Istaknuto

final dash

33. polumaraton Ivan Starek

Ova sezona je bila zanimljiva i puno toga se u njoj dogodilo. Skidali su se PB-ovi, dvije tri ozljede su nastale i pretrčale se jer nema vremena za oporavak dok traje liga, puno novih poznanstava i puno lijepih trenutaka. Došlo je vrijeme da sve to svrši, zadnjom cetovnom utrkom u sezoni. Papuk trail se ne računa kao ozbiljna utrka 🙂

Vrijeme je konačno bilo pravo jesensko, hladnije, kišno i oblačno. Varijabla formule za uspješno postavljanje osobnog rekorda. Jutro je osvanulo oblačno i kišovito baš kako je i najavljivano. Probudio sam se ranije, oko sedam sati te skuhao kavu. Podjela brojeva je počinjala u 8 te sam odlučio otići ranije po broj. Navigacija me je otpeljala u dobrom smjeru, no ipak sam morao propješaćiti pola kilometra do startno-ciljnog prostora u čijoj su blizini bile i prijave.

Kada sam pokupio broj odlučio sam se vratit do stana te obaviti doručak kao jednu od zadnjih priprema koju sam moravio obaviti. Utrka je počinjala u 11:05 no već oko 10:15 sam krenuo natrag prema Jarunu. Opet sam parkirao na istom mjestu te sam imao vremena i mjesta da se zagrijem. Kada sam iskočio iz auta bilo je friško i kiša je fino padala. Odlučio sam uzeti kapu no toplu traku sam zavezao oko dlana.

Sve je bilo tamno i sivo. Zakukuljene figure su trčkarale stazom ispred startno-ciljnog prostora. Rijetko koga sam prepoznao. Zagrijavao sam se dva kilometra te sam skužio da mi je hladno za ruke. Kada počne utrka to će se valjda promijeniti.

Startni prostor za polumaraton je bio ispred onoga za 10 kilometra te smo vidjeli i pozdravili pljeskom sve one koji su startali na toj utrci. Oko 11 sve je bilo spremno te smo uz zvuk trube krenuli.

Malo je bilo gužvovito na startu, no ubrzo se dobro pročistilo, iako sam startao iz sredine i šestog reda. Temo sam držao te sam čak i išao malo brže. Trebalo je izdržati još samo 20 kilometara. Na drugom kilometru skrečemo lijevo prema otoku gdje radimo krug. Sve je išlo po planu te smo se ubrzo došli do prve okrijepe.

73190733_796370350798003_666839384040931328_o
photo by: Karola Knüppel

Nju preskačem te idem dalje prema kraju prvoga kruga. Tu nastaju manji problemi s probavom te sam mislio da ću morati parkirati negdje u grm. I to još prije kraja prvog kruga. Trkači na deset kilometara su završavali svoju utrku dok smo mi ulazili u drugi krug. Tu sam se osvježio iako je još padala kiša.

photo by: Karola Knüppel

Drugi krug je bio jako monoton. Tu i tamo koji navijač te samo održavanje tempa. Skinuo sam kapu kada je kiša stala te je držao u ruci. Baš kako su prognostičari predvidjeli. Cijela rijeka trkača se sada već dosta prorijedila te su ispred mene bili oni koji su imali sličan tempo kao i ja ili oni koji su tek bili u prvom krugu. Ništa spektakularno se nije desilo sve do “skretanja” za treći krug.

Dobio sam podršku klupskog kolege koji je išao na utrku od 10 km. A onda sam spazio table s motivacijskim porukama. Bile su vrlo šaljive, a spazio sam i jednog od navijača koji je u rukama držao malu čašicu s prozirnom tekučinom. Vikali su da uzmeme rakiju koju su nudili no nekako sam se suzdržao. Poslije utrke rekao sam sam sebi.

Ona panika u želucu mi je potpuno nestala te sam olakšano ušao u treći krug. Podigao sam pogled gore te vidio da se sunce lagano probija kroz oblake. Samo ne još to. Imao sam na sebi dva sloja te sunce sada ne bi godilo. No ostalo je oblačnjikavo do samog kraja.

Navijači koji su bili par kilometara prije kraja puštali su “motivacijske” pjesme. jedna takva je i mene snašla što mi je dalo mali “boost” koji mi je trebao da dovršim ovo hrvanje s kilometrima. Pretkraj sam vidio još jednog klupskog kolegu koji je već završio svoju utrku i rastrčavao se u smjeru suprotnom od kretanja utrke.

photo by: Dinko Bažulić

Nije bilo još puno! Stisnuo sam koliko sam mogao stisnuti te se požurio u cilj. Nešto čudno sam vidio pretkraj zadnjeg kruga: ljudi koji su čoporativno trčali polumaraton zajedno. Onako sedam ljudi koji su se proširili po stazi. Pretekao sam ih s lakoćom. Iako sam zadnjih par kilometara priželjkivao vrijeme ispod 1:35 ipak sam ostvario rezultat od 1:35:50. Dobar rezultat te malo poboljšanje osobnog rekorda s obzirom na Varaždinski polumaraton. Nije to puno, ali s obzirom na trening u proteklom razdoblju mogu biti zadovoljan. Malo su i uvijeti na stazi pomogli.

33_starek

Istaknuto

if you wanna go fast go alone, if you wanna go far go together

Barač Forest trail – 11. kolo Kontinental trail lige 2019

Alarm na mobitelu mi se oglasio u 3:30 te me probudio iz prekratkog četverosatnog sna. Odmah sam se bacio na zadnje pripreme koje su potrebne, a među kojima je bilo i tradicionalno kuhanje kave. Krenuo sam do Ludbrega gdje sam se sastao sa Mišelom, Žarkom, Ivančicom i Sašom. Iako nas je bilo dovoljno za jedan auto, podijelili smo se na dva auta jer nam se na povratku pridružila Lora.

Put do Ludbrega je bio maglovit, no kada smo došli na zagrebačku obilaznicu prolazili smo kroz guste oblake magle koja nas je pratila skoro do Karlovca. Sam start utrke je bio u naselju Stara Kršija tik uz Baraćeve spilje nedaleko od naselja Rakovica. Putem do starta vidjeli smo grupu lovaca koji su čekali da otpočnu lov na divljač, a svi u autu smo se zapitali koliko je zapravo sigurno da trčimo okolo te lokacije.

img_20191026_082702

Parkirali smo se nedaleko starta koji se nalazio nizbrdo. Iako se sunce dizalo magla je još uvijek vladala kotlinama te je temperatura još uvijek bila dosta niska. Kako smo se spuštali prema mjestu gdje smo kupili startne pakete premišljavali smo si da li će nam trebati duga odjeća za trčanje.

Otišao sam do samog starta koji se nalazio niže niz cestu te kada sam se vračao počeo sam trčkarati uzbrdo da se malo ugrijem. Ruke su mi se smrzle te sam se pitao da li trebao ponesti rukavice. Na vrhu brijega temperatura je bila viša te smo se presvlačili na suncu, no kako smo potrčali niz brijeg do samog starta osjetili smo blagu studen.

76695282_3698269643523827_7447301681550721024_n
photo by: AK Plitivice

Trkači s velike staze su startali pola sata prije nas s male staze. Među hrabrima na dugoj stazi su bili Bojan, Vanja i Zvonimir, dok smo svi ostali peglali dobro poznatu kratku stazu (14km). Startali smo minutu nakon 9:30 i to odmah u brdo. Kako je na startu bilo zimkasto stavio sam traku s Jahorine na čelembaru kako bi mi bilo toplije.

Jurili smo asfaltom kroz naselje praćeni radoznalim pogledima uglavnom starijih stanovnika. Vidio sam Žarka par sto metra ispred mene, no nisam htio pritiskati jer je bio sam početak utrke, dok je bijela figura u daljini koja je vodila cijelu kolonu odgovarala liku Saše.  Predkraj drugog kilometra nalazila se prva okrepna postaja na kojoj se nisam zaustavio već samo nastavio na poljski put koji je ubrzo krenuo ubrdo.

73274204_2476813789030852_6226442053543264256_n
photo by: Denis Stošić

Znao sam da će mi ubrzo postati toplo te sam počeo skidati traku s glave te sam je počeo motati oko ruke. Kako smo se približavali šumi tako se put pretvorio duboki traktorski put po kojem se trebalo balansirati na izbočenoj sredini. Bilo je grdo jer su neki dijeli bili pokriveni suhim lišćem dok su neki dijelovi bili vlažni. Dodatnu težinu su dodavale lokve koje je trebalo zaobilaziti te blato koje je variralo svojom dubinom te je trebalo procijeniti da li zagaziti ili preskočiti.

75418184_2476816002363964_4447103563134402560_n
photo by: Denis Stošić

Nakon tog izazovnog dijela uletili smo u šumu čiji su putevi bili pokriveni lišćem, a ispod se nalazilo korijenje i sitno kamenje. Neki dijelovi su bili oslobođeni lišća te se put jasno vidio. Tu sam se mogao opustiti i prepustiti da se moj iskonski dio pobrine za ostalo. No, dva puta sam se skoro popiknuo te sam odlučio ići lakše.  Staza je bila vrlo dinamična te smo se na jednom dijelu morao objestit o ogranu kako majmun kako bih savladao strmi teren.

Oko desetog kilometra imali smo zadnju okrijepu gdje sam popio malo cole kako bih vratio šećer, no glavni izvor tekučine mi je još uvijek bio flask. Ispred mene je bila neka plava cura koju nisam prepoznao s obzirom da znam sve igrače koji se kreću po trailovima Kontinental lige. Slijedio je blagi uspon kroz šumu nakon čega se otvorio široki put kroz livadu gdje se moglo lijepo potegnuti. Trkačica ispred mene se u jednom trenutku ruši no brzo se i diže.

Trčimo zajedno tako do pred šumu gdje dostižemo jedan par trkača, koje prelazimo. U šumi mi podloga niti dinamičan raspored kamenja nije pasao te pod pritiskom prepuštam prethodno zauzetu poziciju. Do kraja nije bilo puno te sam odlučio ići najbrže što sam mogao, teren je postajao pitom no morao sam bolje pratiti oznake jer više nisam vidio nikoga u videokrugu osim natjecatelja s najmanje staze.

73403945_3698371466846978_8996775734185820160_o
photo by: AK Plitvice

Kraj šume je označio prolazak kroz drvored nakon kojeg smo kroz borovu šumu skretali lijevo te prelazili preko potoka do livade koja nas je vodila prema cilju. Nakon 1:19:30 ušao sam u cilj koji je označen velikim žutim sponzorskim startnim lukom. Žarko je naravno završio ispred mene s rezultatom 1:13:32 dok je Saša pobijedio s rezultatom 1:08:33.

barač_2019

Ubrzo su došle Lora (1:33:45) i Ines (1:34:55) kao i Mišela (1:36:36). Prvi na dugoj stazi je bio Zoran s rezultatom (2:11:11) dok Bojana nije bilo na vidiku. Odlučili smo se rastrčati do auta koji je bio udaljen kilometar dok smo čekali ostale s duge staze. Bojan je završio nakon 2:22:04 no nije bio oduševljen stazom koja je bila malo predivlja te prema njegovim riječima slabo označena. Dosta ljudi je to potvrdilo kao i Vanja koju je Bojan sreo na stazi. Ivančica je završila prva u ženskoj konkurenciji na dugoj stazi s rezultatom 2:33:42, a Zvonimir je utrku završio za 2:54:01.

This slideshow requires JavaScript.

Kada smo čekali proglašenje nakon finog ručka odlučili smo posjetiti Baraćeve spilje koje su bile tik uz prostor gdje će biti održana proglašenja. Proglašenja su se malo oduljila jer su se proglašavale tri utrke skupa s pripadajućim kategorijama. Poslije svega krenula su i proglašenja za ukupni plasman u ligi gdje je Saša osigurao drugo mjesto ukupno kao i prvo mjesto u kategoriji MS na kratkoj stazi. Ivančica je bila ukupno prva u ženskoj konkuenciji kao i u kategoriji Ž45 na dugoj stazi te ponijela i titulu MVP (most valued player) lige. Žarko je bio ukupno treći u kategoriji M35 na kratkoj stazi, Štefica je osigurala drugo mjesto u kategoriji Ž35 isto na kratkoj stazi, a Mišela je bila treća u kategoriji ŽS na drugoj stazi.

74412334_576650059757370_4847738099620380672_n

Ukupno kao ekipa – The running sloths smo ostvarili drugo mjesto tridesetak bodova iza prve ekipe WTF? Where’s the finish? te ispred ekipe SAK Fit Zaprešić. Iako smo napravili niz od četiri pobjede to nam nije bilo dovoljno da svrgnemo ekipu koja je od prvog kola vodila. No na trenutke je to bilo matematički moguće no sudba je bila takva da smo ostali kratkih rukava. Ostaje nam slijedeća sezona. 🙂

74431520_3698827383468053_1993158755725869056_o
photo by : AK Plitivce

Na početku sezone nismo imali potpuni tim no iz kola u kolo smo rasli te nam se pridruživalo sve više ljudi. Neke nismo niti znali, ali smo ih do kraja čini mi se dobro upoznali. Neke je privukao naš postignut uspjeh koji smo zajedničkim snagama ostvarili te su nam dali vjetar u već ispuhana jedra potkraj sezone. Jedno je sigurno, ovo je bilo jedno prekrasno putovanje puno padova i uzdizanja koje je utjecalo na nas pozitivno i još nas više zbližilo. Do slijedeće sezone 🙂

2e_feat

Istaknuto

broken promises

žDral trail – 10. kolo Kontinental trail lige 2019

Nabrijavanje na ovu utrku je počelo već nakon prošlog kola lige u kojem smo ponovo bili ekipno prvi.  Kovali smo taktike i planove koliko ćemo ovo kolo dobiti bodova i  kako ćemo dostići ekipu koja je na prvom mjestu. Čak sam napravio i pojedninačnu analizu članova suparničkog tima. To je sve teorija, nauka je nešto posve drugo.

Ozljeda koju sam pokupio vikend prije je još uvijek bila aktivna no odmarao sam skoro cijeli tjedan pa bi se reklo da ću biti spreman na sve što ovaj trail može baciti. No nije bilo tako, ma koliko sam ja to priželjkivao.

Krenuli smo iz Varaždina oko sedam sati te smo do Daruvara trebali doći do 9 sati. Taman sat vremena da stignemo podići startne pakete i zagrijati se za utrku koja je startala u 10:15. Svi smo startali u isto vrijeme i duga i kratka staza. Kada sam se presvlačio osjetio sam da još nisam na 100% te da bi me povreda mogla usporavati.

Na prijavama je bilo sveg i svačeg. Kolača, peciva, sira, kave, čaja svašta nešta. Ništa od toga nisam probao iako su moji timski kolege navalili na obrok. Meni to ne paše, ne toliko blizu starta utrke. Na start smo iz dvorca Janković, gdje su bile prijave i cilj išli pješke prema parku “Rimska park-šuma” koji se nalazio preko pruge.

Startna crta nije bila jasno definirana već smo si stali na pola puta i čekali start. Start je kretao odmah u brdo. S obzirom da sam bio u sredini negdje na početku sam imao puno posla s preticanjem. Jurcanje park šumom mi se činilo lagano no nismo još niti prešli prvi kilometar.

Dostigao sam Ivančicu koja je trčala dugu stazu te joj doviknuo “tempo, tempo” kada sam je prelazio. Skrenuli smo lijelo na asfalt gdje sam osjetio hladan povjetarac. Nasreću imao sam traku na glavi te mi on nije previše smetao. Skrečemo desno u livade u jaki spust. Tu opet malo kočim te me neki ljudi prelaze. No poslije spusta počeo je jaki uspon na kojem me jedan trkač upozorava da mi je tenisica odvezana. Pa kak!?

Parkiram lijevo kraj staze i vežem tenisicu. Prolazi Ivančica koja mi ponavlja moje riječi. Brzo krećem dalje no trošim više energije kako bih ponovo vratio položaj. Ponovo dostižem Ivančicu taman kada se teren počeo izravnavati i počeli smo grabiti po poljskom putu koji se nadovezivao na asfalt.

72238078_2495295420591622_1601363966309695488_o
photo by: Miran Husak

Prepoznao sam Žarkov lik u daljini no nisam imao snage za napad u ovako ranoj fazi utrke. I on se nešto žalio na ozljedu, no nisam htio previše dodavati sol na svoju. Kratko trčimo po asfaltu prije nego skrečemo desno u šumu. Malo nakon ulaska u šumu prikraju četvrtog kilometra nailazimo na tendu gdje smo mi s kratke staze skretali lijevo, a natjecatelji s duge staze desno.

Odahnuo sam jer sam skinuo Ivančicu s vrata te sve ostale ljude s duge staze. Sada znam da trčim samo sa svojom grupom. Trčanje šumom je bilo opuštajuće te nije bilo hladnog vjetra koji je fijukao na otvorenim dijelovima. Put je na početku išao lagano uzbrdo te sam ovdje dobro napredovao. Kada je počeo dugi spust gdje je teren postao i blatnjikav  trebalo je biti posebno oprezan jer je grančica i komada grana bilo po svugdje. Usporio sam te momentalo predao poziciju onima iza sebe.

Oko sedmog kilometra izlazimo na nekakav asfalt koji je više imao osjet betona. Na tom dijelu se dalo povući te sam i ja pratio konkurenciju koja se polako približila iz pozadine. Skretali smo desno u brdo, te su volonteri dijelili bočice s vodom. Tu sam dostigao konkurenciju koja je bila malo brža na asfaltu i spustu.

Uspon je na početku imao veliki nagib no uskoro se smanjio no teren je bio blatnjat što je usporavalo napredak. Oko 11 kilometra trčali smo preko livade ovčjeg ili kozjeg izmeta (nisam bio siguran) na čijem kraju susrečemo trkača s duge staze. Nakon livade skrečemo desno na asfalt po kojem se spuštamo kojih 200 metara prije manjeg uspona.

Poslije uspona skrečemo desno u livadu i šumski put koji vodi prema šumi. Pratimo put koji vodi prema dolje te se kroz rijetku šumu vide trkači ispred mene. Spust je bio malo duži te je konkurencija ponovo pobjegla naprijed. Dostižem i prestižem trkača iz AK Plitvica koji je vodio osobne bitke na stazi.

Oko 16. kilometra trčkaram solo kroz vinograde po makadamu i zvjerinjam okolo. Ovaj dio me podjetio na vinograde oko Bjelovara gdje bi se isto mogao napraviti ovakav trail. Dolazim do asfalta te pratim trakice koje su bile rijeđe raspoređene. Uvijek mi je malo grč tako trčati jer nikad nisam 100% siguran jel nisam negdje trebao skrenuti. Dolazim do postaje gdje se toče gemišti no nastavljam ravno prateći oznake.

Nisam bio siguran da li je ostao samo još jedan kikometar kako je bilo najavljeno ili malo više kako su mnogi rekli. Pretpostavio sam da će biti više kilometara kada mi je sat zacvrkutao na 17. kilometru a ja nisam bio niti blizu dvorca. Skrenuo sam desno po stepenicama dolje istim onim putem koji smo išli u početku. Tu sam malo krivo skrenuo no brzo se ispravljam i letim kroz prekrasnu park-šumu. Tu je bilo nekoliko fotografa čije se fotografije još uvijek čekaju.

IMG_20191005_123752

Dolazim do startnog prostora te preletevam prvo preko ceste, te preko pruge te još jedne ceste. Ulazim u parkić te nastavljam ravno ubrdo prema dvorcu. Još jedan mali parkić i skretanje lijevo i to je bilo to. Vrijeme je bilo očekivano 1:44:16. No smiješno je što je organizator zabilježio rezultat za minutu bolje. I ona konkurencija koja je bila ispred mene je nekako završila iza mene. Ništa mi nije bilo jasno.

ždral_2019

Ekipna očekivanja su bila velika no kako su Saša i Žarko završili malo prije mene taj san se počeo urušavati. Cure su ovo kolo spasile stvar. Štefica je donijela 95,06 bodova dok je Ivančica za prvo mjesto na dugoj stazi donijela 100 bodova. Nakon što sam se vratio do cilja počeli smo piti pive s obzirom da smo bili četvrti ukupno te smo nervozno čekali dolazak slijedeće naše članice Vanje ili Mišele. Na kraju je Vanja bila brža te osvojila 83,25 bodova što nas je torpediralo ravno na prvo mjesto (544,98 bodova). Za konjski zub smo osigurali ovu pobjedu, samo 0,81 bod ispred drugoplasirane ekipe Zbrda zdola.

 

 

This slideshow requires JavaScript.

ždral_sloths
sloths on top again

Za odličan plasman dobili smo sepet jabuka. Slijedeće kolo je završno kolo. Tamo ćemo vidjeti tko je tko i tko je preživio ovu burnu i zabavnu sezonu. Vidmo se u Rakovici!

IMG_20191016_110653

Istaknuto

no pain, no gain

25. Joma Varaždinski polumaraton

Alarm mi je zvonio u 6:30 no oglušio sam se na njega i spavao do slijedećeg koji je zvonio točno u 7. Bio sam još malo mamuran od sinoć te sam posegao za čašom vode koja mi je bila na komodi kraj kreveta. Skuhao sam si kavu kao i svakog jutra. Odlučio sam otiči po startni paket odmah oko osam da to riješim prije nego kasnije.

Ovaj mjesec je bio ispunjen utrkama i postigao sam i dva PB-a. Ljetne aktivnosti su izgleda davale svoje rezultate. No čini mi se da je to bilo previše i čekao sam da rujan završi kako bih se mogao odmoriti. Stalna napetost kroz dulje vrijeme mi može i naškoditi.

Vratio sam se do Kapucinskog sat vremena prije utrke te sam se našao s Bojanom i Anom te sam im dao startne pakete koje sam ranije pokupio. Krenuli smo se istezati te smo napravili dva manja kruga prije početka utrke. Meni se ova utrka uopće nije dala trčati no možda je to umor od sinoć samo govorio s obzirom da sam postavio PB. Malo sam se nadamo ću to uspijeti postići i danas.

71091365_955939084738342_7044735775581143040_o
Jedna s pobjednicom prije utrke photo by: TK Marathon 95

Svirala je himna taman kad sam se vračao s WC-a i tražio svoje mjesto u gomili koja je već čekala iza startnog balona. Našao sam mjesto par redova iza prve crte no činilo mi se da će mi osigurati dobru poziciju za daljnje preticanje.

Misiju sam počeo odmah, te nisam niti skužio, a već smo bili na glavnom trgu. Prašili smo dalje prema Aninoj te prema Željezničkom kolodvoru. Prvi put sam bio tamo nakon obnove te nisam kužio u čemu je sva halabuka. Noge su mi se činile malo teške no povukao sam malo jače prva dva kilometra te sam znao da moram usporiti na optimalan tempo ili mi poslije neće biti baš lijepo.

71350459_1663549383778436_4105539902303633408_o
photo by: AK Varaždin

Prešli smo Banficu te trčali uz stadion Sloboda i tamo smo dobili ovacije od vatrogasaca, koji su tamo izvodili svoje vježbe. Kroz grad smo proši brzo te smo već napravili pet kilometara. Vratili smo se na početak te su natjecatelji na 5 kilometara skretali lijevo u cilj dok smo mi nastavili ravno prema rotoru gdje smo radili okret. Ovdje sam mogao pozdraviti one koji su bili ispred mene.  A nakon okreta i one iza mene. A bilo je puno poznatih faca.

Skrenuli smo desno prije Kapucinskog gdje sam primijetio par natjecatelja koji su sjedili na rubniku ceste. Krenuli smo po kockicama prema Pointu gdje smo skretali desno pa kod pekare na čošku lijevo. Volonteri su dizali atmosferu i pravili red. Do Stančićevog trga bilo je dosta kockica no trenutno nisu toliko smetale.

varazdinski_polumaraton-106

Brzo smo prošli trg te nastavili prema izlazu iz grada. Pločnikom oko starog grada dok su sporiji trkači još trčali desnom trakom. Nastavili smo ulicom prema groblju kraj kojeg smo nastavili ravno. Sunce je sijalo, ali i blagi povjetarac je jačao. Puhao je u bok te lagano hladio već ugrijano tijelo.

71145439_10157915201938641_912564697952157696_n
photo by: Goran Kapun

Natpisi s šaljivim porukama su se počele pojavljivati uz cestu kako smo se kretali prema nadvožnjaku. Do njega je bilo par kilometara od “granica” grada. Kada sam se približio išao sam lakše preko njega kako bi mi ostalo više snage za spust. Nakon spusta imali smo par zavoja do okreta. Počeli smo viđati i one najbrže koji su već jurili natrag prema gradu. Među njima su bili i Ana i Bojan.

Okrijepa je bila taman negdje prije okreta te sam na njoj uzeo samo neku cedevitu kako bih vratio malo šećera u sustav. Glavni izvor hidracije mi je bio moj vjerni flask.  Na okretištu me glazba malo podigla te mi se vratilo malo snage.

Činilo mi se da samo sada išli malo prema vjetru ili se samo vjetar pojačao. Bojao sam se da mi ga ne odnese pa da ga moram hvatati tamo po polju negdje. Na povratku preko nadvožnjaka uočio sam kolegicu iz kluba te smo izmijenili  petaka. Spust prema dolje me malo ponesao te sam pokušao što duže jahati taj val energije.

Pred ulaz u grad nalazila se još jedna okrijepna postaja na kojoj sam ponovo uzeo cedevite, propješaćio par koraka i nastavio brzo naprijed. Došli smo do DJ-a koji je puštao neku psihodeličnu glazbu koja je više uspavljivala nego podizala tempo.  Još samo tri km.

Trčali smo usporedno s “brzom trakom” koja se nalazila s lijeve strane te im je ostalo još malo do cilja. Blizu startno/ciljnog prostora nalazila se još jedna okrijepa / navijačka zona. To je za mene bio trenutak utrke. Tu sam dobio sve što mi je trebalo na napravim zadnji počasni krug po gradu. Skrenuli smo lijevo poslije navijačke zone te ponovo skrenuli lijevo prema Pointu.

Ovaj put sam lovio mjesto u sjenovitom dijelu ulice te napravio odmak prema sredini ceste prilikom skretanja desno i lijevo kod pekare. Bilo je nekih ljudi po cesti. Jurili smo prema Stančićevom trgu. Kockice pod nogama su me počele živcirati. Kada smo ga prošli osjetio sam mali pad u snazi i postalo mi je vrlo teško.

71146094_10157921809613641_8680418003759661056_o
photo by. Goran Kapun

Zadnji kilometar je bio u tijeku kada sam se našao u “brzoj traci”. Ostalo je još malo. Cura koja je trčala u desnoj traci zbunjeno se okrenula na mjestu prije nego što sam je uputio da mora ići ravno naprijed. Očito su mnogi ostali zabezeknuti “brzom i sporim trakom”. Jurio sam prema cilju. Dobio sam potpore s svih strana. Uletio sam u cilj s vremenom 1:36.34. 

Napravio sam drugi PB ovaj vikend. Drugi PB u 24 sata. Poboljšao sam vrijeme polumaratona za tri minute i 20 sekundi s obzirom na proljetni polumaraton. Ovo nisam očekivao s obzirom da sam na dosta pao u tempu. Iako sam mislio trčati bliže 1:35 bio sam i zadovoljan i ovim rezultatom.  Zahtjevna utrka s sretnim završetkom.

vz_half_2019

Istaknuto

fresh street run

UNICEF Mliječna staza 2019

Bilo je to toplo popodne kasnog ljeta. Bila je nedjelja, a dan ranije sam trčao utrku u Sošicama. Oko 17 sati sam došao u Zagreb te je padala kiša – lagani ljetni pljusak. Parkirao sam kilometar od starta te sam krenuo prema Kvatriću. Ispred sebe sam vidio djevojku koja je trčkarala u tom smjeru.

Pokupio sam startni paket te sam se počeo zagrijavati i istezati. Na sveopće čuđenje zapazio sam Bojana i Anu koji su se probijali kroz gužvu koja se stvorila na rubu trga. Počeli smo zajedno trčkarati, dok je Bojan snimao dokazni materijal.

Ovo je bila masivna utrka te smo bili ispred samog startnog luka do prije 10 minuta prije samog starta. Kada sam ušao u gomilu odmah sam spazio kolegicu iz kluba koja je trčala utrku na 5km dok sam se ja prijavio na 10 km. Mala kišica je škropila dok smo stajali stisnuti pred startom.

m1-1024x768

Nisam ništa očekivao od ove utrke te sam odmah otpočetka pazio na tempo. Bio je vrlo gužvovit start te sam čekao trenutak kada ću jurnuti naprijed. Prvo skretanje je bilo ulijevo te sam tu već počeo s svojom misijom preticanja sporijih trkača.  Dok smo obavili par zavoja već je bilo lakše za trčati.

Našao sam se iza nekog stranca koji je imao dobar tempo. na majici mu je pisalo nešto na njemačkom. Pratio sam ga. Ubrzo sam ga ostavio iza sebe. Na jednom raskrižju sam bio u maloj dilemi dali skrečem dobro jer nije bilo nikoga ispred mene. Slijedio je dio gdje je bio okret te smo mogli vidjeti ove brže trkaće koji su bili ispred nas. Bilo je tu puno poznatih faca među kojima i Ana. Nakon okreta prolazili smo kroz par užih uličica prije nego smo stigli do startno ciljne ravnine.

69790883_10157287623865856_717114243983343616_o

Trkači na utrci od 5km su išli ravno dok smo mi na 10 km skretali desno u još jedan krug. Mislio sam da ću u ovom krugu pasti tempom no to mi se nije činilo. Čak sam ga na par mjesta i povečao. Prije okreta dostigao me trkač iz Bjelovara te smo zajedno jurili par kilometara. Nakon okreta povukao sam dosta jako te sam shvatio da moram malo smanjiti tempo.

Trkač iz Bjelovara je otišao naprijed no pratio sam ga do samog kraja. Čak smo pretekli i par drugih natjecatelja. Ciljna ravnina je donijela olakšanje. Čuo sam klicanje publike i komentare tipa “nasmješi se”. Krajičkom oka sam vidio Marinu i Igora. Prešao sam prag s rezultatom 0:42:19 (Garmin je izmjerio 3 sekunde manje, ali i 120 metara manje). To zbilja nisam očekiovao.  Poboljšao sam rezultat na 10 kilometara za skoro minutu.

unicef_2019

Dobio sam medalju te sam otišao naći Bojana  i Anu. Ana je naravno bila prva te smo čekali proglašenje. Ubrzo se ciljni luk urušio i  ubrzo nakon toga počeo i jaki pljusak. Neki su tek sad dovršavali svoju utrku te uživali u kiši.

 

 

Istaknuto

home turf suprise

2. Bjelovar Fun Run

Došao sam to jutro u Bjelovar oko pola 10. Obavio sam nešto privatnih poslova te je začas došlo vrijeme podjele startnih paketa za ovu utrku. Prošle godine sam htio ići no bio sam spriječen. Ove godine sam si zacrtao da idem i točka.

img_20190921_164648

Došao sam na glavni gradski trg te kod paviljona primijetio neki manji red. Znao sam da tamo treba ići kako bih pokupio paket. Nakon malo čekanja dobio sam ga u kojem su se osim startnog broja nalazilo energetsko osvježavajuće piće, majica s logom utrke izotonik i energetska čokoladica. Sve se to nalazilo u platnenoj vrečici koja uvijek može dobro poslužiti kao vrečica za tenisice.

71924502_2374993026090787_6942428872906375168_o
Varaždinska ekipa – photo by. Delimir Hrestak

Do utrke je ostalo još manje od dva sata te sam se odlučio vratiti do stana te se potpuno presvuči i obaviti zadnje pripreme. Kada sam se vratio do glavnog trga sreo sam ekipu iz kluba koja je trčala štafetu. Počeo sam se zagrijavati i rastezati, ipak je to bila utrka na 5 km.

Kada sam završio stao sam iza startnog luka malo sa strane jer se nisam htio previše gužvati. Tu su bili svi štafete, trkači na 5km i trkači na 10km. Krenulo je odbrojavanje, bio sam smiren. Nikad nisam bio toliko smiren pred utrku. Krenuli smo u smjeru gimnazije, no skrenuli smo ulicu prije prema Radičevom do kojeg nismo stigli jer smo skretali u Šenoinu. Pogledao sam na sat i tempo mi je bio 3:45. To je bilo fakat prebrzo te sam odlučio usporiti.

70478182_1511192555700312_1519366576703275008_o
Još dok sam bio svjež – photo by: Delimir Hrestak

Prije placa smo ponovo skrenuli desno. Krenuli smo prema parku te smo ubrzo skretali lijevo prema ravnini koja nas vodi prema rotoru na kojem radimo okret. Kod bolničkog parkirališta na otoku između dvije trake bio je cijeli zbor koji je svirao neku svoju melodiju. Nisam je prepoznao.

Okret je došao dosta brzo te smo se vračali prema centru. Klicao sam svima koga sam poznao, a neki su i meni. Nisam bio siguran da li ću ovim tempom imati snage do kraja. Sjetio sam se da na 5km ideš kilometar po kilometar. Skrenuli smo kod placa lijevo te ponovo desno kod knjižnice. Išli smo korzom prema startnoj ravnini. Ritam su davali bubnjari koji su se stacionirali kod startne linije. Još samo jedan krug.

Dosta sam brzo išao te su drugi trkači pogledavali moj broj. Valjda im je to nešto značilo. Ja sam se samo došao zabaviti. Opet smo radili polukrug ulicama te se vratili na ravnicu koja nas je vodila do rotora. Poslije rotora sam povečao tempo. Sada više ništa nije bilo bitno.

71114635_2374993059424117_8095577314995208192_o
photo by: Delimir Hrestak

Prestizao sam dosta sporijih trkača te kada smo ušli u stratnu ravninu dodatno sam povečao tempo. Ispred mene je bio neki lik koji je stalno pogledavo iza sebe. To mi je bio signal da dodam još malo vatre. Prilikom ulaska u ciljnu ravninu koja se odvajala desno prema paviljonu ušao sam u sprint mod i počeo ganjati natjecatelja ispred sebe. Uz ciljnu ravninu su bile postavljene baklje koje su nas usmjeravale prema cilju. Natjecatelja ispred sebe nisam ulovio, ali sam zato ulovio novi PB 0:19:57. Prvi put ispod 20 minuta.

bjelovar_fn_run_2019

Našao sam Marina koji je također trčao štafetu i varaždinsku ekipu koja je čekala zadnju izmjenu. Ostali smo još na proglašenju poslije kojega smo se preselili u pivnicu na još jedno pivo. Sutra je novi dan i nova utrka. Varaždinski polumaraton me zove.

img_20190921_194124

Istaknuto

sunday blaze

19. utrka Kutina – Voloder

anader dej, anader stragl

Nedjelja, 5 sati zvoni alarm na mobitelu. Dižem se skoro pa odma jer želim imati što više vremena prije nego što izađem iz kuče. Čak sam si i napravio pošteni doručak nakon što sam si skuhao kavu. Neću napraviti istu pogrešku kao i jučer.

Krenuli smo u pola 7 što nam je dalo dosta vremena da dođemo do Volodera. Ova utrka se održava kao dio manifestacije Voloderske jeseni. Došli smo dosta rano te nismo imali problema s nalaženjem parkinga. No sam parking je bio i pun plastičnih čaša koje su ostale od pretpostavljam sinoćnje zabave.

Prijavili smo se bez problema te se vratili do auta kako bi se presvukli. Autobus za Kutinu je kretao tek u 9:15 pa smo imali još vremena pa smo sjeli na kavu. Busom nam je trebalo petanaestak minuta te smo imali još dosta vremena prije starta u deset. Nisam se nešto pretjerano zagrijavao s obzirom da je sunce već počelo pržiti već sam samo rastezao mišiće.

go hard or go home

Sam start je malo kasnio te je bio kod kioska na kojem je pisalo Pekarna. Kako sam startao iz sredine vladala je velika gužva te sam se skoro zaletio u žardinjeru za cvijeće koja je bila postavljena imeđu mjesta gdje sam startao i ceste. Prvih kilometar sam pratio klupskog kolegu no držao sam razmak.

Odmah smo skrenuli lijevo te tamo kreće dugi uspon. Tempo očekivano pada. Slijedi mali spust te skrečemo lijevo prema glavnoj cesti gdje skrečemo desno prema Voloderu. Na početku su bicikoisti stajali na raskršćima i regulirali promet. No kako smo krenuli po glavnoj cesti broj vozila se povečao.

70121613_990206624644554_3034133239137566720_o

Malo prije četvrtog kilometra je bila i prva okrijepa koju preskačem i idem dalje. Nosim flask s vodom s sobom i ne brinem se da ću ostati žedan. Staza je bila skoro ravna te se na dosta mjesta moglo vidjeti naprije pola kilometra do kilometar. To su bila najgora mjesta jer sam znao koliko je bržih ljudi ispred mene.

Tempo mi varira te pokušavam držati onaj željeni od 4:30. Publike u naseljima ima malo, a još manje djece. To je realnost u Slavoniji. Na drugoj okrijepi oko osmog kilometra uzeo sam bocu s vodom i pola nje ispraznio na tuširanje. Voda mi je godila. Malo osvježenja s obzirom da to da nam je sunce pičilo u leđa.

Nagib je svako malo varirao te smo se blago uzdizali i spuštali. Monotonija je zavladala. Promet se povečavao kako smo odmicali od Kutine no svi su bili smireni te nije bilo nikakvih ispada. Barem onoliko koliko sam vidio. Okrijepa malo prije 12. kilometra mi je bila spas. Opet sam se otuširao.

Sat mi je do sada pokazivao 250 metara manje nego oznake kilometraže koje su postavili organizatori. Očekivao sam da će tako biti do kraja te da će mi to biti psihološki najteže. Počeo sam računati koliko ću vijeme imati na kraju. Očekivao sam da će to biti slično vremenu kojega sam ostvario prošli vikend u Sošicama. Pripremao sam se na to. Pokušao sam podignuti posrnuli tempo zadnjih par km. A kada je krenuo zadnji spust preko mosta znao sam da ću izdržati do kraja.

Pretekao sam par ljudi na tom segmentu te jako nastavio dalje. A kada sam vido zadnji zavoj potegao sam sve što sam imao. Sprintao sam prema cilju ostavivši još par natjecatelja iza sebe. Uletio sam s rezultatom 1:07:47 što mi je izgledalo nestvarno jer je ovo bila utrka na 15km i bilo je dosta toplo. Izgleda da se čuda zbilja dešavaju.

kutina_voloder_2019

Možda je moja teza zbilja ispravna. Da mi se nakon napora performanse povečavaju. Ili jednostavno više riskiram. Čekam da utrkama natrpan rujan konačno završi kako bih se mogao odmoriti. Odmor je također važan dio trkačkog ciklusa jer bez njega nema niti rezultata.

Istaknuto

fairy t(r)ail aka stairway to heawen, highway to hell

Ogulin trail – 9. kolo Kontinental trail lige 2019

Bilo je puno negodovanja zbog rezultata s prošlog traila Kontinantal lige, no na kraju su svima priznati svi bodovi te je sve ostalo onako kako bi trebalo biti. To je pogodovalo našem timu te smo zauzeli drugo mjesto ukupno među ekipama. Ovo kolo smo odlučili nastaviti jako.

Krenuli smo dosta rano iz Varaždina, tek je svitalo. Pokupili smo Bojana u Zagrebu i nastavili dalje prema Ogulinu. Došli smo malo prije osam sati tako da smo imali dosta vremena prije početka utrka. Duga je startala u 9, a kratka u pola 11.

Uspio sam odraditi sve pripreme koje sam zamislio te mi želudanc nije pravio previše problema iako nisam doručkovao standarni doručak. Vanja, Mišela, Ivančica i Bojan su startali sat i pol prije nas ostalih te smo uživali u svemu što su nam domačini pripremili.

Mi smo krenuli poslije pola 11 jer je start kasnio zbog čekanja momaka koji su pucnjevima označili start. Iako je bilo gužvovito nekako sam se izgurao na lijevi bok te dostigao Žarka i konkurenciju taman dok smo prelazili uski most. Tempo u ovih prvih dvjesto metara je bio visok. Pokušao sam ga spustiti no s obzirom da su na početku ta dva kilometra po asfaltu taktika je bila da idem što brže.

Tempo prvog kilometra je bio začuđujuće brz (4:07 min/km) te sam se obuzdavao na slijedećem. Još uvijek smo išli brzo no ne tako. Iza leđa sam na početku čuo curu iz konkurentnog tima kako komentira kak se ekipa zaletila. No tu nigdje nisam vidio nikoga tko će posustati s tempom do kraja. Niti ja!

Vukli smo dalje brzo po asfaltu do skretanja desno na kojem su bili volonteri. Skrenuli smo na poljski put koji je vodio ubrdo. Uspon je bio brutalan te sam ga večinu prehodao. Hodali smo preko te livade do šumskih puteva koji su još uvijek vodili ubrdo. Posebno mi se svidio mi se jedan dio gdje je staza skretala udesno, skoro pa u polukrug te se tamo moglo vidjeti tko je ispred. Pri vrhu je bila neka kučica. Možda neki planinarski dom.

S curom iz konkurentnog tima izmjenjujem poziciju par puta. Koristim metodu od deset sekundi (deset sekundi trčanja – deset sekundi hodanja) prilikom uspona, kako bi mi ostalo više snage.  Žarko se isto tu negdje muva, ostavio sam ga na usponu iza no vratio se kada su počeli lagani spustevi.

Dolazimo do makadamskog puta preko kojeg trčimo do slijedeće šumice, usput nas čeka mitološka ekipa u kojoj je i vještica koja pita jer treba nekome pomoč metle.

70578069_2708345802518562_1435291174544867328_n
photo by: Lorena Puškarić

Makadam prerasta u široki šumski put koji je bio u sjeni te tu i tamo viri koji korijen. Još uvijek sam pratio kokurenciju, te ju pretekao prije nego su krenuli usponi – moj teren.

70486814_2708105915875884_3158546725031903232_o
bavim se konkurencijom – photo by: Igor Turkivić

Dolazimo do neplanirane okrijepe gdje se samo poljevam vodom. Bio je otprilike peti kilometar. Pičimo dalje u brdo i pokušavam uhvatiti Žarkov tempo. Nekako mi je postalo lagano. Mali usponi pa malo spusta kroz šumski put. No neki usponi su jaki te večinom hodamo.

Stairway to heawen, highway to hell

Konačno dolazimo do stepenica na kojima trenutno mijenjam pozicije s natjecateljima koji su bili ispred mene. Nisam osjetio no konkurencija mi se prikrala s leđa te se pozicionirala između Žarka i mene. Malo poslije toga sam se uspio spotaknuti i izustio sam  psovku (ona nije bila namijenjena konkurenciji već mojoj nespretnosti). Počeo sam grabiti po dvije velike drvene stepenice jer mi se činilo da tako bolje napredujem prema vrhu.

Nakon stepenica imali smo još malo uspona prije naše okrijepe. Usput krajičkom oka vidim planinarsku kuču na kojoj piše Stožac. Dolazimo do okrijepe gdje se opet samo zalijevam vodom te idem dalje. Drugi vele da je tamo bilo svašta, no ja sam bio u žurbi pa sam to preskočio. Skrečemo opet udesno te na tehnički zahtjevnijem spustu malo sam kliznuo po glatkom kamenu. Izgubio sam konkureniciju i Žarka iz video kruga te se što jaće spuštao po stazici koja je bila ispunjena velikim kamenjem.

Dolazimo na križanje gdje se ponovo spuštamo po stepenicama. Malo idem stepenicama, malo uz stepenice. Propuštam natjecatelje koje sam s lakočom dobio na usponu. Vidim puno poznatih lica, timskih i prijateljskih. Svakome viče “Bravo!” i “Super!” dok se trudim isplotirati najpovoljniju stazu. Posije stepenica jurim prema dolje. Na nekim dijelovima se odbacujem od zemlje i letim zrakom kao superjunak.

Dolazimo do još jednog križanja kroz kojeg sam protutnjao ravno tj. lijevo. Konkurencija mi se još uvijek čini daleko. Skrećemo iz šume na asfalt po kojem se spuštamo par kilometara. Konkurencija mi ponovo dolazi u videokrug. Nesvjesno ubrzavam. Tu i tamo je prošao koji auto te nije bilo stresa uzrokovanog prometom.

fairytail land

Druga konkurencija mi se približava s leđa taman kada smo se asfalta prešli na poljski put te krenuli u prelazak velike livade koja je vodila do šume u kojoj je počeo spust kroz put preko velikog kamenja.

Dostižem konkurekciju te joj dišem za vratom, doslovno.  Put je više-manje trčljiv te nemam problema s praćenjem tempa. Ulazimo u završni dio te staza ostaje uža i tehnički zahtjevnija. Trčim iza konkurencije no dostiže nas još jedan brži trkač.  Iskoristio sam priliku i odvažio se krenuti ispred konkurencije. Na ovom dijelu sam izveo nemoguće i niti sam nisam skužio kako. Poslije tog trenutka pustio sam brzaca ispred sebe.

Nisam osjetio pritisak s leđa te sam išao što sam najbrže mogao, laganini style. Na jednom dijelu sam mislo da sam fulao no, trakica se otkrila deset metara nakon što sam prikočio. Staza je ubrzo postala pitomija te se nagib smanjio. Znao sam da nema još puno. Spustili smo se na livadu te s livade na asfalt.

Na usponu koji je slijedio pokušavam uhvatiti trkača koji me pretekao na zadnjem spustu, no bježi mi za par sekundi. U cilj uletavam s rezultatom 1:19:33. Zadovoljan sam utrkom te nalazim Žarka koji je završio tri minute ranije. Rukujem se i s konkurencijom koja dolazi minutu iza mene.

ogulin_trail_2019

Krenuli smo se rastrčavati te se vratili do auta gdje smo čekali ostale da završe. Štefica, Zvonimir, Lora i Ines su završili s kratkom stazom prije nego je Bojan završio dugu stazu kao treči te Ivančica kao druga žena. Vanja i Mišela su završile 35 i 53 minute nakon Ivančice. S tim rezultatima ekipno smo držali prvo mjesto s osvojenih 533,99 bodova ispred drugoplasiranih WTF s osvojena 521,45 bodova.  Treće plasirana je bila ekipa AK Zaprešič Rezervna klupa s osvojena 503,14 boda. Sveukupno držimo drugu poziciju s ispred ekipe SAK FIT Zaprešić i iza ekipe WTF!

Euforija je vladala tijekom podjele nagrada jer su neki dobili gusku, neki krumpira, neki i teglicu meda u tombli, a svi kao najbolja ekipa i vreču zelja. Berba u Ogulinu je bila obilata, vidjet ćemo što nam nosi žDral!

 

Istaknuto

misty mountain roads

24. Žumberačka utrka

Žumberačka utrka je posebna sama po sebi, start je u tri popodne, a trči se rubnim šumovitim dijelovima Žumberačkog gorja. Ovu utrku sam prvi put trčao prošle godine i svidjela mi se iako tada vremenske prilike nisu bila dobre kao ove godine. Utrka se boduje za ligu cestovnog trčanja te smo na nju došli u punom sastavu.

img_20190907_172640

Došli smo u Sošice već oko pola jedan te smo imali vremena za pripremu prije poslaska autobusa za Radatoviće. Vožnja autobusom je trajala oko pola sata iako je kilometraža bila oko 15km. Najgore je kod te vožnje autobusom bilo što znaš da po tom istom putu se vraćaš natrag.

Bilo je oblačno i svježije nego prošle godine. Napravio sam nešto malo zagrijavanja i istezanja prije same utrke. Utrka je startala ispred lovačke kuče u Radatovićima te smo nakon početne ravnine odmah krenuli u poniranje.

Ne treba se zavaravati brda su slijedila. Prvi uspon je bilo ispipavanje terena te sam prilagodio brzinu uvijetima na cesti. Vidio sam mladu trkačicu koju često vidim na utrkama Kontinental trail lige ispred sebe. Trčao sam rezervirano te se u prvih par km ravnao po njezinom tempu.

Prvih par kilometara je brzo prošlo te smo uletjeli u maglu ili niski oblak. Svježina je još bila prisutna te sam nastavio jako naprijed te prestigao konkurenciju na jednom od uspona. Usponi nisu bili tako jaki te se moglo jako lijepo trčati po njima.

Oko šestog kilometra smo se spuštali i slučajno sam pogledao desno te na šumskom putu koji se spajao s asfaltnom cestom uočio dva velika crna psa. Mirno su gledali kako prolazimo cestom. Krajolik me fascinirao te sam uživao u svježini koju je maglovito vrijeme donosilo.

Na stazi su bile postavljene tri okrijepne postaje. Negativna strana ovih okrijepnih postaja je ta što su davali vodu u bocama od pola litre. Na niti jednoj okrijepnoj postaji se nisam zaustavljao jer sam sa sobom nosio flask od pola litre. Čak sam na jednom dijelu izbacio višak vode kako bih smanjio težinu koju sam nosio u pretežito desnoj ruci.

U prvom dijelu utrke tamo oko četvretog kilometra pa na negdje do šestog su se iza mene počeli čuti jaki uzdisaji. Trkač iza mene se na svakom jačem usponu mučio da održi tempo te je ispuštao jake uzdisaje, nešto slično zvukovima parne lokomotive. Pobjegao sam od zvukova koji su me tako živcirali.

Kako je bilo dosta spusteva i bržih uspona do 11. kilometra gdje je počeo jači uspon, tako su se i zvukovi vratili. Nasreću pobjegao sam u brdo kako se uspon povećavao. Oko 12. kilometra počeo je jaki spust koji je trajao dva kilometra. S obzirom da mi je stanje u želucu bilo čudno nisam se htio spuštati prejako.

S desne strane kroz raslinje otvarao se dobar pogled na selo u kojem je bio cilj. Šumski krajolik na kojem se nastanila magla te bijela crkva u sredini koja je označavala kraj. nakon spusta slijedio je manji uspon na kojem sam potegnuo za trkačem koji me prestigao na zadnjem spustu.  Slijedila je ciljna ravnina. Zapeo sam te pokušao dostignuti trkača ispred sebe. Nažalost na kraju mi to nije uspjelo no borba je bila do samog kraja.

69909918_2374872215892715_6848325370651869184_n
photo by: Zlatko Lino

Ušao sam u cilj s rezultatom 1:12:17 te zauzeo 35. mjesto u muškoj konkurenciji. Mogu biti zadovoljan rezultatom s obzirom da sam poboljšao vrijeme od prošle godine za minutu i 11 sekundi. Od ostale ekipe najbolja je bila Jasmina koja je bila prva u ženskoj konkurenciji, dok su kod muških Goran, Mario i Žarko ostvarili dobra vremena te donijeli dobre ekipne bodove.

sošice_2019

Istaknuto

test your might

Žumberak ultra trail – 8. kolo Kontinental trail lige

Otkada sam se vratio treningu nakon “godišnjeg odmora” na Durmitoru vratila mi se i volja za utrkivanjem i izazovima koje nosi kontinental trail liga. Lijepo sam se oporavio od JUT-a sad je na redu bilo 28 km ŽUT-a. Iako bolje rezultate radim na manjim trasama odlučio sam se na dužu stazu ovoga puta zbog jednog jedinog razloga – Compressport majice koja se dobije u startnom paketu.

img_20190823_201755

S obzirom da smo imali neka previranja u timu tko će trčati na preostala četiri kola lige odlučili smo pozvati Bojana da nam se pridruži kao zamjena. On je na Žumberku trčao najdulju stazu od 57 km. Kada sam počeo proučavati stazu skužio sam da je start i cilj na istom mjestu kao što je bilo na Samobor trailu par mjeseci ranije. Nisam išao u detalje te proučavao gps track dalje kako bih sačuvao element iznenađenja.

Dosta sam pazio što jedem tjedan dana prije utrke te sam se carboloadao dan-dva prije. Na start smo došli oko pola devet tako da smo imali malo vremena da razgledamo što je sve u ponudi prije startova utrka. Koliko sam vidio bilo je kolača i nekih alkoholnih pićenaca. Malo sam se zagrijavao, ali s obzirom da sam išao na 28km nisam baš previše. Vele da se količina istezanja i zagrijavanja ovisi od duljini staze koja se trči što je staza kraća potrebno je više istezanja i zagrijvanja. Puno sam radio na tome kada sam trčao cross ligu u četvrtak, no sada mi se činilo da mi toliko zagrijavanja ne treba.

tally-ho

69122367_10217904843387277_5549266109150003200_o
photo by: Andrea Jurković

Prvi koji je startao bio je Bojan na najduljoj utrci od 57 km u 9 sati. Nakon pola sata startali smo Mišela, Ivančica, Vanja i ja.  A pola sata iza nas Saša, Ines, Štefica i Žarko. Ultraši i natjecatelji s duge staze su na početku radili mali krug od otprilike tri kilometra te ponovo prolazili kroz startno – ciljnu ravninu. Bojan je nakon tog malog kruga bio na dosta visokoj trečoj poziciji.

img_20190824_085911

Kada smo mi startali odmah smo nakon parsto metara skrenuli lijevo te ušli na uži puteljak koji je vodio kroz šumu. Bilo je malo mjesta za pretjecanje te mi se činilo da ću imati puno posla. Puteljak se sve više i više sužavao te su počeli tehnički usponi te je trčanje preraslo u hodanje u koloni.

Nestrpljivo sam čekao kada smo prelazili ogromno kamenje te kada smo se sporije kretali kroz šumu prema prvom spustu. Puls mi je bio dosta nizak s obzirom da je smo prešli već skoro dva kilometra. Kada se put otvorio i staza proširila počeo je klizavi spust koji je vodio u startno – ciljnu ravninu. Tu sam se zašprintao i prošao kroz sponzorski banner.

69477699_10217904851827488_4765417204487290880_n
photo by: Andrea Jurković

Malo usporavam kako se nagib malkice povečao, no samo za kojih 50 metara nakon čega slijedi jaki spust. Sjećam se toga dijela i s Samobor traila jer smo se po njemu vračali u cilj. Išao sam brzo jer sam hvatao malu kovrčavu plavušu koja me s lakočom prešla na Crazy hill trailu ove godine. Dolazimo na asfalt po kojem su ispisane motivacijske poruke i smajlići. Suzdržavao sam se te nisam htio na početku odmah potegnuti prejako. Pratio sam konkurenciju.

Ubrzo ponovo počinjemo grabiti po šumskim putevima te se sklanjamo s poluoblačnog otvorenog puta. Ulazimo u šumu i mene počinje šarafiti po trbuhu. Znao sam da uskoro moram stati. Obavio sam samo malu nuždu te su nas u tom trenutku počeli dostizati trkači s kratke staze. Prvo Živković, pa uskoro Dinjar i Saša naposljetku, koji je od Dinjara bio udaljen par minuta.

go for it!

S širokog šumskog puta prešli smo na uski planinarski put koji je bio dinamično valovit. Počelo je natjeravanje i tu sam pustio kočnice. Uspon po koje smo išli na Samobor trailu sada je bio jako brzi spust. Produžio sam korak te sam morao jako dobro gledati kamo ću zagaziti. Jedan krivi korak i mogu završiti u grmlju. Ovdje su se dosta susretali natjecatelji s sve tri staze – kratke, duge i ultre. Ultraši su bili malo sporiji pa su propuštali nas s duge i kratke staze, a mi s duge staze smo propuštali ove s kratke staze s obzirom na širinu staze. Na jednom takvom dijelu dosta sam brzo išao (jer me ganjao natjecatelj s kratke staze) i činilo mi se da bih mogao sletili s staze. No pouzdao sam se u Hoke i bez problema sam proletio tim dijelom.

Prolazimo kraj planinarskog doma te nakon velikih kamenih stuba nastavljamo po makadamu koji nije bio toliko vruč kao prošli put kada smo se tuda utrklivali, ili je smjer imao najviše utjecaja na doživljaj staze. Prva okrijepna stanica je bila na 11 km iako su prethodno bile postavljene okrijepne i za ostale trase. Ondje sam uzeo bananu i nečkao se da li da uzmem još i lubenicu. Želudac bi mi se još mogao osvetiti pa nisam htio izazivati. Slijedio je uspon po šumskom putu.

Marširao sam po usponima i prestizao dosta ljudi. Netko je komentirao kako to da smo svi ozbiljni. Nasmijao sam se na tu izjavu i rekao da je svaka sekunda bitna. I bila je. Kad si u ekipi koja se bori za treće mjesto svaki trenutak je bitan. Spuštali smo kroz šumu kada sam naletio na grupu trkača koja je bila okupljena oko nekog starijeg gospodina. Ponudio sam svoju pomoć no činilo se da je samo umor u pitanju. Nastavio sam dalje nizbrdo. Ubrzo sam susreo člana GSS-a koji je vjerojatno tražio unesrećenog gospodina.

Prestizali su nas još neki trkači s kratke staze. Kada smo došli do asfalta gdje se očito odvajala kratka od ostalih dvije došlo je do nekakvog komešanja. Mislio sam da smo zalutali te nas guknuo jako “Kajjj!?!” Volonter je rekao da sam ja dobar i nastavio sam ravno naprijed prema klizavoj šumskoj stazi koja je vodila jako uzbrdo.

slowpoke hill

Svi su bili jako spori na ovom dijelu te sam i ja također usporio. Imao sam još snage te sam prestizao dosta ljudi. Prešao sam i neku raspričanu grupu za koju mi se činilo da su više planinari nego trkači (imali su štapove, iako je dosta ljudi na ovoj utrci nosilo štapove). Na trenutak sam se zbrecao da li nisam i ja krivo skrenuo jer nisam vidio nikoga poznatog od prateče ekipe s kojom sam se ganjao do brijega. Jedan kilometar sam gulio skoro 15 minuta.

Nagib se smanjio te smo nastavili šumskim putem. Na drvetu je bila postavljena motivacisjka poruka koju sam pročitao kao cheerleaders ahead. No kada smo prošli zavoj tamo su bile samo dvije cure koje su tuda planinarile. Malo sam bio razočaran. Trčim po putu i s desne stane vidim veliki znak Japetić. Bio sam na pravom putu. Nisam imao vremena da stanem i poslikam, ipak su sekunde bile u pitanju.

Dolazim na kontrolnu točku te skrečem lijevo u šumu. Ultre su išle ravno. Počeo je onaj gadni spust na koji su nas upozoravali organizatori na početku. Strmo klizavo tlo prepuno lišća i grančica. Pokušavam pratiti oznake te raditi zig zag poteze, no na nekm nekim mjestima samo režem i kližem prema dolje. Tu me prelazi par ljudi.

Spustili smo se u blatnjav jarak po kojem smo gacali par sto metara. Tu vidim jednu od cura iz suparničkog tima kojoj ovaj teren izraziro ne paše te ima problema s nalaženjem ravnoteže. I ja sam se dosta posklizao po tom blatu no nisam niti jednom opao. Nakon te nočne more dolazimo na makadam s blagim usponom.

Znao sam da je oko tri kilometra do okrijepne postaje te sam počeo taktički trčati. Deset sekundi trčanja, deset sekundi hodanja. Bilo je teško na nekim mjestima no nekako sam uspijevao. Nekada sam i produžavao intervale kada sam vidio da mogu. Napravili smo kilometra po makadamu te smo ponovo ušli u šumu.

Staza je uska i vodi uzbrdo. Moj teren. No napredak usporava klizavo tlo. Ubrzo izlazimo iz tog šumarka i dolazimo do druge okrijepne postaje. Tamo stoji brdo ljudi te pitam di je što. Upučen sam prema šatoru ispod kojeg ima dva stola s osvježenjima. Uzimam lubenicu, volonterka mi usipava malo vode u prazan flask te si točim još cole u čašu. Drugi stol s grickalicama i ostalim voćem nisam niti pipnuo. Ubrzo je nastala gužva kako su počeli dolaziti svi oni natjecatelji koje sam ostavio na usponima.

Slijedio je manji spust na kojem smo malo fulali stazu no ubrzo se vratili na put koji je vodio u šumu. Znao sam da će do otplilike 25 km biti spusteva te sam se na to pripremio. Spust kroz šumu je bio malo tehničan no trčljiv. Ponovo dolazimo do makadama po kojem se spuštamo do kamenolomoa. Otvara nam se pogled na liticu iza koje znam da je cilj. Samo se treba popeti tamo gore.

canyon of doom

Skrečemo lijevo pred velebnom stijenom koja se izdizala iz tla. Trčimo kroz šumicu koja je ispunjena zvukom žuborenja potoka koji je tekao uz stazu. Htio sam samo skočiti u jedan od tih potoka i osvježitit se. Usponi su počeli jako te sam ponovo hodao. Drugi uspon je bio najavljen šaljivom motivacijskom porukom te je bio najgore što ti se može desiti pred sam kraj.

Trebalo je zapeti te sam se morao osvježiti praškastim šećerom koji sam ponesao i vodom. Kada sam došao s sebi nagib se izravnao te sam nastavio dalje lagano trčkarajući. Susreo sam dvije žene koje us valjda planinarile te me upitale koliko km trčim. Rekao sam im da imam još otprilike dva do kraja. Ako mi sat ne prikazuje dobro možda još i manje. Jer mi je tjekom utrke Garmin pokazivao manje nego što su bile službene oznake.

Zadnji uspon pred cilj je bio isti onaj po kojem smo se na početku brzo spuštali. Zapeo sam koliko sam mogao jer sam znao da nema još puno. Išlo mi je bolje nego na zadnjem brijegu. Jedan od trkača me prestiže taman prije nego što smo stigli do prevoja. Počeo sam trčati za njim, no dosta je odmakao.

Ulazim u cilj u punom kasu. Rezultatom od 3:41:01 sam zadovoljan jer sam dobro reagirao na ovu duljinu od 28km. Slijedeće godine mogu ići po rekord. 😀 Zaustavljam se taman pred curama koje su djelile medalje. Nažalost obečane pive nije bilo te sam se zadovoljio lubenicom i vodom. Ubrzo dolazi i cura koju sam upoznao na Durmitoru i veli da je i ona imala bliske susrete s blatom.

 

69446013_1205355386317507_912187986370625536_n
photo by: Dinko Samardžić

Dosta ekipe je već završilo svoje utrke te smo čekali još samo neke. Saša mi je rekao da je Bojan prvi što me začudilo te sam se nadao da će tako ostati do kraja. Ivančica je bila prva žena na dugoj, dok su se dečki rasuli na kratkoj stazi. No bez obzira na to imali smo dobre ekipne bodove. Čekali smo još Mišelu, Vanju i Bojana.

žut_2019

Ubrzo se pojavila i Mišela, ali je Vanja morala odustati zbog zdravstvenih problema. Nestrpljivo smo čekali Bojana. Na zadnjoj kontrolnoj točci je još uvijek imao prednost ispred svih. Moja inicijalna procjena je bila da će završiti za šest sati. Srušio je tu procjenu kada je u cilj uletio šest minuta do roka od šest sati i odnio pobjedu na stazi od 57 kilometara ostavivši konkurenciju deset mnuta iza sebe.

Ekipno smo ponovo zauzeli prvo mjesto s osvojena 566, 84 boda s 15 bodova ispred drugoplasiranih WTF! Where’s the finish i 76 bodova ispred trećeplasiranog tima AK Zaprešić rezervna klupa. Ovom pobjedom smo se odvojili na sigurnu bodovnu distancu od četveroplasiranih u ukupnom poretku Zbrda zdola koji su u ovom kolu bili lošije plasirani.  Slijede nam još tri kola do kraja lige te se očekuje borba do samog kraja.

Istaknuto

fiery hillclimbs

Ozalj i Vrhovac trail 2019 – 7. kolo Kontinental trail lige 2019

Bio je sunčan dan. Bio je vruč dan. Bio je to trail dan. Krenuli smo oko pola 7 iz Varaždina te nam se činilo da će nam to biti dovoljno vremena da do 9 dođemo do Vrhovca. Sve je išlo po planu dok nismo naletjeli na gužve na autocesti.

Skinuli smo se s autoceste jedan izlaz prije te smo čini se brže došli do svog cilja. Duga utrka je taman startala kada smo se parkirali. Naša kratka utrka je startala na vrijeme te počinjemo spust po asfaltu kojeg brzo zamjenjuje makadam i poljski put.

67182616_2717003834985957_5529431499205509120_n
photo by: Milan Beuk

Na spustu imam dobar grip bez obzira što nosim nove tenisice. Ulazimo u šumu gdje je na mjestima blatnije te je potrebno više pažnje kamo stajem. Dobro se osjećam te imam dobar ritam. Oko petog kilometra prilikom skoka s planinanrske staze na blato lijeva doskočna tenisica mi ostaje zakopana u blato.

Nisam mogao vjerovati da mi se to dogodilo. Trkač iza mene se skoro zaletio u mene kada sam se okrenuo da odem natrag po tenisicu. Trebalo mi je par minuta da obujem ponovo tenisicu te me u to vrijeme preteklo nekoliko trkača.

67144305_2717712188248455_1704819858635489280_n
photo by: Milan Beuk

Nastavio sam jako naprijed. Slijedio je prvi brijeg.  Znao sam da je onaj najteži uspon od šestog do osmog kilometra. Kada je uspon krenuo držao sam dobar tempo baš za ljudima koji su me pretekli kada sam stao.  Uspon je bio dug te je najgori dio bio na užarenom kamenju koje se zagrijalo pod vručim suncem. Na sreću sa sobom sam ponio bidon od pola litre vode koju sam pijuckao kada sam mislio da je to potrebno.

Kada smo došli na kontrolnu točku pred nama se otvorio prekrasan pogled koji je brzo nestao nakon što smo se spustili u šumu. Na par mjesta smo zalutali no vrlo brzo smo se ispravili tako da nismo previše vremena izgubili. Trčimo po pokošenoj livadi koja ima lijep miris što opušta makra na trenutak.

Kada smo došli na drugu livadu uletavamo u šumu koja umjesto da skrenemo lijevo na drugu livadu. Prolazimo kraj traktora koji prevozi drva. Završni uspon je bio brutalan te je nagib bio jak- nešto kao na zadnjem usponu na Čevu.

67137236_707824766312580_992856976952131584_o
photo by: Dinko Samardžić

Taman te umori prije cilja koji je bio na istom mjestu kao i start. Onaj isti spust koji smo imali razvlajivali na početku, e sad nas je on razvaljivao nas kada smo se zadnjim snagama verali do kraja. Vremenom od 1:53 ne mogu baš biti prezadavoljan, no s obzirom na uvjete i moju ozljedu koju još uvijek vučem kao i tenisice koje su mi bile pređombaste ovo je bila dobro odrađena utrka.

ozalj_vrhovac_trail_2019

Ekipno smo zauzeli treće mjesto s osvojena 503, 18 boda. Sedam bodova ispred četveroplasirane ekipe Zbrda zdola koja konkurira s nama za treće mjesto u ukupnom poretku. Predamnom su izazov Jahorina Ultra Trail s svojih jakih 38 km i 2500 mnv kojih se nadam da ću dobro odraditi te će mi biti dobra baza za daljnje treniranje za preostale četiri utrke Kontinantal lige.

67087880_480162062554900_7245898390024749056_o
photo by: Jelica Mrzljak
Istaknuto

are we on track?

Jahorina Ultra Trail 2019 – MIdi

Na put krečemo rano u petak te preko graničnog prijelaza Velika Kladuša ulazimo u Bosnu. U popodnevnim satima dolazimo u Sarajevo te se šećemo gradom u potrazi za kavom i ručkom. Popili smo tradicionalnu kavu u šarmantnom malom kafiću nekoliko ulica od Bašćarije koji je preuređen iz šusterske radnje.

IMG_20190726_161707

Na vrhu Jahorine je bilo vrlo vjetrovito te je u Sarajevu preko dana padalo nekoloko jakih pljuskova. Norveški prognostičari su slično najavili i za subotu. U Sarajevu smo prvi dan jeli u restoranu koji kao tradicionalna sarajevska jela nudi veliki izbor onih veganskih.

Nakon ručka smo otišli do Ciljne kuče gdje smo pokupili startne pakete. Sam startni paket je uz startni broj sadržavao i jako kvalitetne komade odjeće koje smo odmah počeli koristiti. Vratili smo se u apartman koji je bio 10 minuta bio udaljen od starta/cilja i mjesta podizanja paketa.

Napravili smo zadnje pripreme za utrku i dogovorili se kada ujutro idemo, bus nas je kupio oko 6:15 te smo se morali probuditi malo ranije, oko 5 točnije. Obavili smo standarni doručak i zadnje jutarnje pripreme te odjurili iz apartmana.

Ukrcali smo se u bus koji nas je prevozio u Sarajevo (muzika je bila ekstra, a skoro smo i kravu pokupili putem). Ostavio nas je nekoliko ulica blizu starta koji je bio na glavnom trgu Bašćariji, pratili smo one koji su znali put.

Na startu smo bili već oko 7 sati, no ništa nije ukazivalo da će se tu održavati neka utrka osim trkača koji su došli busom s Jahorine te su okupljali oko glavnog objekta na trgu. Organizacijski tim je oko pola 8 počeo napuhavati startni luk te smo kod njih ostavili vreće s stvarima koje će nas čekati na cilju.

DCIM100GOPROGOPR1447.JPG
photo by: Bojan Kuljić

Odbrojavanje je počelo malo nakon 8 sati te smo krenuli ulicama Sarajeva prema vrhu Jahorine. Prva dva kilometara sam pratio tempo Bojana i Ane  po asfaltu koji nas je vodio iz grada. Oznaka nije baš bilo, te sam slijedio trkačicu koju smo prethodno pretekli. Skrenuli smo preko mosta desno. Počeo je lagani uspon po suncu koji je lagano crpio energiju

Došli smo do križanja na kojem nije bilo očitih oznaka te smo pričekali natjecatelja koji je na satu imao učitanu mapu. Ukazao nam je na pravi put te smo u grupi od četvoro krenuli dalje, nagib uspona se povečao te smo kroz naselje grabili naprijed. Oznake su se u međuvremenu pojavile te su na nekim raskršćima stajali ljudi koji su nas usmjeravali.

Oko 7 kilometra smo skrenuli na livadu koja nas je vodila kroz krdo ovaca koje su tamo pasle. Ubrzo nakon te livade došli smo do bob staze kojom smo nastavili dalje desno. Po njoj smo trčali par km i pratili smo rijetko postavljene oznake.

67344313_10157772589203641_5931474565921243136_o
photo by: Goran Kapun

Došli smo do raskršća na bob stazi no više nismo vidjeli oznake. Pitali smo natjecatelja s mapom da li idemo ispravno te je rekao da smo trebali skrenuti desno. Vratili smo se malo natrag te se skinuli s bob staze prvo na asfalt, a potom na šumsku stazicu kojom smo došlo do asfaltne ceste.

Slijedio je osvježavajući uspon po asfaltu te ponovno skretanje u šumicu. Fulali smo pravi ulaz na put jer je oznaka bila polegnuta u travi. Nastavili smo dalje šumskim puteljkom sve dok nismo došli do prve kontrolne točke. Žena tamo me pita zašto sam došao u Bosnu trčati ovoliku duljinu. Odgovaram nešto u stilu izazova i avanture. Uzimam lubenicu i hvatam par trkaća koji su zajedno samnom ušli na kontrolnu točku.

Šumski putevi nas vode dalje uzbrdo i uskoro skrećemo na tehnički zahtjevnu stazu uskog planinarskog puta, na njemu više hodamo nego što trčimo te je nagib uspouna povečava svakim korakom. Gazimo prema vrhu Trebević.

img_20190727_095111_1

Kada smo došli na greben izvadio sam mobitel i opalio par fotki, pogled je bio fantstičan. Ekipa nam se polako počinje raspadati te ostajemo samo Nizozemac i ja, dok cura koja je do sada putovala s nama bježi brzo naprijed po tehnički zahtjevnoj stazi.

67416038_3141868209158435_1898254242070659072_n

Pri usponu obljetava nas dron, a na vrhu čeka i fotograf. Nakon još malo uspona počinjemo spust u šumu. Na serpentinastom spustu oznake su raštrkane te na jednom mjestu zastajem da potvrdim smjer kretanja.

Izlazimo na livadu preko koje nastavljamo do slijedeće šumice i slijedećeg uspona. Na livadi sam stalno pogledavao gdje se nalaze oznake kako ne bih ponovo zalutao. Sat mi je svako malo javljao da će mi se isprazniti baterija, što se i desilo nakon druge okrijepe. Ona se nalazila na 21. km te sam osjetio da sam možda previše toga unio u sebe (mučkalo mi se u želudcu). Kola i voda te jedna ili dvije naranče i pola banane.

S okrijepne postaje sam krenuo dalje makadamom te prešao preko ceste koja je vodila dalje u brijeg. Tu sam opet krivo skrenuo jer je obilježeni put vodio preko dvorišta gdje su bila zavezana dva psa te su lajala kada sam prolazio kraj njih. Otišao sam očitim putem u brdo, no na kraju sam se vraćao s brijega dolje.

if you don’t fight, you can’t win

Mislim da mi je u tom trenutku kroz glavu prošla misao da otkažem sve pripreme za maraton, otkažem sve prethodno prijavljene utrke te da se ostavim trčanja. Kaos mi je vladao glavom. Bio sam nadražen od stalih gubljenja smjera, dosta ljudi me i preteklo zbog toga.

Podloga je varirala između makadama i šumskih puteva koji su bili natopljeni kišom koja je padala prethodnih dana. Bilo je i dosta lokvi koje su bile preduboke te smo ih morali obilaziti, a takvih je bilo dosta.

Probijali smo se tako kroz šumu do slijedeće okrijepne postaje na 28. kilometru. Nalazila se u ograđenom prostoru u hladovini. Tamo sam obnovio zalihe vode jer sam znao da je do kraja više neće biti te se osvježio colom, vodom i narančama.

Krenuli smo dalje po makdamu te skrenuli desno u vlažnu šumu. Ovdje smo malo fulali stazu no ubrzo smo je i našli. Kolega trkač je otišao naprijed te sam ostao sam na stazi. Pozornije sam počeo pratiti oznake, te mi je dobro išlo. Počeli su jaki usponi te je napredak bio otežan. Na ovom dijelu bi dobro došli štapovi zbog velikog nagiba. Tijekom uspona puls mi je rastao te mi ni osvježivanje vodom nije pomagalo. Par puta sam morao stati da mi se puls smanji kako bih mogao nastaviti dalje.

Teren se na kratko izravnao prije slijedećeg uspona na kojem se situacija ponovila. Došao sam sebi poslije tog brijega te polako išao dalje. Izmijenjivale su se livade i šumarci.

Konačno sam se domagao civilizacije (asfalta) te sam prepoznao glavnu cestu koja je vodila od Sarajeva do vrha Jahorine. Kako sam više hodao nego trčao na jednom krivo skretanju u šumu dobio sam pratnju koja me u narednim kilometrima i prestigla. Nisam bio siguran koliko još do kraja jer mi je sat prerhodno krepao, ali znao sam da će biti još jedna kontrolna točka 4. km prije cilja.

Brijegovi su ponovo počeli biti strmiji što se nastavilo u slijedećih par km sve dok nismo došli do umjetnog jezera nakon kojeg se nalazilia i kontrolna točka. Ovdje nije bilo vode te sam koristio vlastite zalihe.

Nisam mogao potrčati niti metra s obzirom na bolove u desnoj nozi koji su mi se pojavili tijekom utrke. Oštri bolovi koji su izvirali iz područja malog prsta te zbog kojih sam morao stati par puta te preklinjao sve čega sam se sjetio. Krajobraj kroz koji smo prolazili je bio vrlo lijep no staza kojojm smo se spuštali je bila puna kamenja koje nije odgovarala mojim bolnim tabanima. Situacija se nastavila kada smo prešli na makadam te počeli završni spust. Potrčao sam parsto metara prije kraja no prije toga je trebalo savladati serpentine koje sam u jednom zavoju nesvjesno prikratio.

U cilj sam ušao nakon 6h i 23min. Primio svoju zasluženu medalju te je krenulo naslikavanje s raznim sponzorima utrke. Čestitao sam nizozemskom trkaču s kojim sam se družio večinu utrke te smo izmjenili par riječi. Goran me dočekao u cilju te mi je dobio pivo. Nakon svega sam sjeo na zemlju te doživio neočekivanu emocionalnu reakciju – zasuzio sam se i osjetio osjećaj olakšanja.

Prva piva mi je dobro sijela, druga još bolje. Na vrhu je popuhivalo te smo obavili još neka fotkanja prije nego smo sjeli i pojeli grilamo povrče koje su imali u ponudi dok su ostali trkači završavali svoje utrke. Raspravljali smo još s nekim trkačima i njihovim iskustvima na stazi. Svi smo bili puni priča koje smo međusobno izmijenjivali, ali svi su bili složni da su oznake bile loše posložene.

jahorina_2019
polovičan gps zapis prije gašenja sata

S obzirom da su Ana i Bojan razvalili te zauzeli 2. i 3. mjesto ukupno te 1. i 2. mjesto u kategoriji čekali smo do sutradan u 13 sati proglašenje pobjednika prije nego smo krenuli dalje prema našoj slijedećoj destinaciji – Durmitoru.

Istaknuto

no fun, just pain

3. utrka Ivanec – Grebengrad

Na ovoj utrci sam bio prije dvije godine. Tada sam pretjerao i nisam se dugo mogao vratiti u formu. Ove godine sam mislio da će biti drugačije, da sam spremniji. Bio sam jako, jako nervozan u tjednu prije utrke. Nisam bio siguran zašto. Po dobrom starom običaju na dan utrke probudio se u šest, doručak i kava, obavljanje završnih priprema za utrku.

Krenuo sam oko pola 8 prema Ivancu, kako bih što lakše našao mjesto za parking. S obzirom da je ovo utrka za Prvenstvo Hrvatske očekivao sam je. Također kako je parkiralište iza crkve, bilo je i nekih nadobudnih krščana koji su došli na misu. Prijave su prošle bez problema. Nije bilo niti reda. Možda sam zbilja prerano došao. Otišao sam se presvući te kako mi je bilo dosadno malo trčkarati. Jedan od trkača mi je doviknuo da ću kasnije natrčati. Nije bio u krivu.

don’t get cocky

Krenuli smo malo nakon devet. Prvih nekolko kilometara bio je blagi uspon po asfaltu kroz selo Prigorec. Trčao sam lagano. Plan ove utrke je bio da se u prvom dijelu šparam za drugi. No kako odmah na početku imamo uspon na Ivanščicu nisam bio siguran kako to do kraja realizirati. Krenuo sam za drugima i išao prema osjećaju. No osjećaj te nekada može zavarati.

Došli smo do prve okrijepe u podnožju planine prije nego počinje makadam. Tamo sam uzeo malo vode jer je pred nama uspon, a slijedeća okrijepa je tek na pola puta do vrha. Mogu reći da na ovom dijelu nije bilo problema. Nije bilo niti prevruče. Bilo je nekako oblačnjikavo te je puhao lagani vjetrić.

Na drugoj okrijepi sam pojeo komad banane i popio nešto vode. Dvije cure s kojima sam izmjenjivao pozicije do tada su me prešle te je ona s kojom se naganjam na Kontinental ligu povukla jače bez obzira na ono što tek dolazi. A znao sam što dolazi još malo uspona i onda spust koji će te samo opustiti dok ne dođe još brutalniji uspon.

Pred kraj uspona sam malo i prohodao jer se nisam htio odmah uništiti. Vidio sam nekog trkača koji je nosio fivefinger tenisice. Prije sam samo čitao o njima, a sada sam ih prvi put vidio u akciji. Bile su mi fascinantne. Nedjeljni šumski mir uništen je paranjem zvukova motornih vozila koja su se kretala usporedno jednom od staza koja su pratila cestu po kojoj smo trčali.

Vrh je bio obavijen oblakom te je sve tako tmurno. Pijem izotonik na trećoj okrijepi te počinje spust. Vrijeme prolaza mi je 1:22:15 što je za 25 sekundi bolje vrijeme nego na brdskoj utrci Ivančica prošle godine.

into the chasm

Spust s vrha vodi putem prema planinarskoj stazi Pionir no ne skrečemo na tu stazu nego produžujemo dalje spust po Prekrižju. Pogled prema dolini je bio zakriven oblakom. Ovo mi je najgori dio staze jer trčimo po usjekotini u zemlji te treba mijenjati stranu svako malo. Kamenje vreba na svakom koraku. U ovom dijelu sam malo usporio te me dosta ljudi prestiglo na tom dijelu. Ulazimo na mirniju stazu  koja prati planinarski put prema Ham Pokojcu.

Tu počinje prava makljaža. Zemlja je  još uvijek bila natopljena kišom te je staza bila blatnjava. Kako smo se spuštali tako je bilo sve više i više blata.  Taman nakon jedne od okrijepa naletio sam na žensku koja je vrištala nasred staze, a kraj nje je stajao još jedan trkač. Malo samo usporio no, činilo mi se da su samo grčevi u pitanju.

Počeo sam izmjenjivati komentare na stazu s jednom curom koja me dostigla. Najgore od svega je bilo da je ona trčala u tenisicama za cestu. Na jednom dosta skliskom dijelu sam se doslovno klizao na jednon nozi što mi je povisilo otkucaje srca na trenutak.

Sjetio sam se ovog dijela šume jer smo po njemu planinarili kada smo nedavno išli planinariti na Milengrad. No sad je staza bila u puno gorem stanju. Usponi su bili još gori te nije bilo uporišta. Sve je to bilo dosta zamarajuće.

Konačno smo se izvukli iz šume te se domogli makadamske ceste. Tu sam još bio oke no bilo je još nekoliko kilometara do okrijepe kod Lujčekove hiže. Tu su prozvali moje ime kako sam prilazio stolu s osvježenjima. Napravio sam pogrešku te nisam uzeo banane nego samo vodu i izotonik. Išao sam dalje makadamom prema Belskom dolu.

Činilo mi se da sam taj dio prešao dosta brže nego prije dvije godine. Kada sam došao do glavne ceste bio je 25. kilometar. Znao sam da po asfaltu ima par kilometara, no nekako mi je ovaj dio najteže pao. Svi ti zavoji, a znam gdje moram doći. Malo hodam, malo trčim. Moram oporaviti mišiće nakon spusta s Ivančice. Ulazimo u selo Bela gdje je skretanje u desno koje vodi prema slijedećoj destinaciji – Čevo.

race you to the peak

Poslije okrijepe, na kojoj uzimam naranču i vodu skoro sam zalutao jer nisam vidio oznaku koja je vodila preko pokošene livade. Osjećam da mi ponestaje snage, a još nismo niti počeli uspon na vrh. Postajem bezvoljan te samo idem. Opet počinjem s hodanjem te jako malo trčim. Sve je blatnjavo i ljigavo.

Konačno počinje uspon na kojem samo hodam jer znam što još slijedi. Na strmom dijelu prije Tafrine staze preklinjem sve živo i osjećam slabost. Uzimam malo gela kojega sam spremio za ovakve situacije, no nije mi se svidio. Nastavljam dalje nekako puževim korakom. Pri kraju staze susrećem kolegu trkača koji se spuštao.

Dolazim na vrh gdje vidim prijateljicu iz djetinjstva koju nisam vidio godinama. Jedem naranče i ostavlja neiskorišteni gel na okrijepnoj stanici. Uzimam vode i idem dalje. Slijedi dosta strmi spust po kojem se oprezno spuštam. Nakon spusta slijedi mali trčljivi dio, no staza je uska pa treba paziti na korijenje i kamenje koje viri iz zemlje.

Valoviti teren počinje stvarati probleme te iscrpljuje do kraja. Ubrzo je slijedio još jedan teži uspon, te kako sam ovdje puno gubio na tempu puštao sam brže trkače da me prođu. Nije više bilo niti bitno. Samo da završim, a poslije ćemo od rezultatima. Na jednom spustu susrećem Sonju koja je planinarila ovom stazom s dečkom.

chamomile

Dolazim do pola puta između Čeva i Grebengrada gdje je bila zadnja okrijepa. Cura na okrijepama veli da je ostatak kamilica. Meni nije baš bila. Istina slijede širi putevi i par livada, no ima i još par uspona. Pijem kolu i vodu i vozim dalje.

Odmah u brijeg. Pitao sam se da li je “kamilica” ime toga brijega. Bilo je još malo te sam na ravnijim dijelovima trčao koliko je išlo. Prva livada, pa još jedna šuma, te opet na kraju duga livada. Nakon nje ulazim na širok šumski put i nakon malo trčkaranja spuštamo se prema cilju.

60580289_1559664850833557_8069058490397622272_n

Trebalo se još samo uspeti prema planinarskom domu nakon kojeg je bio cilj na livadi. Odmah nakon ulaska u cilj malo sam si odmorio na kamenju prije nego sam počeo tražiti svoju torbu s stvarima. Žarko i Mišela su bili tu negdje, oni su čak osvojili medalje u kategorijama na manjoj utrci od 7,8 km.

GG_2019 Pridružio sam im se te smo pogledali proglašenje najboljih na dugoj stazi, kao i proglašenje najboljih na PH. Iako sam poboljšao vrijeme za 14 minuta od prije dvije godine, nisam potpuno zadovoljan rezultatom. Ostaje mi vidjeti što će donijeti slijedeća godina.

Istaknuto

paths of pain

5. utrka za mač grofa Draškovića

Najočekivanija utrka godine je bila pred nama. Svi poznati i nepoznati su se prijavljivali, iako je ova utrka prije par godina bila dosta nepoznata. Oko 700 trkača se prijavilo na utrku, neki samo na jedan krug oko jezera dok ih se malo više prijavilo na dva kruga. Vatreni završetak je trčanje opsadnim putom do ulaza u dvorac.

Dan je bio vruć i sparan te obečana kiša još nije došla. Oko devet sam već bio u Trakošćanu te čekao Anu i Bojana. Dan ranije sam otišao preuzeti startne pakete koji su se dijelili nedaleko od moje rezidencije, tako da sam došao rasterečen. Samo sam parking trebao naći što nije bio problem jer sam došao relativno rano.

Sunce je pržilo i zagrijavanje smo zamijenili odmaranjem u hladovini. Noga me ubijala od ono malo trčkaranja što sam napravio te mi je bilo žao što se nisam namazao s ice gelom. Imao sam svoj cilj. Samo je bilo upitno da li ga mogu ispuniti.

Stao sam u treći, četvrti red tako da krenem relativno brzo, taman iza konkurencije. Dvije minute pred start i zvjerkam posvuda. Oko mene skoro si neki nepoznati tu i tamo neko poznato lice. Lik do mene zvjerinja i pogleda u tenisice te skuži da svi mi ostali imamo čip na vezicama, a on nema. Velimo mu da stigne još, no pokazao je na sat i rekao da mu je to dovoljno. Nikad nisam provjerio kako je on završio utrku.

Krenuli smo brzo. Preko livade do laganog makadama koji je vodio na zemljani put isprlepeleten kamenjem i korjenjem. Lagani makadam koji se prostirao na prvom laganom usponu već je bio užaren. Nije bilo dobro. Gospođe koje su čekale na okrijepi su vikale: kamo se žurimo. Išao sam dalje. Uskoro će prvi hlad koji će malo olakšati potjeru.

Na prvom lijevom skretanju pogledao sam preko jezera i vidio Anu kako napreduje. Išao sam jako no nekako mi se činilo da to nije to. Gužvao sam se s ljudima i to me malo živciralo. Najviše me živcirao neki lik iza mene koji je stalno pročišćavao grlo i pljuvao okolo. Vald je tak drugima dok im ja počnem disati za vratom.

Okrijepa na 2,5 km je dobro došla i tu sam uzeo malo vode. Premalo osvježenje. Druga strana jezera je bolja jer ima više hlada no, tu dolazi i više korijenja te dosta je valovitija. No tu održavam ritam te ignoriram prisutnu bol u nozi.

Pred sam kraj kruga dobro savladavam male usponiče koji vode prema križanju male i velike staze te laganije idem po spustu do druge okrijepe. Tu malo zastajem te uzimam izotonika i vode. To me jako kratko drži te brzo osjećam žeđ.

Počinjem padati u tempu i poretku. Cijeli drugi krug preispitujem se što je to meni trebalo te mi je u jednom trenu uletila misao o odustajanju. To je bilo taman prije treće okrijepe. Ponovo uzimam vode i idem dalje.

Konkurencije mi nema niti na vidiku. Ah, više nije niti bitno. Sada sam sam sebi bio konkurencija. Cilj je bio završiti utrku. Tu i tamo sam morao vikati kako bi se oslobodio put od sporijih trkača, no najviši napredak ostvarujem na kraju. Uspon prema cilju koji počinje lagano i traje. Prvo do križanja staza i onda još dalje. Neki su mislili da je kraj na samom raskrižju pa su ubrzali. Kako su se samo razočarali.

Uspon opsadnim putem je dugačak s malim nagibom. Taman da te načima malo po malo. Pomislio sam da hodam na tom završnom dijelu no išao sam lagano dalje. Tu sam čak dostigao par ljudi. Kada smo se popeli skoro do vrha i nagib je popustio ubrzao sam da što prije uđem u cilj. Lijepu medalju oko vrata zakačila mi je cura u raskošnoj haljini nakon ulaska.

trakoscan_2019

Rezultatom od 50:03 (prije godinu dana sam išao skoro 2 minute bolje) sam duboko razočaran te slijedeće godine možda odem samo na utrku od 5km. Ili možda počnem još više trenirati te konačno pokorim konkurenciju tko zna. Klopa poslije utrke je bila dobra, a moglo se birati između standardnog mesnog obroka i vegetarijanskog. S time da tu se još mogu popraviti.

img_20190707_114124

Istaknuto

field of dreams

Brinje trail – 6. kolo Kontinental trail lige 2019

Tjedan dana prije utrke situacija nije bila totalno ružičasta. Ozljeda koju sam pokupio ne znam gdje je bila još uvijek prisutna te sam odradio samo jedan trening od 10km. Stisni zube i podnesi bol, no bol ne odlazi. Ovo je neka slijedeća razina ozljede. Zbog toga sam odlučio da se šparam pred utrku te nisam išao niti na ligu Puntijarka iako mi je to bilo u planu. Pripreme su mi se svele na vožnje bicikla (2 x cca 25km). Bolje to nego ništa, a i vele da je bicikliranje dobro za snagu.

S obzirom da je put do Brinja “dug” valjalo je krenuti ranije. Ipak s ekipom smo razglabali o tome koliko će nam zbilja trebati. Neki su se kunuli da će nam trebati čak četiri sata, dok su neke normalnije procjene bili malo više od dva sata. Kako je turistička sezona počela znali smo da će nam trebati više što sam uzeo u obzir. Vrijeme polaska smo odredili za šest sati ujutro tako da stignemo sat vremena prije početka utrke na mjesto događanja.

Tako je nekako i sve prošlo. Bez većih problema smo došli do Brinja gdje su nas nas je čekala ekipa iz druga dva auta. Popili smo kavu te obavljali zadnje pripremem pred utrku. Start duge utrke je bio pola sata prije starta naše manje utrke od 16km. Nismo znali što očekivati. Znali smo samo ono što smo čuli. Brza utrka s puno mjesta za prestizanje – Monza Kontinental lige kako je prozvan ovaj trail.

Osobno nisam ništa očekivao, no cilj mi je bio proći bez većih ozljeda. Namazao sam bolnu nogu ICE gelom prije početka utrke kako bih lakše podnio bolove koje sam očekivao. Kako sam se približio startu i obavljao zadnje pripreme počeo sam zviždati Imperijalni marš. Ne znam od kud je to došlo no valjda je to bio znak da sam spreman.

Krenuli smo točno u pola 11 u lagani spust po asfaltu. Nakon što sam se riješio gužve počeo sam dobivati na brzini. Pratio sam konkurenciju i Žarka. Znao sam da još nisam brz kao on te sam ga promatrao u daljini. Nakon što sam napravio brzi prvi kilometar na tempu 4:19 zamijenili smo asfalt s makadamom. Tu sam zadržao tempo do dijela gdje smo skrenuli lijevo u šumu te počeli prvi uspon.

Zapravo već tu sam se zacementirao u poretku te samo do kraja prestigao možda par trkaća. Kamenje je izviralo iz zemlje svako malo, no nisam se spotaknuo niti na jedno. Oko trećeg kilometra je bila prva okrijepa te sam uzeo čašu vode iako sam imao bocu od pola litre u ruci. Tu vodu sam iskoristio za često poljevanje pretežito po glavi s obzirom da smo večinom trčali po suncu.

Uspon se nastavio makadamskom cestom i tako par kilometara. Blagi brzi usponi i isto takvi spustevi. Hlada je bilo vrlo malo te je se polijevanje nastavilo. Došli smo do druge okrijepne stanice gdje se nalazilo i račvanje s dugom stazom. Oni su nastavljali makadamom uzbrdo, dok smo mi skretali lijevo u šumu. Nisam bio zadovoljan veličinom narezanih banana te sam ih preskočio, uzeo sam samo vode i izotonika.

Ovo je bio jedan od najboljih dijelova. Nizbrdo kroz šumu ispunjeno kamenjem. Ovaj dio sam se opustio te išao brzo s obzirom da sam osjetio konkurenciju na leđima. Opet smo došli na asfalt kojim smo trčkarali možda pola kilometra. Skrenuli smo lijevo na makadam s lijeve strane su bile ovce u toru dok je su s desne strane na nas lajali dva psa. Jedan je bio veliki i mogao je čak srušiti čovjeka dok je drugi bio manjeg uzrasta.

Sliljedili smo makdadamski put uzbrdo te došli do zadnje okrijepe koja je dobro došla. Rezerve vode u boci su se smanjile no morao sam se polijevati. Voda mi je godila. Ovdje negje me prestigla i konkurencija tj. ona cura s kojom se uvijek natjeravam po ovim ligama. Pratio sam tempo no činilo mi se da je ona tek počela ubrzavati. Gledao sam kako odmiče u daljinu.

Makdamski put nas je vodio kroz otvoren krajolik te je kamena podloga bila usijana. Kao i polja koja su nas okruživala. Začudo put nas je vodio kroz nečije dvorište u nečije kukuruzište. Organizatoru su isto tako složili čudne oznake gdje smo skretali malo lijevo te malo desno kako bi se kretali uz rubove zemljišta, no na kraju malo kračenje je bila poželjnija opcija. Tu sam izgubio još jednu poziciju.

Kada smo prošli polje kukuruza kratkotrajno smo se vratili na asfalt do zadnjeg skretanja desno koje je vodilo na poljski put. Znali smo da to dolazi i visoka trava kroz koju trčimo do kraja. Skoro cijeli kilometar smo proveli na toj livadi. Ubrzavanje je bilo otežano zbog već spomenute visoke trave koja je zapinjala za noge. No na kraju kada se žuti balon polako počeo nazirati, znao sam da je cilj blizu.

brinje_trail_2019

Rezultatom 1:21:43 mogu biti zadovoljan s obzirom na uvjete i trenutnu situaciju.  Za Žarkom sam završio za “samo” 2 minute i 41 sekundu i završio na 24. mjestu u ukupnom poretku. Nakon mene su ubrzo završile i Štefica i Ines na kratkoj stazi. Iz našeg tima, Saša i Zoran su bili najbrži na kratkoj stazi zauzimajući 5. i 14. mjesto. Ivančica je završila kao 4. među ženama na dugoj stazi, dok su ubrzo i slijedili Zvonimir, Vanja i Mišela.

Ekipno smo zauzeli 4. mjesto s osvojenih 515,20 bodova desetak bodova manje od treće plasiranih Zbrda zdola koji su dobili pojačanje u timu ovo kolo. Neki nisu bili zadovoljni svojim performansom na ovoj utrci te im je drvena medalja ekipno bila sol na ranu. Razišli smo se još prije završetka proglašenja svih pobjednika tako da nisam vidio jel se i ove godine djelio krumpir.  Tugu smo odlučili umočiti u nedalekom Senju….

img_20190629_195935

 

Istaknuto

before the rain

27. Međunarodna brdska utrka Ivančica 2019

Napredak se mjeri u sekundama. Nekada i minutama, no nekada samo u tome koliko si gori ili bolji od konkurencije. Uvijek je dobro mjeriti s boljima od sebe. Jer na taj način napredujemo. Napredak može biti skohovit ili minimalan, ali napredak je napredak.

Na brdskoj utrci Ivančica sam prvi put bio prošle godinde, no stazu dobro pamtim od ovogodišnje Zimske brdske lige na kojoj sam bio redovit. Također, staza je prvi segment utrke Ivanec – Grebengrad te je relativno zahtjevna. Napisao sam relativno jer sve ovisi kako startaš.

Došao sam oko 9 sati u Ivanec te sam bez problema našao mjesto za parkiranje iza crkve. Odmah sam uočio Žarka i Mišelu te smo se otišli prijaviti. Naš ritual ispijanja kave pred utrku se nastavio te smo drapili jednu dok smo čekali start. Pokušao sam malo trčkarati te sam prvim korakom shvatio da još nisam u punoj snazi i da ovo neće ići onim putem kojim sam zamislio. No vrijedilo je pokušati.

Krenuli smo u deset te sam na prvim kilometrima počeo grabiti prema vrhu. Nakon prvog kilometra sam imao tempo 4:34 te sam shvatio da ga moram smanjiti kako bih održao optimalnu razinu snage koja će mi biti potrebna za ono što slijedi. Osamsto metara nadmorske visine i lagani nagib koji te polako umara. Konkurenciju sam pretekao na usponu još prije Prigorca, a kada smo došli do križa već mi je bilo teško.

Slijedećih pola kilometara napravio sam konsolidaciju taman do okrijepe koja se nalazila kod Žganog vina. Tuširanje vodom i mali gutljaj čiste izvorske vode mi je malo pomogao. Slijedio je onaj teži dio: devet kilometara makadama. Počeo sam hodati malo prije šestog kilometra taman dok mi je neoprezni start došao na naplatu.

Konkurencija me pretekla oko sedmog kilometra, te je samo odmicala kako je meni kopnila snaga. Pokušao sam zadržati tempo no ozljeda me stopirala da potegnem više i jače. Zadovoljio sam se laganim izmjenama trčkaranja i brzog hodanja. Na drugoj okrijepi sam popio previše soka i vode što je rezultiralo daljnim zaostajanjem iza konkurencije. Dugi spust koji se nalazi oko desetog kilometra sam dobro odradio te sam tu povratio nešto vremena. No nakon njega slijedilo je još tri kilometra neravnog terena.

Bio sam spreman na njega te sam pričuvao snagu za takve situacije. Iako to nije bilo onoliko snage kolik sam želio, znao sam da će kraj brzo doći. Još “samo” par zavoja i to je to. Ono o čemu sam počeo razmišljati tih zadnjih par kilometara je bilo nešto o čemu sam razgovarao s kolegicom trkačicom prije utrke.

O muskulatori i neigrađenosti nekih mišića kao posljedica izbacivanja aktivnosti tipa bicikliranje. Moje razmišljanje je to da sam u zadnjih par mjeseci izbacio jutarnje i večernje bike terapije zbog promjene načina života, što je utjecalo i na trčanje kao primarna aktivnost kojom se bavim. Svečano obečajem da ću to promijeniti u mjesecima koji slijede te da ću barem malo opet početi gaziti pedalu.

64838576_2791595827548752_3384853065868771328_o

Kraj je bio na vidiku. Prošli smo oznaku za dvanaesti kilometar. Pogledao sam na sat te sam si rekao da ako malo zapnem možda potučem prošlogodišnji rezultat. Tako je i bilo. Vruč završni uspon koji je vodio do cilja koji se nalazio kod planinarskog doma bio mi je jedan od najomiljenijih dijelova jer sam konačno mogao isprazniti svu onu energiju koja mi je ostala u zalihama.

iva_2019

Rezultatom 1:21:58 mogu biti zadovoljan jer je za 40 sekundi bolji nego prošle godine, no s druge strane nisam bio bolji od konkurencije te zbog meni nepoznatih razloga sam počeo prebrzo. Ipak nakon svega draže mi je bilo doći trčati, družiti se s ekipom i uživati u našim malim pobjedama. Kako je netko napisao mali pomaci, veliki uspjesi.

img_20190622_150556
Krnja ekipa TK Marathona 95
Istaknuto

blazin’ hills

Samobor trail – 5. kolo Kontinental trail lige 2019

Svako malo mi netko kvoca kako bih trebao slijediti neki program treninga kako bih brže napredovao u vremenima na 5k, 10k i polumaratonu. No shvatio sam da je to zabavnije postići kroz ligaške trke i opčenito utrke koje me zanimaju. A u zadnje vremena me zanima puno utrka. 5k sam popravio na 20:41 nedavno na Dravi, no još uvijek ostaju te 41 sekunde koje treba ispeglati. I da možda bih brže napredovao da slijedim neki program, no ovako je zabavnije.

Ovaj trail je najavljivan kao jedan od najtežih trailova. Em zbog visinske razlike koja je dosta velika, em zbog temperature koja je nakon Pltivičkog maratona podivljala i sada svaki dan prži sunce i temperature su blizu ili preko 30 stupnjeva. Uz to sam imao još jednu utrku većer prije da se malo zagrijem za subotu.

Spavao sam u Zagrebu te sam imao više vremena da se naspavam nakon naporne večeri u Karlovcu. Oko pola osam sam krenuo za Samobor tj. Klet Poljanica gdje je bio start i cilj ovog traila. U isto vrijeme su došli Žarko Mišela i Zvonimir, još jedan novi član ekipe, a uskoro i svi ostali.

S obzirom da sam sinoć trčao odlučio sam namazati noge s magnezijem koji smo dobili u startnom paketu. Na početku sam osjetio lagano žarenje kao i nakon nanošenja nekih krema za bolovoe u mišićima. Peckanje se nastavilo no nisam obraćao veću pozornost na to.

Krenuli smo u 15 do 10 iz polu sjenovitog prostora ispred ugostiteljskog objekta gdje smo obavili prijave, samo 15 minuta nakon starta natjecatelja s duge staze. Borba je krenula od prvog metra. Trebalo je prvo prestići sve sporije trkače. Staza je bila na početku valovita no suha s obzirom da kiša nije baš padala zadnjih dana. Odmah sam se uhvatio u koštac s konkurencijom te mi se činilo da je tako ostalo do kraja.

S obzirom da je na stazi bila samo jedna okrijepa koristio sam mali mjeh za vodu koji sam posudio od Bojana. Pio sam svakom prilikom, ali  se voda već nakon par kilometara dosta ugrijala. Bolje išta nego ništa. Na jednom dijelu staze sam skoro krivo skrenuo no brzo sam uvidio gdje je pravi put.

Jedan uspon je bio brutalan jer je bio to uspon po suncu kroz livadu visoke trave. Samo to meni nije bio problem već je najviše problema bilo s uskim putem koji je bio doboljan samo za jednu nogu. Na tom usponu sam shvatio da me nešto pecka. To je bila ona krema od magnezija koju sam nanio na noge prije utrke.

the chasing pack

Ubrzo je krenulo natjerivanje, a bio je tek prvi dio staze. Dvije cure i ja. One vuku jače na spustevima, ja derem na usponima. Pokušavam održavati lagani ritam pa kombiniram trčkaranje i brzo hodanje. Na devetom kilometru dolazimo do nekog planinarskog doma kojem nisam upamtio ime gdje se nalazi i naša jedina okrijepa.

Cola i naranča za mene i brzo dalje. Hvatanje konkurencije i tako to. Došli smo do uskih planinarskih puteljaka gdje nije bilo toliko mjesta za pretjecanje. Sustizali smo natjecatelje s duge staze. No na serpentinastom usponu pustio sam “taktički” drugu curu ispred mene. Jedna od cura s kojima sam bio u sendviču odvažila se i preuzela je vodstvo na užarenom proširenom dijelu staze.

62226625_1113725382152760_5962655586108571648_n

Imao sam snage te sam na usponima razvaljivao te čak dobro trčao lagane nizbrdice. Prestizali smo dosta ljudi s duge staze koji su usporili svoj tempo. Na par mjesta smo izlazili na proplanke s uskim stazicama gdje su se nudili prekrasni pogledi. I trčim tako lagano nizbrdo kroz šumicu kada na mene bane nekakav malo veći pas s svijetlom dlakom – činio mi se kao zlatni retriver.  No vlasnici su hitro opazvali psa te taj susret nije završio krvavo.

Trčao sam tako prema dolje s sumnjom u mislima da li sam trebao skrenuti desno kod oznake na deblu s brojem 2 u šumi no trakice su ukazivale prema naprijed pa je to valjda bio pravi put.  Sat mi je odzvodio 15-esti kilometar te sam se ponovo pitao da li sam gdje zalutao. Oprala me paranoja kada smo iz šumice prešli na asfalt te smo prošli kroz neko selo. Znao sam da sam trebao slušati brifing prije početka utrke, a ne zujati okolo. No uskoro sam uočio natjecatelje s duge staze koje sam prestigao kada smo se uspinjali na zadnji brijeg te sam se zapitao s smješkom gdje je taj cilj.

Cilj je bio s druge strane te sam u njega utrčao s rezultatom 1:47:03. Odmah sam vidio ekipu koja je već završila utrku, Sašu, Žarka i Zorana. Na cilju smo dobili samo vodu te su se okrijepe nalazile preko puta ceste i više su bile namijenjene dugoprugašima.

I tako čekanje je počelo. Čekali smo Ivančicu koja je trčala dugu stazu. Primio sam se fotkanja te sam kampirao blizu kraja kratke i rekreativne staze, a poslije i na kraj duge staze. S obzirom da je na drugom dijelu staze bilo još 1000 metara nadmorske za napraviti, očekivali smo da će natjecatelji biti dosta umorni nakon tih 15 kilometara.

IMG_4379-Edit
Ljenjivci na okupu

Natjecatelji s duge staze su dolazili u dugim razmacima te je među njima bila i Ivančica.  Ekipno smo zauzeli sam vrh postolja (517,72), neka 4 boda ispred drugoplasirane ekipe te s tog mjesta se nismo micali dok svi natjecatelji s duge staze nisu završili svoju utrku.

 

Istaknuto

running wild through bear country

34. Plitvički (polu)maraton

change is the only constant

Uvijek je lijepo vratiti se tamo gdje si počeo nešto. Neki čudni osjećaji koji te vežu za neki događaj i/ili mjesto. Za mene je to Plitvički polumaraton koji mi je bio prvi polumaraton i kojega sam istrčao u društvu svojih prijatelja. Isto sam ponovio prošle godine kada sam došao na Plitvice s Žarkom i Mišelom, a ove godine je obljetnica našeg druženja i poznavanja. Ipak ove godine sve je ispalo malo drugačije.

Priča ovog vikenda počinje u subotu. Dan ranije Bojan je slavio rođendan te je trebalo doći do Zagreba. Lagano vožnjica od sat i pol. Tamo smo pekli “beyond meat” burgere i blago reći malo se prejeli. Ili je tako bilo samo meni jer sam se prije puta carboloado tjesteninom koja mi je ostala od sinoć. Plan je bio da posjetimo Dugu resu i tamošnju prirodu.

Naravno već ranije smo počeli s pivama i ostalim alkoholnim blagodatima. Tako se nastavilo i do nekih jedan u noći kada sam odlučio da je to to za danas i otišao u krpe. Četiri sata će mi biti dovoljno da budem kak tak odmoran za sutra. Da je sve bar tako jednostavno. Sustav mi je primio kritične količine vode i hrane te je sada bilo vrijeme da to izbacim iz sebe. Ali ne sve odjednom već svako nešto malo. Nije mi se dalo spavati na wcu. U to sve se ubacilo uzbuđenje da ujutro oko pola šest moram krenuti prema Pltivicama. Prevrtao sam se tako cijelu noć te sam jako malo spavao. Skoro pa ništa.

Budilica mi je zvonila u pet što mi je ostavilo pola sata da obavim zadnje pripreme prije puta. Opet sam dosta vremena boravio na wcu, no dobro je to sve izbaciti pred utrku. Krenuo sam točno kako sam planirao u minutu. Jučer sam tankao auto pa nisam trebao voditi računa o tome. Upalio sam GPS koji me trebao izvesti iz Zagreba te uputiti prema Karlovcu te Plitvicama. Malo me zeznuo na jednom križanju te sam malo produljio put.

Autocestom do Karlovca te dalje starom cestom prema Pltivicama. Kada sam se skinuo s autoceste nervirali su me vozači koji su vozili po propisima. Bilo je oko 6 ujutro. Usput sam morao još jednom stati da opet obavim nuždu iako više nisam znao odakle sve to izlazi. Nekoliko kilometar prije same destinacije trebao sam pokupiti Žarka i Mišelu u nekom apartmanu. Kada sam skrenuo s glavne ceste na sporedni uski put na koji me naveo GPS bio sam zabezbeknut količinom apartmana koje su samo u toj ulici bile. Svako malo je bio znak za neku kuču ili apartman. Njihov je bio na samom kraju.

61613536_2729650180433254_6174524076552355840_n

Došli smo na start kojih sat vremena ranije te nije bilo gužve za nači parking. Opet smo parkirali kraj mostića kao i prošle godine. Ja sam naravno opet morao na wc, no naš ritual ispijanja kave prije utrke nikada do sada me nije doveo u problem. Ritual smo ponovili. Pucali su me endorfini jer nisam dovoljno spavao te sam bio malo hiperaktivan. Bio sam uzubuđen pred utrku no sigurno ne kao Mišela koja je trčala svoj prvi maraton.

any given sunday

Stali smo pred startno ciljni luk te čekali da krenemo s utrkom. Hiperaktivnost mi je bila na vrhuncu i upirivao sam prst u sve i svašta. A za mene je to bila samo još jedna trkača nedjelja. Bilo sam par redova iza prve linije te mi je trebalo oko desetak sekundi da prijeđem startni prag. Saša se pojavio s lijevog boka te smo izmijenili par riječi nakon čega sam ušao u neki svoj ritam.

S obzirom da je prvih sedam – osam kilometara većinom spust rekao sam da ove godine neću žuriti te ću čuvati snagu. Tako sam i išao tempo 4:30 plus minus desetak sekundi. Nije bilo nikoga poznatog na vidiku s kim bi se utrkivao niti vodio osobne ratove. Klizio sam u polako u ponor. Zvjerkao sam okolo te gledao kako ima puno kuča za iznamljivanje na ovom području. Imena tih kuča su obično nosila ženska imena.

Usta su mi bila suha već prije prve okrijepe. To sam pripisao alkoholu koji sam sinoć pio te sam odlučio uzeti bocu s vodom na okrijepi te malo popiti dok sam ostatak polijevao po sebi. Iako nije bilo tako vruče niti je pržilo sunce pripremao sam se za brda koja dolaze. Voda mi je godila.

you keep what you kill

Prava borba na Pltivicama dolazi nakon što se prijeđe prijeko mosta na rijeci Korani. Lagani uspon označava smanjivanje tempa te koncentriranje na održavanje ravnomjerne kandence.  Nakon par sto metara slijedi skretanje lijevo u brdo. Potrebno je uložiti još malo napora kako bi se savladao ovaj dio. Nakon što nagib oslabi krečem u ofenzivu i povečavam tempo.

Trčljivi je to dio te se podsjećam lige Lagvić iz prošle sezone kada sam skoro svako kolo žario i palio Sljemenom. Sjetio sam se i ono prvog polumaratona prije dvije godine kada je Ana povečavala tempo na tim laganijim djelovima dok sam ja samo pratio. Ove godine sam trčao solo te me čudilo kako prestižem toliko ljudi. Maratonci – mislio sam.

Druga okrijepa i nije bilo banana. To me malo začudilo jer uvijek na drugoj okrijepi bude nekog voća. Uvijek! No dobro uzimam čašicu vode i gubam dalje. Slijedio je jedan od najlijepših djelova. Trčkaranje kroz šumicu koja je nudila lijepi hlad. Sunce se još lijeno skrivalo iza oblaka te je trčanje i na otvorenim dijelovima bilo uživancija. Slijedila je i treća okrijepa gdje uzimam bananu i čašu vode. Hodam dok žvačem bananu te ju ispirem vodom.

61674688_2730886130309659_2181069197038059520_n

Grabim dalje vraćajući izgubljeno vrijeme potrošeno na okrijepi. Slijedio je spust prema samom Nacionalnom Parku Plitvička jezera te prolazak preko mostića koji je bio pun turista. Ovdje je nekoako lako za trčati te produžujem korak. Jurim prema oznaci za 17. km gdje malo sunce proviruje kroz krošnje drveća.

Skretanje lijevo vodi blago uzbrdo no povečavam tempo jer osjećam blagi pritisak s leđa. Čudni zvukovi, skoro životinjski. S obzirom da je ovo dio gdje se okrećemo na kraju vidim trkačicu koju pokušavam uloviti u Kontinental ligi. Skrećem desno na okretištu te se vraćam istom cestom natrag blago dolje. Natjecatelj koji mi je dvjesto metara prije meketao za vratom pretekao me.

Slijedila je samo završnica. Brojio sam kilometre. Zadnja okrijepa je došla iznenađujuće brzo te se tamo samo polijevam vodom i malo otpijem. Opet počinje brežuljkasti dio počevši s laganim nagibom koji se na zavoju ulijevo pretvara u malo veći zalogaj. Nakon prvog zavoja nakon uspona iznenadio me znak za 20. kilometar. Još samo konjušnica.

No taj zadnji kilometar je imao još malo uspona samo zato da ne bude dosadno pred sam kraj. Nakon prolaza kroz konjušnicu još je jedan mali nagib te tada izlazimo iz šume i kreće zadnji spust. Tu puštam sve kočnice i s veseljem trčim zadnjih par sto metara. Poslije zadnjeg zavoja koji je vodio desno u startno-ciljnu ravninu počinjem ispuštati zvukove automobila koji ubrzava nakon što vidim trkača ispred sebe. Zašto? Jel sam spomenuo da ovu noć nisam baš spavao.

Šprintam prema cilju te prestižem trkača ispred sebe. Rezultat 1:42:15, poboljšanje od 8 minuta s obzirom na prošlu godinu. Nikoga od poznatih u cilju. Čestitam konkurenciji koja je došla prije mene. Odlazim u garderobu po stvari i vrtim se oko cilja. Odlazimi po pivu koja je tako lijepo pasala. Nalazim Žarka i pijemo pivu. Odlazimo do raskršća u šumi gdje ćekamo maratonce koji završavaju svoju utrku. Dok čekamo Mišelu fotkam brziće i ostale. Moje predikcije za Mišelino vrijeme se nisu ostvarile, ali tko sam ja da sudm.

Slijedeća utrka/e su već ovaj tjedan. Karlovački cener u petak i Samoborski trail u subotu, a i možda još nešto kratko ubacim u nedjelju. 😉

Life’s battles don’t always go to the stronger or the fastest man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can. – Vince Lombardi

 

Istaknuto

get ready for the war

Poniq trail – 4. kolo Kontinental trail lige 2019

Trail ili voliš ili mrziš. Nema srednjeg puta. To je utrka koja ima posebne čari. Te čari su došle na vidjelo ovo kolo kontiental lige koje je održano u kvartu Gornji Stenjevec u Zagrebu.  Iako smo morali samo do Zagreba, ipak smo se morali probuditi ranije nego inaće, u 5 sati u mom slućaju. Izlazak na pivu veće prije dopustio mi je samo šest sati sna i iako se još uvijek oporavljam od prošlog vikenda, to mi je bilo dovoljno. Ili ne, svi pokazatelji su ukazivali na to da mi treba još dana odmora, no što se mora nije teško.

Krenuli smo oko šest sati. Ovaj put Sonja je vozila te nisam morao brinuti o tome ovaj put. Oko pola osam smo bili u Gornjem Stenjevcu kao i drugi dio ekipe iz Ludbrega, Žarko, Mišela, Ivančica i Štefica. Ubrzo su došli i Saša i Zoran, novi član našeg malog tima.

Prijavili smo se bez problema i opet smo se zaputili da popijemo kavu prije utrke. Šok i nevjerica! Niti jednog birca u udaljenosti od 500 metara. Pa kako je to moguće? Srećom točili su kavu blizu prijava pa smo svoj šut nabavili tamo i sjeli na klupe koje su se nalazile na igralištu. Sam start je bio malo više od mjesta prijava na ulazu u Park prirode Medvednica. Kao i svaki put start je označavao veliki žuti balon.

Krenuli smo asfaltom odmah u brdo. Nisam znao koliko brzo da idem no išao sam onim tempom koji mi se čini dobar za početak. Uskoro smo skrenuli lijevo u šumu te smo se tamo polako počeli rijediti. Na početku su prevladavale uske staze koje su se pretvarale u serpentine kako smo se penjali. U prvih dva kilometara trčanje je dosta bilo bilo otežano s obzirom da smo stalno nailazili na prepreke na putu u obliku srušenih stabala koje je trebalo preskočiti ili sagnuti se.

Bilo je teško no savladao sam sve što mi do sada ovaj trail pokazao. Bio sam zbunjen kada sam dostigao onu istu curu koju sam ganhjao prva dva kilometra na zadnjem kolu te je bez problema prešao.  Doviknuo sam joj nešto u stilu kako to da ide tako polako, na što mi je ona vratila nešto na se neće trošiti pred polumaraton. Otišao sam naprijed te se nisam osvrtao. Došao je dio staze koji najmanje volim, jaki i dugi spust. Usporio sam iz sigurnosnih razloga, no održavao sam neki svoj tempo.

61376334_1344002272419182_756341477377835008_n

Ubrzo smo došli i do potoka. Mislio sam oke, spomnjali su neki potok, to ćemo za tren prijeći, nije to ništ. Potok se pretegao na kojih 500 metara te gacanje u plitkom potoku i močenje tenisica je ono što nas je očekivalo. Tražio sam uporište i suhu površinu na svakom koraku. Uz to morao sam pratiti oznake jer sam muislio da ćemo svakog ćasa izaći iz ove mokre nočne more. Spas je došao prekasno taman da dođemo do prve okrijepne postaje.

Cura koju sam pretekao ranije me dostigla te sam napravio pogrešku u koracima. Popio sam samo malo vode te se polio po rukama te nisam ništa uzeo za jesti. Bio je tek sedmi kilometar te mi se činilo prerano za takvo nešto. Slijedilo je jurcanje po bregovima te na jednom dijelu dolazak na planinarski put 1M. Na spustevima sam se šparao te sam prepuštao mjesta bržim trkačima. Na brdima sam ih sve imao te sam ih pratio na laganim spustevima.

you don’t have to be fast, but you’d better be fearless

Taman prije druge okrijepe počeo sam posustajati. Došao sam na okrijepu te sam laganini pojeo bananu te ju zalio s vodom. Na ovom dijelu spajali smo se s rekreativnom utkom valjda ili samo s ljudima koji su tamo šetkarali. Išao sam lagano. Laganije nego prije. Jelen mi je opet pobjegao u šumu.

Na par mjesta blata je bilo nešto više, no kritične razine su dostignute na jednom spustu. Taman sam dostigao oca s dvoje djece koji su tuda prolazili. Morao sam izbjegavati djecu i  u manevrima sam se posliznuo. No ništa strašno, padao sam na leđa te sam postavio ruke tako da ih umočim u ljepljivo blato. Bilo je još par kilometara do kraja i kako sam bio raspoložen namazao sam dio blata koje mi je ostalo na rukama po licu. Nije bilo napetosti da osvojim neko mjesto, te sam tako lagano nastavio do cilja cijelim putem.

Završio sam utrku s rezultatom 1:58:27, samo dvije minute i četrnaest sekundi iza one cure koju sam prestigao na početku i 17 minuta iza Žarka koji je ovaj trail odradio jako dobro i zauzeo peto mjesto ukupno, te treće mjesto u kategoriji.

img_20190525_142354

Ivančica je opet očekivano bila prva, dok je Mišela na ovom kolu trčala kratku utrku kao i većina nas. Saša je bio drugi u ukupnom poretku samo 40 sekundi iza prvog, a Zoran deseti s rezultatom 1:47.12. Dok smo čekali proglašenje ekipnog poretka održano je proglašenje za rekreativnu stazu. Kada su proglasili najbolju “ženu” ukupno ostali smo zapanjeni. To je bila curica koja je stazu od 7,5 km savladala 14 minuta bolje od svojih suparnica.

img_20190525_142639
ljenjivci na okupu

Ekipno smo osvojili 541,24 boda samo četiri boda iza prvoplasirane ekipe. Ovaj izlet je bio vrlo plodonosan bez obzira na težinu samog traila. Za slijedeći vele da je još teži. Za njega se moramo bolje pripremiti jer imamo šanse da budemo na postolju na kraju sezone. Ekipa pod imenom “ZBRDA ZDOLA” nam je nadomak, imamo samo 20 bodova manje. Šanse su velike. No još je sedam utrka do kraja. A sezona je duga.

61378913_1203374616488611_1420923929119162368_o

61287999_1203374823155257_1778957565464412160_o

Istaknuto

roll the dice

Boroša 2019

U nedjelju ujutro sam se probudio malo prije zvonjave alarma koji se trebao okinuti u 7 sati. Odlučio sam produžiti do petnaest do 8 jer smo na utrku kretali tek oko 9. Umor od jučer još je bio prisutan ili sam samo premalo spavao. Znao sam da gledanje horrora do dva u noći nije dobar potez pred utrku.

Vani je bilo oblačno te je ranije padala kiša. Kada smo se vozili do centra vidjeli smo da je i vjetar ojačao. Došli smo na start i bilo je mnogo poznatih lica. Svi su bili tamo, čak i neki koji su jučer bili u Frkanovcu. Ipak je ovo izborna utrka za reprezentaciju. Predao sam torbu u kombi koji je vozio stvari na vrh i počeo s rastrčavanjem i zagrijavanjem. Ubrzo sam susreo i Žarka i Mišelu.

Vrijeme početka se primicalo te smo se poredali u liniju koja trebala biti startna linija. Ove godine nije bilo balona jer je vjetar prejako puhao. Pozicionirali smo par redova iza prve linije što će omogućiti što brži start. Krenuli smo u deset sati, na znak pucnja pištolja. Išao sam prema osjećaju te sam brzo dostigao Žarka s kojim sam trčao skoro do prve okrijepe. Nisam htio brzati te sam imao taktiku da svoje protivnike držim ispred sebe. Barem u prvom dijelu utrke kada smo trčali po asfaltu i bilo je relativno ravno.

No počinio sam samoubojstvo iz zasjede. Dostigao sam Patrišu i nečkao se da li da je prijeđem. Činilo mi se da sam dosta lagan pa sam ubrzao tempo. Dostigao sam i Dolores koju sam također pretekao. To je bio početak mog kraja. Nakon skretanja prema tunelu odvezala mi se ona ista tenisica koja mi se odvezala i jučer. S obzirom da je bilo rano u utrci odlučio sam stati i zavezati je. Nisam izgubio puno vremena.

60032516_1553517558114953_5723772429977780224_o
konkurencija mi diše za vratom  photo by: AK Varaždin

Pred nama je bio dugi blagi uspon. Na kraju njega sam dostigao i Žarka. Kada sam se penjao prema okrijepnoj stanici vid mi je postao mutan. Vidio sam ljude no, lica su mi bila totalno mutna. Na okrijepnoj postaji je bila gužva te sam na kraju uzeo bocu izotonika koju mi je pružio jedan od volontera. Nisam se zaustavljao.  Prohodao sam par koraka prije nego sam bocu položio na šaht. Pred nama je bio uspon koji je potrajao do mosta gdje smo skretali na planinarski put.

 

Kroz serpentine sam vidio kako mi konkurenciju polako odmiče. Tješio sam se da ona nije bila jučer u Frkanovcu. Put je bio vlažan i blatan, isprepleten korijenjem i kamenjem koje je izvirivalo iz tla. Lagani uspon davao je do znanja da prava borba tek počinje. Miješao sam lagano jogiranje i power hiking. Bilo mi je teško te mi se činilo da sam većinu drugog dijela staze “prehodao”.

Išao sam svojim tempom polako se primičući cilju. Nisam gledao iza sebe, jer jednom kada počneš gledati iza sebe već si izgubio. Kada smo se primakli drugoj okrijepi vjetar je počeo jače puhati. Derao je toplinu s tijela. Uzeo sam samo pola banane koju sam ogulio i počeo grickati. Ruke su mi bile hladne. Nastavio sam dalje putem kroz šumu. Vjetar nas je pratio u stopu, no buff mi je ostao omotan oko desne ruke.

60265557_10157448826415712_8188076174518255616_o
photo by: Dinko Bažulić

Na blažem nagibu pretekla me neka cura u tajicama. Nisam baš obračao pažnju na nju te sam je pustio da ode naprijed. No ne predaleko. Uvijek mi je bila u videokrugu. Iako sam išao puževim korakom i počeo sam preklinjati jučerašnju utrku nisam se predavao.  Znao sam da ću tu curu moći dostići na zadnjih 400 metara staze – žičare. Bio sam uvjeren u to. Dolores je još uvijek bila negdje u pozadini. Polako se šuljala. Došli smo do stepeničastog dijela staze koje je bilo potpločeno kamenjem. Hladan vjetar opet mi se unosio u facu i htio sam taj dio što brže proći.

Dolaskom na cestu ostao sam malo zbunjen jer nisam znao kuda točno trebam ići jer oznaka nije bilo. Nastavio sam trčati ravno u svakom trenutku očekujući da promijenim smjer. Čuo sam volontera sto metara ispred kojeg je trenutak prije sakrivao zavoj. Potrčao sam prema njemu te mi je rekao da pratim zastavice. Kroz šumarak smo se popeli do podnožja brda gdje je počinjala žičara. Game time!

b0pofm

Vrh brda je bio u magli. To više je sam prizor izgledao fantastičnije i zlokobnije. Preostao je samo ovaj “mali” dio staze do kraja. Duboko sam udahnuo i krenuo. Koncentrirao sam se na uspon pred sobom i na onu curu u tajicama koja me pretekla ranije. Svakim korakom smanjivao sam distancu. Na polovici brijega bio sam tik iza nje. Nagib se povećao i zapeo sam još više. Pretekao sam ju bez ikakvih problema. Išao sam dalje, ovo mi nije bilo dosta. Pretekao sam još barem trojicu do kraja brijega.

Ostao je samo još onaj nezgodni dio trčanja po kamenim blokovima do kraja. Cilj je bio obavijen maglom. Čuo se samo komentator koji je prozivao natjecatelje koji su prešli ciljni prag. Najneugodnije trčanje ikad. Nisam bio siguran jeli zbog toga što sam se tolko potrošio na usponu,  zbog tenisica koje sam nosio ili kombinacija umora od jučer i danas. Davao sam sve od sebe. Preletio sam preko praga s vremenom 1:20:32. 

borosa_2019

Žarko je čekao malo nakon cilja, kao i Bojan, Ana i Goran. Trebao mi je trenutak da dođem s sebi. Tek sam tada osjetio koliko je jako puhalo na vrhu. Vladala je sablasna atmosfera. Sve je izgledalo tako drugačije nego obično. Otišao sam do okrijepa te mi je tada Žarko pomogao da nađem torbu s stvarima. Kada sam se presvlačio počeo sam razgovor s nekim mladcem koji me se sjeća s neke prethodne utrke. Uskoro je došla i Mišela. Vjetar je jako pičio te sam ih odlučio oboje pozdraviti i potražiti svoju družinu.

Ovaj vikend je bio tek mali prikaz onoga što slijedi slijedeći vikend – utrka Ivanec – Grebengrad i PH u planinskom trčanju na duge staze. Trideset i sedam kilometara čistog samo-mazo trčanja. Da vidimo koliko sam naučio u ove zadnje dvije godine od kada sam je zadnji put trčao. Da li će me planina ponovo slomiti ili će situacija biti obrnuta?

Istaknuto

big trouble in little troublesville

6. kros utrka Frkanovec – srce gornjeg Međimurja

Već je postalo tradicijom da drugi vikend u svibnju bude trail vikend. Izvještaj od prošle godine nikada nisam objavio jer nisam napisao do kraja drugi dio – Borošu, no ove godine sam odučan da što brže pretočim svoja zapažanja. Taj tekst možda i objavim nekom drugom prilikom.

Prva utrka je definira kao kros utrka no to je po meni jedno od najboljih trail utrka koja se ne definira kao trail. Međimurci znaju napraviti dobru utrku i to zapakirati da se ne vidi izdaleka što je, kao što sam saznao u slučaju Globetke.

Ove godine nisam išao sam, te sam pozvao Bornu da ide samnom. Vrijeme je bilo slično kao prošle godine te sam očekivao da će pljusnuti neka kiša da malo ohladi atmosferu. Sve je bilo isto kao i lani. Start je bio u pet za malu (4.6km) i u pet i petnaest za veliku (10.2km) utrku. Došli smo ranije tako da je Borna obavio prijavu i sve na licu mjesta te je ostalo još vremena da se zagrijavamo, ali ne previše jer je temperatura već bila dosta visoka te su Borni i meni hladne pive bile na pameti.

Startali smo malo prije 5 i 15. Barem po onom što je moj Garmin zabilježio. Krenuli smo poznatom rutom po asfaltu nizbrdo te odmah skrenuli na Školski put koji nas je vodio u livade i brz spust. Kada smo se spustili u šumicu činilo mi se da je ekipa ispred mene malo sporijia te sam svakom prilikom skidao jednog po jednog. Kroz šumicu smo došli do livade preko koje smo se laganim nagibom popeli do crkvice gdje smo skretali na asfalt.

Spuštali smo se asfaltom oko jedan kilometar. Usput smo imali navijače koji su nas bodrili navijanjem. Bila je tu i okrijepna postaja koju sam odlučio preskočiti (kao i prošle godine). Asfalt se pretvorio u makadam koji nas je vodio prema još jednom šumarku te livadama. Bilo je dosta vruče te mi ovaj mi je ovaj dio najmanje pasao.

Bio je jedan brzi dio kroz šumu prije jedne uzbrdice gdje sam ubzao, no nakon toga sam morao predati poziciju bržem iza mene. No tu istu poziciju sam vratio kasnije u utrci. Oko sedmog kilometra, taman dok smo s poljskog puta malo prešli na asfalt i krenuli nizbrdo, odvezala mi se desna tenisica. Bio sam u dilemi da li da da se zaustavim ili nastavim. Odlučio sam nastaviti, no lamatanje žnjiranca me živciralo.

60279403_1393941214081066_8746699133072441344_n
photo by: USR “Sport za sve” Sveti Juraj na Bregu

Bio sam lovljen od trkača iza mene. Nisam se okretao no ćuo sam topot njihovih koraka. Išao sam svojim tempom. Par puta smo mijenjali površinu po kojoj smo trčali. To je obično bio prelazak preko asfalta koji nas je vodio do novog šumarka ili livade. Oko osmog kilometra došli smo do tamne šume koja nije bila toliko svježa kao prošle godine, ali zato je bila puna mušica.

Kraj je bio blizu i to su nagovještavale oznake kilometara. Zadnja dionica je bio asfalt s malim usponom. Bilo je vruče no nekako sam stisnuo do kraja. Vidio sam jednog bržeg trkača koji se već završio utrku i rastrčavao se dok sam se ja vukao prema cilju. Konačno je došla i zadnja livada s trakama koje su nas usmjeravale prema cilju.  Ubrzao sam pred cilj i ostvario dobro vrijeme od 49:09 (poboljšanje od 2 minute i 15 sekundi naspram prošle godine).

frkanovec_2019

img_20190511_214523

Uzeo sam dvije hladne pive i pričekao Bornu koji je došao kojih deset minuta iza mene. Dobro se pomučio te je rekao da mu je ovo bilo gore nego prošli trail na koji sam ga povukao. No, mislim da mi je oprostio kada sam mu dao pivu u ruke. Sjeli smo na travnjak kod starta i odmarali dok su ostali trkači ulazili u cilj. Čak smo i dočekali početak podjela nagrada, no tamo nije bilo ništa za nas pa smo krenuli doma. Sutra je novi dan i nova utrka.

Istaknuto

chasing deers and witches

z brega na breg trail – 3. kolo Kontinental trail lige 2019

Još jedna subota, još jedan trail. Ovaj put krenuo sam putem Desinića na čijem putu sam dobio suputnike koji su mi pravili društvo; planinar Borna kojega sam nagovorio da ide, te Sonja i Vanja (za koju se poslije ispostavilo da je vegeterijanka). Nikada prije nisam bio u Desiniću, no GPS na mobitelu mi uvijek pomogne da nađem neko nepoznato mjesto. Ja sam vozio, a Borna je navigirao i intepretirao GPS upute koje je izgovarao moj smartphone.

Pola puta mi je bilo dosta poznato, no druga polovica nakon što smo skrenuli prema Krapini je bila totalna nepoznanica. Što smo se više približavali našem odredištu to su zavoji postali serpenatinasti. Prometa nije bilo toliko koliko sam očekivao te sam cestu svladavao dosta lagano.

Na destinaciju smo došli čak par minuta ranije nego što sam očekivao, te smo imali dosta vremena da obavimo prijave bez pritiska kao i da popijemo kavu prije starta s ostatkom društva koji je došao. Ovo kolo smo imali pojačanja u timu – Vanja koja je trčala dugu stazu. Svi smo bili nabrijani s obzirom da smo se prošlo kolo dokazali drugim mjestom ekipno te smo očekivali da isto ili slično ponovimo ovo kolo. No jedna jaka ekipa pomrsila nam je malo planove.

Startovi su bili odvojeni pa je tako duža staza od 25 km startala petnaest minuta prije kratke (14) i rekreativne (7). Start je bio iz centra Desinića te smo krenuli na znak pucnja iz kubure. Jako dolje po asfaltu prije nego smo skrenuli desno na makadam i dalje kroz livadu prema gore. Ovdje se nisam štedio iako je bio tek prvi kilometar. Uspon je bio malo duži prema šumi. Krenuo sam za nekom curom pa sam je pretekao na to istom usponu. To mi nije bilo dosta te sam dalje napadao. Adrenalim me prejako šupio? Ili je to bio kofein iz kave koju sam popio prije utrke.

Krenuo sam za curom koja je bila iz suparničkog tima i jurio za njom kroz šumu. Na jednom mjestu sam već mislio da ću ju presresti no odlučio sam se suzdržati. Ovo nije moj pace, ovo nije moja utrka. Čak sam kolegi trkaću doviknuo kada sam ga prelazio: “kuda se žuriš”. Znao sam da mi bio se takva samopouzdanost mogla obiti u glavu. Posebno na nepoznatom terenu.

Bilo je toplo te nisam moga držati tempo. Pustio sam prvu curu da odleprša. Pao sam u snazi. Oko trećeg kilometra u šumi dostigla me druga cura. Pratio sam je do prve okrijepne postaje gdje sam neočekivano morao stati. Dečki na postaji su komentirali kako je prošla prva cura. To mi je bilo urnebesno smiješno. Osvježio sam se i krenuo dalje za njom. Otvorila se čistina gdje se mogao vidjeti planinski masiv u daljini. Taj prizor će se ponoviti još par puta u utrci.  Pratio sam je kroz šumarke i livade no razlika između nas se povećavala.

Trčali smo po uskoj šumskoj stazici koja je bila dosta potkošena. Nisam gledao direktno no s desne strane sam perifernim vidom detektirao provaliju. Kroz te dijelove sam proletio što brže. Na jedom dijelu se otvorio pogled prema nekoj crkvici na brdu. Iako to nisam priželjkivao, nekako sam znao da ćemo završiti tamo. Kolega iz AK Plitvice me dostigao negdje oko druge okrijepne postaje gdje sam ponovo morao stati. Opet smo počeli izmjenjivati pozicije no oko desetog kilometra dolazimo do podnožja strme ceste koja nas vodi do one ranije spomenute crkve.

58570714_2363646703920210_7286149105535942656_n
Photo by Kristian Barilar

Poslije uspona je slijedila još jedna potrebna okrijepa na kojoj su se dečki zezali da stanem na gemišt. Požurio sam dalje nizbrdo po asfaltu pa prema Dvorcu Veliki tabor koji se vidio u daljini. Kroz šumarak smo došli do staze koja nas je vodila direktno prema dvorcu. Na sreću ili nesreću slijedio je spust i to jaki. Zaletio sam se prvih nekoliko stotina metara no prikočio sam nakon toga kako ne bih previše uništio kvadricepse.

Krenuli smo prema odmorištu Grešne gorice prije čega se nalazio još jedan brutalan uspon. Na vrhu se nalazilo zadnja okrijepa. Ošamućen nisam gledao boju tekučine u čaši te sam se polio po rukama i kosi. Osjetio sam miris vina, no sada je bilo prekasno. Do kraja utrke bum mirisal ko pijanac.

Nakon spusta došli smo do dijela staze koji se ponavljao s početka utrke no sada smo išli u suprotnome smjeru. Tu sam zapeo s svim što mi je ostalo. Uskoro smo došli do asfalta te blagog uspona koji se skrivao cilj u dvorištu škole gdje smo obavili prijave. Završno vrijeme od 1:28 h pozicionirao me na 27. mjesto ukupno što je bio povoljan rezultat. Rezultat koji bi mogao biti bolji da se nisam zaletio na početku. Borna je završio svojih 14 km za vrlo dobrih 1:53 h.

Bilo je vrijeme za pive i iščekivanje ostalih članova tima. U međuvremenu saznajemo da smo ukupno treći ekipno (514,71 bod). Pojeli smo i popili te konačno i dočekali dodjelu nagrada. Saša je bio treći u kategoriji kao i Žarko (pa je za njega Mišela preuzela nagradu), a Ivančica i Vanja prva i druga. Nebo se otvorilo dok smo čekali proglašenje ekipnog poretka.

57468005_2362875507330663_6431196287143510016_o
Photo by Goran Gluhak
58377515_2362876557330558_2549527015363444736_o
Photo by Goran Gluhak
Istaknuto

roadtriping istria

Vodić kroz 100 milja Istre

Ovo će biti malo drugačiji post od svih ostalih. U ovom postu ja neću opisivati kako mi je bilo trčati utrku. U ovom postu ću pisati kako mi je bilo dio jedne duge mukotrpne priče s sretnim završetkom. Ovo je priča o utrci “100 milja Istre” iz prespektive člana support crewa.

the calm before the storm

Iz Zagreba smo krenuli u petak ujutro. Vrijeme je bilo šućmurasto te od samog početka je djelovalo kao da bi mogao biti zajeban vikend. Cijeli tjedan smo svi provjeravali kakvo bi trebalo biti vrijeme. Da li su u pravu Norvežani ili Vakula? Najavljeno pogoršanje vremena je bilo pred nama. Mikrokorekcije su bile potrebne za bilo koji slučaj nadolazeće katastrofe.

img_20190412_092357

Kako smo se primicali obali činilo se da će vrijeme biti zadovoljavajuće. No to je bila samo varka. Umjereni sjevernjak unosio je neugodu i nervozu. Baza nam je bila u Umagu gdje smo došli oko 11 – pola 12. Bojan se odmah htio ići prijaviti te je odmah morao dati ruksak koji će nositi sa sobom na utrku na provjeru. Ovi ljudi iz ITRA-e se ne zezaju.

Nakon obavljenog prijave otišli smo do apartmana koji se nije niti nalazio unutar grada već malo izvan. Ipak sve je tu blizu te smo stali i u trgovini kako bismo uzeli neku hranu koju ćemo pripremiti. Nakon jela odlučili smo malo prileći. No Bojan je bio dosta uzbuđen te mu san nije dolazio na oči izgleda. Oko pet smo krenuli iz apartmana s obziom da smo u petnaest do 6 imali brifing pred utrku. Kišilo je kao iz kabla.  Ekipa koja je trčala sto milja tj. 168 km je krenula je iz Labina u 16h. Naš stat je bio tek u 22 naveće.  Poslije šest smo već krenuli iz Umaga prema našoj destinaciji Lovranu. Kako smo se primicali Učki uočavali smo tragove snijega pri vrhu.

Serpentine kojima smo se spuštali prema moru označavale su naš dolazak na odredište. Tamo nije padalo no more je izgledalo dosta zlokobno (s obzirom da smo došli taman na zalazak i nebo koje je bilo prekriveno oblacima). Prošetali smo gradom, a usput su nam dolazile informacije kakvi su uvjeti na stazi.  Na Vojaku je bio snijeg. Bilo je pitanje da li mi možemo doći do okrijepne postaje na Poklonu. Odlučili smo probati.

into the fray

Oko devet smo bilo skoro pa spremni. Slijedio je sastanak s članovima Sljemena gdje su dogovorene predaje akreditacija. Slijedilo je i fotkanje pred startnim prostorom i ubrzo se primakao i sam start. Krdo trkača je oko točno u 22 sata krenulo s mola iz Lovrana u avanturu dugu 110 km. Goran i ja smo krenuli prema planinarskom domu Poklon koji se nalazio na vrhu onih serpentina koje smo prošli kada smo ulazili u Lovran i još malo dalje. Bojana smo mogli očekivati oko ponoći prema nekoj njegovoj pretpostavci.

Došli smo do Poklona za oko 45 minuta te smo krenuli s čekanjem. Vukao sam svoj novo nabavljeni objektiv Sigma 70-200 f2.8 koji je bio namjenjen ovakvim tipovima evenata. No s obzirom da je svijetla bilo vrlo malo nisam se nadao čudima. Jednini izvori svijetla su dolazili iz obližnje lampe, šatora kroz koji su prolazili trkači te lampica samih trkača koji su dolazili proz šumu. Još povrh toga Ana mi je dala zadaću da bilježim kako koji trkači s PH dolaze na kontrolnu točku.

Tako sam dobio fasfikl i popis brojeva koje trebam pratiti. I tako je smrzavanje počelo. Hladan vjetar koji je puhao na planini unosio je dosta nelagode. Iako sam imao na sebi par slojeva odjeće. No bez obzira na to nije mi bilo pomoći. Ulovio sam 12 od petnaest ljudi koji su došli prije Bojana na okrijepnu stanicu Poklon. Mnogi brojevi su bili prekriveni jaknama koje su trkači navukli kada su prelazili planinu, a moje pouzdanje u organizatora koji je prozivao broj svakog trkača koji je ulazio u šator je bilo poljuljano. Najgore je bilo kada je došlo više trkača zaredom, pa ti traži brojeve po nesortiranoj tablici. Bojan je izgledao malo promrzlo i zatečeno kada je izlazio iz šatora, no ovo je tek bio početak utrke (prvih 11km). Otrčao je hrabro u tamnu noč, vođen svijetlom svoje čeone lampe.

IMG_9851

Pokupili smo se s planine i krenuli prema Buzetu, slijedećoj okrijepnoj postaji na kojoj smo mogli asistirati Bojanu. Tamo smo stigli mislim oko pola 2. Izvidili smo praznu dvoranu koja se još nije počela puniti s izmorenim trkačima. S obzirom da smo Bojana na toj stanici očekivali oko šest ujutro, odlučio sam odmoriti oko barem malo u autu. No san mi nekako nije dolazio.

IMG_20190413_013734

58602864_1384301635051801_5181124456252178432_n

Mislim da sam pred samo jutro uspio uloviti možda pola sata spavanca. Oko pet ujutro opet smo otišli se u dvoranu koja se lagano punila. Oko šest ujutro Bojan je banuo u dvoranu i usmjerio sam ga prema Goranu koji ga je čekao s kištrom i stvarima koje su mu bile potrebne. Tom prilikom potpuno se presvukao i obuo nove tenisice. Izgledao je svježe i motivirano.

Kada smo izašli iz dvorane već se danilo. Krenuli smo prema slijedećoj destinaciji – Oprtalj. Usput smo nabasali na vidikovac s kojeg se lijepo vidio Motovun i dolina ispod njega u kojoj se skupljala jutarnja magla.

IMG_20190413_070201

Uočili smo zastavice koje su obilježavale trasu utrke, a one su vodile prema jednom prekrasom malom gradiću. U centru sam iskočio iz auta dok se Goran spustio do šatora koji se nalazio na stranjskoj cesti podno grada. Sam gradić je bio vrlo miran što me začudilo, ali sam zaboravio da smo tamo bili vrlo rano. Bilo je tek oko sedam sati.

This slideshow requires JavaScript.

Počeo sam okidati fasade zgrada koje su me fascinirale. Bio sam uvjeren da svi trkaći moraju proći ovu točku te bi tu konačno mogao napraviti neke pristojne fotke. Spustio sam se do šatora jer mi se Goran dulje vrijeme nije javljao s obzirom da sam mu rekao da pita dolje da li će Bojan proći tom točkom.

Nažalost bio sam u krivu te su tamo prolazili samo trkači s crvene staze (one najdulje). Mjenjao sam dosta poziciju te i drugi put se penjao i spuštao iz gradića na brdu. Odlučio sam kampirati na cesti koja je vodila prema opskrbnom šatoru. Što je sigurno, sigurno je. Bojan je oko pola 9 bio u šatoru. Kada je dolazio činio mi se malo prebijen, no nije još bio dotučen.

IMG_0047

Ana je slala informacije da je peti ukupno u PH, no kada sam mu prenio informaciju da je četrnaest minuta iza četvrtoga odmahnuo je rukom i rekao da mu je sad cilj samo završiti utrku. Nastavio je trčati kroz polje visoke trave na kojem su bile posađene i masline. Po njegovom načinu hoda skužio sam da se dosta ispuhao.

IMG_0053

Krenuli smo prema mjestu Buje. Iako mu tamo nismo mogli pomagati išli smo mu biti potpora u teškim vremenima. Došli smo tamo oko pola deset te je čekanje počelo. Potražili smo okrijepnu točku no fulali smo je te smo prošetali do ruba grada, izlazne točke trkača. Okrijepnu točku smo našli na malom trgu ograđenog zgradama. Do trga su vodile stepenice po kojima su se natjecatelji trebali popeti. Spustili smo se niz te stepenice i čekali. Bojan je padao u poretku s obzirom da se dosta kasno prijavio na prethodnu okrijepnu postaju. Ingrid iz njegova kluba je došla prije njega te nastavila jako.

IMG_0179

Konačno se pojavio oko petnaset do jedanaest. Obavio je i zadnju okrijepnu točku prije cilja te smo ga bodrili kada je krenuo iz nje prema Umagu. Bio je umoran, no prema nekim izvorima zadnja dionica je ravna. No prema onome što nam je ispričao nakon utrke nije bilo baš tako jednostavno. Samo ću spomenuti da je bio uključen materijal koji se koristi kao stajsko gnojivo.

IMG_0198.jpg

Preselili smo se u Umag i završno odbrojavanje je počelo. Najgore što se moglo desiti natjecateljima s duge utrke je bilo mješanje s natjecateljima s kraće (žute) staze koji su trčali “samo” 41 km i imali su puno brži tempo. To te malo demotivira kada trčiš na zadnjim atomima snage. Oko pola jedan doletio je i Bojan. Nekako je škiljio dok je ulazio u cilj. Profesionalna deformacija nakon 110km valjda.

Cijela drama se razvila nakon što je ušao u cilj i prolazio je kroz zadnju provjeru opreme. Falila su mu čaša i tajice. Na sreću čašu je našao u jakni koju je imao u ruksaku. No zbog tajica je dobio kazneno vrijeme od 30 minuta. Ipak završio je utrku za 14:36:16 što mu je osiguralo 20. mjesto u ukupnom poretku. Nakon utrke popili smo zasluženu pivu.

aftermath

Bojan je bio u grčevima i bolovima koji su bili rezultat pretrčane distance. Počeo s je pričama s svoje avanture. Gdje misli da je pogriješio te što je mogao drugačije napraviti. Nakon ispijene pive povukli smo se u apartman gdje se Bojan počeo liječiti, a ja sam se pokušao malo odmoriti. Messenger je opet gorio te sam ga morao utišati da odspavam barem sat vremena. Napravili smo večeru no nakon nje nam se nije dalo nikuda ići slaviti pa smo rekli da je to to za danas. Par piva je bilo dosta da zaključimo veće.

Slijedeći dan je bilo proglašenje pobjednika. Bojan je taj trenutak čekao s nestpljenjem jer je njegov klub AK Sljeme bio na najvišoj stepenici postolja – bili su prvaci Hrvatske u trailu.

Nakon podjele ostalih nagrada u kategorijama pokupili smo se i krenuli doma. Jedan trenutak mi je ostao u pamćenju s tog puta kući. Na moru je vladalo sunčano vrijeme no nakon jednog tunela tu vedrinu je zamjenila magla i sivo nebo. Kao da smo ušli u zonu sumraka. Takvo vrijeme nas je pratilo sve do Zagreba. Ana nas je čekala se brdom hrane koju je pripremila. Mislim da je Bojan bio najzadovoljniji time.

Pogledao sam fotke koje sam napravio u Istri tu veće. Bile su oke. Ništa spektakularno. Kada sam vidio prve fotke od ostalih fotografa s tog eventa bio sam posramljen. Očekivao sam puno više od sebe. No par dana nakon toga moje fotografije su počele nicati posvuda. Prvo u reportaži Kanala Ri o prvacima hrvatske u trailu, a onda na portalu 3sporta koji je imao intervju s aktualnom prvakinjom hrvatske u trailu – Ingrid Nikolesić.

Iako nisam naveden kao autor jer u današnjem svijetu društvenih mreža svi se kite nečijim tuđim perjem, znam da su moje fotografije bile jedne od prvih objavljenih i kada ih sada gledam pozornije vrlo kvalitetne. Živimo u svijetu gdje informacije putuju brzinom svijetlosti i ono što je bilo jučer često se brzo zaboravlja.

Fotografija danas je izvrnuta djelatnost. Svi danas imaju mobitele s kamerama od milijun piksela. Instagram i slične platforme veličaju lajkove i samim fotografijama pada cijena. Da li se uopče u današnje vrijeme može živjeti od fotografije? Pa ne, dok ne postaneš jako dobar u tom poslu. Još uvijek ću morati zadržati svoj stalni posao, a fotografija će mi još uvijek biti hoby.

Bio sam fasciniram Istrom nakon našeg izleta te sam u glavi već počeo kovati planove kako bi slijedeće godine mogao ići na jednu od tih duljina. Iako bi mi najbolje pasale dužine od 42 ili 67 km fascinira me ovaj safari od 110 km. Od mora do mora kroz džunglu Istre. No za to još moram puno trenirati. Raditi dužine. Još koji maraton napraviti. Moram se još više disciplinirati. Pa tko će me natjerat? Nitko. To se moram sam!

Istaknuto

rain forest trail

Bantrail – 2. kolo Kontinental trail lige 2019

Vrijeme ovaj tjedan je bilo vrlo promijenjivo. Izmjenjivali su se sunce i oblaci. Oblaci su nosili toliko traženu kišu koja je izostala u zadnjih par tjedana. Tako je bilo i u petak, samo dan prije drugog kola trail Kontinental lige – promijenjivo s puno izmjena kiše i sunca. Popodne je padala kiša, no u sam sumrak sam se odlučio napraviti jednu brzu peticu po kvartu. Išao sam prema osjećaju, no kada sam na kraju pogledao prosjećan tempo na Garminu pitao sam se da li sam možda išao prebrzo. Da li sam ugrozio sutrašnji nastup. Za svaki slučaj popio sam magnezij kako ni mi bilo lakše.

Opet sam se probudio u šest sati te sam obavljao sve svoje jutarnje rituale koji su već postali integralni dio mojih odlazaka na utrke. Krenuo sam oko pola 8 iz Varaždina prema Zaprešiću gdje se odvijala današnja utrka. Prometa je bilo malo dok sam jurio maglovitom autocestom prema cilju.

Došao sam s malo zakašnjenja (oko deset do devet), parkirao se na parkiralištu tvornice Roca koja se nalazila u blizini starta te pješke došao do mjesta prijava (KK Trajbar team). Ekipa je već bila tamo, zajedno s pridošlicom u timu – Ines. Obavio sam prijavu bez problema te smo sjeli na kavu na terasu. Izmjenjivali smo sadržaje startnih paketa s obzirom da je svatko dobio nešto drugo. Vrijeme početka utrke se približavalo. Trčao sam u standarnoj opremi koja je bila istestirana na par prijašnjih trailova. Prije početka utrke odlučio sam malo protčati te vidjeti kakva je staza u šumi – bila je predvidljivo blatnjava.

56874402_2525525340800475_6707507506278563840_o

Krenuli smo petnaest minuta nakon starta natjecatelja s velike staze. Krenuo sam brže te sam prolazio sporije trkače. Staza je bila blatnjava no trčljiva. Kaljuže su bile največi problem na stazi. Par kilometara smo trćali po šumi sve dok nismo došli do asfaltnog dijela. Na spustu sam se čuvao posebno na jednom jakom dijelu koji je ponirao. Čuvao sam se za kasnije dijelove utrke. Prošišao sam kraj okrijepe oko četvrtog kilometra jer nisam imao potrebe da išta konzumiram.

Opet smo se prebacili u šumu te su kaljuže opet postale česte. Na dva mjesta smo čak prelazili i preko mostića koji su bili izgrađrni za prijelaz potoka. Uskoro sam dostigao kolegu trkača s kojim sam se izgubio na Ravnoj Gori prošle godine, te smo tako izmjenjivali pozicije par kilometara. Kada smo izašli iz šume i ušli u neko selo s lijeve strane se nalazio niz kipova patuljaka a niti Snjeguljica nije izostala.

56815929_1354901624652648_9043651655794425856_n

Druga okrijepna postaja je bila oko desetog kilometra. Tamo sam popio čašu vode te progutao pola banane. Jurnuo sam dalje u zelenu livadu koja je skrivala potok koji se trebali preskočiti. Vrijeme je bilo idelno te se sunce rijetko pokazivalo iza oblaka. Trčanje šumskim puteljcima bilo je vrlo ugodno jer je zrak bio svjež te se moglo uhahnuti punim plučima.

Pred sam kraj, nekoliko kilometara do samog cilja počeli smo dostizati natjecatelje koji su trčali lili hodali rekreativnu stazu. Sječam se jednog spusta koji je bio vrlo blatnjav i strm no ja sam se doslovno odklizao prema dolje. I sama šuma mi se ovdje činila da ima više kaljuža te da je sve više i više razgaženog terena.

56547322_1354991974643613_5225437141378531328_n

Pred sam cilj prošli smo i preko oranica koja je bila vrlo blatnjava te tu nisam birao kuda da zagazim. Rezultat sve ga toga je bilo nakupljanje svelike količine tog istog blata na tenisicama. Kada smo ponovo ušli u šumarak noge su mi bile za dvije kile teže ili mi se to samo činilo od umora. Taj šumarak je bio isti onaj po kojem smo startali te je on sad bio razgaženiji nego prije sat i pol.

bantrail_2019

Tu sam izgubio još jednu poziciju tražeći rutu kroz kaljuže, no završio sam s zadovoljavajućim vremenom (1:36:38). Na cilju sam odmah uočio Sašu i Žarka koji su završili utrku desetak minuta prije mene. Imali smo u šlauf kojim smo oprali blato koje smo pokupili putem. Kada je večina naše ekipa završila svoje utrke – od kojih je Ivančica ponovo briljirala na dugoj stazi osvojivši prvo mjesto među ženama naš tim je bio u jako dobroj drugoj poziciji (521,96 bodova). Ništa se nije promijenilo niti u slijedećih par sati te smo ovdje osigurali drugo mjesto u ekipnoj konkurenciji.

bantrail_ekipno

Istaknuto

flow

27. cross liga Drava – 1. kolo

Nova sezona cross lige Drava je započela ovog četvrtka. Nakon svih zimskih priprema i desetki i polumaratona za koje sam postavio nove osobne rekorde sada je bilo vrijeme za natjeravanje po Dravi. Mislim da mi je ovo treća puna sezona koju trčim i nadam se da će biti najbolja.

Kao i uobičajeno došao sam dvadesetak minuta prije starta da se prijavim te da obavim nužno rastezanje. Vidio sam mnogo poznatih faca, dok su neka nedostajala. Privukao sam se bliže startnoj liniji kako bih imao manje problema s prestizanjem sporijih trkača. Svi su bili napeti te smo morali ponavljati start.

Krenuo sam brzo, brže nego što sam trebao no to mi se nije odbilo u glavu u kilometrima koji su slijedili. Prvi kilometar sam odradio ispod 4:00 min/km što se odrazilo na tempo drugog kilometra koji je pao na 4:16. To je bilo prihvatljivo te sam nastavio dalje jako. isto tako sam nastavio i u sljedećem kilometru. Četvrti kilometar sam odradio malo lakše dok sam na petom km potegao.

flow 

also known colloquially as being in the zone, is the mental state of operation in which a person performing an activity is fully immersed in a feeling of energized focus, full involvement, and enjoyment in the process of the activity. In essence, flow is characterized by complete absorption in what one does, and a resulting loss in one’s sense of space and time.

Ušao sam u zonu. Nisam mislio na ništa. Osjetio sam samo kako mi noge dotiču površinu po kojoj trčim, mišići koji se rastežu, koljena koja se kreču sama od sebe, disanje koje je bilo sve pliče i mahanje rukama. Nije postojalo ništa izvan zone. Niti onaj trkač koji se nalazio dvadesetak metara ispred mene niti oni koji su bili tik iza mene.

55916114_834123536919898_5188305366693183488_n

Ostalo je još snage u meni te sam povukao zadnjih dvjesto metara kada sam osjetio napad s leđa bezimenog trkača. Novost ove godine na ligi je bio semafor koji je prikazivao vrijeme trkača koji su završavali utrku. Vidio sam da je sat otkucavao 23:20 i nešto sitno. Znao sam da mi je osobni rekord nadohvat ruke te sam uletio u cilj. Rezultat je bio 23:28 što je 4 sekunde bolje nego na jesen.

27_cld_01

Ono što moram popraviti na ovim kračim utkama je forma. Bez pravilne forme nema brzine, bez brzine nema napretka. Iako sam prema Garminu postigao novi osobni rekord na pet kilometara što je onda s onom utrkom Nova na Savi? Nisam li tada otrčao još bolje? Ili su to organizatori loše izmjerili stazu. Slijedeća utrka na pet km će pokazati da li sam zbilja poboljšao rezultat ili ne.

Istaknuto

z traila na trail pt.2

100% trail – 1. kolo Kontinental trail lige 2019

Još jedna nedjelja još jedan trail 🙂 Jutro je ponovo počelo rano, skoro pa copy – paste od jučer samo što sam danas imao manje vremena za pripremu. Poučen jučerašnjim iskustvom  bez okljevanja sam uzeo kratku majicu i hlače za današnji događaj. Krenuo sam oko 7 i 10 prema Ludbregu gdje sam se nalazio s Mišelom, Žarkom, Ivančicom i Sašom. Od Ludbrega smo zajedno išli prema našoj današnoj destinaciji – Rakovom Potoku.

Došli smo dosta rano negdje sat i pol prije samog starta te smo bez problema i gužve obavili prijave. Sam start nije kasnio te smo oko 10:15 krenuli do livade s koje smo startali. Skoro cijela livada je bila puna. Ovaj put start nije kasnio te smo krenuli puteljkom uz šumu. Bilo je gužvovito te sam se trudio što efikasnije pretjecati sporije trkače. Skrenuli smo u šumu koja je donijela hlad i blatnjikave puteljke.

Na par mjesta smo prelazili preko plitkih korita potoka. To su bila uska grla te je trebalo na nekim mjestima utrti svoj put. Dobro sam krenuo te se nisam previše mučio, jer nisam znao što nas još čeka. Ono što me smetalo su bile gračice stabala koje su nam malo smetale na stazi te kroz koje smo trčali. No organizatori su tako zamislili ovaj trail pa smo i tako trčali. Formula staze je bila jednostavna: lagani uspon, lagani spust, prijelazak preko potoka, trčanje po lišću. Tu i tamo se pojavila koja livadica preko koje smo pretrčali.

54525532_651367338651227_2355150006865887232_o

Prije prve okrijepe je bio jaki spust po traktorskom putu po kojem sam išao brzo prema dolje. Preskočio sam deblo koje se nalazilo na putu te se odrazio kao da ću poletiti. Još uvijek sam imao fobiju da negdje ne zalutam te sam marljivo pratio oznake. Iza sebe sam čuo uzvik “Mario desno” što me malo zbunilo no odlučio sam pratiti oznake. Okrijepa je bila oko 7. km te sam tamo uzeo čašu vode i naravno bananu. Moja fobija je rasla s obzirom da me neki trkač pitao da li sam na kratkoj stazi.

Odlučio sam se pouzdati u oznake organizatora, no trčao sam pesimistično te možda zbog toga malo sporije nego prije okrijepe. Vrludali smo šumskim putevima te smo na par mjesta naišli na jarke po kojima smo se spuštli. To bi sve bio oke da ti jarci nisu bili puni suhog lišća ispod kojeg su izvirivala srušene grane. Na takvim mjestima sam usporio što je odvažnjim protivnicima dalo priliku da me preteknu.

Trčali smo tako po šumarcima i taman prije uspona na kojem smo se konačno odvojili od natjecatelja s duge dionice pao sam. Zapleo sam se nogama na granu koja mi se našla ispod nogu i fljas. Na sreću dočekao sam se na ruke. Kroz zube mi je proletljela psovka. Nastavio sam dalje ne obaziruči se previše na taj pad.

Kada smo se odvojili imali smo malo veći uspon na kojem smo susretali i natjecatelje s rekreativne staze. Nažalost taj uspon je bio posipan istim onim suhim lišćem kojeg tako ne volim što me malo podsjetilo na jednu avanturu s južne strane Ivanščice prije par godina. Nakon uspona slijedio je i spust nažalost opet po tom nesretnom lišću. Imali smo još malo manje od dva kilometra. Izašao sam iz šume na makadamski put. Tu sam odlučio malo protegnuti noge te sam prestigao par trkača.

100_trail_2019
Monza Rakovog Potoka

Cilj se nalazio ispod žutog balona kojega smo prošli kada smo odlazili na start. Lijepo sam finiširo bez previše naprezanja, a sam rezultat je bio zadovoljavajući (1:38:20). Našao sam se s Žarkom i Sašom koji su svoju utrku završili 10 i 20 minuta ranije. Nažalost završinh okrijepa nije bilo te sam se morao zadovoljit s vodom koju sam dobio u startnom paketu. Odlučio sam se vratiti do starta te pričekati cure. Ivančica je završila kao druga na duljoj stazi od 25 km, dok je Mišela došla kojih 40 minuta iza nje.

56367343_652904275164200_963809567668436992_n_2
the running sloths

Kao ekipa trčečih ljenjivaca (The running sloths) skupili smo ukupno 427,71 bod i pozicionirali se na osmo mjesto. Puno je potencijala u našem malom timu i nakon slijedećeg kola ćemo biti još bolje pozicionirani. No nije sve u rezultatima, ima nešto i u samom trčanju i uživanju u trenutku. Osjetiti podlogu pod nogama kako se mijenja svakim prijeđenim korakom, mirisi buđenja prirode iz zimskog sna i vesela ekipa koju možeš naći na svakom trailu. To je sve ono što ovaj sport čini jedinstvenm.

img_20190324_213838

Istaknuto

z traila na trail pt.1

1. Kalnik trail

Kada mi netko spomene Kalnik to me odmah asocira na bezbrojna planinarenja koja smo u zadnjih par godina napravili po tom planinskom masivu koji se izdiže iz prigorske nizine. Od ove godine imati ću još jednu priču za pričati od tom preskrasnom kraju koji je fuzija divljine i krotke prirode. Ove godine se po prvi put organizirao Kalnik trail – utrka na kojoj je svatko mogao otkriti čari kalničkog kraja.

Jutro sam počeo rano. Oko 6 je zvonila budilica i krenuo sam s svojim jutranjim ritualima. Doručak je bio ključan dio te rutine. Nisam mogao na trail bez doručka. Oko 20 do 8 sam krenuo prema Knegincu gdje sam kupio Nikolu. Do 9 smo već bili u Kalniku, samo što smo fulali parking te smo se kod groblja parkirali. Obavili smo prijave te smo pozdravili ekipu iz Varaždina koja je također došla na ovaj događaj.

img_20190323_093538

Kako se približavalo vrijeme starta tako je i adrenalin rastao. Natjecatelji su bili podjeljeni u 4 grupe: Kamen – trkači na najduljoj dionici (25 km), Potok – natjecatelji koji su prijavili utrku na 14km, Bor – rekreativci na 7km te cannicross natjecatelji – natjecatelji koji trče uz svoje četveronožne ljubimce. Cijeli glavni trg je bio okupiran trkačima. Bilo ih je blizu 700. Najviše je bilo onih koji su došli na rekreativnu utrku od 7km.

img_20190323_134610

Jedan od minusa je bila odgoda starta na pola sata zbog prijava natjecatelja u zadnji čas. Tako je naša grupa krenula pet minuta nakon natjecatelja najdulje dionice. Prvo mali asfaltni dio i odmah prebacivanje na makadam koji nas je vodio na livadu podno ruševina utvrde Veliki Kalnik. Skrenuli smo na poučnu stazu koja se nalazila pokraj samih Zubi te smo trčkarali putevima koje smo rijetko prolazili. Sunce je paralo kroz rijetku vegetaciju. No bilo je lakše po putu nego po asfaltu.

Trčali smo brzo po valovitoj stazi. Opet sam trčao za nekom curom, a blizu je bio i gospodin koji je trčao skupa s svojim pesom. Bio je tu i jedan brži spust kojega sam dobro odradio. Potplate Hoka su bile vruče, ali dobro su držale na ovom neravnom terenu. Došli smo do prve okrjepne postaje i prvog cvikanja!?. Naime nitko nam nije rekao da će biti kakvoj cvikanja. Ispostavilo se da na samom startnom broju imamo mjesto koje bušimo. U ustima sam još uvijek imao bananu koju sam uzeo na stanici kada smo krenuli u strmi spust. Ovako nije išlo. Stao sam usred brijega te prožvakao hranu do kraja te se pustio dalje niz breg. Kamenje se kotrljalo i sklizali smo se po rahloj zemlji prema dolje.

54523439_577816959390372_3177915124866351104_n

Došli smo na širok šumski put po kojem se dalo potegnuti. za manje od dva kilometra smo došli i do druge okrijepne točke. Bilo je malo čudno s obzirom da smo maloprije prošli već jednu postaju. Tamo nismo trebali cvikati već smo nastavili asfaltom koji se pretvorio u lagani makadam. Šuma je nudila potrebno osvježenje kao i mali vjetrić koji je povremeno popuhnul.

Uskoro smo skrenuli u šumu i počeli susretati trkače s dulje staze. Vidio sam puno poznatih faca. Pratili smo oznake te smo uskoro došli do jakog uspona. Tamo sam susreo Nikolu koji je išao iz suprotnog smjera. To je bio najteži uspon tog dana. Nakon uspona išao je dugi spust na kojem se moglo nabrati brzine. Malo sam se štedio s obzirom da  nisam potpuno znao stazu. Stigli smo na širu stazu koja je vodila na makadam. Došli smo do treće okrijepne točke gdje su nam rekli da smo fulali. Što? Gdje? Nikome nije bilo jasno.

Rekli su nam da je najbliži put do cilja kojih 5-6 km. Krenuli smo tom cestom koja je uskoro postala asfaltna i sunce je počelo jako pržiti. Dovukli smo se do cilja i završili utrku za nešto manje od dva sata (1:59:01) i usput nakupili 4km više od planiranog (18km ukupno).

kalnik trail

Sve u svemu dobra staza (iako smo fulali vjerojatno pola one koja je bila predviđena za nas) i dobro proveden dan u prirodi. Kako sam čekao Nikolu išao sam stazom po kojoj su dolazili trkači. Također nepoznata staza kojom sam valjda prvi put kročio. Bodrio sam natjecatelje povicima “još malo”, “još samo kilometar”, “još samo kilometar i tristo” i tako sve više kako sam povećavao udaljenost od cilja. Moju ozbiljnost je potkopavala piva koju sam nosio u lijevoj ruci i svako malo ispijao.  na putu doma Nikola mi je pričao kako je njemu bilo na utrci i kako ga je Kalnik slomio. Jedan trail je odrađen. Sutra je novi trail. 🙂

Istaknuto

sun always shines on tv

4. Zagreb21 proljetni polumaraton

Počinje ono doba godine kada su nedjelje i vikendi rezervirani za utrke. Kao i prošle nedjelje i ova je bila napeta. Novo nedjeljno jutro nova utrka. Ovaj put mjesto radnje je Zagreb, disciplina polumaraton, a cilj novi osobni rekord. Ove mi je bio prvi polumaraton poslije zimskog perioda te sam bio nestrpljiv da vidim da li sam se se poboljšao s obzirom na jesen.

I ostatak ekipe je bio uzbuđen s obzirom da je ovo bilo prvenstvo hrvatske u polumaratonu (pojedninačno i ekipno). Sve najjače ekipe su se došle pokazati u ovom ogledu. I naša mala, ali jaka varaždinska jedinica je imala svoje predstavnike na tom natjecanju. I ja sam bio jedan između njih. Probudio sam se dosta rano (oko pet sati ) s obzirom da sam išao spavati oko 11h veće prije. Sve poslije toga je bilo prevrtanje po krevetu i osluškivanje što se događa oko mene. Konačno malo prije pola 7 sam se iskoljebao iz kreveta.

Odmah smo krenuli s doručkom i obavljanjem nužde prije utrke. Oko 15 do 8 smo već krenuli prema startu. Sparkirali smo se blizu starta te smo imali još vremena. Sjeli smo u neki birc te naručuli čaj. Naravno zbog toga čaja sam morao još dvaput na wc prije početka utrke. Sunce je pičilo te se temperatura brzo dizala.

Polumaraton je startao u 9:05, pet minuta poslije starta utrke na 5 km. Našao sam se u gužvi te sam prag prešao 25 sekundi nakon pucnja koji je označavao početak utrke. Prestizao sam ljude sa lakoćom te počeo juriš. Tempo mi je bio oko 4:30 te sam ga održavao postojanim slijedećih par kilometara. Neki deda biciklist je neoprezno prelazio cestu taman kako smo mi prolazili te je stopirao našu grupu trkača. Ne puno, no dovoljno da pomisliš: što je tim ljudima? kaj ne vide da trčimo?

Prva okrijepa bila je na petom kilometru te sam tamo uzeo malo vode, od koje sam večinu iskoristio za polijevanje. No baš poslije toga zapuhao je jak vjetar kako smo prolazili preko mosta. Malo sam se ohladio te smo sada išli prema drugom dijelu utrke preko kojeg ćemo proći još jednom. Taj dio je uključivao prolazak okolo Bundeka (dio puta kojim se trči i Grawe nočni) i vračanje prema NSK-u i startu/ cilju. Jedna manja dionica od 50-ak metara uključivala je i prelazak preko neugaženog asfalta koji  je djelovalo kao močvara u koju propadaš kada se trudiš ići što brže.

IMG_8692-3

Hlad je nudio kratkotrajni odmor od nemilosrdnog sunca koje je pržilo. Na prvom prolazu prema startu vidio sam puno poznatih lica koji su već vračali preko mosta i kretali u drugi krug. Trebala mi je okrijepa. I to brzo. Napokon nakon startno-ciljne ravnine očekivano osvježenje. Banane i voda i ništa više. Krenuo sam brzo naprijed.

IMG_9424

Kilometraža mi je bila u magli. Opet smo bili na Bundeku. Opet je sunce pržilo. Ovaj put mi se činilo da je jače. Ili sam ja bio umorniji. Misao o prestajanju trčanja mi je prošla glavom. Želio sam da što prije dođemo u hlad. Opet smo tonuli u grbavoj površini nezaglađenog asfalta. Ovaj put mi se činilo da je razrovaniji. Ispred mene se pojavila trkačica koju poznam iz varaždinskih liga. Išla je dobrim tempom. Tempom koji nisam mogao pratiti.

U zadnjih par kilometara bilo mi je jako teško. Pogledao sam na sat. Imao sam povoljno vrijeme. Trebao sam samo održavati tempo ispod 5min/km. Nekako sam i to izveo. Svi oko mene su ubrzavali, dok sam ja išao laganim korakom. Da bilo je nekoliko trenutaka u utrci gdje sam mogao prišparati snagu, no nisam se pazio. Opet smo došli na most koji je označavao kraj. NSK se približavala svakim korakom i nakon okreta malo sam jače potegao.

Na kraju sam izvukao povoljan rezultat. Moglo bi se reći pozitivna nula (1:39:55 – chip time) što je minutu bolje nego rezultat s Stareka iz 11.mjeseca prošle godine. Ali za prvenstvo hrvatske se računao gun time koji je bio 1:40:21. Bez obzira na sve bila je to pobjeda. Na kraju smo zauzeli 17.mjesto u ekipnom sastavu (Pongračić, Poljanič, Šoštarić).

zagreb21

Istaknuto

curse of the trail vol.2

5. Crazy Hill trail 2019

Nakon laganijeg tijedna što se tiče trčanja, konačno je došla nedjelja. Tako dugo očekivana nedjelja. Danas se održavao Crazy Hill trail i to peti po redu. Cijelu zimu smo se nabrijavali na njega i sada je konačno bio tu. Nisam imao dileme u čemu ću trčati ovu utrku te sam svu odjeću pripremio već većer prije.

Došli smo oko pola 10 u Ludbreg te obavili prijavu. Otišli smo do auta da se presvučemo i obavimo zadnje pripreme. Do mene je doaša prijatelj Nikola koji se također počeo baviti trailom (ne u toj mjeri kao ja) te sam bio u čudu kako se transformirao. Predamnom je stajao drugi čovjek (i tijelom i duhom). Ostalo je još malo vremena do početka utrke te smo se približili startno – ciljnoj prostoru. Krenulo je tradicionalno naslikavanje prije starta cijelog našeg kluba.

received_2240223142856308

Nisam ni primijetio, ali stao sam s krive strane startne linije te sam zapravo bio na začelju. Kada smo startali krenulo je probijanje kroz gomilu. Uska grla su ne nalazila na blagom spustu te mostiću koji je vodio na Otok mladosti odakle je krenula prava utrka.

54378994_2595694653828808_4269864509235003392_o

Nisam se htio zalijetati te sam išao nekim svojim tempom. Staza je bila dobra. Došli smo do prvog jačeg spusta preko livade gdje sam išao brzo prema dolje. Na traktorskom putu koji se nalazio u jarku bilo je malo blata no ništa zabrinjavajuće. Slijedilo je odvajanje dvaju trasa, 17 km lijevo 34 km desno. Nakon skretanja počeli smo lagano uzbrdo sve dok nismo došli do ceste.

Oko osmog kilometra bila je prva okrjepa. Zaustavio sam se da popijem sokić. Krenuo sam snažno dalje za trkačima koji su me prestigli dok sam se osvježavao. Kako smo formirali skupine tako sam u daljini vidio neku plavušu kovrčave kose. Podsvjesno sam si postavio cilj da je dostignem. Cestom kojom smo trčali je na par mjesta bila vrlo brza te se nisam šparao na spustevima.

Vrludali smo tako bregima gore dolje. Oko 12-13 km smo trčali šumom kaj je odisala na svježi medvjeđi luk. Htio sam stati i ubrati par komada, no nije bilo vremena, jurio sam svoj cilj. Uranjeno proljeće ove godine izazvalo je i ranije cvjetanje flore.

53121505_2595926293805644_382484408420007936_o

Kako smo se iz šume ponovo prebacili na cestu tako je počeo i veliki uspon. Jedan od težih na putu do druge okrjepne postaje. Moja meta je bila ispred mene udaljena nekih 200- 300 metara. Odlučio sam ovo brdo odraditi taktički: kada je nagib porastao do 13% kako je bilo napisano na znaku prešao sam na ubrzano hodanje uz breg. Nisam se toliko umarao, a činilo mi se da sam dostizao trkačicu ispred sebe koja je izvodila lagani shuffle.

To je bila borba za svaki metar i ja sam je dobro vodio. Prošli smo par šumaraka i skoro pa da sam je dostigao. Kratili smo poljski put preko livade te došli na cestu koja je označavala da je druga okrijepna postaja jako blizu. Trčali smo kilometar-dva zajedno sve dok nismo došli do uspona na gdje se nalazila postaja i najviša nadmorska točka koju ćemo taj dan dostići.

Na usponu do postaje sam je dobio, no predugo sam se zadržao na okrjepnoj postaji te je ona povela grupu dalje u brdo. Brdo se ubrzo pretvorilo u proplanak te smo nakon njega krenuli u poniranje grotlom. Brz spust koji je imao poguban utjecaj na koljena i sve mišiće. Bio sam među zadnjima jer sam usporio prilikom spusta što je utjecalo na moju poziciju.

the way home

Promijenili smo smjer i kretali smo se natrag prema Ludbregu. Makadamska cesta te privremeni prijelaz u šumu te jedini prijelaz preko potoka ove godine. Preko livade uzbrdo te ulazak u selo. Opet makadamska cesta koja vijuganjem skriva što se nalazi ispred. Grupica koju sam pratio lagano mi je bježala. Još sam trčao, no oni su trčali brže.

Cesta je bila dugačka i kao da joj nije bilo kraja. Sjetio sam se ovog dijela od prošle godine i spajanja makadamske ceste s asfaltom (Nikolin jarak). Brojio sam kilometre do slijedeće okrijepne postaje. Ona je bila na kraju asfaltne ceste. Opet sam bio sam. Hladan vjetar glasno je zahukao. Trkači su bili ispred i iza mene, no ovo je sada bila solo utrka. Samo ja protiv samoga sebe. Sat je pokazivao  dobro vrijeme. Bio sam zadovoljan, no okrijepna stanica je bila na kraju ceste.

Valovita cesta kojoj nije bilo kraja. Počeo sam u glavi pjevušiti pjesmu “Ima jedna duga cesta”. U daljini sam vidio konkurenciju, moj cilj se sve više udaljavao. Bilo je još snage u meni te sam zadržavao postojan ritam. Kada smo došli na zadnje brdo prije okrijepe malo sam prohodao te nastavio lagano trčkarajući. Okrijepa mi je dobro došla: banana, voda, sokić. I idemo dalje! To je to. Kraj je za manje od 8 km!

slow crawl

Počeo sam hodati u šumu udaljavajući se polako od okrijepe. Počeo sam lagano trčkarati. No to trčkaranje nije dugo potrajalo. Nešto je puklo u meni. Gornji dio tijela je htio ići, no doljnji dio je povukao ručnu kočnicu. Ponovo sam hodao. Pa malo trčkavao.

Staza ravna i suha – je hodam. Zaustavio sam se uz stazu te potegao izotonika kojeg sam nosio u ruksaku. Prolazeći trkač me pitao da li sam ok. Odmahnuo sam da jesam. Tada me dosta ljudi počelo dostizati. Svakih par minuta netko mi je bio na leđima. Bilo je tu još malo uspona kroz šumu kojega su svi hodali pa tako i ja. Po mislima mi se počela motati mrzla piva.

Niti spustevi me nisu mogli natjerati da trčim. Pokušavao sam lagano trčkarati nizbrdo da što manje udaram stopalima o tlo. Pojavila se tupa bol koja je dolazila iz ključne kosti koju sam slomio prije dvije godine. Ono što sam ignorirao večinu utrke sada se na kraju vratilo da me proganja. Bol je bila otupljujuća i demoralizirajuća te jedan od razloga zašto sada nisam trčao.

Na kraju sam se spustio trčkajuči do zadnje ceste i zadnjeg kilometra. Dostigao me  kolega trkač kojeg sam upoznao na zimskoj brdskoj ligi Ivanščica. Bodrio me da podignem tempo. Nevoljko sam na to pristao te smo zajedno došli do cilja. U cilju me dočekao Žarko koji je trčao trasu od 17 kilometara. Vrijeme je bilo 15 minuta bolje nego što sam predvidio (3:44) što me malo utješilo.

crazy_hill

Naručili smo pivu i gledali kako dijele nagrade najboljima na manjoj stazi. Za 20 minutta utrku je završila Mišela, a 10 minuta iza nje došao je i Nikola. Ledeni vjetar puhao je sa sjevera. Tresao sam se. Ne znam jel od vjetra ili su mi se mišići počeli grčiti. Ovo je bio dobar test fizičke spremnosti za ovu sezonu. Nisam još spreman za ovakve izazove no biti ću spreman do slijedeće godine. Sezona trailova i urka je otpočela i biti će jedna od najboljih do sad i najzabavnija! 🙂

Istaknuto

this is a trail!?

2. kolo Kros liga Globetka 2019

Lijep sunčan dan je bio kao stvoren za malo trčkaranja. Već par mjeseci  na oku sam imao ligu Globetku koja se održava u Čakovcu. Taj utorak se održavalo drugo kolo. Sjeo sam u auto i krenuo put Čakovca. Došao sam otprilike pola sata prije početka. Imao sam dosta vremena da se prijavim, (pre)svučem i zagrijem mišiće koji su cijeli dan bili neakativni.

Kako je bilo dosta toplo odvažio sam se na duge rukave gore (lagana varijanta) i kratke hlaće dolje. Start je na ovoj ligi odvojen prvo kreću oni na 3,6 km, a za pet minuta i oni na 7,8km. Ja sam naravno išao na onu dužu utrku. Krenuli smo prema startu koji se nalazio preko puta ceste kojom se odvijao pojačan promet.  Sam start je bio na pločniku te smo se svi poredali iza crte koja je označavala početak.

S obzirom da su mi rekli da je ovo “kros” utrka koja sadrži netipične podloge za kros odlučio sam da trčim u tenisicama za cestu. Krenuli smo po asfalu no ubrzo smo skrenuli lijevo na poljski puteljak. Možda je bio puteljak, ali je bio trčljivi puteljak s tu i tamo kojom lokvom koju je trebalo zaobiči. Krenuo sam brzo te mi je tempo bio blizu 4 min/ km.

Znao sam da to treba skresati te sam usporavao. Kada smo ponovo skrenuli lijevo na asfalt bio sam zahvalan na sunčanim naočalama koje sam ponio sa sobom. Trčali smo u smjeru zapada iz kojeg je smjera pičilo sunce. Nakon kilometar-dva asfalta prešli smo na lagani makadam. Još uvijek sam snižavao tempo. Poslije odvojka za kraću stazu slijedio još malo smo vijugali cestom sve dok i mi nismo skrenuli lijevo na poljski put. Ovaj put je bio kamenitiji s lokvama i travnatim razdjeljkom koji se nalazio na sredini.

Ovdje mi je počelo biti teško te sam tražio što optimalniji put s što manje kamenja pod nogama. Kilometar dva smo išli po tom putu i onda smo prešli na pravi čisti travnati put koji nije niti najmanje odgovarao mojim tenisicama. Bilo je tu i blata koje je izvirivalo te sam ga brcao kako sam prelazio preko njega. Staza jre poprimila trail obilježlja te sam se pitao da li sam pogriješio s odabirom tenisica.

Ušli smo u šumarak koji se uskoro spojio na asfaltnu cestu koja je skretala na još jedan šumski putić po kojem je bilo vrlo ugodno za trčati. Staza je postala dinamična te smo išli gore-dolje i vijugali lijevo desno. Bio sam iza trkača koji se maskirao u ženu crvene kose. Pratio sam ga cijelim putem od skretanja s ceste na poljski put. Uskoro smo ponovo došli do asfalta tj. pješačke zone s koje smo startali.

Sat je bipnuo što je ozaćavalo 7 kiilometar. Još samo 800 metara. Podigli smo tempo. Cilj je bio na crti s koje smo startali. Konačni rezultat 33:31 s prosječnim tempom 4:18 min/km.  Jako dobro za prvi nastup. Slijedeći mjesec će biti bolje s obzirom da je ovo bilo upoznavanje s stazom koja se pokazala šaroliko s mijenjanjem podloga.

globetka

Istaknuto

28 seconds late(r)

19. Splitski polumaraton

Nakon razgovarao s kolegama iz kluba odlučio sam se prijaviti na Splitski polumaraton. No, odlučio sam se prijaviti na štafetu. Počeo sam se raspitivati tko je zainteresiran već sredinom prosinca kada su se obavljale grupne prijave. Odazvali su se Žarko i Nikola, iskusni i brzi trkači koji su u trenutku prijava bili pod lakšim ozljedama te nisu bili spremni za puni polumaraton. I tako je krenuo naš zajednički put koji će završiti jednog lijepog sunčanog nedjeljnog popodneva.

Sam polumaraton se odvijao u Splitu, gradu smještenom na moru koji ima umjerene zime koji priliče jednom primorskom gradu. Ništa kao snijeg ili jaka hladnoća što je često u kontinentalnom dijelu ovdje nije moguće. To su mislili i trkači prošle godine. Ove godine su ljude plašili s jakom burom koja je u subotu puhala najjače u zadnjih 15 godina – čak 178 km/h.

U tu subotu se naša mala družina otisnula iz Varaždina te smo krenuli oko osam sati u pravcu Splita. Put dugačak 500-injak kilometara koji se većinom svodio na vožnju po autocestama. Kada smo se približili moru na jednom dijelu smo morali sići s A1 jer je na tom dijelu prejako puhala bura. Kako smo se približavali Splitu i naš mali kombi se također par puta zaljuljao pod naletima orkanskog vjetra, a da ne pričam kako su bili komični prizori kada smo stali na jednom od stajališta uz autocestu. Kao da stojiš pet metara od velikog ventilatora i onda ti probaj normalno hodati.

 

Dolaskom u Split prvo smo pošli na Gripe da pokupimo startne pakete i usput smo otišli na pasta party. U istoj dvorani se održavao i prikladana sajam sportske opreme. Nešto kao i u Ljubljani, ali u manjem obujmu. Definitivno korak u pravom smjeru. Pošli smo do apartmana koji se nalazio oko pola kilometra od samog starta. Odlučili smo odraditi jedan manji trening ukupne duljine 4km samo da dobijemo osjećaj za teren.

 

Bio sam u dilemi da li da trčim u kraćoj kombinaciji ili u sporo pa zimskoj kombinaciji koju sam također ponio sa sobom. Nisam baš mirno spavao te sam osluškivao svaki šum. Probudio sam se oko sedam sati kada nas je probudila jaka galama. Već sam mislio da je nekaj palo s zida ili da je netko nekaj jako stepel. Na kraju se ispostavilo da je se to kolega iz kluba zaletio u staklena vrata kuhinje.

Oko pola devet smo se spakirali i stvari prenjeli u kombi. Krenuli smo prema startu. Sve je bilo na knap te nismo niti stigli okinuti jednu fotku prije starta. Boksevi su se zatvorili oko 8:45. Start je bio točno u 9h. S obzirom da sam bio treči u štafeti imao sam otprilike sat vremena da nađem odakle točno startam. Poslužio sam se mobitelom kao vodićem kroz grad.

Moj start je bio na 14-estom kilometru. Na cesti koja se nalazilo pokraj park šume Marjan. Odavde se pruža lijep pogled na obližnju marinu. Još uvijek je malo popuhivalo te sam bio zahvalan na rukavicama, buffu i odjeći s dugum rukavima. Bio sam na poziciji oko pola sata prije nego što sam očekivao da će biti potrebno timskim kolegama. Počeo sam se rastezazi, trčkarati i sveopčenito zagrijavati. Nije bilo puno ljudi oko mene. Kako je vrijeme prolazilo taj broj se povečavao.

 

Proletili su prvi trkači s polumaratona predvođeni Kenijcima. Oko 10 do 10 počeli su prolaziti i koleg iz kluba s kojima sam došao u Split. Nervoza je rasla. Počeo sam cupkati na mjestu. Moram biti spreman dok dođe Žarko. I došao skoro na minutu kako sam predvidio. Obavili smo izmjenu on meni štafetu ja njemu svoj mobitel. I jurnuo sam naprijed, ubrzano ne obazirući se baš na tempo. Na sat sam rijetko pogledavao.

Prošao je prvi kilometar i prva kontrolna točka. Bio sam svjež. Bilo je lijepo trčati ovim dijelom ispod krošnja drveća s laganim lahorom. No raj se ubrzo pretvorio u pakao. Počeo sam frkati rukvae, skidati buff i rukavice. Održavao sam tempo, no teren se počeo mijenjati laganu nizbrdicu je zamjenila lagana uzbrdica. I tako još jednom. Što mi se sviđalo je bilo navijanje volontera. Kilometri su se nizali. Znao sam da sam usporio no nisam gledao koliko. Nije bilo vremena da se opterečujem takvim sitnicama.

52312511_2787216264648515_2246713752068030464_o

Samo sam išao. Na jednom od okrijepnih stanica uzeo sam izotonik iz čaše no u trku sam popio samo možda pola gutljaja. Spust je bio obasjan suncem. Temperatura mi se brzo digla te sam preklinjao zašto nisam obukao krake hlače. Išao sam brzo dalje. Korak po korak. Već sam bio skoro na 19. kilometru. Još samo dva. Znao sam da tu moram još više stisnuti. Po mom brojanju bilo smo treći. No zadnji kilometar je bio ključan.

Ciljna ravnina duga kilometar. Pokušao sam dignuti tempo no možda sam samo pokušavao preživjeti i prestigne me neki lik taman dok smo prelazili preko ležečeg policajca. Nisam oraćao pažnju. Taj zadnji dio je dio kojeg se najmanje sjećam. Samo sam čekao rivu. Kada sam je vidio digao sam tempo. Gledao sam to vrijeme na semaforu. 1:33 nešto sitno. Uletio sam brzo i digao ruke u zrak kako sam ulazio. Da li je to bilo to? Da li smo treći? Našao sam se sa Žarkom i Nikolom te smo pokušali pogledati rezultate. Server je naravno pao te to nije bilo moguće.

split_half_relay

Morali smo čekati sat dva da organizator da rezultate te je slijedio šok. Bili smo četvrti (prvobitno peti). Dvadesetosam seknudi!! Samo nas je toliko dijelilo od bronce (bruto vrijeme). Ispostavilo se da sam prejako povukao na prvom kilometru (3:57) što je obojalo ostatak dionice. Najsporiji kilometar mi je bio treći (4:32) dok su zadnja tri bila u rangu prosjeka cijele dionice (4:17).

split_half

(Ni)je lako biti general poslije bitke kad znaš da si tu bitku izgubio. Tko zna kada će nam se ovakva prilika ponovo ukazati, no na nju moramo biti spremni. Još jači treninzi i brdo dobre hrane koja će pomoći u što bržem oporavku organizma. Pouka ovog izleta je da uvijek nosim manje odjeće nego što mislim da mi treba i da pazim na tempo u prvom kilometru kraćih utrka. Do Crazy Hilla adios 😉

img_20190224_111702img_20190224_103749

Istaknuto

winter mountain wolfpack (aka kako prezimiti na Ivanščici)

22. Zimska brdska liga Ivanščica – sezona 2018/19

winter is coming

Zima je kao stvorena za trčanje. Barem tako kažu neki ljudi. Tako se svake zime već 20 i kusur godina održava zimska brdska liga Ivanščica. Svake godine sam se čudio ljudima kako mogu trčati tu ligu. Po snijegu, ledu i cičoj zimi. Ove godine sam se i sam odvažio sudjelovati.

Prvo kolo lige je održano potkraj studenog te su temperature bile normalne. Kretale su se oko nule. Ipak kako je to bilo prvo kolo svim smo se pitali “što nam je u životu to trebalo?”. Krenuo sam iz Varaždina prema Ivancu oko 8h te sam mislio da će mi to biti dosta vremena da se prijavim i zagrijem. No kako dosta ljudi poštuje ograničenja na cesti koja na praznjikavoj ranojutarnjoj nedeljnoj cesti ne bi trebala vrijediti, skoro sam zakasnio na start.  Parkiralište na kojem se obično parkiramo je bilo razrovano te je parkiranje bilo otežano.

No došli smo na vrijeme na start i uredno prijavili cijelu ligu. Svih sedam kola (što mi je u životu to trebalo?). Svi su bili na startu, SVI!. Okupilo se stotinjak trkača koji su bili spremni na deset kilometara gmizanja po makadamskoj cesti do vrha Ive (skračeno od Ivanščica). Prvi kilometar je potpuno asfaltiran i ima manjih uspona. Tada pratimo desno cestu te dolazimo do izvora Žgano vino. Na ovom dijelu se dalo povuuči, jer je slijedio zajebaniji dio.

Iako sam par puta išao ovim putem po ljeti sada su uvjeti bili drugačiji. I trčalo se u skupini. Tempo je brži i više se ubijaš. Tako je bilo i sada. No bio sam u gabuli. Može se reći da imam malu ozljedicu od maratona kojega sam trčao krajem listopada. Previše se oslanjam na lijevu nogu te se mišići više umaraju. No bio sam konzistentan. Išao sam nekim svojim tempom. Znao sam da se ne smijem zaletavati te da čuvam snagu.

Uspon po cesti se može podijeliti na više etapa. Prva etapa je privikavanje na makadam i uspon. Druga etapa je sredina oko petog kilometra kada se zagrijem i održavam konzistentnost. Treća etapa je dio s spustom koji treba odraditi što jače. Četvrti dio su usponi koji te dijele od cilja. Ima par “oštrih” zavoja s usponima koje treba proči, a do cilja je samo par kilometara. Kada smo prešli na južnu stranu Ive zapuhao je hladan vjetar koji je unosio hladnoću u kosti.

Na spustu sam išao laganije te sam pustio neke natjecatelje da me prijeđu. Znao sam da nakon spusta slijedi uspon u valovima. Ideš polako i uništavaš se. Čekaš da dođeš na ravniji dio da se odmoriš. No takvih dijelova ima malo u zadnjem dijelu. Ovdje sam malo podbacio, počeo sam hodati na nekim dijelovima. Nekako sam obavio to taktički.

46492702_755684334763819_5332086208744914944_n

Na kraju sam istrčao razočaravajuće vrijeme od 1:04:12. Mislio sam da ću ići bolje i brže. Po ljeti sam za kilometar manju stazu išao za kojih 55-56 minuta. Što mi se desilo? Moramo se poboljšati. Da trčim u salomonkama? One su tvrde, a Hoke su laganije i mekše. Vidjet ćemo što će nositi slijedeća kola lige.

zbl_1

winds of winter

Dva tjedna nakon prvog kola opet sam se zaputio na Ivu. Drugo kolo ZBL je bilo na meniju. Kako je dosta zahladilo ovo kolo sam se malo obundao. Imao sam deblji gornji sloj koji se pokazao poguban. Ili sam ja tako mislio.

Iako mi je bilo mrska izvuči se iz kreveta to nedjeljno jutro, nekako sam se izgegao. Kako mi je budilica odzvonila odmah sam počeo s jutarnjom rutinom kuhanja kave, paljenja centralnog i doručkovanja. Planina me zvala, odlučio sam se odazvati. Kako je noč bila vedra, jutro je bilo  hladno. Hladnije nego prije dva tjedna.

Kada sam došao na parkiralište opet sam se malo prešvercao s parkiranjem jer sam skoro pa našao jedno od zadnjih mjesta. Na start sam došao desetak minuta ranije te sam imao vremena za rastezanje i pripremu.

Kao i svaki put obukao sam deblji sloj odječe iako ću se zagrijati tijekom trčanja. od uzbuđenja sam se zaletio te sam prva dva kilometra imao dobar tempo. No tada mi je počelo nedostajati snage. Počeo sam hodati. I to prije polovice utrke. Krivio sam to da se nisam dovoljno istegnuo i zagrijao prije starta utrke.

47190368_764033433928909_3105399128968921088_n

Oko polovice utrke počeo da puše neugodni hladni vjetar. To je bio pravi ledeni zimski vjetar. Bio sam zahvalan što sam se malo deblje obukao u danom trenutku. No ostatak utrke je bilo živo preživljavanje. Pratio sam oznake na stablima koje su postavljene za jednu drugu utrku, no po njima sam znao koliko još kilometara imamo do kraja.

Zadnjih par kilometara je bilo najkritičnije. Znao sam da imamo još malo no znao sam i da imam još puno zavoja i uzbrdica. Najvažnije je ići nekim optimalnim tempom. No nisam ga mogao naći. Na kraju sam ovo kolo ima vrijeme gore nego prijašnje kolo. I to za čak za tri minute.

zbl_2

U međuvremnu sam kupio i nove tenisice koje sam bio željan što prije isprobati. Slijedeće kolo se pokazalo plodno za testiranje.

winter raphsody

To jutro je bilo jedno od najhladnijih jutara do sada. No bio sam raspoložen da idem trčati. Kao i obično bila je gužva na parkiralištu jer su svi nahrlili na planinu, mi trkači smo se borili za mjesta sa planinarima.

rimg0636

I u podnožju planine navirao se snijeg. Nismo ni mogli naslutiti što nas čeka kasnije. Cijeli sam bio u zimskoj opremi. Čak sam nosio i dva buffa jedan oko vrata, a drugi sam navukao kao maramu na glavu. Bilo je vrlo hladno, najhladnije do sada. Krenuli smo po asfaltu koji je na prvom usponu bio potkovan ledom. Ti ledeni dijelovi su usporavali naš uspon te sam tražio povoljniju stazu izbjegavajući ledene otočiće.

 

 

Krajolik kroz koji smo trčali bio je prekrasan. Htio sam se zaustaviti da fotografiram svu tu ljepotu no odlučio sam to ostaviti za kasnije. Za sada sam se borio s promjenjivom površinom.  Snijeg nije bio toliko visok te je bilo trčljivo. Nekoliko vozila je već prošlo ovim putem te ugazilo stazu. No bez obzira na sve trebalo je uložiti puno više napora nego kada je cesta bila suha.

48369861_773122379686681_5810966347760271360_n

Da bilo je tu i hodanja na par mjesta jer se snijeg dokazao vrijednim izazivačem za moje nove tenisice koje su dobro izdržale uspon. Bile su lagane te sam se mogao brže kretati kroz snijeg nego u Speedcrossicama nekoliko kola poslije. Bio sam sretan iako sam imao dosta lošije prolazno vrijeme (1:10:39).

zbl_3

Fotografije koje su ovdje objavljene su samo djelič atmosfere koja je vladala na Ivi taj dan. Odlučili smo se spustiti po onoj istoj cesti po kojoj smo se penjali kako bismo opet doživjeli sav taj glamur prirode pod snijegom.

 

 

Nismo niti bili spremni što nas čeka na slijedećem kolu.

spring break

Bilo je još jedno zimsko jutro, no ovaj put imao sam više volje. Iako sam bio malko prehlađen odlučio sam otići na ovo kolo. Nakon flopa na prošlom kolu odlučio sam se iskupiti za loš rezultat. Ovog puta nije bilo problema sa nalaženjem mjesta za parkiranje. Izgleda da sam došao dosta rano ili mi se samo posrećilo.

49080604_781521548846764_309889694361976832_o

Temperatura na startu je bila dovoljno visoka te mi niti čak rukavice nisu trebale. Krenuo sam lagano. Nisam se mjerio s nikim. Prvih par kilometara je prošlo dobro, no tada sam osjetio umor. Počeo sam hodati na nekim mjestima i to prije polovice utrke. To nije bilo dobro.

Kako se je nadmorska visina dizala, tako se i temperatura rasla. Iako je bila zima, činilo se kao da je proljeće. Čak nas je na jednom dijelu zasliljepilo sunce. Bila je to borba za svaki metar. Tempo je bio dobar no nedostajalo mi je snage. Nisam gledao što mi pokazuje sat. Bilo mi je bitnije što mi tijelo govori.

zbl_4

half – half

Ovo je bio zabrinjavajući tjedan. Da, moram to priznati. Nitko nije neuništiv i svatko se može ozljediti, pa tako i ja. Kako je krenula ova nova godina odlućio sam postrožiti treninge i povečati kilometražu. Plan je bio da trčim barem pet kilometara svaki dan. Nije to ništ – rekli bi neki. No tehnika trčanja mi u zadnje vrijeme šteka. To dovodi do preopterečivanja lijeve noge. Desna je tak i tak u banani pa jedna mora voditi brigu o drugoj.

Prvi tjedan ove godine mi nije završio baš prenajbolje. Da trčao sam i ligu u Beretnicu prije tjedan dana. Nisam siguran da li mi je to bila predobra odluka jer sam se tamo ozlijedio prošle godine. No kako kažu “show must go on”. Nakon prvog tjedan sam bio šesti u jednom izazovu na garminu a u drugom 40-ti. Da rulja je nabrijana u ovom drugom.

Na početku ovog tjedan odlučio sam na trčati na dulje staze iako sam ponedjeljak počeo s klasičnom peticom. Povečao sam kilometražu u srijedu no onda sam odlučio napraviti taktički potez odmaranja, jer što je je – odmor je potreban kako se ne bi stvorila ozljeda. U petak sam radio od doma pa sam mogao na trčanje i sat ranije. Krenuo sam u sutom te mi osvjetljenje ovaj put nije trebalo.

Došla je i nedjelja a s njom i još jedno kolo zimske brdske lige Ivanščica. Od ovog kola nisam očekiva neke pretjerane rezultate, čak sam i mislio da ću podbaciti, ali na kraju iznenendio sam samog sebe.

Krenuo sam relativno lagano. Nisam znao kako će mi noga reagirati na napor. Opet sam počeo hodati prije polovice utrke no činilo mi se da to radim taktički. Noga mi je na trenutke počela gorijeti i znao sam da moram malo prohodati. Počeli smo na “suhom” asfaltu no ubrzo smo počeli trčati po ugaženom snijegu. Skoro pa zimska idila kao prije mjesec dana.

50234374_790244757974443_7785191981407272960_n
gužva u šesnajstercu 😛

Hodao sam tako par puta, oke malo više puta. No to mi je godilo i čak sam dobro odradio brži downhil dio (Hokage su držale dobro na snijegu). Bio sam “u zoni”. To je onaj osječaj kod mene kada se osječam dobro dok trčim. Iako mi je Garmin na kraju izračunao da sam najviše vremena bio u četvrtoj i petoj zoni, nikada se bolje nisam osječao kada sam došao na cilj. Malo je bila gužva te nisam mogao uletjeti puno brzimo već sam morao pratiti tempo trkača ispred sebe. Možda sam napravio PB, a možda nisam. Nije niti bitno.

zbl_5

snowy mess

Treniralo se punom parom. Svaki dan po par kilometara. Bolovi u nozi su bili skoro nepostojeći te sam bio siguran da sam se oporavio. Još manje od tjedan dana nas je djelilo od kraja mjesečnog izazova te nije bilo mjesta za popuštanje iako su se temperature kretale ispod i oko nule.

I ove nedjelje došlo je još jedno kolo zimske lige Ivančica i zima je pokazala svoje zube. Počeli smo lagano po asfaltu koji se uskoro pretvorio u podlogu od ugaženog snijega. Mislio sam krenuti lagano, imao sam u planu da me i netko pacea. Išao sam laganijim tempom te sam mislio da će mi ostati dosta snage za drugi dio utrke. Ispod ugaženog snijega provirivao je uglancani led.

Prvih par kilometara bilo je dobro. ostvarivao sam svoje ciljeve. No tada je slijedio potop. Zapusi snijega su postali sve veći. Tragovi vozila su bili sve uži. Počeo sam zapinjati u grabama. na par mjesta sam počeo psovati. Gubio sam zamah. par puta sam hodao jer mi se činilo da ću bolje svladati neravnine. Bio sam u krivu. Kada samo pokušao trčati, gubio sam ravnotežu te desnom nogom počeo udarati po stražnjoj potkoljenici. Kao da sam bičevao samog sebe.

Snijegu nije bilo kraja. Hladan vjetar puhao je kako smo prolazili jednim od proplanaka. Trebalo je izdržati do kraja. Znao sam da neće pasti PB, no ipak sam se htio više potruditi. No, imao sam na umu i desetku koju trčim za tjedan dana. Na kraju sam imao jedan od lošijih rezultat do sada (1:10).

zbl_6

Odmah nakon što sam ušao u cilj, produžio sam do piramide. Vjetar je divlje puhao. No najjače je puhao na vrhu piramide. Nije mi bilo baš ugodno te sam opalio par fotki i brzo krenuo prema dolje i kučici u kojoj sam se odmorio i presvukao.

50668922_798708297128089_4045730880684032000_n

Odlučili smo da se prema dolje spuštamo po planinarskom putu Konj. Bilo je vrlo zima te leden vjetar koji je puhao na početku tjerao je zimu u kosti. Kretali smo se što smo brže mogli no zapusi snijega su otežavali naše kretanje. Inače je staza bila jako čista te smo klizili po njoj prema dolje.

 

This slideshow requires JavaScript.

Slijedeće kolo je zadnje kolo. nadam se PB-u, no vidjet ćemo kakvi će biti uvjeti tada.

last hope

Samo dan nakon zadnje kola cross lige Beretinec slijedilo je i zadnje kolo Zimske brdske lige Ivanščica ove sezone. Iako je to premalo vremena da se tijelo oporavi još uvijek sam se nadao da ostvarim PB. barem onaj od par sekundi ako ne mogu onaj od par minuta koji sam si obećao na početku lige.

Vrijeme je i ovaj tjedan bilo divlje i nepredvidivo. Ujutro je bilo vrlo toplo za veljaču no puhao je vjetar. Kao i obično krenuo sam oko 8 iz Varaždina kako bih uhvatio povoljno parkirno mjesto. Moja največa greška je bila ta da nisam otišao još jednom na wc prije starta utrke. Tko zna koliko bi to utjecalo na daljnji tijek utrke.

51694336_10217018694996153_451150168000036864_n

Kao debil sam se zatrčao na prvo brdašce, vrlo brzo sam ostao bez zraka te sam odlučio znatno “usporiti”. Makadam koji je zadnjih par kola bio pokriven snijegom sada je bio čist te se moglo lijepo trčati po njemu. Prvo hodanje srama sam obavio između trećeg i četvrtog kilometra.

Nisam se dobro osjećao. Iako me lijeva noga nije zezala bio sam bez snage. Da li nisam dao tijelu dovoljno vremena da se odmori od jučerašnjeg hopsanja? Ili je to bila moja dosta monotona prehrana u zadnjih tjedan dana? Mnogo je tu fakotra koji su moglu utjecati na rezultat. Mučio sam se posebno na drugom dijelu staze.

Kada smo krenuli u blagi downhill moramo sam paziti da mi sadržaj cijeva ne procuri. Znao sam da sam previše toga kombinirao sinoć. Nije to bio ono osvježenje koje je trebalo mom tijelu. Lagano i kohezivno to je recept uspjeha. Borio sam se do 6-7 kilometra no poslije toga nije to više bilo to. Pratio sam situaciju ispred sebe i nisam mogao izvuči mnogo više iz sebe. Snijeg je polako počeo obuzimati naš put. Kolegica trkačica me pretekla kako se snijeg počeo pojavljivati.

Mrzio sam snijeg. Nekad je on dobar saveznik no sada kao i prošlo kolo je bio neprijatelj. Gubio sam tempo i hodanjem sam kombinirao po neravnom snježnom terenu. Pri kraju je teren bio sve gori. Tempo mi je bio koma no prestiglo me samo par ljudi. Znači bio sam brz, ali spor u svojim očima.

52403884_806867596312159_383041349714182144_n

U cilj sam uletio s rezltatom 1:05…nešto nešto. Nikola mi je viknul da bolje trčim Ivu nakon što otrčim Beretinec ili tako nešto. Na vrhu je puhao divlji vjetar te sam utjehu pošao utažiti u keksima i vodi. Dan kasnije sam saznao da sam završio 7. u ukupnom poretku (4. u kategoriji) što nije tako loše, no nisam pobio svoj rekord s početka što je djelovalo antiklimatično.

zbl_7

Nadao sam se boljem rezultatu no na kraju je bilo tako kako je bilo. Još sam mali i moram puno trenirati. Za dva tjedan je Splitski polumaraton gdje trčim štafetu s Nikolom i Žarkom. Poslije toga ostaje mi jedan vikend za pripremu za Crazy Hill u Ludbregu za kojeg se nadam da neće biti toliko crazy kao prošle godine.

U dilemi sam kao Scott Jurek. Da li je moja biljna prehrana dovoljna za ono što slijedi. Da li mi se ciklusi oporavka poboljšavaju, stagniraju ili pogoršavaju. Toliko pitanja a tako malo vremna da odgovorim na njih. Moj organizam će postati moj laboratorij u kojem ću eksperimenirati kao neki ludi znanstvenik. Trčati se mora, meso je prošlost, biljke su budućnost. Show me the way oh elighted one!

 

Istaknuto

return to Velika

Papuk trek & trail 2018

Zadnja velka utrka ove godine Papuk trek & trail kao što naziv kaže održava se na Papuku. Nakon što sam na njoj sudjelovao prošle godine odlučio sam sudjelovati ponovo i ove godine. Ista utrka, druga ekipa. Ove godine putujem u društvu trkača. Jedan je čak bio i na UTMB (ultra trail mont blanc).

Krenuli smo iz Varaždina oko pola 6 ujutro. Prošle godine smo kretali skoro dva sata ranije jer smo išli starom cestom, dok smo ove godine išli autocestom skoro cijelim putem. Nisam bio baš nabrijan na utrku no imao sam cilj da budem bolji nego prošle godine. Prijave su bile u restoranu “Čiča Mata” te je red za našu kategoriju bio poduži dok za druge kategorije nije bilo tolike gužve. Dok smo obavili prijavu otišli smo do kombija da se presvučemo i pripremimo za utrku.

46526033_10218444036635812_6068979958242344960_n
ekipa na startu – maskirao sam se jer je bilo hladno

Ušli smo u dvorište odakle smo startali te je tu počelo čekanje. Neki natjecatelji su se tek sada prijavljivali te smo zbog toga kasnili sa startom. organizator nam je opisivao stazu te sam odmah shvatio da staza neće biti ista kao prošle godine. Nakon nekih 15 minuta konačno smo krenuli.

Krenuli smo prema crkvi gdje smo skrenuli lijevo te krenuli u brda po asfaltu. Nakon kilometra smo prešli na makadamsku cestu koja nije bila zatvorena za promet. Laganim usponom ušli smo u šumicu gdje se nagib povećao. Tu je kamenje počelo izvirati iz zemlje. Nisam se baš tome radovao s obzirom da tenisice koje sam imao na nogama nisu bile stvorene za sklisko kamenje.

Staza je bila valovita i puna kamenja. Okruživalo nas je nisko raslinje – boravnjak u nastanku. Brzi dio kroz kojega se dalo trčati mi je bio poznat jer smo tuda išli planinariti proljetos. Taman prije prve okrepe i prvog cvikanja je bila ženska koja je djelila petake trkačima koji su žurno prolazili.  Došli smo na proplanak na kojem se nalazila kučica. Ispred nje su bile okrijepe, iza nje križ s cvikalištem, a kraj nje majstor koji je bubnjao po tačkama.

47136679_2215670028445265_504600554962419712_o

Slijedio je brz spust kroz šumu. Sklisko kamenje na strmom spust je značio oprezno spuštanje. Iako je spust bio nezgodan poslije njega je došla široka cesta na kojoj smo mogli raširiti krila. Tu sam potegnuo te mi je na jednom km tempo bio zadovoljavajući. na osmom kilometru prolazno vrijeme mi je bilo oko jedan sat te sam znao da moje željeno vrijeme od dva sata je sada nedostižno.

Prelazak s makadama na šumski put označilo je jako blato. No to je bio jedan manji dio dok je ostatak bio trčljiv. nadomak desetog kilometra slijedilo je hodočašće uz najstrimiji uspon. Iako je bio strm preteko sam neke ljude.Na njemu i uzuimam magnezij koji mi je bio u džepiću ruksaka.

Slijedio je nezgodan spust po lišću. No u lišću se skrivalo kamenje. ovo je bio jedan od gorih djeloava staze. jedna ženska je pala kojih desetak metara ispred mene. Nije bilo ništa strašno, no spust je zahtjevao oprez.

Na drugoj okrijepnoj točci oko 13-og kilometra bili su ponuđeni i čevapi i špek, no za mene su bile samo banane i voda, iako su bile i naranče ponuđene. Poslije toga slijedio je spust po širokoj stazi i kratkotrajni prijelaz na makadam. Cilj se svakom kilometrom sve više približavao. Približavali smo se ruševinama starog grada gdje smo imati zadnje cvikanje.

Poslije zadnjeg cvikanja slijedio je spust po Tauberovim stubama i utabana staza koja je vodila od njih, tamo sam malo pustio kočnice te imao dosta brzine, iako je bilo dosta sklisko. Na zadnjem dijeolu malo sam i proklizao, no ništa strašno, ostao sam na nogama. Vrijeme mi nije bilo bitno te sam polako nastavio zadnjim asflatiranim dijelom. U cilj sam ušao s vremenom 2:13:58 što je za sedam minuta bolje nego prošle godine.

papuk18

Istaknuto

ridin’ solo

32.polumaraton Ivan Starek

Sve stvari moraju završiti pa tako i još jedna sezona trčanja. Završna cestovna utrka ove godine je polumaraton Ivan Starek koji se trči oko Jaruna. Točnije tri kruga oko jezera s jednim skretanjem na jedan od otoka. Malo raznolikosti. Iako sam ga planirao skoro cijelu godinu, prijavio sam se tek dva tjedna prije natjecanja. Uobičajena ekipa s kojom pohodim utrke je imala druge planove te sam ovu utrku trčao praktički solo.

Kako sam taj vikend boravio u Zagrebu imao sam više opcija za kombiniranje s podizanjem brojeva i samog starta. Naime podizanje brojeva je krelnulo već u 7:30 ujutro dok je sama utrka startala u 11h. S obzirom da je moje privremeno boravište bilo relativno blizu starta utrke odlučio sam se da ujutro dođem po startni broj, a onda kasnije bez tenzija na sam start.

Jutro je bilo jako toplo s obzirom da je skoro pa polovica studenog. Studeni je, a od studeni ni s. Bilo je vedro i mogao se očekivati lijep dan. Nisam ništa očekivao od ove utrke iako sam imao tajni plan da ostvarim PB.

Krenuo sam sat vremena prije utrke jogirarući ulicama do starta koji je bio udaljen malo manje od četiri kilometra. Shvatio sam da će ovo biti teška utrka jer sam se dosta zagrijao do samog starta. Čip i broj sam imao pa sam samo još wc obavio prije starta. Pogledom sam tražio poznata lica no bilo ih je malo. Sreo sam kolege fotografe te frišku trkačicu iz Bjelovara koja je trčala svoj prvi polumaraton.

Krenuli smo oko 11:05 kako je bilo i predviđeno nakon starta utrka na 5 i 10 kilometara. Počeo sam dobrim tempom, no s obzirom da je bilo dosta toplo pitao sam se da li brzam. Prvih nekoliko kilometara je bilo dobro, no dosta sam se zagrijao.  Već na prvoj okrijepi sam uzeo vode te većinu iskoristio za polijevanje. Isto sam napravio i na slijedećoj.

Između prve dvije okrijepne postaje skrenuli smo na jedan od otoka koji se nalaze na jezeru te pronašli mali predah od sunca. Nekako mi je bilo teško tih prvih 8 km. Znao sam da slijedi dvostruko više. Tračao sam za jednom trkačicom no nakon desetog kilometra nabaciola je tempo koji ja nisam mogao pratiti. Išao sam svojim postojanim tempom koji se vrtio oko 4:35 – 4:40 min/km.

46098973_301614400562138_3459569626915012608_n

Pretekao me predsjednik kluba u kojem treniraju Bojan i Ana, no na odvajanju on je skrenuo za kraj svoje utrke od 10km. Nastavio sam postojano dalje no sunce je još uvujek pržilo. No nisam posustajao. Negdje prije završetka drugog kruga vidio sam trkačicu koja je trčala ispred mene. Zaustavila se sa strane i hodala pločnikom ulice kojom se trčala utrka. Izgleda da je povukla prevelikim tempom. Nije to jedini put da sam vidio ovaj prizor. Dosta ljudi se zaustavljalo da se ohladi od vručine koja je vladala.

Okrijepne postaje s vodom su me spašavale. Najviše jer sam se poljevao po rukama, glavi ma gdje sam stigao, a tek onda unosuio nešto tekučine u tijelo. Pao sam malo u tempu i znao sam to, no pokušao sam se nekako vratiti. Sunce mi je ubijalo moral i crpilo mi snagu. Naravno moj sat je opet malo “ubrzao” utrku te je obračunavao kilometre oko 200 metara prije službenih oznaka. To me malo živciralo jer sam si uvijek preračunavao koliko još ima do table te koliko još kilometara treba pretrčati.

starek_2018

Znao sam da ću istrčati PB kada sam prošao 18 km, no nisam bio siguran za koliko. I minuta bi mi u ovom trenutku bila dovoljna. Tu i tamo je popouhivao povjetrarac koji je nosio traženo osvježenje. Samo što je to osvježenje puhalo u prsa. Konačno sam prošao zadnju navijačku postaju te dobio još malo elana. Konačno je došao kraj gdje sam skrenuo lijevo proletio kraj table za 21 km te završio utrku s novim osobnim rekordom (1:40:54- službeno).

Dolazi zima, a s njom zimska liga na Ivančici, mnoge solo dužine koje ću morati odraditi kako bih bio spreman za proljeće. No prije njega možda odame na Zimski Varaždinski polumaraton te probam skinuti još koju sekundu sa sadašnjeg PB-a.

When the snows fall and the white winds blow, the lone wolf dies but the pack survives – George R.R. Martin, A Game of Thrones

Istaknuto

but at the end of every principle is a promise

23. Ljubljanski maraton

life is a game of inches

Ova priča počinje puno prije ovog vikenda. Ova priča počinje mjesecima prije. Ona zapravo počinje onog najhladnijeg jutra kada sam odlučio iskočiti iz toplog kreveta i otiči na jutarnji jogging. Život se svodi na niz takvih odluka. Svaki dan donosimo puno malih odluka, koje oblikuju naše živote.

Nije baš da sam uvijek imao motivaciju da odem na svako trčanje. Česti uzročnici na te odluke dolaze iznutra, ali nekada i izvana. Nekada sam gorio od želje da ispustim svoj bijes / stres kroz trčanje, a nekada je tu bila samo blokada. Ipak imao sam na umu svoj cilj – trčanje maratona u Ljubljani. I ponovo sam ove godine prijavio maraton. To je bilo u toplom ljetu. Do samog maratona je bilo još dva i pol mjeseca treniranja. A u tom vremenu se svaša još moglo dogoditi.

U međuvremenu sam išao na kraće utrke, polumaratone i ligaške okršaje. Čak smo se unutar kluba organizirali da idemo trčati dužine vikendima. S obzirom da po ljeti temperatura brzo naraste treba se ustati rano. Čak ranije nego što se i za posao budim. No i to je neka vrsta motvacije koja me pokretala. Da se probudim ranije i odem trčati duljine od 30-ak km. Osjećaj da te netko očekuje da se pojaviš.

Odradio sam i tri frtalja maratona na Bundeku povodom GRAWE nočnog maratona koji se održao krajem osmog mjeseca. Istrčao sam ga ispod tri sata no nekako to nije bila dovoljna potvrda forme. Trebalo mi je još puno treninga.

the inches we need are everywhere around us

Kako su mjeseci prolazili, kilometri skupljali, treninzi odrađivali tako se i dan počeo skračivati. S obzirom da živim tamo gdje živim tražio sam svaku malu priliku da odem trčati nakon posla. Nekada sam čak i morao skračivati treninge jer sam preksano krenuo te nije bilo dovoljno svijetla da odradim trening do kraja. Ipak nekako sam odrađivao i te treninge po mraku, tražeći rute koje su osvjetljene.

Kombinirao sam rute koliko sam mogao da radim što veće dužine preko tjedna. A za vikende su padale utrke i dužine. Nije bilo idealno, ali trčanje je trčanje a trening se mora obaviti. Bio sam zadovoljan napretkom no još uvijek je postojala sumnja. Strah od nepoznatog. Ali znao sam što me čeka trčanje, okrijepe brdo ljudi, podrška. Bojao sam se da ponovo ne izdam samoga sebe.

At the end of your feeling is nothing, but at the end of every principle is a promise.

– Eric Thomas

Par tjedana prije maratona frend me pitao što mi znači ova gore poslovica. Ušli smo u diskusiju iz koje nije protekla jasna poanta. S obzirom da potječemo iz različitih okolina vođeni različitim motivima nije niti čudo da nismo došli do nekog čvrstog zaključka. Poanta ove gore poslovice je da ona ne obezvređuje osjećaje i ne poništava ih već da moramo znati kontrolirati osjećaje bez da oni kontroliraju nas. Kroz našu diskusiju to mu nisam prenio. No to je prava poanta poslovice.

Ostalo je još malo vremena do Ljubljane. Dva tjedna prije Ljubljane je bio Zagrebački maraton. Na njega se nisam niti prijavio zbog velike kotizacije te sam ga proveo fotografirajući ostale natjecatelje. Bilo mi je drago jer je sudjelovalo dosta ljudi iz mog kluba. Ovo je bila prilika da napravim dosta dobrih fotki.

Ušli smo u udarno razdoblje. Ostalo je malo manje od dva tjedna. Krenulo je svakodnevno provjeravanje vremenske prognoze. Dugoročne prognoze nisu bile obečavajuće – kiša, kiša, kiša.

Bili smo u jesenskom dobu te smo svi očekivali niže temperature, no bablje ljeto se izgleda produžilo. Tjedan dana prije smo išli na prvo kolo brdske lige Lagvić. Bilo je toplo kao i prošle godine smo išli da odmjerimo snage. Ana je začuđujuće bila vrlo dobra te je bila četiri minute brža nego ja iako sam potigao svoj osobni rekord.

DSC_4717

Za Ljubljanu smo krenuli u subotu popodne te nas je manji pljusak ulovio na autocesti. Bez obzira na sve najave i prognoze temperatura u Ljubljani je bila dosta visoka za ovaj dio godine. Smjestili smo se u apartman koji je bio vrlo blizu centra te startu utrke. Moderan apartman u starinskoj zgradi. Bili smo oduševljeni. Krenuli smo prvo u restoran koji je Ana preporucila gdje smo jeli finu hranu. Nakon restorana smo otišli na expo gdje smo pokupili startne pakete te pogledali ponudu koju su nudili izlagači. Tom prilikom sam si kupio čarape te nove tenisice za trail trčanje – Hoka One One Torrent – baš one koje sam tražio mjesecima ranije.

Svratili smo i na pasta party koji se održavao u sklopu expoa. Imali su finu tjesteninu i živu muziku koja je svirala strane i domače hitove. Nakon paste smo išli malo trčkarati. Laganih pet kilometara koji će nas pripremiti za sutrašnje dužine. Grad je bio zagrijan. Temperatura je bila dosta visoka, kojih 18 stupnjeva. Najavljene kiše još uvijek nije bilo. Nakon rastrčavanja opet smo ogladnili pa smo svratili u pizzeriju Foculus koja se nalazila u susjedstvu. Ponuda pica je bila velika, a mi smo se koncentrirali na one bez mesa. Uz picu najbolje paše pivo pa smo probali par domačih.

DSC_4740

Oko 10 smo se vratili u apartman. Bio sam napet pred sutrašnju utrku pa nisam baš mirno spavao. Probudili smo se ranije uz zvukove kišnih kapi koje su padale po niskom krovu. Kao što je bilo i najavljeno kiša je stigla. Padala je sporadično. Na trenutke jače, na trenutke lagano. Obavljali smo zadnje pripreme pred utrku. Malo prije 10 smo izašli iz apartmana i krenuli prema startu. Taman se spustio jaki pljusak koji nas je požurivao. Bojan i Ana su imali jednokratne kabanice dok sam se ja poslužio vrečom za smeće. Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine.

game time

Zaustavili smo se uglu jedne od stranjskih ulica koja se križala s ulicom gdje su se nalazili boksevi. Tu smo se i pozdravili jer su Ana i Bojan krenuli prema prednjim boksevima, dok sam ja odlučio startati iz četvrtog. Ali prije nego sam ušao u boks još sam jednom morao na wc. Na svu sreću red je bio kratak. Krenuo sam prema boksu prolazeči kraj brdo ljudi koji su stajali ispod pročelja zgrada kako ih ne bi namočila kiša koja je slabila. Još uvijek sam imao vreču na sebi kada sam petnaest minuta prije službenog starta stigao u boks. Boks je polako popunjavao te je toplina ljudskih tijela bila jača od hladne kiše koja je padala. Iskoristio sam poluprazni prostor da obavim završna istezanja i zagrijavanje.

Službemi start je bio u 10:30 no počeli smo se kretati tek nekih deset minuta kasnije. Prvo hodanje pa onda lagano trčkaranje kako smo prelazili startni prag. Publika je bila divlja. Toliko navijača koji su došli podržati one koji trče. Kao i prošlih godina i ove je iznad naših glava svirao neki heavy metal bend te su svojim bubnjevima davali tempo nama trkačima.

Probijanje kroz more trkača je počelo. Već na prvom kilometru sam išao prebrzo od postavljenog tempa te sam si to pravdao da će mi to biti zaliha za vrijeme provedeno na okrijepnim stanicama. Varirao sam tempim između 5:30 i 5:45. Trebo sam ići prosjećnim tempom manjim od 5:45 kako bih istrčao maraton ispod četiri sata. Za sada mi je dobro išlo.

Nastavio sam proboj kroz horde sporijih trkača. Na prvoj okrijepnoj postaji se nisam zaustavio, nisam niti planirao. Išao sam dalje. Sunce se na kratko ukazalo no bez obzira na nedostatak sunce postalo mi je toplo pa sam buff koji sam nosio oko vrata prebacio na desnu ruku. Na slijedećoj okrijepnoj stanici sam planirao uzeti nešto vode no ona je bila preplavljena pa sam odlučio ići dalje bez okrijepe. Nedugo nakon okrijepne stanice počeo je pljusak. Na (ne)sreću nije dugo trajao.

Još uvijek sam trčao u krdu. Trkača je bilo svuda oko mene. Počelo me stezati. Znao sam da ću morati na wc. Samo nisam znao jel ću uloviti neki toi-toi ili ću na divlje. Oko 14-tog km smo prolazili kroz šumoviti dio staze. Jesenske boje su joj super pristajale. Ovdje sam vidio svoju priliku da se olakšam i našao sam je na 16-tom kilometru. Skretanje desno na puteljak koji se spajao na cestu kojom smo trčali. Na tom kilometru sam izgubio manje od minute od prosjećnog tempa. Sada kada je sve bilo na mjestu mogao sam hrabro naprijed.

pain is temporary….

Na 18-tom km uzeo sam gel koji sam iskonzumirao kako bih održao donekle konstantnu energiju potrebnu za trčanje. Osjećao sam se bolje nego prošle godine po pitanju fitnesa. Nije bilo krize. Iako se pritisak pojačavao sa svakim prijeđenim kilometrom, bio sam zen. Tu i tamo sam osjetio bol u lijevoj ruci koja mi je ostala od puknuča ključne kosti prošle godine.

Ubrzo je došla došla i prošla točka bez povratka – odvajanje za 21 km. Lijevo se skretalo za 21 km, a desno za 42. Još uvijek sam pratio pacericu na 4:00. No nakon odvajanja nekako sam počeo samopouzdano odmicati naprijed. Sve je teklo svojim tokom. Osvježenje na 25 km pa prolazak kroz lijepi perivoj blizu željezničke pruge. Počeo sam sve više osjećati mišiće, kosti i sve ostalo. Samo sam išao dalje.

Uspon prije 30 km je bio nešto posebno. Ne znam kako da ga opišem. Kao zadnja stepenica prije kraja, ali kraj je bio udaljen još 12 km. Nakon uspona slijedio je spust. Prolazeči kraj sata za trideseti kilometar vidio sam da imam oke vrijeme i da je ono manje od 3 sata. Slijedio je povratak prema gradu. Okrijepa na 30 km mi nije bila dovoljna te sam s nestrpljenjem čekao onu na 32 km. Uzeo sam sol i vodu. Sol mi je pomogla više nego što sam očekivao i onda se nebo otvorilo. Jak pljusak je počeo tlačiti.

…but quiting is forever

Malo me i spasio taj pljusak jer mi je počeo biti vruče te mi je olakšao regulaciju temperature. Opet sam navukao kapu te krenuo dalje. “All hell can’t stop us now” – misao koja mi je prošla glavom. I to je bila istina. Sada je bilo samo da finiširam. Bio sam hladan kao led. No moje bradavice su bile vruče. Kada sam uzeo izotonik na slijedećoj okrijepnoj postaji slučajno sam se polio po lijevoj. Gorjele su.

Iako sam bio umoran počeo sam pojačavati tempo. Ili su svi drugi usporavali? U zadnjih par kilometara prestigao mnogo trkača. Trčali smo po nekakvoj zaobilaznici valjda. Sjećam se da su bile četiri trake zatvorene i poslije kružnog toka smo ponovo bili u gradu. Kiša nije popuštala te su potpore navijača bile češće. Sjećam se klinca koji je držao znak na kojem je pisalo power up i kraj natpisa je bila nacrtana ona gljiva iz igrice Super Mario. Nikada nisam dotaknuo tu gljivu. No zapamtio sam ga kao ponavljajuću pojavu tijekom cijele utrke. Ne znam jel to bio isti klinac ili su bili različiti no svaka čast na trudu.

Bend limene zgrade nam je zasvirao negdje oko 40-tog kilometra. Prolazno vrijeme mi je bilo dobro no počeo sam se brinuti da neću završiti ispod četiri sata. Stisnuo sam koliko sam mogao stisnuti. Bili smo nadomak cilja. Mogao sam ga osjetiti. No počelio smo kružiti po centru. Išli smo svuda okolo, prešli preko par mostova među kojima je bio i Zmajski most. Tražila se što optimalnija linija no ona je bila opstrukturirana lokvama. Svako malo sam ugazio u neku. Nestrpljivo sam pogledavao na sat. Navijača je na ovo dijelu bilo najviše. Konačno se ukazao i cilj. Ubrzao sam maksimalno. Fotofiniš i sve je povijest.

received_277893696193260

Pokupio veliku finišersku medalju te majicu koju dobiju svi koji završe utrku od 42 km. Vrijeme ispod 4 sata (3:58:34). Bio sam još u šoku. Vidio sam Bojana. Počeli smo hodati prema trgu gdje su bile okrepe. Uzeo sam si juhicu koju sam posrknuo u par minuta. Mandarine,izotonik, keksi i piva sve je bilo na meniju. Još sam bio vruč. Nisam osjetio zimu. Našao sam Bojana te smo krenuli prema stanu. Ana je dobro istrčala svoj maraton no bila je u knockoutu. Ja sam skinuo mokru odječu sa sebe i obavio malo duže tuširanje.

23ljmaraton2019

To veće sam napisao manji post na društvenoj mreži o mom pothvatu. U njemu sam napisao da nikada više neću na maraton. No, izgleda da ona kletva da uvijek želiš više se ostvaruje. Par dana nakon sam počeo razmišljati kako bih mogao trčati još koji. Jer mi je na ovom bilo tako super i zanimljivo. 😀

Istaknuto

whatdday say to one last showdown

18. kolo cross liga Drava 2018

Klasičan kraj cross lige Drava. Svježije vrijeme koje doliči početku listopada, bilo je preduvijet uspješnom završetku. Kao i prošle, i ovu godinu završavam s novim osobnim rekordom za ovu stazu, ali i novim osobnim rekordom na 5km.

Počnimo od početka. Nakon par turbulentnih kola s varirajučim rezultatima nestrpljivo sam čekao ovo zadnje kolo. Prije par kola čak sam bio nadomak obaranju osobnog rekorda staze koji sam postavio na početku jesenskog dijela lige. Falila mi je sekunda. To je još više rasplamsalo moje apetite za poboljšanjem. Ovaj četvrtak je bio pravi jesenski. Maglovito hladnije jutro i topli jesenski dan okupan suncem.

S obzirom da sam ovaj tjedan trčao samo u utorak jer uvijek kasnimo u dolasku iz Zagreba te mi se nekada omakne da odgodim trening. Pripreme za maraton idu dobro, no još je mnogo samo par tjedana do njega.

Dosao sam ranije kao i obicno. Dotrčao sam do starta te tako se zagrijao iako je bio topao dan. Ponesao sam i naočale s obzirom da prvih par kilometara trčimo prema zalasku sunca. No kada sam presao most skuzio sam da mi one danas neće toliko trebati. Sunce je već zašlo iza drveća.

Krenuo sam dosta brzo. Uobicajenih pacera nije bilo pa sam morao trčati po osjecaju. Zrak je bio onaj većernji te je bio lako disati. Prvi kilometar je brzo prosao (4:06). Znao sam da moram odrzavati tempo. U tome mi je pomogao kolega Žarko koji me pratio tempom. Nesto smo komentirali no meni nije bilo do priče. Nakon drugog kilometra naišli smo na kombajn koji je trebalo brzinski običi.

Održao sam snagu i u trećem kilometru te mi je temo bio postojan (kretao se oko 4:15). Nikad nisam mislio da ću biti u stanju održavati ovakav tempo no promjena dinamike treninga se izgleda isplatila. Malo prije mosta izgubio sam kolegu Žarka no trčao sam za trkačem ispred i pratio njegov tempo. Oko četvtog kilometra trčali smo usporedno zadržavajući postojan tempo. Cilj je dosta udaljen. Kilometar i pol. To je jedna cijela milja. No sada je trebalo stisnuti. Kada smo prešli cestu bili smo oko kilometar do cilja. Nije bilo pomisli o posustajanju. Zadnjih šesto metara trkač ispred mene je jurnuo, no nisam ga mogao pratiti. Iako sam i sam ubrzao, on je ubrzao jače. Opet sam ostavio Žarka iza sebe. Na pomolu je bio osobni rekord. Ulazak u cilj 23:31. Novi osobni rekord za ovu stazu poboljšan za čak 25 sekundi. I mali pomak osobnog rekorda na 5km koji je poboljšan za sekundu (21:08).

43174350_731067083892211_5055552909735886848_o

Nakon utrke odmor i klasično druženje s kolegama trkačima. Ovaj put s obzirom da je zadnje kolo lige bilo je i pive i kestenja. Pročakulali smo o svemu i svačemu. Novoj trail ligi koja se organizira u Ludbregu, Zagrebačkom maratonu koji se održava ovaj vikend kao i ostalim utrkama koje slijede. Pala je i zajednička fotografija našeg malog trkačeg plemena.

43209934_10215422615612808_2918171862334701568_o
racing tribe

To je to za ovu godinu. Sada samo ostaje Ljubljanski maraton te polumaraton na Stareku koji će biti odmjeravanje snaga za kraj.

Istaknuto

dark LSD

Grawe nočni maraton 2018

Trčanje noću ima posebnu draž. Tako i trčanje na nočnom maratonu koji trčim već treću godinu. Ovaj put odlučio sam se na 3/4 maratona nakon što sam prošle dvije išao na polumaraton. Prošlih godina vrijeme je uvijek bilo vruče i sparno, no ove godine sve je mirisalo na kišu. Kada smo se vozili prema Zagrebu vrijeme je bilo šućmurasto. Moglo se svašta očekivati.

Na Bundeku je bilo hrpa ljudi. Večina je čekala start dugih utrka koje su bile zakazane za 19:40. Bio sam malo nestrpljiv te sam jedva cekao da sve skupa počne. Ovaj put sam si stao dosta blizu startne linije te nije bilo toliko naguravanja. Povoljno pozicioniranje mi je omogučilo vrlo gladak start. Nisam htio brzati te sam trčao svojim tempom. Malo vrludanja po stazicama Bundeka prije nego smo se našli na nasipu. Završio sam u nekoj grupici koju je vodila VJ no ubrzo mi je postalo vruce te sam iz zaštite grupe jurnuo naprijed na svježiji zrak.

Skoro pa puni mjesec se uzdizao na istočnom horizontu. Sjajio je nekako crvenom aurom (blood moon). Držao sam povoljan tempo od 5min/km što je za mene nekaj standardno. Oko prve okrijepe i cheer zone dostigla me grupica koju sam prethodno pretekao. Nakon par kilometara trkacica koja se nalazila u toj grupi se odvaja lijevo te skrece u grmlje. Ubrzo se vraca komentirajuci kako smo svi bijeli do koljena. Bila je u pravu. Prasina koju smo digli tjekom jurnjave nasipom je nase tenisice, carape i noge pobjelila.

Nakon zaokreta na mostu mladosti, vračali smo se natrag na Bundek. Dolje lijevo stepenicama spustili smo na vijugave puteljke. Prolazak kraj kafica prije mostica oznacavao je kraj kruga. Tu sam dobio i ovacije od Gorana i Bojana koji su tamo zasjeli. Slijedio sam prethodno spomenutu grupicu do kraja prvog kruga nakon čega sam smanjio tempo.

40056674_2134916460083683_2919849871697510400_o

Predamnom je bio jos cijeli polumaraton. U tom krugu sam spustio tempo za pola minute, a slijedeći za još skoro pola. Osjetio sam hladan sjeverac koji nas je prao kada smo ponovo došli na nasip. Moje stanje konstantne začepljenosti se još nije promijenilo te sam bio pod uzbunom da i ja ne završim u nekom grmu u mraku nasipa. U lijevoj ruci poceo sam osjećati tupu bol. Istu onu koju sam imao prije dvije godine kada sam slomio kljucnu kost. Duhovi prošlosti su se vratili da me progone. I baš sad na utrci kada ću prvi put otrčati 30km.

40269979_2134949310080398_6945217522157223936_o

Na cheer zoni dobivam puno petaka i osnažen idem dalje. Blic fotografa me zasljepljuje kako izlazim iz rulje. Nastavljam dalje prema Hydra stationu na kojem se ne zaustavljam. Mislim si pa bolje je trcati sad nego Hendrixa. Barem nema sunca koje te načime. Samo hladan povjetarac koji te hladi. Prilikom drugog prelaska mosta mladosti dosta me ljudi preteklo. Vald su to bili oni koji su trčali polumaraton.

If it would be easy everybody would do it

Opet smo se spustili na Bundek. kako smo prolazili vijugavim stazama glavom mi je prošla jedna ideja. Ideja je bila da skrenem lijevo na račvanju cilja i nastavka utrke. Bilo mi je teško, no mogao sam još toga podnijeti. Bol u lijevoj ruci nije bila tako jaka. “Pain is temporary, but quiting is forever” – podsjetio sam se poznate poslovice. Skrenuo sam desno u svoj zadnji krug.

Falilo mi je goriva. Moral sam se natankat. Srećom nakon ulaska u novi krug su bile okrijepe. Uzeo sam vodu i htio sam uzeti nešto za jesti. Mozak mi je stao. Banana? pereci? Naranče? Keksi? Što uzeti. Vratio sam se natrag na banane. Sigurno je sigurno. Ogulio sam četvrtinu i s užitkom to pojeo.Obnovio sam dio snage te nastavio dalje. Zadnji krug – najduži krug.

Kroz mrakaču smo putićima skoknuli do nasipa. Bilo je puno manje ljudi u ovom krugu. Sada su ostali samo oni najtvrdoglaviji. Konstantnim tempom sam se kretao nasipom. Kako sam bio na izmaku snaga on je bio blizu 6:00. Trebalo je samo izdrzati do slijedece okrijepe. Garmin mi se umorio pa nisam tocno vidio na kojem sam km.

U okrijepi sam nasao spas. U prvoj i onoj drugoj – Hydra stationu (LOST anybody 😀 ). Pio sam dosta i izotonik me dignuo. Malo sam se još hrvao no sada je bilo lakše. Kada smo prošli zadnji prijelaz preko mosta Mladosti s nestrpljenjem sam čekao da se konačno spustimo na Bundek. Od volontera nije bilo skoro nikoga pa sam bio u napasti da kratim vijugave staze. Kraj je bio blizu. Asfaltirana stazica nas je dovela do kafića gdje smo skretali lijevo te preko malog mostića iza kojeg je slijedio cilj.

40262245_2135008253407837_7565949968419127296_o

Zavrsio sam “trening” u vremenu 2:53. No to mi nije bilo toliko bitno. Mada sam potvrdio formu i dokazao si da mogu trčati dulje dužine. Pao mi je mrak na oči poslije svega. Uzeo sam izotonik te počeo ga lagano piti. Brzo sam se hladio na svježem sjevercu. Morao sam se otići presvući. Kako sam išao prema autu, počeo je pljusak. I padao je i padao. Hladna piva koju su dijelili jednostavno mi nije prisjela.

Istaknuto

four horsemen of triglav

Triglav

[DISCLAIMER – ovo je poduži roman s slikama]

Kao što je napisano u naslovu ovo će biti poduži opis pa možete i uzimati pauze u čitanju. Uživajte. 😉

day 0 – are you ready for an adventure?

Užasavao sam se ovoga izleta danima prije. Bilo je dosta toga za napraviti kako bih se pripremio. Kupi eure, nabavi ruksak, provjeri vremensku prognozu svaki dan barem 3 put, pakiraj se u slučaju kiše, pakiraj u slučaju dobrog vremena. Smisli što ćeš jesti gore, skuhaj to, dodaci prehrani? Ne, magnezij ne dolazi u obzir. Dobro se najedi prije puta, to sigurno. Pa dobar plan je to bio. No ne ide sve uvijek po planu.

Dan ranije po dobrom starom običaju smo išli trčati na Sljeme. Novo kolo Puntijarke je bilo na redu. Nisam se osjećao baš dobro taj dan. Valjda je vrijeme utjecalo na sve nas. Pa tako je i rezultat bio za minutu lošiji nego prošlo kolo.

day 1 – and so it begins

Krenuli smo dosta kasno. Bilo je već oko pola šest. Iz Zagreba prema granici s Slovenijom prema Ljubljani i našem konačnom odredištu – Triglavu. Malo sam odčorio u autu s obzirom da sam prošlu noč spavao manje od četiri sata. Zaustavili smo se na odmaralištu malo poslije Ljubljane da protegnemo noge, te da nešto pojedemo.

Došli smo u selo Mojstrana gdje smo s glavne ceste skrenuli lijevo prema ulazu u nacionalni park Triglav. usput smo stali kod slapa Peričnik. Stazicom smo išli do samog mjesta gdje slap “izlazi” iz stjene. Postoji i stazica koja vodi iza slapa no odlučili smo ne ići tim putem.

Nastavili smo prema Aljaževom domu. Izgleda da smo došli dosta rano s obzirom da je parkiralište bilo dosta prazno. Ovdje smo napravili zadnje pripreme te krenuli u našu avanturu. Koračali smo kroz šumu upijajuči sviježi šumski zrak. Kod doma smo malo zastali no brzo se pokrenuli. Bilo je dosta oblačno te smo strahovali da ne počne padati kiša.

Ubrzo smo došli do nekog partizanskog spomenika koji mi se činio kao veliki karabiner, a kod kojeg smo skretali lijevo u šumu. Šumski put na kojem je počeo lijep uspon. Zemlja se miješala s kamenjem te se nagib dosta povečavao s obzirom na količinu puta koji smo prošli. Bilo je nekoliko dijelova gdje je bilo potrebno malo penjačkog znanja no ništa pretjerano teško. Usput surečemo neku obitelj iz Slovačke ili Češke koja se također penjala ovim putem. Oni nisu imali toliko opreme sa sabom kao mi. Na početku jednog od zahtjevnijih dijelova vidjeli smo ih kako se odmaraju. Zaželjeli su nam sreću na engleskom jeziku na što sam odgovorio “Thanks. I’ll need it”

Popeli smo se dosta visoko te je bilo vrijeme da stavimo opremu za samoosiguranje. Pojavile su se prve sajle i bilo je vrijeme da se kačimo na njih. Ok zabavno je to sve, ali na nekim dijelovima gdje je malo nakošen teren često nije bilo niti klina za kojeg bi se mogao primiti. Dijelovi sa sajlama su nam večinom dobro išli no dijelovi bez ikakvih osiguranja su predstavljali problem jer mi je ruksak na leđima predstavljao velik teret na koji se još nisam navikao. Osjećao sam da ću jednim krivim korakom odletiti dolje s stijene.

RIMG0254RIMG0308

RIMG0315
pronađi planinare

Takav teren se nastavio još par sati. Činilo mi se da mu nema kraja. Postalo je dosta naporno s obzirom da jer osjećaj samoće bio većinom prisutan. Bojan i Ana su bili naprijed dok je Goran večinom bio u pozadini. Kako je put dosta krivudav te se često ne vidi dalje od par metara nismo bili baš u optičkoj vidljivosti. Tu i tamo suretali smo planinare iz suprotnog smjera.  Mislim da sam ovdje negdje ozljedio i koljeno. Previše sam težine prenio na lijevu nogu kada sam se morao uspeti uz neku od stijena.

RIMG0319
vertigo

Umor me počeo svladavati. No uskoro smo došli do platoa. Nije bilo sajli te je površina bila pogodna za uspravno hodanje. Čak smo na par mjesta prelazili preko ostataka snijega. Na kamenitom dijelu visoravni smo se zaustavili te odmorili. čeklai smo Gorana. U daljini se vidio planinarski dom za koji smo zaključili da je Stančićev.

This slideshow requires JavaScript.

Nakon više od pola sata odmaranja krenuli smo dolje. Nismo točno znali koliko još ima do Krederice jer je sam dom bio zakriven. Kao i sve valjda na ovoj planini. Opet su počeli teži usponi. S usponima došle su i sajle. Kada sam visio na jednoj vidio sam Gorana negdje dolje. On je visio na drugoj stijeni. Sada sam već bio pri kraju snaga. Bilo mi je dosta vertikalnih sajli i rock climbinga s 10 kila tereta na leđima bez klinova tamo gdje su bili potrebni. Samo sam htio da sve ovo završi. “Ovaj Triglav je za umno poremečene i psihopate” – pomislio sam.

U daljini sam čuo grmljavinu. Iako je večinom dana bilo oblačno tu i tamo se probijalo sunce te smo imali dosta dobro vrijeme. Kiša i grmljavina sada na kraju nam nije trebala. Sjetio sam se svih onih spomenika koje smo vidjeli putem.

Na jednom dijelu put je bio škakljiv jer se skoro nigdje nije moglo primiti. Iako su oznake pokazivale desno ja sam se odlučio ići lijevo. Našao sam se velikoj gabuli. Grip mi je počeo popuštati. Instinkti su mi počeli divljati. Mislio sam da ću se prevagnuti prema iza. Počeo sam se divlje penjati uz rahlo kamenje tražeći stabilnost. E da, dom je bio na vidiku. Ana mi je počela nešto vikati da pogledam gore ili da gledam gore. Našao sam se oči u oči s divokozom. Bila mi je udaljena par metara te me začuđeno gledala. Nekako sam se uspio popesti na stablno tlo.

RIMG0362

Krenuo sam dalje krečući se kao pauk preko zeznutog dijela koji sam morao prijeći kako bih se vratio na pravi put. Mislim da me još prao adrenalin. Bilo je još malo do doma. Konačno! Sjeli smo na kupu ispred doma. Sve je bilo tmuurno. Jedna vesela grupa, slovenaca pretpostavljam je sjedila za jednim od stolova i pjevala vesele pjesme. Kada je netko izvukao harmoniku počeo je i ples. Bilo je dosta hladno te smo počeli navlačiti dulje komade odjeće.

RIMG0364

Prijavili smo se domačinima koji su nas odveli prema našim ležajevima. Oni su se nalazili u tkz. “baraci” koja se nalazila kraj glavne zgrade. Dobili smo tavan ležajeve, dok su ispod nas bili drugi gosti doma. Po govoru rekao bih bosanci neki. Još sam malo išao prošetati oko doma, iako sam bio dosta umoran. Kada sam se šetao vremenska situacija se malo razbistrila te se sunce čak probijalo iza oblaka.

DSC_4513

Kada smo legli nismo odmah zaspali iako je Bojan to zasigurno htio. Počeli smo raspravljati o svemu i svačemu.  Najviše o smrtima na Triglavu, statistici, priznanjima ako umreš na sajli itd. Bilo je tu puno smijeha, ali činilo mi se da me prao PTSP od mojeg bliskog susreta s divokozom danas te sam proživljavao taj trenutak neprestano kao da sanjam i uhvačen sam u petlji nočne more.

Kada smo se ispričali bilo je već oko devet sati te je sunce polako zašlo. Goran je kako je legao odmah zaspao na naše veliko čuđenje, te je počeo hrkati. Mišići su mi bili umorni te sam osjetio mini bol koja je dolazila iz koljena. Nadao sam se samo da će mi odmor pomoći da se odmorim za nove avanture koje slijede sutra.

day 2 – begin the climb

Plan je bio da se probudimo što ranije te da što prije krenemo na vrh. Kako je strop bio dosta nisko, tijekom noći sam dva puta bubnuo glavom u njega. Nisam bio siguran da li me zbog toga boljela glava kada sam se probudio. Tijekom noći baterija od mobitela mi se potpuno ispraznila te je bilo samo pitanje vremena kada će se isto dogoditi i s fotićem.  Bio sam malo “trigger-happy” prvog dana.

Spremili smo se i pokupili sve stvari s našeg malog tavana gdje su nam bila ležišta. U domu smo sjeli da doručkujemo i obavimo sve što je bilo potrebno prije nego krenemo dalje. Mišići me nisu toliko boljeli koliko sam očekivao, no manja bol u koljenu je bila prisutna.

Malo prije sedam sati smo krenuli na vrh. Vrijeme nije bilo idelano te je bilo maglovito – oblakovito. Odmah kako smo krenuli bilo je dosta jakih uspona. Ono što me malo smetalo je da na nekim dijelovima ponovo nije bilo dosta klinova ili neke vrste osiguranja. Na nekim djelovima je bilo i sajli na koje smo se obavezno kačili posebno na vertikalnim usponima.

RIMG0365

Bilo je dosta ljudi ispred i iza nas. Ja sam išao svojim tempom te se nisam obazirao na ljude koji nisu imali niti opremu za samosiguranje, a i vidjelo se da su oni imali stpljenja s nama koji smo se na svakoj sajli kačili. Bilo je dosta hladnjikavo, posebno dok je zapuhao vjetrić. Nakon nekog vremena klinovi su bili postavljeni vertikalno te su na njima metar izdan zemlje bile postavljene sajle.

Na jednom mjestu je nastala malo veća gužva jer se dosta ljudi spuštalo s vrha prema Krederici, a kako je mjesta malo na ovim putevima morali smo čekati po par minuta. Na nekim mjestima nije bilo moguće da ne pogledaš prema dolje te vidiš kosinu i maglu koja je sakrivala ostatak vidika. Malo zlokobno jer na par mjesta sam mogao osjetiti težinu ruksaka koji me ograničavao u kretanju iako sam se vec jučer večinom navikao na njega. Kombinacijom sajli i grip climbinga došli smo konačno do vrha. Malo razočaravajuće. Samo hrpa kamenja, metalno sklonište i hrpa ljudi.

Obavili smo fotkanje na vrhu te krenuli dalje. Spuštali smo se drugim putem. Išli smo prema Koči na Doliću. Put je bio manje zahtjevan te smo ubrzo mogli vidjeti dolinu koja se pružala pred nama. Izašli smo iz oblaka. Čak se i sunce pokazalo. 🙂 Malo smo se još spuštali s opremom za samoosiguranje jer smo se usput susreli s još nekoliko sajli.

This slideshow requires JavaScript.

Kada smo dotakli čvrsto tlo malo sam odahnuo. Pred nama se pružala kamena pustoš. No i u toj pustoši vidjeli smo ovce koje su pasle skoro pa nepostojeću vegetaciju. Izbrazdani putići vodili su nas prema slijedećoj destinaciji. Platou na koji smo se spustili s vrha sada nas je spuštao dolje i dolje.

Konačno smo došli i do koče na Doliću koja nam je ponudila tako traženi odmor prije nego što smo krenuli dalje. Tamo smo zauzeli stol koji se nalazio tik do vjetrenjače no kako je sunce već dosta pržilo vjetrić nam nije pretjerano smetao. Tu sam se i preobukao u kratke hlače s obzirom na temperaturu u porastu.  Počastili smo se “enolončnicama” koje su bile ekvivalent grahu te nismo požalili što smo ih naručili. Posebno iznenađenje koje smo doživjeli u ovoj planinarskoj kući je bila mogućnost plaćanja kreditnim karticama.  Pa peglaj dok možeš!

Ponovo smo krenuli u nepoznato. Vegetacija koja se malo pokazala oko Dolića ponovo je zamijenjena čistim kamenom.  Malo smo se verali po kotrljajućoj podlozi, no nekako zadržavali smo ravnotežu pa nam nije bilo teško. Na kraju uspona došli smo do križanja te mislim da su to mjesto nazivali Hribarice. Tu smo naišli planinare koji su tečno govorili engleski te su imali naglasak kao da su iz Engleske. Oni su otišli malo prije nego što smo se svi ponovo okupili.

Kako sam skinuo teški ruksak koji sam nosio na leđima skužio sam da mi kretanje više nije ograničeno te da mogu lakše putovati. Tako bih htio proći triglavom. S minimalnom opremom te piti i jesti u svakom domu i kuči. Bez prevelikih tereta laganim korakom. Nako što smo se regrupirali krenuli smo dalje putem kojim su i englezi krenuli. No oni su skrenuli nekim drugim putem dok smo mi produžili prema triglavskim jezerima.

This slideshow requires JavaScript.

“Vratnice” u stijeni označavale su početak skliskog spusta na kojemu smo ponovo tražili uporište. Bilo mi je žao što mi je taman krepala baterija od fotića jer je tek sad slijedio jedan od najljepših dijelova. Spustili smo se do prvog jezera koje je skoro pa presušilo. Put kojim smo se kretali mijenjao se svakim korakom. zelenilo je počelo izbijati ispod kamenja.

Broj planinara koje smo susreli na ovom pitomom puteljku se povećao. S obzirom da se razvedrilo sunce je opasno počelo pičiti. Brzim korakom smo hitali prema Koči na triglavskim jezerima, našoj slijedećoj destinaciji. Vegetacija je nudila malo hlada, no nije bilo prevruče za hodati.

Bilo mi je malo žao što mi je toga dana riknula baterija od fotića jer je ovo bio jedan od najljepših dijelova kojim smo do sada prolazili. Miris borova nagovijestio je dolazak na naše odredište. Planinarska kuća koja je vrvila od života, a nalazila se između dva jezera pokazala se kao hotel s pet zvjezdica. Odmah kada smo ušli primijetili smo mobitele koji su se punili.

I sobu u kojoj smo spavali se pokazala vrlo kvalitetnom. Daleko od ležajeva na kojima smo spavali prošlu noć. A za istu cijenu, vjerovali ili ne. Kao pravi planinari odlučili smo popiti pivu na jednoj od klupica koja se nalazila ispred kuće. Bilo je dosta rano kada su se moji suputnici pokupili u sobu na zasluženi odmor.

Meni se još nije spavalo te sam odlučio otići u istraživanje okoline. Krenuo sam suprotno od smjera iz kojeg smo došli, prema jednom od jezera. Njegova okolina mi se činila zanimljiva, a iza se nalazilo još jedno jedno jezero. Napravivši krug posjeo sam se na jednu od klupica te još malo uživao u svježem zraku. Bilo je dosta živo te su neki od planinara plesali ispred doma, dok su ostali uživali u naručenoj hrani i piću.

Krenuo sam prema sobi no prije toga sam se zapisao u knjigu posjetioca. Pregledavao sam prethodne upise te vidio da vrlo malo ljudi dolazi iz smjera iz kojeg smo mi dolazili i prema kojem smo se vračali. Činilo mi se da dosta ljudi koji su odsjedali ovdje bili na kraćim rutama.

Vrativši se u sobu nisam još mogao spavati. Slušao sam muziku i žamor koji je dolazio izvana. Feštalo se na veliko. Ipak je bila subota. Spremio sam se u krpe i čekao da me umor svlada. Balada hrkanja uspavala me.

day 3 – hurry up the civilization is waiting

Sjećam se da sam tu noć lagano spavao. Bio sam nekako uzbođen jer je sutra bio zadnji dan našeg pohoda. Sat je zvonio u 4 sata. No ja sam bio u stanju budnosti pa mi pravo buđenje nije trebalo. Ustao sam se iz kreveta te počeo završno pakiranje. Vani je još bio mrak te je sjao polumjesec. Osjećaji su mi bili podjeljeni. Uživao sam ovih par dana bez stalnog korištenja mobitela te sam se pitao da li se želim vratiti u civilizaciju. Izašao sam van te natočio vodu na vanjskoj pipi koja će mi biti dovoljna za današnji put.

Točno u 5:13 krenuli smo pod svjetlima čeonih svjetiljki natrag prema Koči na Doliću. Vegetacija je bila mokra od vlage koja se nakupila tjekom noči. Koračali smo bržim korakom te me je friški jutarnji zrak budio bolje nego bilo koja kava. Svjetla nam ubrzo nisu više trebala jer se već dosta razdanilo. Nastavili smo postojanim koracima. Priroda oko nas se budila. Svako malo sam se zaustavio te fotografirao put kojim smo prolazili i planine u daljini koje su doticale prve zrake sunca.

RIMG0458

Povjetarac koji je puhao podsjetio me na proljeće. Ovakvi uvjeti su idealni za trening. Razmišljao sam o tome kako ću ići trenirati subotama i nedjeljama na Ravnu Goru ili Ivančicu te osjetiti taj isti povjetarac i tu istu svježinu. Zelenilo se cijelim putem mješalo s kamenjem te je svakim korakom bilo sve manje zelenila, a sve više kamenja. Konačna granica je prvo jezero na koje smo jučer naišli te je poslije njega večinom prevladavao samo kamen.

Slijedio je i prvi veči uspon. Usput smo vidjeli krdo divokoza, njih 6-8 se nalazilo visoko na stjenama, dok su se dvije šetale puteljkom kojim smo i mi prolazili. Ostvarivali smo dobro vrijeme s obzirom na sporadiučna zaustavljanja. Scene ogoljenog kamenja su izgledale nestvarno pod ovim svijetlom te sam se pitao u koji smo SF film zalutali. Bili smo nadomak koče na Doliču kada smo došli do prevoja na kojem je vjetar tako jako puhao da smo jedva čekali da se ponovo pokrenemo.

RIMG0527
zaustavi se vjetre…nesto bi te pito…jel Dolić daleko

Slijedio je krači spust niz puteljak od kotrljajučeg kamenja na koijem smo morali dobro paziti da ne padnemo. Teret na leđima nije olakšavao taj zadatak. Ubrzo smo došli do našeg prvog “checkpointa” do kojeg nam je trebalo malo više od 3 i pol sata. Obje vjetrenjače su opet radile punom parom te se okretale u smjeru snažnog vjetra. Sjeli smo na klupu koju je obasjavalo izlazeče sunce, a bilo je u zavjetrini. Obavili smo blago objedovanje i orijentaciju prije nego smo krenuli dalje.

downhill zig-zags

Krenuli smo prema dolje prolazeći kraj ruševine nekog talijanskog vojnog objekta iz drugog svjetskog. Iako je temperatura rasla neka mjesta su bila u sjeni te sam buff povremeno navlačio preko lica. Ovo je bio nepoznatiji dio puta koji smo trebali odraditi danas. Krajolik se ponovo ispunjavao vegetacijom no površina po kojoj smo hodali bila je malo zeznuta te je na mjestima trebalo paziti na korak.

RIMG0551

Počela me prati neka neugoda. Iako smo išli po relativno laganom putu planine koje su nas okruživale izgledale su zlokobno. Na jednom mjestu prelazili smo preko ostataka neotopljenog snijega te je trebalo dobro odraditi tranziciju s kamena na sklisku podlogu. Bojan je komentirao kako ako netko upadne u rupu između stijenja i zamrznutog snijega uže koje je Goran nosio s sobom bi moglo biti korisno za izvlačenje. Samim skretanjem pozornosti na tu opasnost moja razina neugode je porasla.

RIMG0548

Nastavili smo prema dolje istim putem te je dio staze bio bolji od ostatka jer je bilo više zelenila koje je uključivalo i borove. Bez obzira na sve neugoda nije nestajala te sam imao filing da bi mi se nešto gadno moglo desiti (prao me vertigo efekt ili šta ja znam). Konačno smo došli do raskrižja na kojem smo skretali na put koji nas vodi do Luknje. Ovo je bio čisti uspon te smo se požurili da ga što prije obavimo. Ana je vodila brigu o nadmorskoj visini te nas izvještavala o trenutnom porastu.

Za nešto manje od pola sata došli smo do drugog “checkpointa”. Ovdje smo se odmorili, razgledavali okolicu te gledali svoj put koji je vodio u dolinu. Sve je izgledalo tako nestvarno. Bili smo tako blizu kraja. Na znaku je pisalo da je do Aljaževog doma 2 sata. Htjeli smo srušiti to postavljeno vrijeme. Oko 12:15 smo se pokrenuli. Mali dio spusta je bio osiguran sajlama dok smo se na ostalom dijelu polagano kretali pokušavajuči održati ravnotežu na pokretnoj površini. Kamenje se kotrljalo te su mi noge zgrčeno tražile uporište.

RIMG0583

RIMG0586

Nekako smo prošli najgore te smo se kretali kroz kamenitu stazu. Ovo je inače vrlo lagan dio no umor me dotukao te sam dosta puta zapinjao te proklinjao sve živo i neživo. Činilo mi se da kamenjaru nema kraja. Sunce nas je pržilo cijelim putem prema dolje. Uskoro san se s desne strane ukazalo korito rijeke kojom je žuborila voda. S Bojanom smo se susreli na obali rijeke gdje smo se malo osvježili prije nego smo konačno ušli u šumu.

RIMG0593

Šumskim putem došli smo do spomenika kojeg smo vidjeli i prvi dan, a označavao je mjesto račvanja. Požurili smo dalje do doma. Bilo je oko 14 sati. Što je značilo da smo stigli prije oznake s table te da nam je od triglavskih jezera trebalo manje od devet sati. Moj Garmin je danas služio samo za pokazivanje vremena no Ana je sa svojim izmjerila prijeđena 22 km.

aftermath

Ovo je onaj dio romana gdje autor daje neku pouku iz cijele priče. Zaokružuje cijelu priču. Na povratku smo stali u Ljubljani te išli jesti u Lovig Hut – veganski restoran koji često ima dobru klopu. Iako sam bio umoran te sam znao da dan još nije gotov i da moram voziti iz Zagreba za Varaždin bio sam zadovoljan. Život nije uvijek ono što planiraš te ne možeš znati što ti se sve sprema. Mogu povezati svoje doživljaje s Triglava s tom životnom filozofijom.

Budući planovi sigurno uključuju uživanje na planinama, no sigurno neće biti ovako ekstermni. Lagane šetnjice pitomim planinskim putevima su meni dosta. Iako je možda ovaj put podražio neke druge apetite nisam siguran koliko bih dugo u njima uživao. Sigurno bih se strovalio u neku provaliju ili tako nešto. I sada tri tjedan kako završavam ovaj poduži post koljeno me još uvijek boli.

 

Istaknuto

Puntijarka ALL IN

Puntijarka 2018 – zadnje kolo

Došlo i dugo očekivano zadnje kolo Puntijarke. Bio sam super nabrijan jer sam bio odlučan da nakon par loših kola napravim novi PB. Svi ostali su bili pod dojmom utrke u Paklenici koja je kako ime implicira bila paklena. Izmorila ih je vručina zagrijanog kamenjara i usponi.

Na startu je vladala standarna guzvancija te sam ponovo trazio mjesto što blize prvom redu. Kako smo krenuli probio sam se kroz more ljudi i hvatao korak s Veronikom Jurišić. Nakon kilometra u njenom tempu skuzio sam da ne mogu baš potpuno pratiti njen tempo te sam odustao od potjere.

Ovaj prvi dio mi se uvijek čini kao najgori jer je blag uspon, a korijenje i kamenje često izbija iz zemljane podloge. Trči se koliko možeš. Uvijek brojim desne zavoje koje moramo priječi prije Njivica. Ima ih tri i onaj zadnji uvijek je najgori. Poslije njega se nalazi zadnji uspon prije polovice utrke. Na njemu ili trčim ali najčešće znam prohodati par koraka. Čuvanje snage kak’ bi se reklo.

I ovaj put sam odmorio noge kako bih ih pripremio za muku koja dolazi. Eh, da cijelo vrijeme pod nogama mi se motao pas koji je pripadao trkačici koja je na kraju došla dvadesetak sekundi poslije mene. Moglo bi se reći da mi je bio pacer.

cute…but NO

Prolaskom Njivica ušli smo u strmiji dio staze na kojem sam stalno imao osjećaj da me netko prati. Mislio sam da je Patriša iza mene s obzirom da sam čuo ženske uzdisaje s vremena na vrijeme. Đole i ona su sigurno u pozadini razrađivali plan kako da me se riješe. No bio sam motiviran i odmoran te nisam to mislio dopustiti.

S obzirom da sam imao dobro prolazno vrijeme na Njivicama (najbolje do sada) nastavio sam jakim tempom te kombinirao trčkaranje i hodanje na strmijim dijelovima. Na ravnom dijelu prije jednog od zadnjijih uspona potegao sam koliko je išlo. Iza sebe sam čuo žamor glasova. Ne, danas Patriša, ne danas – pomislio sam.

Na zadnjim bregovima davao sam sve od sebe te sam svu snagu preusmjerio na noge. Svakim korakom da prenesem što više te energije na površinu. Nisam imao problema s vrtoglavicom niti pregrijavanjem. Uvijeti su mi bili skoro pa idealni. Bojan je bio dvadesetak metara ispred mene. No djelio nas je samo zadnji uspon. Šparao sam se ne požurujući u zadnji uspon. Tek zadnjih  pedesetak metara sam krenuo u zadnji juriš. Juriš na novi PB. Kada sam čuo vrijeme ostao sam u čudu (34:40). Skinuo sam 37 sekundi u par tjedana.

puntijarka_all_IN

end game

Razmišljajući kako sam skinuo PB odmah u prvom kolu ovogodišnje lige te kako sam isto postigao sada na kraju pitao sam se da li ću slijedeće godine moći postići isto. Da li postoji nešto više što mogu napraviti. Da li je ovo moj vrh? Na početku sezone PB mi je bio 37:14 sada je 34:40. Razlika od dvije minute i 34 sekundi. Dvije minute i 34 sekunde napretka. Ovakve dionice mi pašu, no mogu li to prijenjeti na druga polja? Polumaraton, desetka? Ovaj tjedan ponovo se vraća u igru i cross liga na Dravi. Biti će zanimljivo vidjeti razliku od proljeća.

U ponedjeljak su konačno došli i konačni rezultati cijele lige. Na moje veliko iznenađenje završio sam deveti ukupno u muškoj kategoriji. Iako sam četiri kola izostao postigao sam ovako dobar rezultat. Da li je falilo konkurencije? Da li su svi drugi na nekim drugim treninzima?

Sada se krećem novim treninzima i pripremama za jesen koja dolazi. Na polumaratone na koje namjeravam ići te maraton u Ljubljani koji se nadam ove godine istrčati.

Istaknuto

lost in the woods

Ravna Gora Trail 2018

Još jedna subota, još jedna utrka. Ovaj puta RGT iliti Ravna Gora Trail. Nakon par godina promatranja kako i zašto ljudi tamo trče odlučio sam po prvi puta sudjelovati. Prijavio sam se na manju trasu od 13km (jer je ljeto i ostali razlozi povezani s tim 🙂 ). Krenuo sam dosta rano iz Varaždina, oko pola 8 kako bih izbjegao gužvu koja se očekivala na parkiralištu. Našao sam mjesto malo više od Filičevog doma na putu prema Pustom Duhu. Nakon uspješnih prijava čekali smo start. Organizatori su na sreću onih koji su kasnili pomakli start za pola sata.

38975549_1931953420217004_5360042176644382720_o
foto: SRD 315 Sjeverozapad Facebook

Naš start je bio u pola 11. Ništa strašno s obzirom da je vrijeme bilo svježije nego prethodnih dana te je bilo oblačnjikavo. Krenuli smo putem prema Pustom Duhu no nakon prolaska crkve skrečemo desno u žbunje. I prvi spust. Spust koji nas po vododerinama šumarkom vodi do manjeg uspona gdje skrečemo na makadam. Puno puta je bilo izmjena makadama i trail staze da više ne pamtim. No mogu samo reči da sam uživao trčati tim djelom.

Prati oznake ne čovjeka ispred sebe

– organizatori

Spuštali smo se makadamskom cestom i to punom brzinom. Šesti kilometar je bio pred nama što je značilo da je blizu i okrijepna postaja. Beep – sedmi kilometar, no okrepne postaje još nema na vidiku. Spuuštali smo prema selu te smo znali da tamo moramo ići. Možda mi se Garmin malo zbrejko pa opet krivo kilometre pokazuje. Beep – osmi kilometar – već smo došli na asfalt i kretali se prema raskižju. Konačno smo prihvatili istinu – krivo smo skrenuli. Oznake do sada su bile dobro postavljene no izgleda da smo se prebrzo spuštali po makadamu te fulali oznake kod križa.

2fs3zd

Vratili smo se gore makadamom na označeni put te nastavili dalje. Činilo mi se da smo dosta kilometara napravili kada smo skrenuli s kursa. Bio sam malo u očaju no nastavio sam jako naprijed. Na okrepnoj postaji uzimam izotonika i malo vode te nastavljam dalje. Put mi je poznat te se prisjećam da smo tim putem jedamput planinarili.

Na asfaltnom dijelu staze par sto metara nakon okrijepne s lijeve strane je bio parkiran auto iz kojeg je dopirala muzika. Pjesmu i ritam sam odmah prepoznao te malo raširio ruke kada sam prolazio kraj auta.  Nastavio sam brzo naprijed malo trčeći malo hodajući.

Skrenuli smo lijevo na šumski put koji je imao dosta nagiba. Na ovom dijelu nije bilo moguće trčati no bez obzira na to prestigao sam dosta ljudi koji su također hodali. Nastavili smo tako do “balkona” kojega sam se također sjetio iz naših prethodnih planinarenja. Nakon vidikovca gdje je malo zasjalo sunce slijedio je malo ravniji dio na kojem se moglo i potrčati. Ovdje sam susreo Mišelu koja me začuđeno pogledala. U prolazu sam joj objasnio situaciju te ubrzanim korakom požurio dalje. Znao sam točno gdje smo, gdje ćemo izaći i kakva je staza pred nama.

Trčao sam gdje sam mogao te pazio preko kamenja koje se nalazilo na završnim djelovima staze. Malo sam usporio na tom kamenitom dijelu te prepustio kolegu trkača koji je također bio u grupi koja se izgubila. Na čistom dijelu pred ciljem ubrzao sam do šprinta.

38926525_1931964290215917_4304353796701552640_n
Woo hooo! Cilj konačno! Samo 17 minuta lošije od predviđenog 😛

U cilj sam ušao u vremenu 1:32:27. kada sam pogledao koliko sam kilometara prešao sat mi je pokazivao 13:97. Po mome smo barem kilometar i pol više prošli. Malo sam bio razočaran jer smo zalutali no utrka se pretvorila u dobar trening. Više sreće sijedeće godine.

39062186_1931969156882097_4007283699249840128_o
i onda sam skrenuo lijevo…a trebao sam desno #sexynogice

RGT_2018

Istaknuto

mountain hustlin

AllRound Ivanščica 2018

zajaši konja

Dan prvi. Prvi izazov je bio uspon na Ivanščicu preko planinarskog puta Konj. Nagibi su ovdje jaki, jedan od razloga zašto dugo nisam planinario tim putem. Drugi je što nam se planinarska družina raspala ili sam ja ispao iz planinarske družine s obzirom na količinu vremena koju trošim na treniranje i odlaske na utrke.

Došao sam već oko 5 i 15 na parkiralište u Prigorcu, prijavio se, uplatio startninu i čekao start. Ubrzo su došli i klupski kolege Mišela i Žarko. Nisam bio toliko napet kao na nekoj drugoj utrci s obzirom da će ovo biti nešto kao Puntijarka. Lagano, iscrpljujuće i mučno. 😀 Sve u čemu sam dobar.

Krenuli smo točno u 18 po ceti koja je vodila prema planinarskoj stazi. Nakon par sto metara počele su serpatine i s trčanja sam se prebacio na brzo hodanje. Ove rane napore sam dobro podnosio i nije bilo problema. Serpatine su prešle u kamenjar nakon ogradice.

Zvučni signal prvog kilometra je došao dosta kasno. Tijelo mi je bilo u stanju stresa. Penjao sam se korjenjem obraslim padinama. Bilo je natjecatelja oko mene no nisam ih stigao pratiti. Na raskrižju sam otišao lijevo lakšim putem no nisam bio siguran da li sam time nešto profitirao. Ubrzo smo došli do prevoja naziva Veliki Konj. Nije bilo vremena za uživanje u pogledu. Pokušavao sam se spuštati niz padinu što brže sam mogao.

Još jedan uspon, noge su mi teške. Beeep. Drugi kilometar. Držim korak s natjecateljem ispred sebe. Kada on hoda, ja hodam. Kada on trči, ja trčim. Mislio sam da ima još puno, no bio sam u krivu. Nakon ravnijeg dijela, slijedio je zadnji uspon kroz šumu. Poslije njega smo trčeći došli na cestu te nakon 200-tinjak metara došli smo na cilj. Vrijeme 34:59. Misija uspjela.

37426875_1886943044718042_5932427413005795328_n

allRound1

uphill charge

Dan je bio sparan i vruč, no oko četiri popodne vrijeme se pomučkalo. Uspon biciklom na Ivančicu je bio predviđen za 18h. Krenuo sam tek oko pola šest te sam se žurio da što prije dođem na start. Kasnio sam šest minuta no s obzirom da sam javio da ću kasniti dečki i cure su me pričekali.

Sastavio sam bicikl te sam bio spreman za pokret. Startao sam iz začelja te se probijao prema naprijed. Bočica koju sam stavio u držać za bidon mi se opasno klimala kada smo prešli na šljunak pa sam je odlučio staviti u ruksak. S obzirom da je ovo put od 9km većinu puta sam bio u 1-1 brzini rijetko kada prebacujući na manje zupčanike.

Vrijeme je bilo dobro, malko hladnjikavo te je puhao vjetrić. Na pola puta sam skužio da sam u brzini priprema za start zaboravio prčvrstiti prednji kotač te sam se morao zaustaviti da ga osiguram.  Sjećam se da sam kleo sve i svakoga jer sam tako dojurio na start te sam si obečao da više nikada neću izvoditi ovakve egzibicije. Vožnja se svodila na puno pedaliranja te par spusteva na kojima smo trebali paziti na traktoriste koji su vukli drva iz šume.Imao sam puno vremena i puno preklinjanja.

Na kraju se sve svelo na upornost i izdržljivost. Zadnji km je bio pred nama i zadnja uzbrdica prije finiša. Ubrzo je i došao cilj (55:06). Vrlo loše vrijeme s obzirom da je to vrijeme koje obično imam kada trčim po toj istoj cesti. Slijedio je onaj sladak dio spust niz istu cestu po kojoj smo se penjali. Za čudo ruke su mi se činile izdržljivije nego zadnji puta kada sam se spuštao.

allRound2

morning stroll up the mountain

Oko 8 već bio u autu i na putu prema Ivancu. Promet je bio lagan te nisam previše žurio. U Prigorcu sam susreo Nikolu kolegu planinara koji se također namjerio na Ivančicu. Imao sam dosta vremena za pripremu. Malo zagrijavanje obavljanje zadnje nužde i chillanje pred utrku.

Put sam znao otprilike jer smo se u petak njime vračali. Znao sam i kakav nas teren očekuje. Odmah na početku osigurao sam si dobru poziciju te sam brojao natjecatelje ispred sebe. Dosta vremena sam mogao vidjeti i Žarka koji je dio utrke bio na drugoj poziciji. No kako je ovo bila brdska utrka mogao je biti i isprede mene. Usponi su bili ubitačni. Kao što je bilo i sunce koje se kroz drveče probijalo te usijavalo zrak koji smo disali.

Na par dijelova bilo je čak oke za trčat jer se staza izravnala. No u večini slučajeva bio je to brijeg za brijegom. Oko 3-4 km prestigao sam natjecatelja isped sebe te sam bio na petoj poziciji. Znao sam da sada samo moram držati ritam. Znoj mi je curio s čela.  Sliljedila je još jedna krivina. I još jedna iza nje. Nije ih bilo kraja.

No naposljetku smo došli do dijela koji je označavao kraj a to je bila kopanja po kojoj je bilo teško trčati jer je bila ispunjena večim kamenjem te se tražila što čišća linija. Ovdsje sam skoro dostigao i idučeg natjecatelja no dogodilo mi se zapravo obrnuto. Pri kraju kopanje pretigao me natjecatelj kojeg sam ranije prestigao te ponovo završio na šestoj poziciji.

36915649_1891069667638713_4432440665044942848_n

Do kraja sam vršio pritisak na njega no nisam smogao snage da išta učinim. Na vrh sam došao u vremenu 43:25.

allRound3

Kada se sve zboji i oduzme u ukupnom porektu sam završio kao 9. od 21. muškog natjecatelja. Dosta dobra pozicija s obzirom na prvo sudjelovanje iako me od 8. mjesta dijelilo par sekundi. Zabvavno iskustvo koje bih slijedeće godine htio ponoviti te popraviti svoje sveukupno vrijeme u ovom “triatlonu”.

37578300_1888800994532247_8090988559051259904_o

Istaknuto

under-performing on the dark side aka where do wild pigs go

Sljemenski maraton 2018

Osjetio sam kako još imam snage u sebi. Kako se nisam potrošio do kraja. Jurnuo sam naprijed.

Velika je napetost vladala prije početka ovog izdanja Sljemenskog maratona. Bilo da se trčalo 14 ili 42 km. Imao sam zacrtan svoj cilj. Sada je samo bilo da li ću ga ostvariti ili ne. Kada smo se vozili do vrha Sljemena gdje je bio početak utrke osjetili smo kako je šuma dosta svježa te će nam raditi dobar ugođaj kada ćemo trčati.

Došli smo nekih 45 minuta prije starta utrke na 28 i 45km što nam je dalo mnogo vremena da se istežemo, meditiramo i časkamo s ostalim natjecateljima. Išao sam malo trčkarati prema skijaškoj stazi i dijelu iz kojega ćemo dolaziti u cilj da malo osjetim taj uspon prije prave stvari. Tu sam susreo klupskog kolegu koji je trčao utrku na 28. km. Kako se vrijeme starta primicalo približio sam se startnoj liniji i pljeskom podržao sve one koji kreću na svoju avanturu od 28. i 42. km.

Imao sam još malo vremena. Utrošio sam to vrijeme na žustrije pripremanje, istezanje i još jedan posijet WCu. Pokušao sam se što više približiti startnoj liniji no nisam puno baš dobru poziciju izabrao – previše je ljudi bili oizmeđu mene i startnog praga. U gomili mi se pridružio kolega trkač koji također trči cross ligu na Dravi. Izmjenili smo par rečenica prije starta.

Vladala je velika gužva te je spust bio vrlo spor. Tražio sam svaki otvor kako bih se progurao što više naprijed. Sporo sam napredovao. Neki ljudi su bili presposi na ovom dijelu na kojem sam odlučio da ću ići brzo. Nakon prvog zavoja kada se cesta proširila konačno sam dobio više mjesta za manevriranje. Nako par kilometara morao sam stati kako bih obavio malu nuždu jer mi je u želucu vladao kaos te nisam htio da se fiziolo