uphill thursday

Puntijarka 2017 – 5. kolo

S obzirom da je cross liga završila početkom ovog mjeseca moji treninzi su se sveli dvanaest kilometarske dionice koje sam trčao svakih par dana tzv. Tour de Varaždin. Kako bih razbio monotoniju odlučio sam prihvatiti poziv na brdsku ligu Puntijarka. Liga se održava svaki četvrtak s početkom u 18h s početkom na početku Bikičeve planinarske staze. Staza je duga 4 km + kusur.

Prema Mihaljevcu smo krenuli već oko 16:45 no Ana je kasnila pa smo do tramvajske stanice došli oko 17 sati. Pričekali smo osmicu koja nas je vrlo brzo odvezla do destinacije. Tamo nas je pokupio Bojan te smo oko 17:40 bili na startu. Obavili smo uplate startnine te smo se krenuli zagrijavati. Vrijeme je bilo idealno jer nije bilo toliko vlage u zraku te se moglo disati. S obzirom da je bilo puno ljudi (a i nešto pasa koji su došli s svojim vlasnicima) na  startu Bojan je savjetovao da stanemo bliže prvoj liniji.

Utrka je počela nekih pet minuta poslije 18 sati. Krenuli smo odlučno po planinarskoj sazi koja je na nekim djelovima bila dosta uska. Bilo je tu dosta korijenja izmješano s kamenjem te je trebalo paziti i na to. Prvi kilometar je bio ubitačan, em zbog količine ljudi na stazi em zbog nagiba na kojega sam izgleda krenuo prebrzo. Neki djelovi staze su bili popločeni i oštim kamenjem te je tu trebalo biti posebno oprezan. Nakon drugog kilometra broj natjecatelja se smanjio jer su neki trčali samo do planinarskog skloništa Njivice.

Bez obzira na sve kombinirao sam trčkaranje i ubrzano hodanje. Pošto nisam toliko upoznat s stazom nisam mogao znati što očekivati. No nakon drugog kilometra staza je postala dosta šira te je tu bilo dosta mjesta za preticanje.  Tu i tamo susretali smo planinare koji su se penjali ili spuštali po planinarskoj stazi. Na jednom djelu vjetrič je postao dosta jak te je nosio dosta potrebnu svježinu.

Nisam vidio nikoga poznatog te sam gurao svojim tempom do cilja. Mnogo očekivani cilj se krio nakon nekoliko večih nagiba na kojima nije bilo druge opcije nego hodati. Bez obzira na sve protrčao sam kraj žene koja je pročitala moje vrijeme – 40:13. Malo sam se iznenadio kada sam to čuo. Nije loše za prvi put.  Nakon što sam popio malo vode na izvoru i nakon što je i Ana došla počeli smo se spuštati.

Spust je bio prelud. Pustio sam sve kočnice na prvom strmijem dijelu staze te pokušavao izbječi zamke koje su se nalazile na korjenjem obraslom tlu. No tu sam možda pogriješio jer me opet počeo mučiti zglob kojeg sam prije dva tjedan na Ivanščici ozljedio. Na drugom dijelu sam malo usporio no pokušavao sam zadržati brzinu. Kada sam dotrčao do starta djelila se piva koja mi je dobro sjela nakon ovolikog napora.

Puntijarka 5.kolo

black butterflies run

1. brdska utrka Ivanec – Grebengrad

Bio je to sunčan dan, ali je bio i vjetrovit dan. Bio je dan za utrku.  Krenuli smo oko 8 sati iz Varaždina do susjednog gradića Ivanca gdje je bio start. Došli smo oko pola 9 sto nam je dalo malo vremena za pripreme.  Pokupili smo startne pakete te se počeli zagrijavati na prostoru nedaleko od startne zone. Sam start je bio u centru Ivanca ispred crkve. Nisam imao osjećaj kao da ću trcati utrku. Nedostajalo je uzbuđenje.

lucky 13

19149421_1065619340238113_3998548677653464988_n

Poredali smo se na startnu ravninu te očekivali start. Nakon završnih obavijesti odjeknuo je pištolj koji je oznacio start. Šestdesetak trkaca je krenulo potrcalo je asfaltom uzbrdo. Unatoč brdu tempo je bio 5:00 nakon prvog kilometra. Trčali smo dobro poznatim putem kojim obično idemo na planinarenje. Cijelim putem po cesti su bili crni leptiri koji se nisu obazirali na guzvu koju su stvarali trkači i pokoje vozilo. U podnožju planine je bila prva okrijepna postaja prije nego smo prešli na makadam. Cesta koja obično služi prolasku samo motornih vozila i bicikala bila je naša staza do vrha Ivanščice. Nadmorska visina se  povečavala, a temperatura se lagano spuštala čemu je pripomagao oštri sjeverni vjetar.

19225650_1065847563548624_3048802575010479533_n

S obzirom na hukanje vjetra buff koji sam do sad nosio zavezanog na ruci prebacio sam na glavu. I usponi po samoj makadamskoj cesti znaju biti naporni te sam lagano trčkaranje zamjenio ubrzanim hodom (Osjetio sam da mi je puls skočio). Na osmom kilometru se nalazila jos jedna okrijepna postaja koja je dobro poslužila za vračanje izgubljene snage. Još je bilo pet kilometara do vrha te sam nastavio dalje konstantnim tempom. Noge su mi s svakim korakom bile sve teže no bio sam odlučan da nastavim. Svaki put kada mi se činilo da mi ponestaje snage sjetio sam se da  s Ivanščicom nema šale (You don’t fuck around with Ivanščica). Pri vrhu se činilo da je vjetar pojačao te je i osječaj hladnoće porastao. Odašiljač na vrhu je opet ispuštao stravične zvukove koji se  mogu čuti kada ovako jako puše vjetar. Kontrolna točka i okrijepna postaja su bile tik uz planinarski dom nakon čega je slijedio spust po dijelu planinarske staze Pionir te dalje prema Ham Pokojcu.

downhill rush

Krenuo sam na brzi spust po planinarskoj stazi te osjetio kako mi nakon ovolikog uspona ovo baš i ne paše. Spust je bio dosta zeznut te sam ovdje malo prikočio i opreznije prilazio strminama. Neki djelovi su bili šumarci kroz koje je bio užitak trčati dok je dio puta bio popločen oštrim kamenjem. Uništavao sam koljena i zglob desne noge maksimalno na ovim dijelovima. Tu me preteklo par trkača, no nisam se posebno obazirao na to. Pokušavao sam se orijentirati gdje se točno nalazim te sam malo pozurio s kilometražom te mislio da smo već na dijelu vezanim uz slijedeci vrh – Čevo. Nastavili smo dalje trčkarati planinarskim putevima i stazama čiji se nagib konstantno mijenjao. Noge su mi bile vec poprilicno bolne no nisam mogao sada stati. Razmišljao sam o samoj stazi kako ima dobrih i lijepih dijelova i onih manje lijepih na kojima je užas trcati. Sjetio sam se i razgovora kojega sam nedavno vodio s frendicom gdje smo komentirali težinu staze utrke koju sam vozio taj dan. Ovu utrku mogu usporediti s životom, i na utrci i u životu postoje lijepi djelovi na kojima je lijepo i uživamo no postoje i oni manje lijepi djelovi kroz koje moramo progurati i izdržati.

19275056_1065616283571752_1310625898547609377_n

Ubrzo smo došli do slijedeće okrijepne postaje koja se nalazila kraj Lujčekove hiže, gdje sam povratio izgubljenu snagu no bol je ostala prisutna. Nastavili smo dalje makadamskim putem koji je vodio prema asfaltiranoj glavnoj cesti. Bio sam na 25 km te se umor u nogama svakim korakom povečavao kao i bol u desnom gležnju. Na jednom dijelu ceste je bio betonski mostić na kojem sam malo istegao mišiće na obje noge. Iako je to bio asfalt i kretali smo se nizbrdo bilo je teško. Crni leptiri su lagano letjeli i lebdjeli na vjetru koji je manijakalno puhao. Nastavili smo koja dva kilometra nakon čega je bila jos jedna okrijepna stanica s vrlo nasmijanom ekipom.

Ulaskom u selo Bela skrečemo desno na sporednu cestu koja se ubrzo pretvara u makadamski put okružen šumom. Tu se nalazila jos jedna okrijepna postaja prije nego što smo prešli na planinarsku stazu koja je u početku bila pitoma i blaga sve dok nismo došli do strmijeg i divljijeg dijela.

nail in the coffin

Više sam vremena ubrzano hodao, a manje trčkarao po varljivoj stazi koja se prostirala predamnom. A kada se nagib povečao hodanje je bila jedina opcija. Isto misljenje su djelili i trkači koji su bili par metara iza mene. Zadnji atomi snage su se potezali tih zadnjih pola kilometra uspona kada je  nagib bio najžešći. Organizatori su postavili i šaljive oznake 200 i 100 metara prije vrha na Čevu, ali se udaljenost činila puno većom kada smo se kretali prema njemu. Vjetar je zavijao i ovdje te hladio vruca tijela natjecatelja. Dolaskom na vrh uzeo sam trenutak i uputio pogled prema horizontu te nebu koje je bilo ispunjeno bijelim oblačcima koje je nosio divlji vjetar. Na okrijepnoj postaji sam pojeo pola banane te miksao vodu i izotonicno piće kako bih povratio balans.

Označena strma staza vodila je prema cilju od kojeg me djelilo nesto vise od 5 km. Niti kada planinarim ne volim ovu stazu niti mi sada nije bila draga. Prolazio sam poznatim područjem kojim smo prolazili jednom kada smo planinarili na Pustu Belu. Bile su to lijepe uske stazice koje su se na nekim djelovima prosilivale. Cilj je bio tako blizu, ali tako daleko. Brda i dolovi su se samo nizali. Oko 34 km sam susreo frenda Gorana koji je zajedno s Anom odlucio planinariri rutom kojom smo trćali s Čeva do Grebengrada. Anu nisam spazio te sam pretpostavio da je ostala na Grebengradu. Zadnja okrijepna postaja je bila oko 35km gdje sam susreo Anu.

19149365_1065266643606716_8670757024886516417_n

Zajedno smo krenuli prema kraju utke. Dugih dva i pol kilometara je bil pred nama. Ana je bila nabrijana i odmah je htjela trčati. U početku nisam trčao no na spustevima sam se zašpurao te često izmjenjivao hodanje i trčanje. Ana je spomenula da je cilj nakon neke livade no nije zapamtila koje pa sam bio razočaran što nakon prve livade na koju smo naišli cilja nije bilo No nakon druge smo ušli u šumarak te smo se po širokom putu se počeli spuštati prema zvukovima ljudi. Sam cilj je bio na livadi ispred planinarskog doma što je bilo zbunjujuće jer sam morao proći kraj brdo ljudi koji su se već odmarali od utke i/ili jeli svoj zasluženi obrok.

Ušao sam u cilj s vremenom od 4 sata i 52 minute (Endomondo sam se sjetio isključiti tek nakon minute) što je dosta dobro s obzirom da nikada nisam istrčao toliku dionicu (čak niti po ravnome terenu) niti još nikada nisam sudjelovao u ovakvoj brdskoj utrci. Možda mi se ovoakav format utrke više sviđa nego format polumaratona odem trčati i na Ravnu Goru slijedeći mjesec.

1. brdska utka Ivanec - Grebengred

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

darling buds of kalnik (aka dražesni pupoljci kalnika)

DSC_3613

Bila je to jos jedna prekrasna subota koju smo odlucili provesti na planini. S prijateljom Goranom sam se dogovorio da odemo na Kalnik s obzirom da njegovih 7 zubi nudi dobar omjer klasicnog planinarenja te penjanja po stijeni.

Iako smo krenuli dosta rano kada smo dosli do pl. doma na Kalniku sunce se vec visoko popelo te je przilo. Utjehu je davao blagi povjetarac koji je puhao s sjevera.

DSC_3617

Krenuli smo s sjeverne strane gdje smo se planinarskim puteljcima kretali prema najvisem vrhu Kalnika, Vranilovcu. Na jednom dijelu smo fulali stazu, ali smo je ubrzo i nasli. Staza okruzena raslinjem koje se razbujalo nudila je spokoj u sjeni planine.

 

Dolazimo do prve kontrolne tocke, vrha gdje se osvjezavamo vodom te razgledavamo horizont. Krecemo prema sedmom zubu na kojeg se penjemo preko postavljene ferate. Jedan od opasnijih uspona no sigurno smo dosli gore. Na vrhu zuba raslo je razlicito cvijece i bilje koje se njihalo na laganom povjetarcu. Nastavili smo prema slijedecem zubu pitomom planinarskom stazom obraslu travom i vec spomenutim divljim cvijecem.

Zubi su se samo nizali te smo ih mi oblazili bez problema. Prve planinare smo susreli tek poslije četvrtog zuba na tkvz. vagini. Cure su se taman izasle iz uskog prolaza u koji smo mi krenuli. Prvi je isao Goran, a ja za njim. Na kraju smo dosli do pola nakon čega smo morali odustati. Zaobisli smo uski prolaz te dosli s druge strane gdje sam se ja odlucio da se uspem kroz mjega. Prvi dio nije bio tezak jedini problem je bio na sredini gdje mi je nedostajalo manevarskog prostora za noge i ruke pa sam hakirao prolaz te nasao hvatište stavljajuci tijelo u čudan i neprirodan polozaj. Ubrzo sam dosao do gore no na zadnjem koraku udrio sam koljenom u stijenu.

Vratio sam se istim putem kojim smo prvi put zaobisli prolaz. Taman kad sam dolazio dogodila se scena kao iz filma. Krs i lom se procuo malim gajem. Vidio sam samo jednog planinara kako je padao niz stijene. Grana za koju se primio nije izdrzala njegovu tezinu te se odlomila sto je dovelo do pada. Ocekivao sam najgore, razbijenu glavu no crna prognoza se nije obistinila. Neoprezni planinar je prosao samo s nekoliko modrica. Njegov partner je čekao na obliznjoj stijeni u soku.

Krenuli smo dalje na zadnja tri zuba. Ovdje smo susreli jos jedan  par planinara koji su također isli u suprotnom smjeru, kako su rekli po prvi put na Kalniku. Nakon zuba smo se odlucili obici i Veliki Kalnik, velika utvrda na planini koju oronita zubom vremena. Na samom dvorcu postoji dio za penjace po stijeni koji su trenutno zauzimali neki madžari. Popeli smo se do najviše točke dvorca gdje smo odmorili te uživali u kraljevskom pogledu koji se protezao kilometrima. Nebo je bilo popunjeno oblačićima koje je nosio umjereni sjeverni vjetar. Savršeno posložena prirodna kompozicija koja zaslužuje divljenje.

go out with a bang

11. kolo cross liga Drava

253678-nothing-changes-if-nothing-changes

Ako se ništa ne mijenja sve ostaje isto – je poslovica koja bolje zvuči na engleskom. Ako želimo nešto drugačije moramo raditi nesto drugačije. Čak je i veliki Albert Einstein rekao “Ludilo je očekivati drugačije rezultate, nakon što problem stalno pokušavaš riješiti na isti način”. Životne promjene su često teške te ih je najbolje uvoditi postupno. Psihologija nalaže da nas velika količina promjena odjednom moze obeshabriti te preplaviti dok uvođenjem promjena postupno gradimo naviku po naviku te mijenjamo svoj život gradacijski.

Došao je i dugo očekivani četvrtak. Dan koji mi je postao drag zbog cross lige koju trčim tada. Nakon posla sam se malo osvježio izotoničnim pićem i keksima koji su mi ostali na stolu od sinoć. Bio sam nabrijan. Danas sam odlučio trčati što brže s obzirom na prošlotjedni flop.

Došao sam na start lagano trčkarajući te pozdravio nekoliko trkača prije nego sam se počeo zagrijavati. Odučio sam poraditi i na rukama jer mi se činilo da sam ih zapostavio, a one su ključni čimbenik kod trčanja jer mogu pomoći da se uhvati bolji zamah. Krenuo sam opet kao iz topa i probijao se kroz gomilu na startu. Uhvatio sam špur onih koje sam čuo na startu da ce prvi kilometar trčati tempom 4:00 no nakon pola kilometra početnog juriša počeo sam hvatati dah.

Slijedečih kilometar i pol stabilizirao sam disanje te me živcirao lik koji se na potezu prije okreta vozio ispred mene na bicu. Nije da mi je bio na putu no jednostavno mi je išao na živce. Spustio sam tempo. No bez obzira na sve trčao sam brže nego ikada prije. Osjećaj je bio grozan te sam se pitao zašto sam počeo trčati tako brzo. Vrijeme je bilo full sunčano te je toplina žarila iz zagrijanog kamenja po kojem smo trčali.

Prestiglo me dosta ljudi no nisam mario. Čak me prestigao i lik koji je trčao u nekakvim japankama / sandalama. Cilj mi je bio završiti i ne umrijeti. Oko 4 km prestigao me natjecatelj koji me nazvao “macanom” što me podsjetilo na komentar ispod jedne fotografije koju sam dobio na fejsu. Nastavio sam lagano prateći tempo svog tijela te naposljetku prestigao tog natjecatelja.

Konfliktan osjećaj užitka i patnje se vratio te me pratio ostatak utrke. Ulaskom u peti kilometar osjetio sam nalet inspiracije s obzirom da sam ponovo srušio svoj rekord (22:05). Cilj je bio blizu, mogao sam ga naljušiti te sam pokušao uhvatiti priključak za dva trkača koji su me prestigli. Sunce je vec dosta spustilo te je okolna vegetacija stvarala hlad na završnoj dionici utrke. Slijedio je završni “sprint”. Uletio sam u cilj s vremenom 24:34 te postavio novi osobni rekord staze. Počeo sam čestitati ostalim natjecateljima, a i oni su pružači ruku meni. Potražio sam vodu na stolu za okrijepu te je popio malo više.

18952544_467958146869774_7424442971870491309_n

Znojio sam se kao i prošli put te se znoj samo cijedilo s mene. Prilikom ispijanja vode jedan kolega trkač komentirao je kako me uvijek prepozna po stilu trćanja. Na povratku doma razmišljao sam o tome te zaključio da sigurno imam neki svoj divlji način trčanja koji sam razvio kroz individualne treninge (“bjelovarski divlji ples” kako sam ga na prvu nazvao).

11.kolo

Ovaj vikend je XC maraton koji se nadam da cu prezivjeti. Pa slijedeci trail do Grebengrada. Pola sezone je gotovo, ljeto se priblizava pa je vrijeme da se krene u planine.

jägermeister

10.kolo cross liga Drava

giphy

Jägermeister – lovac majstor (slobodni prijevod)

Još jedan četvrtak je došao kao i još jedno kolo lige. Pošto se bliži ljeto temperature su narasle te je cijeli tjedan pržilo. Izuzetak nije bio niti taj četrvrtak. Malo prije 6 smo se vratili u Varaždin i kolega koji se s nama neće neko vrijeme više putovati nas je počastio alkoholnim pićem.  Odluka je pala na jegere i naručili smo dvije runde. Dok je treća bila iznenađenje.

Pošto je već bilo kasno požurio sam se da stignem na start utrke kros lige. Vrijeme sam lijepo tempirao te sam stigao kojih par minuta prije početka. Našao sam svoje mjesto u sredini grupe te s obzirom da se nisam pravilno istegnuo prije počeo sam poskakivati i oslobađati tenzije radnog dana. Već onda sam bio znojan (ne znam je li više zbog sunca ili alkohola, no alkohol sigurno nije pomogao) te sam čekao početak utrke koja je trebala početi svakoga trenutka.

I krenuli smo. Nekim svojim tempom jurnuo sam naprijed s malom zadrškom no poslije sam se odvažio te krenuo više naprijed. Potkraj prvog kilometra počeo sam razgovarati s kolegom trkačem.  Temo mi je bio manji nego prošli put no ipak sam ga u drugom kilometru poboljšao nakon čega je slijedio očekivani pad u trećem kilometru. Kolega trkač me prestigao te nisam imao snage za potjeru.

18768426_464482483884007_4524924077650509989_o

Gorio sam i znoj je curio na sve strane. Bilo mi je nekako teško no bez obzira na sve išao sam dalje. Još me nekoliko trkača prestiglo te sam na cilju dobio komentar da bih bez mobitela brže trčao. Na kraju je moje vrijeme bilo zanemarivo (26:03). Glavno je da sam pokupio nešto bodova i održao 12 mjesto u ukupno poretku.

10.kolo

high speed, low drag

9. kolo cross liga Drava

Bio sam umoran taj dan kao i cijeli tjedan te sam na cross ligu dosao rasterecen. Otrcao sam do starta te poceo uobicajeno zagrijavanje. Susreo sam frendicu Sonju s kojm sam se bacio u raspravu o nadolazecim utrkama. Odlucio sam se prijavljivati samo na trail utrke kao i na utrke s manjim udaljenostima dok cu polumaratone izbjegavati. Bez obzira na sve imao sam neku eksplozivnost u nogama koja mi je ostala od vikenda kada sam isao biciklom na Ravnu Goru.

tumblr_njkohwaw5b1t55xupo2_500

U utrku sam krenuo brzo i zestoko, kao iz topa. Tijelo mi se otelo kontroli te mi je tempo bio visok. Ne znam koji je bio razlog tome, no trening od 12km koji sam odradio dan ranije nije mi pomogao u smanjivanju tempa. Accumulated fatigue nula bodova. Nisam mogao vise prodavati tu foru. Misici pamte.

Prvi kilometar sam istrcao za manje od 4 minute sto mi je rekord na cross utrci. Nakon pocetnog šusa morao sam smirivati tempo slijedecih par kilometars te mi je tempo pao na 4:35 te 4:43 sto je uobicajeno u ovom stadiju utrke. Bez obzira na manji pace davao sam sve od sebe. Jos je bilo snage u meni koju sam mogao iskoristiti.

18700261_461150517550537_7526065785968520632_n

Nastavio sam dalje standarnim tempom. Slijedeci km nakon mosta je bio bolji od proslog sto se ocitavalo na tempu kojim sam trcao. Tijekom utrke prestiglo me nekoliko natjecatelja sto nije bilo neubicajeno zbog mog pocetnog ubrzanog tempa. Pacerica koja obicno trci mojim tempom je sada bioa negdje u pozadini. Zadnji kilometri su bili ispred mene te sam se veselio kraju zbog ponovnog mjesanja osjecaja radosti i patnje. Udisao sam duboko kao sto sam i izdisao. Kada mi je Endomondo rekao za koliko sam istrcao 5km bio sam totalno u ekstszi te sam nastavio grabiti zadnji 600 m. Predkraj sam cuo zvuk stopala iza sebe sto me natjeralo da ponovo podignem tempo.

9.kolo

Na kraju sam ponovo srusio osobni rekord staze koji je sada  24:41. Nagrada na kraju utrke su bile tresnje koje su bile ponudene na stolu s vodom, a trenutno su u sezoni. Bio sam malo ponosan sto sam za devet sekundi skinuo rekord te sam se sepirio pred frendicom koja je bila puno sporija. Njezina filozofija je ici na sto vise utrka te samo sudjelovati dok je rezultat prema njoj nebitan. Iako mi se ta filozofija s jedne strane sviđa za moj zivotni stil je nemoguca. Moj stil je planiranje i ostvarivanje dobrih rezultata. Volim raznoliku lepezu aktivnosti od kojih mi najvise nedostaje biciklizam. No to cu uskoro nadoknaditi na nadolazečem XC maratonu u Bjelovaru.