje nije pridodavalo ubrzanju naše skupine.

img_2261-2

Na tom dijelu skupina nam se malo prorijedila, ali na kraju su svi doši do doma te smo se okupilik na vidikovcu “Balkon” koji se nalazio neposredno uz njega. Pogled s ovoga vidikovca je bio još bolji.

img_2264-2

group-0-img_2266_img_2268-2-3-images

Prije ulaska u dom smo odlučili da prošetemo do planinarske kuče “Pusti duh” koja nije bila daleko. Usput prolazimo kraj piramide na koju se neki penju. S nje se može vidjeti do Varaždina a i dalje, neki kažu i do Austije. Neki od nas nastavljaju dalje do pl. kuče te i tamo vrlo brzo dolazimo.  Kako je grupici koja se peljala na piramidu trebalo dosta vremena da se spuste odlučili smo se vratiti do doma te je druga skupina planinara zapela u nadvikivanju naše dvije skupine između dva brijega.

Ispred doma na naišli na par pasa koji su bili tamo zavezani. Malo smo ih pomazil te smo ušli u dom koji je bio poluprazan. Zauzeli smo jedan stol udaljeniji od vrata te raprostrli svu hranu koju smo nosili sa sobom. Bilo je tu kolača, mesa, kruha, keksiju. Prava mala gozba što nije neubičajeno kada u ovoliko velikom broju idemo na planinu.

Nakon pivice (a i neki su popili dvije) smo se istim putem vračali dolje. Neznam jeli zbog skliskog terena sjeverne strane planine ili alkohola u krvi, no došlo je do nekih komičnih padova. Najvažnije je da nitko nije ozbiljnije ozljeđen.

Sve u svemu to je bila još jedna dobro provedena nedjelja. Gojze su krštene blatom! Nadisali smo se svježeg zraka i dobili snage za dalje. Na slijedeći izlet smo već otišli te izvještaj uskro slijedi.

 

what i did on my summer vacation pt.2

Iako je prošlo puno vremena odlučio sam napisati nastavak opisa svog godišnjeg odomora.  Došao je dan izleta kada smo vodili volontere YouthArt Špancir kampa u planine iznad Lepoglave. Vrijeme nam nije bilo nakolnjeno te je dan počeo oblačno s naznakom kiše. Prognoze su pokazivale da će biti oblačno i suho s par pljuskova u popodnevnim satima.

Krenuli smo vlakom iz Varaždina u smjeru Lepoglave oko 10 sati. Iskrcali smo se te krenuli u obilazak. Bogdan i Zrinka su se iskazali kao pravi turistički animatori pričajući lokalne priče te objašnjavajući što je što i to na engleskom jeziku. My Engrish is kinda bad.

Malo smo se vrtili po Lepoglavi te smo smo se odlučili opskribiti u trgovini s namirnicama koje će nam trebati na planini. Taman kada smo izašli iz trgovine nebo se spustilo. Pričekali smo da se pljusak malo smiri pa smo laganim korakom krenuli prema našoj destinaciji.

Vrijeme se dobro držalo te sam počeo komunicirati s internacionalim volonterima na mom rđavom engleskom. Iskazalo se da i oni variraju u poznavanju engleskog te je komunikacija tekla otežano. U jednom trenutku jedna od volonterki je odustala od daljnjeg pohoda te ju je Zrinka otpratila natrag u civilizaciju . Asiia, jedna od volonterki je cijelim putem brala kupine koje su rasle uz našu trasu te ih nudila ostalim sudionicima našeg puta.

Došli smo dosta visoko te lijep pogled koji smo jučer doživjeli sada je prekrivao oblak. Na ovom dijelu smo se pitali da li se isplati ići dalje. Manjiina je htjela da nastavimo dalje no presudili smo da je najbolje vratiti se natrag. Odluka je bila dobra jer se vrijeme pogoršalo kada smo se spuštali dolje te smo se u jednom trenutku skrili u napušteni tunel kako bi pojeli nešto na suhom.

Vratili smo se u Lepoglavu mokri od kiše koja nas je oprala te smo se našli s Zrinkom u bircu u kojem nas je čekala s volonterkom. Ovdje smo planirali slijedeće korake puta no odlučili smo krenuti na raniji vlak za Varaždin.

Slijedeći dan sam išao trčati na Dravu i sjećam se da sam bio nabrijan zbog nekog razloga. Trčao sam po cross stazi no produžio sam do sportske dvorane te postavio osobni rekord na 10 km od 46:53.

Kalničkih sedam zubi

IMG_20160813_075544

Za vikend smo planirali ići na Kalnik jedini problem je bio da li ćemo ići u subotu ili nedjelju. Odluka je pala da idemo u subotu. I tako smo se Goran i ja oko 7 ujutro zaputili premo Koprivnici gdje smo se našli s Anom i Bojanom. Goran je malo zagrezao u dvorištu te mu je bila potrebna vuča da izvuče auto. Jutro nije dobro počelo.

Odvezli smo se svi zajedno do Križevaca točnije do mjesta Vukovec odakle je počinjala naša ruta prema Kalniku. Put je u početku bio vrlo lagan te smo se kretali dobro označenim planinarskim putom kroz vingrade.

IMG_2386

Usput smo brali kupine, te smo morali pregaziti zaraslu livadu koja je bila dio planinarskog puta. Nama iskusnim planinarima to nije bio nikakav problem. Ušli smo u mali šumarak koji se pokazao strmim no usmješno smo ga pregazili te doši na makadam koji nas je vodio prema vidikovcu.

Na njemu smo zastali na trenutak te pogledali kakav se pogled otamo pruža. Nastavili smo kroz šumu gdje su se planinarske staze počele djijeliti i na svakom koraku su bile table koje opisuju lokalnu floru i faunu. Odlučili smo se da prođemo putem koji nas je vodio kraj razrušene crkvice  Sv. Martina.

Kraj poučne staze je obilježila pojava asfalta koji nas je djelom vodio prema stazi preko koje smo se penjali prema vrhu Vranilovcu. Sam putje nezahtjevan, ali kada smo došli do vrha mene je počela prati vrtoglavica te se nisam baš približavao rubnim dijeloivma stijenja. Ipak pogled je bio epski pa sam napravio nekoliko panoramskih fotografija Na vrhu smo se pofotkali te smo počeli tražiti mjesto gdje ćemo nešto prigristi.

Mislili smo ravno do planinarskog doam i tamo nešto gricnuti. No znatiželjni kao što jesmo nakon što smo vidjeli oznaku za sedmi zub odlučili smo se popetn na njega. Uspon je bio malo otežan te smo se pitali da li to uopće moguće. No uskoro smo se svi popentrali te smo se uputili dalje. Nismo to niti skužili i već smo bili na šestom zubu. Pogled s svakog zuba je bio veličanstven te smo se pitali da li bi se usudili ići s prvog zuba na sve ostale s obzirom da su razlike u visinama bile velike. Kada smo došli na peti zub odlučili smo na ograničenm prostoru vrha napraviti mali piknik.

Nastavili smo dalje spust po zubima uskim putevima te oštrom stijenju.Na jednom dijeli+u nakon četvrtog zuba došli smo do vertikalnog spusta koji nam se činio prenapredan za neke članove naše skupine. Pa smo se odlučili ići obilaznom rutom koja iako je bila strma bila je sigurnija.

Zauzeli smo treći, drugi i prvi zub s time da se Bojan malo zaletio te je otišao na prvi zub (bez da se popeo na drugi) dok smo se mi penjali na drugi te se vraćao nakon što smo mu mahali. Poučnom stazom dolazimo do starog grada Veliki Kalinik. To je tvrđava uklesana u stijenu koja se davno koristila za obranu od Turaka.

Nakon obilaska utvrde krenuli smo natrag po poučnoj stazi na polazišnu točku, u selo Vukovec. Sveukupno smo prešli 15.6 km unutar 5 sati i 44 minute.

Sveukupno vrlo dobar izlet naročito kada te lupi aderenalin penjanja po stijenju bez ikakve sigurnosne opreme. Sigurno ćemo se ponovo ovdje vratiti jer Zubi se moraju ponovo doživjeti.

group-4-img_2606_img_2609-4-images

 

 

what i did on my summer vacation pt.1

new domain of existence

Godišnji odmor sam dočekao s veseljem te mi je ove godine zbilja bio potreban. Kako obično ljudi svoje godišnje odmore provode izležavajući se i ne radeći ništa tako sam i ja nešto slično pokušao izvesti, no nije mi polazilo za rukom. Preselio sam se na novu adresu te sam morao malo osvježiti prostor u kojem ću nadalje boraviti. Osvježavanje je bilo isjeckano te je trajalo skoro dva tjedna što me na trenutke živciralo, no na kraju je koliko-toliko bilo brzo gotovo. Još je ostalo nekoliko kirurških zahvata koje treba obaviti kako bi se reklo da sam zbilja gotov. Da, znam. Ja sam perfekcionist.

U međuvremenu sam otišao doma u kuću gdje sam odrastao. Odlučio sam biciklirati do tamo ma koliko se daleko to nekima činilo. Ruta mi je već otprije bila poznata, a fizička sprema nije predstavljala problem. Jedini izazov je bio probuditi se što ranije ujutro na dan kada sam kretao. Bio je ponedjeljak, no budući da je turistička sezona prometa, nije ga bilo koliko ga obično ima u jesenskim danima. Cijela ruta je dugačka oko 85 km, no ja sam je prošao za manje od 4 sata.

 

1.8.2016._1
Endomondo nije baš bio raspoložen za sudjelovanje – i njemu je bio ponedjeljak
1.8.2016._2
No jasno se vidi smjer kretanja trase kojom sam prolazio

Kod kuće sam se pokušavao odmarati (čitajući ruski klasik), obavljao obveze te obnavljao veze s prijateljima i obitelji. Bio sam tamo samo par dana, ali to mi je bilo dovoljno. Moje srce više ne tuče tamo već me vuče na sjever, to jest u Varaždin. Vožnjice do grada nisam dokumentirao, ali sam otprilike napravio 16 km dok sam bio doma. U četrvrtak sam se vraćao u Varaždin te sam se ponovno morao probuditi dosta rano kako bih izbjegao jako sunce. Kada sam dolazio, to nije bio problem jer je bilo oblačnije te je puhao lagani povjetarac.

4.8.2016.
Endomondo je pristao na suradnju iako baca neke divlje brojke vezane uz nadmorsku visinu

going the distance

Kada sam se vratio u Varaždin opet sam se bacio na čišćenje i pospremanje svojeg novog stana, no najgore je bilo iza mene. Pokupio sam svu paučinu te prebrisao sve podove – prvi put. Još jedan razlog zašto sam se tako brzo vratio je bio i dogovoreni izlet na Velebit. Nisam znao što očekivati, no očekivao sam skoro pa najgore. Sve bi to bilo super da sam se na vrijeme spakirao i da nisam imao malog noćnog posjetitelja po imenu Borna. Cijeli izlet je opisan u mojem prijašnjem postu. Mogu samo reći da je Velebit bio veliko iznenađenje. GPS trag nažalost nisam napravio pa nemam što pokazati.

U nedjelju su nas posjetili prijatelji iz Zagreba te smo imali takoreći “housewarming party” te smo malo zaroštiljali. Dok su frendovi pekli povrće na električnom roštilju, mi smo muku mučili s vatrom i briketima kako bi ispekli piletinu i tikvice. No, na kraju uspjeli smo i to i pripremili pravu malu gozbu.

 

U utorak smo išli u istraživački pohod na lepoglavsku stranu Ivanščice gdje smo tražili vile. Prava misija našeg pohoda bila je osigurati put za jedan laganiji izlet volontera koji će tijekom Špancirfesta imati različite zanimljive radionice. Naš nas je put vodio od željezničke postaje u Lepoglavi u brda iznad nje.

Krenuli smo lagano te smo prvo išli do Rimskog mosta i Šumskog kutića. Ondje smo kontemplirali kojim putem bi bilo najbolje proći kako bi napravili neku manju kružnu stazu. U planiranju nam pomaže moja karta koju nalazimo kod Šumskog kutića, a nacrtala ju je moja prezimenjakinja koja je također i moja vršnjakinja. Vratili smo se do KT1 te smo krenuli na drugu stranu. Usput se nalaze vinogradi koji još nisu rodili, ali se veselimo tome da prođemo ovim dijelom kada rode. No, zadovoljavamo se malim darovima prirode koji dolaze u obliku kupina koje “mandžaramo” usput.

Usput nailazimo na zapušteni tunel koji je vjerojatno povezan s obližnjim zapuštenim kamenolomom. Prolazimo kraj njega te nastavljamo serpentinama do gore. Nalazimo srušenu tablu za KT5 gdje počinju i naši problemi. Nakon oštrog uspona po zemljanom putu nastavljamo dalje s desne strane primjećujući lijepo pokošenu livadu. Ulazimo u šumu te dalje tražimo markacije koje će nas odvesti do pravog puta. Nakon što smo dosta zaglibili u duboku šumu provjerili smo GPS te smo shvatili da smo se dosta odmakli od puta te da smo bliže Ivancu nego Lepoglavi. Nervoza zbog nedostatka vode i hrane je rasla. No, naš duh još nije bio slomljen. Odlučili smo se vratiti te smo skrenuli na onu lijepo pokošenu livadu kako bi provjerili znak koji se tamo nalazio. Znak nam nije puno pomogao, no čovjek koji je tamo u blizini sjekao drva nam je objasnio put kojim moramo krenuti kako bi došli do cilja.

Moji drugovi su krenuli do nekog izvora kako bi se opskrbili svježom vodom te sam ih ja odlučio pričekati u hladu drveća uz livadu. No, vrag mi nije dao mira te sam se popeo cestom do vrha i krenuo preporučenim putem. Put je bio vrlo lagan s manjim usponom na kraju. Naravno, oznaka je bilo vrlo malo te je jedina bila prije završnog uspona. Poslao sam družini poruku kada sam došao do vrha, no oni su očito našli vodu prije nego što sam ja pronašao vrh pa su me čekali na mjestu gdje su me ostavili.

Bio sam proglašen odmetnutim (rouge) planinarom. Da, to je točan opis moje osobnosti. Kada sam pogledao vrh vratio sam se dolje do početka uspona te meznuo sendvič koji sam ponio. Uskoro se pojavila moja družina te smo zajedno otišli pronaći zadnju točku našeg puta – Generalski stol. Nakon malo tumaranja kroz šumarke, našli smo lokaciju i, iako nije bila označena, prepoznali smo je po stolu koji se tamo nalazio te po velebnom pogledu koji se pružao na Lepoglavu. Ovo mjesto zbilja zaslužuje to ime.

 

IMG_2289
U obilasku lokacije
IMG_2291
Lijep pogled na Lepoglavu s generalskog stola

Malo smo pojeli i popilii te krenuli natrag. Naša ruta je bila iscrtana, a naš plan spreman. Jedini nedostatak je bio što ruta nije bila kružna. Moj Endomondo je malo divlje kalkulirao te sam “kao” propješačio oko 60 km dok smo zbilja prošli samo 22 km. Ipak, bila je to prava pustolovina koju smo na kraju zalili pivom.

Ostatak pustolovina pročitajte u slijedećem postu.