biking to extreme

Kajkavijana 2016

U par prošlih postova spominjao sam Kajkavijanu – brdsko biciklistički event koji natjecatelje tjera do krajnjih granica. Kajkavijana ima više kategorija i natjecatelji samo odabiru za koju će se prijaviti. “Najlakša” kategorija je duga 85km dok ona najduža broji čak 265 km. Poanta Kajkavijane je proći što više vrhova koji se nalaze po cijelom Zagorju.

Kategorija u koju sam se prijavio (Mala Kajkavijana) je sadržavala tri planinska vrha Ravnu Goru, Strahinjčicu i Ivanščicu. Između tih vrhova trebalo je posjetiti još  7 usputnih točaka. Event je orijentacijskog karatkera te natjecatelji sami biraju kojim će putem doći do koje točke. Pošto sam prvi put vozio ovu kategoriju dosta točaka mi je bilo nepoznato te sam se odlučio “prikrpati” biciklitima koji su znali put.

Tempo kojim smo krenuli je bio dobar te smo se kretali dosta brzo. Svi smo se više manje vozili u koloni do Ivanca te skretanja prema prvoj kontrolnoj točci – Ravna Gora. Poslije toga skupina se “rastepla” po bregovima i bregićima koji su slijedili.  Držao sam tempo i vozio što sam brže mogao.

Nakon par kilometara asfalta prelatimo na makadam i tu počinje prvi uspon – uspon na Ravnu Goru. Uspon je bio dug oko 6 km te bi se mogao okarakterizirati kao blagi s obzirom na uspon kakav ima Ivanščica. Prvi dio je vrlo lijep te smo se cijelo vrijeme vozili kroz hladovinu. Taman pred kraj uspona je bilo par otvorenih dijelova na kojima su sunce i strmine pridodavale izazovu.

IMG_20160611_105957

Kada samo došli do doma pošambiljali smo karticu te poslai SMS poruku organizatoru. Slijedio je spust prema Trakošćanu koji se na nekim djelovima činio vrlo strm. Neki kažu “No breg no fun” što totalno odgovara ovoj situaciji. Poslije par kilometara došli smo do slijedeće kontrolne točke gdje smo ponovili postupak s prošle kontrolne točke.

IMG_20160611_112705

Ovdje sam progutao jedan power bar te brzo nastavio za ostalim biciklistima. Ovdje je bilo najteže jer je puhao umjereni vjetar pravo u prsa što je najgore kada jurite za nekim. U par navrata sam izgubio grupu iz videokruga, no dostigao sam ih taman prije skretanja za uspon na Strahinjčicu.

Ovo je bio još jedan uspon gdje su se izmjenjivali hladovina, šljunak te sunce. Uspon je sličan onom na Ravnu Goru no ima par račvanja na kojima treba odabrati pravilan put. Recept za uspon je isti kao i za Ravnu goru držati lagani tempo te samo naprijed. Ipak na par sam mjesta sišao s bicikla te malo gurao jer je ovaj drugi uspon uzeo veći danak od onog prvog.

IMG_20160611_125605

Uskoro smo došli do slijedeće kontrolne točke koja se nalazila nadomak planinnarskog doma. Tu smo odmorili par minuta te krenuli na spust koji je po meni jedan od najboljih kojeg sam doživio. Pošto je na mnogim djelovima bilo dosta strmo te šljunčana podloga ne dozvoljava pogreške kod prolaska zavoja kočnice su bile jednini način kako održati  grip. Vozio sam se iza jednog S-Works bicikla koji je kod svakog kočenja odzvanjao i obilježavao strmi dio ceste. Nakon šljunčanog dijela slijedio je onaj slađi – asfalt. Ovdje su brzine sigurno dostizale i do 60 kmh no trebalo je paziti na uske zavoje koji su tu i tamo usporavali spust.

Nakon spusta krenuli smo do slijedeće točke – Lobor. Iako nije bilo težih uspona ili nečeg ekstremnog u ovoj etapi sam posustao. Vodeća četvorka mi je pobjegla naprijed, a ja sam prigrlio hlad. Jednostavno sam izgubio svu snagu te dvije banane koje sam čuvao za ovakve prilike su samo povratile dio moje snage. U tom trenutku sam razmišljao o svim onom motivacijskim videima koje sam gledao : Pain is temporary but quiting is forever. Nekako me te riječi nisu mogle pokrenuti. Izgubio sam volju za bilo što. Strah mi se uvukao pod kožu. Krenuo sam dalje s minimalnom brzinom te konačno došao do kontrolne točke taman prije nego je ekipa s kojim sam vozio kretala na uspon na Ivanščicu. Osmotrio sam taj uspon i začuduo se kako netko po tome uopće može doći do vrha Ivanščice.

IMG_20160611_145504

I tako zaustavljen sam vlastitom taštinom i nespremnošću. Sjetio sam je i one uzrečice: Neki žure pa ne stignu na cilj. Ovo se može preslikati na moju situaciju. Ali slijedeće godine sigurno ću se bolje pripremniti. Svakotjedni usponi na Ivanščicu, Ravnu goru ili Strahinjčicu će mi sugurno pomoći da upoznam svog neprijatelja.

Na kraju sam došao na cilj čestitati svojim priljateljima koji su odvozili “Moj Prvi Kaj Maraton” (a vjerojatno i zadnji za neke). Njima nije bilo bitno što su bili zadnji nego kako su se dobro zabavljali za vrijeme vožnje, možda na neke trenutke su bili u dvojbi, ali to je pravi duh biciklizma i timske vožnje.

IMG_20160611_184116

thunder through the forest

XCP Koprivnica 2016

Došla je konačno i ta nedjelja. Nedjelja održavanja moje prve cross country utrke u kojoj sam odlučio sudjelovati. S nestrpljenjem sam se probudiuo u to vedro nedjeljno jutro te se spremio da se ukrcam na vlak koji će me prevesti do Koprivnice gdje se održavao XCM (cross country maraton). XCM Koprivnica je utrka koju organizira biciklistički klub Rotor. Sudionici su podjeljeni u nekoliko kategorija s obzirom na starost te fizičku spremu. Također, vozači se dijele i prema duljini trase koju moraju proči kako bi završili utrku. XCM utrka je duljine 75 km te se također boduje za kup Hrvatske u maraton kategoriji. Manje zahtjevna utrka XCP je duljine 55 km i rekreativne je naravi. Hrvatske željeznice mi nisu bile naklonjene te mi nije bilo dopišteno da se prevezem s biciklom u praznom vagonu koji je kretao prema Koprivnici.

Moja vjera nije bila poljuljana. Pošto je bilo još dosta rano, nije bilo ni 7 sati, odlučio sam krenuti biciklom prema Koprivnici. Ovaj put mi je dosta poznat jer sam ga prešao dosta puta kada sam se biciklom vozio doma.  Do Koprivnice mi je trebalo oko 2 sata koliko je uobičajeno vrijeme puta. Iako su mi planovi bili malo poremečeni došao sam na vrijeme te samo obavio prijavu i dobio startni broj i sve ostalo potrebno (i nepotrebno) da započnem utrku.

let’s roll

XCM utrka je započela točno u 10 sati dok je start XCP kategorije bio u 10.30. Ovih pola sata razlike je bilo dovoljno da obavim zadnje pripreme prije utrke i odnovim malo snagu s burekom od sira. Atmosfera se polako zagrijavala te je uzbuđenje raslo s svakom minutom. Konačno je počelo i odbrojavanje te smo stisnuli pedale i krenuli na avanturu dugu 55 km.

Nakon nekoliko kilometara asfalta i izlaska iz Koprivnice skrenuli smo na makadam a i ubrzo smo ušli u šumu…i tu je počela prava zabava. 😀 Početni kilometri kroz šumu nisu bili tako zahtjevni, ali blato koje je nastalo na nekim mjestima je davalo osjećaj izazova. Priključio sam se skupini vozača koja je imala tempo koji je odgovorao mome pa sam prvih 20km pratio tu grupicu.

U ranim stadijim utrke jedini problem su mi bile brzine. Mogao sam koristiti samo mali i veliki kolotur na prednjem pogonu pa sam prilikom pokušaja uspona u srednjem koloturu bio izbačen iz tempa te mi je lanac počeo preskakivati. Ubrzo sam naučio da je u šumi prvi kolotur najbolji za savladavanje pomijenjivih zavoja i uspona koji su se tamo nalazili. U ekstremnim situacijama silazak s bicikla i guranje su bili jedina opcija.

Šumski putevi kojima smo se vozili su većinom bili vrlo kvalitetni sve dok nismo došli do jednog dijela gdje je staza više nalikovala na močvaru, a ne na stazu. Bilo je predivnih djelova vožnje kroz šumu, idiličnih vožnji kroz livade i vinograde,  ali bilo je i onih malo zahtjevnijih spusteva koji su označeni s tri strelice prema dolje. Takvi putevi su uzeli svoj danak jer na takvima obično ne tiskanja kočnica kao manijak ne dolazi u obzir. I pošto nisam poznavao stazu to je često bio slučaj.  Poslije 40 km bila je prva “feed zona” na kojoj su bile posluživane banane i sviježa voda 😀 Još jedna dobra strana organizacije je bila ta što su ljudi usmjeravali natjecatelje na šumske puteve gdje to nije bilo pregledno. Iako zahtjevna za organizam utrka je nekim svojim djelovima bila vrlo zadovoljavajuća.

click click boom

Pred kraj utrke nakon druge feed zone koja je zaćudo bila vrlo blizu prve je uslijedio vrlo tehnički zahtjevan dio staze koji iako ima svojih prednosti za početnika kao što sam ja je predstavljao opasnost. Tu su također bile i dosadne kaljuže koje su usporavale vožnju. Vožnja je često nalikovala na ovu iz stare Nike-ove reklame gdje Lance-a Amstronga progaganju po negostoljubivom terenu. Završni dio utrke je slijedio i zaista sam se začudio kako priroda može slomiti čovjeka. Ljudima su pucali lanci, ljudi su rigali kraj staze na zadnjim usponima, ljudima su pucale gume. Iako je bilo nekoliko uspona gdje sam osjetio da ću popustiti pod pritiskom usporio sam ritam te sam u konačnici prošao neokrznut bez kvarova i tehničkih poteškoća.

Nakon što sam izašao iz šume pratio sam tempo par biciklista koji su bili iz Češke ili Slovačke te obavio završni slalom kroz Koprivnicu prije ulaska u cilj. Na kraju sam završio kao 85 od 105 natjecatelja koji su završili u mojoj kategoriji što je čist oke s obzirom na moj prvi nastup. U skoroj budućnosti ne mislim voziti ponovo ovakvu vrstu utrke, ali možda je ponovim pod stare dane kad pošašavim. 😀

IMG_20160508_152130

Stanje mog bajka nakon utrke IMG_20160508_161746

Natpis na majci jednog od sudionika

Slijedeća jača biciklistička utrka je Mala Kajkavijana koja je na rasporedu 11.6. 135 km čiste uživancije – barem tako kažu.

Against nature and reason

BIMEP 2016

Bilo je to jedno lijepo nedjeljno jutro. Dan prije iako je bio također lijep i sunčan kojeg sam samo promatrao iz horizontalnog položaja s kauča. Razlog tome je bio izlazak u petak koji je prošao vrlo dobro, ali moj organizam se odučio od takvog načina života pa je kazna sljedila. Preznojavanje, osjećaj povračanja i ostali simptmi vezani uz alkoholizam. Naravno nije pomoglo da sam zaspao na kauču. Onom neudobnom kauču od kojeg me uvijek boli vrat.

Većer prije sam isplanirao kaj sve trebam utrpati u ruksak te sam se probudio u 7 sati kako bih uspio dovršiti sve pripreme. Oko pola devet sam krenuo prema mostu gdje smo se dogovorili da ćemo se naći. Stigao sam ćak par minuta ranije te me je tamo već čekao suputnik Borna. Malo smo pričekali dok nam se nije pridtužio i Goran te smo krenuli do prvog punkta (Pušćine) ujedno i mjesta sastanka s ostatkom ekipe (Ana i Bojan). Prijavili smo se te krenuli prema slijedećem punktu, Macinec.

IMG_0298

Krenuli smo entuzijastično te nam mali povjetarac koji je puhao iz smjera jugozapada nije predstavljao neki izazov. Tempo nam je bio vrlo brz i kretali smo se prosjećnom brzonim od 25 kmh. Na nekimi postajama ljudi se posebno potrude te na punkt donesu neki domaći kolač ili slasticu za okrijepu. Tako je bilo na punktu Donji Mihaljevec gdje sam se poslužio domaćom orahnjačom. Začudo nitko od mojih drugova po sicu nije bio tako oduševljen tim slasticama. Sreća je kažu u malim stvarima. Meni su ovu nedjelju bile te slastice.

Kretali smo se prema zahtjevnijem dijelu puta i slijedećem punktu, Lopatnec. Pošto sam rodom iz brdovitijeg kraja ovaj dio mi nije predstavljao poseban izazov već je probudio  meni malu radost. Za svaki uspon tu je bio spust koji predstavlja jedinstveni užitak. Ekipa je bila u formi te smo brijegove jednostavno pregazili.

IMG_0307

Spustevi  prema slijedećem punktu Štrigovi, su posebno zabavni jer se mogu dostignuti vrlo visoke brzine. Ovaj dio cijele rute je meni osobno nadraži baš zbog tih velikih brzina. “Letjeti” tako kroz procjetalu prirodu je veliki užitak.  Ostatak trase koju smo vozili je više manje ravna bez većih uspona te nije toliko zanimljiva. Ipak nako Štrigove polako smo krenuli prema Sv. Martinu na Muri, najsevernjoj točki naše rute te Murskom Središću punktu koji je najbliži slovenskoj granici. Tamo smo malo počinuli te okrijepili se uz rijeku Muru.

IMG_0330-2

Dalje su slijedlile samo nizine te punktovi Podturen, Domašinec, Donji Kraljevec. Tu smo se već malo razdvojili te se ekipa rastepla. Goran i Ana su svojim tempom ostali u pozadini dok smo Bojan, Borna i ja stisnuli pedalu i požurili se malo. Bojan je stisnuo malo jače te ga nismo vidjeli do punkta Orehovica, predzadnje točke naše trase. U Domašincu nam se pridružio jedan mladi vozač koji je prvi put vozio BIMEP te je trebao vodstvo nas iskusnijih.  Kada smo došli do donjeg Međimurja vjetar je zaoštrio te je počeo puhati u divljim zamasima. Rekli smo da nas to neće omesti te smo nastavili put prema punktu Sveta Marija gdje smo dobili mala osvjeđenja u obliku domaćih klipića. Vjetar nije stajao niti kada smo se vozili prema punktu Donja Dubrava te najistočnijoj točki trase Kotoribi. Kotoriba je također i mjesto najbliže madžarskoj granici te smo mogli biti ponosni da smo se vozili od granice s Slovenije  do granice s Madžarskom.

Nakon ovog punkta slijedio je pravi zadatak. Voziti skoro 20km do slijedećeg punkta s pečatom. I to većinu puta s vjetrom u prsa. Mislim da je ovo bio najteži dio puta jer smo ovdje potrošili dosta energije kako bismo prkosili neumoljivom vjetru. Ali konačno je došao i taj Prelog do kojeg smo se krvavo borili. Naš bezimeni mladi vozač nas je napustio te je bilo na Borni i meni da dovršimo zadatak. Slijedeći punkt, Orehovica je bio udaljen “samo” 9km no pošto smo se kretali prema zapadu vjetar nas je usporavao na svakom koraku.

Na ovoj dionici se pojavio onaj famozni zid koji svaki sportaš mora premostiti kako bi postigao svoj cilj. Počele su spike od zvijeri koja pokazuje svoje zube po zadnji put te kako će ta ista zvijer uskoro biti uspavana. Došavši do punkta Orehovica sastali smo se s ostatkom ekipe te dobili svoj predzadnji pečat. Vremena je bilo malo te smo krenuli na naš zadnji juriš prema cilju.

Moral se popravio jer vjetar nije puhao tako jako ili nam se samo tako činilo. Požurili smo se prema Čakovcu kako bismo došli na zadnji punkt u zadanom vremenu. Konačno smo dobili zadnje pečate te naša avantura zvana BIMEP 2016 je završila. Diploma je bila popunjena a misija ispunjena. Ova borba protiv sila prirode te protiv onog malog glasića koji se s vremena na vrijeme javljao te govorio kako treba odustati je konačno bila gotova.

IMG_0347

Kad se na kraju sve zbroji i oduzme možemo biti zadovoljni postignutim iako mi je moral ubio vjetar zadnjih 50km. Falio mi je osjećaj zajedništa koji smo imali kao ekipa prošlih godina kada smo iskušavali iskušavali svoje granice te otkrivali nove punktove diljem Međimurja. Možda starim ili je sam samo sentimentalan za starim vremenima koja se iz sadašnje prespektive čine vedrijima. Reko sam da neću više voziti ovakve ultramaratone, ali ako uspijemo nekako revitalizirati i oplemeniti ovaj event do slijedeće godine možda, samo možda promijenim mišljenje.

IMG_0349