Featured

get faster

4. kolo cross liga Drava

Vrijeme je ovaj tjedan malo pošandrcalo.  Temperature su se strmoglavile te činilo se da se zima vrača kako bi zadnji put pokazala svoje zube. Situracija je bila koliko toliko oke do prije dva dana. Počeo je puhati jaki i neugodan sjeverac. Pa iako vani može biti sunčano, vrijeme neće biti ugodno.  Klimaks je dostignut jučer popodne kada je uz orkanske udare vjetra počeo padati i snijeg. Na sreću nije se nimalo primio no snijeg u travnju je nekako neprirodan.

I tako došao je još jedan četvrtak, a s njim i novo kolo cross lige. Grozio sam se izači danas van iz kuće s obzirom na vjetar koji je vani puhao, no što se mora nije teško. Za svaki slućaj sam obukao 3-4 sloja na gornji dio tjela jer iako je vani bilo 8 stupnjeva sjeverac je to srezao za najmanje 5 stupnjeva.  Krenuo sam prema startu utrke te nakon 200m počeo lagano trčkarati kako bih podigao temperaturu tijela.

Kada sam došao do starta ljudi su bili rasštrkani posvuda, neki su se zagrijavali kod startne linije dok ih je dosta trčkaralo okolnim puteljcima. Nakon kratkog zagrijavanja i ja sam se bacio na trčkaranje koje sam kombinirao s vježbama istezanja. Zrak je bio hladniji nego uobičajeno što je povoljno utjecalo na sam tok trčanja.

S obzirom na vrijeme učinilo mi se da je došlo malo manje ljudi nego obično, što je zbačilo manje ljudi za prestizanje. Opet sam se odabrao poziciju u začelju skupine, no ubrzo sam se probio na “čelo”.  Na početku sam na trenutak izgubio pacericu iz videokruga no ubrzo sam je pronašao.  Opet sam se probio kraj nje te pokušavao stabilizirati tempo.  Ušli smo u drugi kilometar te je ona počela vuči i to jako (ili se to meni samo tako činilo). Počeo sam kaskati za njom.

Nakon okreta na mostu nastavila je pojačavati tempo trčeći u paru s nekim likom u plavom dresu. Ja sam zadržavao neki svoj konstantni ritam te je pratio. Vjetar za sada nije predstavljao neki veći problem. Ulaskom u zadnji kilometar dao sam petama vjetra te ponovo povečao tempo.  Pacerica je bila ravno ispred mene.

smashing the gas

Pretekao sam je malo nakon prolaska kraj prvog mosta te sam to učinio dovoljno sporo da je možda povučem za sobom. No to se nije dogodilo. Nastavio sam grabiti dalje punom brzinom. Disanje je bilo oke i konstantno. Povukao sam još malo. Prestigao sam parnjaka od pacerice te nastavio prema cilju. 100 metara pred ciljem sam čuo zvuk stopala. To je značilo samo jedno. Netko je bio u potjeri. Stisnuo sam do ibera i dao sve što sam imao u tih 100 metara. Nekako sam nespretno ušao u ciljnu ravninu koja je bila omeđena vrpcama i stupićima te mi se činilo da ću pokupiti koji stupić. Na kraju sam 5600m pretrčao za 25:35m, ostavivši onoga koga sam pretrčao u ciljnoj ravnini 4 sekunde iza sebe.

17951986_445070925825163_6954869196249658849_n

Za sada to mi je najbolji reultat sezone no ne i najbolji rezultat staze. Deda koji me uvijek pretekne a ovaj put je bio iza mene kojih 5 sekundi je rekao da sam ubrzao, ali se meni činilo da su svi drugi usporili. S obzirom na prošlo kolo ovo je samo poboljšanje od 5 sekundi.

4kolo

U slijedećem kolu se nadam toplijem vremenu te još boljem rezultatu.  😉

Featured

pacekeeper

3. kolo Cross liga Drava

Nakon mog neslavnog nastupa na Hendrixovom polumaratonu bio sam loše volje, neki bi rekli depresivan.  Poznato je da svaki trkač koji istrči polumaraton iznad 2 sata može zapasti u ovo stanje. No odmah slijedeći dan sam išao da odmorim noge te istrčao 5 laganih km po ulicama Varaždina.

Mislio sam trčkarati svaki dan toga tjedna jer za vikend idem u Bjelovar te nezznam koliko ću se moći posvetiti trčanju. No nakon ponedjeljka sam odlučio da se neću trošiti te ću čuvati snagu za četvrtak. Za 3. kolo cross lige.  Da i ovaj tjedan sam bio nabrijan te sam ovaj put odlučio trčati u tenisicama koje mi se zasigurno neće odvezati. Iste one koje sam nosio na trail utrci u Ludbregu. Čak sam nosio i dres s te utrke.

Došao sam, ovaj put biciklom nekih 15-ak minuta prije početka utrke te se počeo zagrijavati. Bilo je puno ljudi na startu jer svi natjecatelji startaju u isto vrijeme i oni koji trče kraču dionicu kao i i oni na dužoj.  Pozicionirao sam se negdje u sredini grupe s dobrim pogledom na pacericu. Kako smo krenuli prestigao sam nekoliko ljudi te pratio curu po kojoj sam uskladio pace. Ponuknut iskustvom iz prošlog kola shvatio sam da ne trebam brzati i uskladiti tempo tijekom cijele utrke.

Iako su mi usta cijelu utrku bila suha nisam posustajao te trpio ovu neugodnost. Pratio sam pace te dodavao malo na taj pace. U dionici utrke do okretnog mosta trčao sam usporedno s pacericom ili malo ispred nje. Kako se most približavao odlučio sam malčice ubrzati. Trčao sam u grupi s još trojicom dok je paceric bila nekih 50m iza mene po mojoj procjeni. Tempo je bio oke i pokušavao sam se zakačiti na najbržeg.

S obzirom da je cesta po kojoj trčimo puna rupa nekada je trebalo taktički tražiti što čišći put. Uskoro se iza mene pojavila pacerica te je to bio znak da i ja ubrzam.  Povukao sam tempo no dedek koji me svaki put prijeđe je povukao više.  Klik, klik, klik  – otkucala su tri sata te označila istrčana četiri kilometra.

this moment, we own it

17757633_441443106187945_293807089313801533_n

Došao je trenutak za završni juriš. Zadnji dio ceste, nakon prelaska alsfaltirane ceste s kojom se križa, je puno čišći te je idealan za prestizanja. To se i meni desilo kada me u sprintu pretekla jedna druga natjecateljica. Koncentrirao sam se na disanje koje je bilo isprekidano te plitko. Tik pred sam kraj zašpurao sam se te punom snagom ušao u cilj te otčao stazu u vremenu  25:40m.

Osjećaj je bio puno bolji nego nakon prošlog kola. Odmah sam se istegnuo kako bih izbjegao možebitne ozljede. Ipak u petak sam osjetio kao da mi se stara rana na loži lijeve noge ponovo otvorila. Ipak sutra idem malo trčkarati i to po “trail” stazi.

3kolo

Featured

forfeit the game

Hendrix polumaraton 2017

Dan je počeo s neobično puno oblaka te je prognoza ukazivala na to da će se takvo vrijeme zadržati i večinu prijepodneva. Čak sam obukao i majicu s dugačkim rukavima. Sjeli smo u auto t krenuli u smjeru Zagreba, mjesta gdje će se održavati današnja utrka.

Već prije nekoliko dana sam pitao prijatelja Bojana kakve tenisice da obučem za ovaj event. Iako je to polumaratonu trči se po nasipu i travi pa sam bio u konfliktu. Tenisice za kros (makadam) ili tenisice za polumaraton (asfalt).  Rekao je da uzmem one za polumaraton (druga greška).

Nabrijavao sam se na ovaj event i rekao sam da ću ovdje potući svoje vrijeme za polumaraton. Prvo što mi je bilo čudno je da event počinje dosta kasno, u 11h. Jer obično ovakvi eventi počinju ranije. Npr. Zagrebački proljetni je počeo već u 9h. Našli smo se s Bojanom oko pola 10 blizu starta kada mi je priopčio radosnu vijest. Imali smo vremena do utke pa smo otišli do startno-ciljne ravnine koja je pomaknuta s povišenog dijela nasipa na dio koji je bliže Hendriksovom mostu. Pošto je bilo sunčano dodatnom toplinom pridonosio je ugrijani beton kojim je bio popločen taj dio.

I krenuli smo. Naravno da je bila gužva na startu te sam sam prag prehodao. I dalje je bilo dosta gužve no s obzirom na vrijeme i kvrgav teren nisam brzao. Nakon prolaska ispod drugog mosta skrenuli smo desno te se popeli na “nasip”. Trčali smo po njemu oko 4 km sve dok nismo došli do prve okrijepne stanice. Na njoj sam uzeo čašu vode od kojih sam popio možda pola gutljaja. Odmah sam osjetio da mi je bilo potrebno više te je vručina nastavila stezati.

Nastavio sam dalje po monotonom nasipu. Prestizao sam neke trkače te su neki prestizali mene. Konačno smo došli do 9km te skretanja lijepo preko mosta. S druge strane mosta je bila druga okrijepna postaja koja je dobro sijela. Odlučio sam da sada uzmem više vode te sam se čak polio po leđima i glavi. To mi je pomoglo nekih kilometar – dva. Ono što mi je falilo je bilo neko voće koje će mi podići razinu šećera, no toga nije bilo na okrijepnoj stanici.

Cover up your face
You can’t run the race…

Teren poslije okrijepne stanice se potpuno promjenio. Iz zelenih travnatih stazica u cestu ispunjeno krupnim kamenjem na kojem se tražio što čisti trag.  Teren je bio koma. Trčao sam iz lika u dresu s brojem 9. Pratio sam njegov ritam neka 2 km, poslije toga posustao sam prvi put. Vručina me dostigla. Malo sam hodao te pokušao ponovo trčati. Trčao sam ponovo možda pola kilometra te sam jedva čekao na slijedeću okrijepnu stanicu.

…The pace is too fast
You just won’t last…

Nažalost, tu sam učinio fatalnu grešku te uzeo previše tekučine.  Trbušna šupljina mi je bila napuhnuta. Svaki pokušaj trčanja rezultirao je bolovima. Hodao sam tako kilometar – dva te trčkarao tu i tamo. Kada sam došao do 20 km odlučio sam završiti utrku sa stilom. Koncentriao sam se na održavanju ritma do kraja utrke. Ritam koji sam imao taj zadnji kilometar je bio skoro jednak onome s kojim sam otvorio utrku. Navijačka stanica na nekih pola kilometra od cilja je također utijecala na povečanje tempa. Tim tempom sam i završio utrku. Utrku sam završio u 2h i 8min. Najslabiji rezultat ikad na polumaratonu.

You take away when I give in
My life
My pride is broken

U jednom trenutku u utrci počeo sam razmišljati: “Čemu sve ovo?”. Ovo očito nije moja disciplina. Više volim brze utrke od 5 km. Zašto plačati kotizacije za sve naolazeće polumaratone ako ću uvijek imati prosjećno vrijeme. Postoje i druge discipline koje su zanimljivije: cross, trail. Tada sam shvatio zašto sam par puta odustao od trčanja tijekom utrke. Mentalno nisam bio spreman na sve ovo. U zadnjih par mjeseci sam oslabio. Dosta toga se promijenilo u mom životu te nisam to mogao kompenzirati i imati stabilan tok misli koji sam zadržavao otkako sam počeo trčati. Ipak ne smijem odustati od samog trčanja zbog jednog neuspjeha. Još uvijek želim poboljšati svoje vrijeme u cross ligi te tako se na neki način poboljšati u  dugoprugaškom trčanju.

hendix2017

Featured

slingshot effect

2. kolo Cross liga Drava 2017

Bio sam nabrijan cijeli dan na utrku. Iako mi dan nije tekao baš onako kako sam zamišljao da će teći koncentrirao sam se na utrku koja je slijedila. Istina je da ne volim vrijeme kakvo je bilo taj dan. Sunčano i vjetrovito. Sjeverac je donosio hladnoću zime u ovaj proljetni dan.

Krenuo sam od kuće pješke noseći samo mobitel za praćenje sa sobom. Moj plan da se odfuram biciklom je propao kada mi je majstor kod kojega sam ostavio bicikl na servisu javio da nije još gotov s njim.  Počeo sam trčkarati jer mi temperatura nikako nije odgovarala.  Volim trčati takozvanom “šetnjicom” koja predstavlja 400 metara laganog makadama okružena šumom, a nalazi se na putu do starta/cilja koji je svaki put kod pješačkom mosta na Dravi.

Došao sam nekih 15 minuta prije utrke što mi je dalo dosta vremena da se zagrijem. Izvodio sam vježbe zagrijavanja koje duže vrijeme nisam mogao raditi zbog povrijeđenog ramena. Osjećaj je bio dobar. Bio sam spreman pokoriti sve svoje protivnike. Smjestio sam se malo bliže prvim linijama no bez obzira na sve morao sam prestizati neke “sporije” trkače.

S obzirom da mi je cilj bio ostvarati dobar rezultat pozicionirao sam se iza pacemakerice te trčao iza nje. No uskoro sam potegao i krenuo u juriš. Naime nisam niti skužio no krenuo sam dosta jakim tempom, tempom koji neću moći održavati do kraja utrke. Tada su krenuli pehovi. Odvezala mi se jedna od tenisica i nekako sam je nabrzaka zavezao. Došao sam dalje do mosta na kojem smo radili okret te mi se ponovo ta ista tenisiaca razvezala. Bio sam malo frustiran svime time te mi se ta ista tenisica odvezala i treći put neki kilometar od tog mosta.

2.kolo_CLD

Osjetio sam pad forme koji je bio izazvan zaustavljanima te ubrzanjima. Ono nije bio konstantan ritam koji će mi donijeti dobar rezultat.  Zadnji kilometar je bio kao čavao u ljesu mojeg lošeg rezultata. Borio sam se protiv samoga sebe te pokušavao postaviti neki konstantan ritam.  Na kraju sam istrčao 5.6km za 27:06m po mjerenjima organizatora što nije tako loše s obzirom na average pace koji je bio 4:50 s najbrže pretrčanim kilomtrom 4:15m.  Sada mi je cilj postaviti PB na Henrix polumaratonu koji se održava ovu nedjelju na Savskom nasipu.

Featured

get back in the game

Nakon 3 tjedna mirovanja i bolovanja konačno su mi u petak 17.3. skinuli imobilizaciju koju sam nosio svo to vrijeme od puknuća ključne kosti na tri mjesta bez pomaka. Zvuči vrlo strašno dok nekome to spomenem, a i osjećaj je napočetku bio i takav.

18.3.2017.

Odmah drugi dan sam morao ići trčati i to odmah 10km 😀 Na otprilike 6-om kilometru sam osjetio trnce u ruci. I cijela ruka mi je utrnula. Po mojemu to je neka od nuspojava pada s bicikla prije 3 tjedna. Bilo je dosta naporno s obzirom da sam mirovao svo ovo vrijeme. No vratio sam se redovitim treninzima te sam rotirao duljine treninga između 5 i 10km.

Hendrixov polumaraton je kucao na vrata te mi je bilo žao što sam morao odustati od nastupa na 2. proljetnom zagrebačkom polumaratonu zbog nedostatka forme. No otišao sam podržati svoje prijatelje koji su tamo trčali te neki postavili nove osobne rekorde.

run rabbit, run

Novu cross ligu sam s nestrpljenjem dočekao te sam bio željan postavljanja novih rekorda. Dan je bio vrlo topao te idealan za trčanje po prirodi. Došao sam nekih 15min prije utrke kako bih riješio administraciju te se istegnuo. Bilo je vrlo puno ljudi tamo, ali malo poznatih lica. Ne krečem se po tim krugovima pa su mi je većina bila nepoznata. No bez obzira na to bio sam nabrijan. Bilo je tu pripadnika mlađe generacije koja u većini slučajeva trči onu manju dionicu od 2km. Samo najuporniji trče onu dužu od 5.6km.

S obzirom na gužvu na startu zauzeo sam poziciju bliže prvoj liniji s desne strane. Mislio sam da ću tako izbječi sporije trkaće no to nije bilo tako. Polako sam se probijao kroz gužvu te uspostavio ritam. Kao i svaki put tempo mi je bio više te oni koje sam na početku tako lako pretrčao su me kroz utrku dostigli.

Iako je tempo bio dobar pred sam kraj sam popustio te nisam potegnuo pred sam kraj kako sam to obično činio više puta prošle sezone. Možda zbog opreza da se ponovo ne ozljedim ili zbog nedostatka forme, ne znam.

1.kolo_CLD

Konačni rezultat je bio 5.6km u 26:45m po mjerenju organizatora što nije tako loš s obzirom da je ovo bila prva kros utrka ove godine. Slično vrijeme sam postigao i prošle godine kada sam se prvi puta susreo s ovom vrstom utrka no novi rezultat ganjat ću danas.

 

Featured

run to the hills

3. Crazy Hill Trail – Ludbreg

Nakon uspješno završenog zimskog polumaratonna na kraju siječnja veljača je dobro počela te sam nastavio s konstantnim trenizima od 5km s podizanjem intenziteta. Pošto su temperature porasle tako je i volja za brže, više jače porasla. Iako je to disciplina koja mi je totalno nova te je nikad nisam probao trčati trijavio sam se za trail utrku – Crazy Hill Trail koja se održavala u nedalekom Ludbregu. Iako je ovo za mene bio samo usputni događaj jer ono što najviše očekujem je 2. proljetni polumaraton za kojeg sam se prijavio prije 2 mj. te je bio za nešto manje od mjesec dana.

“stupid is as stupid does” – Forrest Gump

Nakon dobro odrađenog treninga od 10km u srijedu, kojega sam istrčao varaždinskim ulicama odlučio sam pozvati frenda Bornu na pivo u petak no on je našao izgovor u curi pa mi dao protuponudu da se u četvrtak idemo voziti biciklima. Prihvatio sam je te spomenuo da imam neke rakije od bivšeg cimera u stanu. Većer je dobro počela te prvo nismo puno popili, na drugom checkpointu smo počeli grdo povlačiti te smo na zadnjoj točki popili sve kaj je bilo u boci.

Krenuli smo doma i Borna je odlučio otpratiti me doma no na pola puta dogodila se čudna nesreća di sam ja završio s ramenom  na asfaltu. Bol mi se na prvu nije činila toliko jaka iako sam imao problema s spavanjem no za to sam optužio alkohol. Ujutro sam popio tabletu za bol te otišao na posao. Bio je to za mene crni četrvtak. Razmišljao sam da li uopće da idem na trail s obziorom da sam u bolovima. Jedna frendica mi je rekla “Pa nećeš trčati na ramenu” te sam na kraju odlučio ići.

fortune favours the bold

Dan je bio kao savršen za trčkaranje prirodom. Nebo je bilo plavo i prošarano oblacima. U Ludbreg smo došli oko 9 sati te smo imali nešto vreemna za zadnje pripremem za “utrku”. Ja sam imao malo više s obzirom da je moja utrka počinjala pola sata nakon svih mojih prijatelja.

Odlučio sam ne ponesti vodu s sobom jer će tu biti feed zona koja će vratiti vitalnost u tijelo. Tu sam se malko zeznul. Startao sam negdje straga u sredini kako se ne bih poveselio i počeo za najbržima trčati. Otpočeo sam pa recimo laganijim tempom iako sam pretekao grupicu trkača ispred sebe, ali sam pokušavao držati konstantan ritam. Ključna riječ je ovdje pokušao. Nakon prvog zavoja skrenuli smo stepenicama dolje lijevo te počeli trčati po laganom makadamu uz okolo umjetnog jezera uz kojeg se nalazi takozvani Otok Mladosti. Uskoro skrečemo ponovo lijevo preko željeznog mosta ispod kojeg je montirana mala brana.

Trčimo dalje te uskoto dolazimo do oranice. Da dobro ste pročitali trčali smo preko blatnjave oranice bez nekih posebnih puteva. Nazirao se tu trakotorski put, ali kiša koja je padala veće prije isprala je njegov oblik. Poslije oranice dolazi prvo brdo koje kroz šumu vodi do vinograda. Put je ovdje čisto solidan te se da trčati. Uskoro dolazimo do alfalta koji nakratko zamjenjuje blatnjave puteve.

16996521_1626672030731080_5236471868853317933_n

Silaskom s asfalta dolazimo do prvog spusta koji potvrđuje ime ovog eventa (“crazy hill”). Malo je rizično zašpurati se niz takav brijeg pod ovim uvjetima, ali zbog toga je to toliko zabavno. Naravno kada smo se spustili u jarak trčali smo po njemu koji kilometar te se upoznali s kaljužama koje tamo vrebaju. Na ovom dijelu previše sam se zadihao te sam morao malo usporiti ritam. Blatnjav i kaljužast teren se nastavio večim dijelom jer nas je okruživala šuma kojoj na trenutke nije bilo kraja.

Najteži djelovi su bili oni nakon račvanja staza za natjecatelje na 33 i natjecatelje za 16km. Trčanje po teškom blatu se činilo nemogučim jer sam svakom korakom  pokupio malo blata koje je otežavalo daljnje kretanje. Dobro se sjećam i jednog kanjona koji je bio pokriven slojevima lišća i naravno vodio je prema gore. To me podsjetilo na prošlogodišnji planinarski izlet na južnu padinu Ivanščice koji se skoro pokazao smrtonisnim.

Nakon dva takva brijega konačno smo izašli iz šume na asfalt. Krenuli smo prema gore jer su tamo ukazivale strelice te smo na vrhu brijega došli do prijeko potrebne feed zone. Kada sam trčao do nje netko je vikao “Mario, imamo rakije!”. U čuđenju sam se približavao stoliću na kojem se moglo naći mnogo toga, no ja sam popio samo 2 deci kole te uzeo polovicu banane.

U tom trenutku šećer je donio toliko potrebnu energiju mom tijelu te sam nastavio malo brže trčati (enter : Darude – Sandstorm).

Da, ta pjesma mi se bila u mislima kada smo se krenuli dalje pobijati kroz šumu prema cilju. U jednom trenutku žena ispred mene se poskliznula te kao prasica povaljala po skliskoj šumskoj stazi koja nije praštala greške. Nastavio sam trčati konstantim tempom te sam se u jednom trenutku našao trčeći sam usred šume. Jednostavno praćenje skupine ispred sebe je zamijenilo traženje oznaka koje nekada nisu bile očite.

16939621_1626762867388663_2522261689577928412_n

Nakon dva tri brijega pretčali smo jednu livadu s koje se vrlo dobro vidjela panorama Ludbrega. Nakon još malo šume došli smo do vinogradskih puteva koji su uključivali lagani makadam i asfaltirane puteve. Tu je bio još jedan ludi spust na kojem sam pustio kočnice te se nisam nasreću razbil. Nakon nekoliko zavoja koje smo pretrčali po asfaltu našli smo se tik pred ciljem. To mi je bio signal da aktiviram posljedne atome snage te pojačam tempo.

Utrčao sam u cilj nakon manje grupice trkača te postigao vrlo dobro vrijeme od 1:57:57. Naravno to sam saznao tek kasnije jer prilikom utrčavanja u cilj nisam vidio niti čuo nikoga. Ovo mi je bio vrlo motivirajući vikend te sam zbilja uživao u ovoj “utrci”. Nažalost u nedjelju sam dobio infomaciju da je ona bol koju sam osjećao u ramenu je bila slomljena kljućna kost na tri mjesta. Što znaći da na kratko moram prestati s treninzima te mirovati na par tjedana. Što znači da moram odustati od proljetnog polumaratona u Zagrebu. No dva tjedna kasnije je Hendrix pa ništa nije izgubljeno.

Featured

return to (castle) Kalnik

Plan za prošli vikend je bio da idemo nekom ludom rutom na Ivančicu no svi su odbacili plan vodića Borne te se zaželjeli novih (starih) vrhova koji su malo izazovniji. Tako je odluka pala da idemo na Kalnik.

Iako sam bio mauran ujutro nekako sam se probudio oko pola 8 nakon što sam nesvjesno ugasio alaram koji je zvonio u 7 sati. Nosio sam samo osnosvnu opremu fotić, vodu i neke kekse jer za drugo nije bilo vremena. Borna me pokupio s svojim lavićem oko 8 te smo krenuli za Kneginec gdje smo pokupili Maju i Nikolu. Još su nam falili dva člana, Monika i Matej koje smo pričekali u kafiću u Presečnom. Oni su kasnili te smo se malo previše zadržali u tom kafiću (iako su konobarice bile privlačne).

I konačno smo krenuli oko 9 sati kretajući se kroz seoceta koja su okruživala Novi Marof. Sve dok nismo došli do autoceste koju smo par puta sjekli. Cesta kojom smo se vozili do doma na Kalniku je bila vrlo zavojita te nije baš odgovarala mom mamurnom stanju. More se uzburkalo te sam prije polaska na Zube sam se morao olakšati u pl. domu. No ovaj dom je čudan više kao da nije za planinare nego za neku gospodu koja tu dolaze jesti i piti (malo prefency s obzirom na ostale domove).

Ekipa me spremno čekala ispred pl. doma te dobacila komentar da izgledam blijedo na što  nisam parirao. Krenuli smo stazom kroz šumu do vrha Vranilca. Uz cestu kojom smo prolazili smo vidjeli ostatke snijega kojeg je više bilo na samom vrhu.

Kako smo krenuli na našu malu pustolovinu po zubima tako nas je počeo pratiti i jedan pas koji je s nama bio većinu vremena te je od svakog dobio svoje ime. Krenuli smo natrag prema zubima. Matej je napredovao brže od svih te ga nismo niti vidjeli kada se popeo na sedmi zub. Dok je ostatak ekipe došao do njega malo smo se podjeliti te sam ja otišao na “lakši” uspon te me Monika sljedila, rekla je “Zbog sigurnosti”. Taj prvi zub je uvijek najzeznutiji te ostatak zubi smo više manje brzo obavljali. Malo prebrzo za moj ukus 😀

Na jednom dijelu ekipa je malo zapela te su se u “klitoris” planine samo cure zaputile. Matej je taj dio prešao niti da ga nismo niti vidjeli.Hodajući tako planinom moj mamurni um razmišlja o svem i svaćem. Jedna od tih misli je kako nam je naš moderni način života umrtvio naša iskonska osjetila. Možda se to meni samo činilo jer sam bio mamuran no hodanje po prirodi i balansiranje po stjenama bi nam trebalo biti poznato kao i onom psu koji nas je pratio, ali to nije. Naš sjedilački način života nas je osakatio. Izgubili smo ono što smo nas čini “prirodnima”.

Ubrzo smo došli i do prvog zuba te se krenuli spuštati s njega. Maja i Monika su odabrale “lakši” put koji se na kraju pokazao kao put u još jedan klitoris. Cure vole klitorise! Neki su se izvukli iz njega te teartalno pali na ravnome tlu dok su neki odustali tik pred ciljem. Ostatak skupine se već našao s ekipom iz Škarnika koji su dolazili s druge strane Kalnika te su se grijali uz vatru kada smo se skunuli s poučne staze.

Neki od nas su htjeli vidjeti dvorac Stari Kalnik koji se nalazio kraj kampa pozdravili smo se s ekipom te krenuli u juriš na dvorac. Dvorac je nedavno obnovljen te kada se dođe na vrh pruža veleban pogled na okolicu. Ovdje sam okuinuo par dobrih fotki koje ću staviti u svoju kolekciju “Ljubav na planini”. Spustili smo se s zidina te krenuli doma po ono istoj zavojitoj cesti po kojoj smo i došli.

 

Featured

Combined raiding party

Ravna Gora

Proško je već mnogo vremena od kada smo u ovolikom broju išli na planinski pohod. Pošto smo zadnjih par mjeseci radili zajedno na organizaciji različitih događaju u sklopu “VAKUUM inicijative” ovo nam je bilo nešto kao teambuilding (samo kao neobavezno druženje bez onih korporativnih bullshitova).

Okupili smo se (rally point) u malom selu kraj Varaždina odakle je kretala naša ekspedicija na Ravnu Goru. Naš vodić Borna (codename Pathfinder) je odredio rutu po kojoj smo se kretali do polazišne točke (entrence to the dungeon) no s obzirom na zaboravljivost čarobnjaka mapa morali smo se poslužiti modernom magijom GPS-a.

Dan je bio kao stvoren za planinarenje s puno sunca te tu i tamo kojim oblačkom u daljini.  Krenuli smo s polazišta po asfaltu kojeg je nakon malog uspona ubrzo zamjenila šumska stazica. Usput susrećemo još jednu grupu planinara koja je izgleda također išla istom rutom.

img_2170-2

Nakon kratke i strme šetnjice po šumi uskoro dolazimo na prvi checkpoint – vidikovca s inoks križem. Na ovom mjestu smo se malo odmorili te razgledavali okolicu. Ubrzo krećemo dalje te se krećemo po hrptu prema Filićevom domu.  Staza nas vodi do stjenovitog djela gdje smo se morali popeti po erozivnoj zemlji, prekrivenoj suhim lišćem te tu i tamo kojim kamenom.

Prelaskom na sjeverniju stranu planine pojavile su se kupice snijega i leda koje su na mjestima otežavale prelazak nekih djelova, a i sklisko kamenje nije pridodavalo ubrzanju naše skupine.

img_2261-2

Na tom dijelu skupina nam se malo prorijedila, ali na kraju su svi doši do doma te smo se okupilik na vidikovcu “Balkon” koji se nalazio neposredno uz njega. Pogled s ovoga vidikovca je bio još bolji.

img_2264-2

group-0-img_2266_img_2268-2-3-images

Prije ulaska u dom smo odlučili da prošetemo do planinarske kuče “Pusti duh” koja nije bila daleko. Usput prolazimo kraj piramide na koju se neki penju. S nje se može vidjeti do Varaždina a i dalje, neki kažu i do Austije. Neki od nas nastavljaju dalje do pl. kuče te i tamo vrlo brzo dolazimo.  Kako je grupici koja se peljala na piramidu trebalo dosta vremena da se spuste odlučili smo se vratiti do doma te je druga skupina planinara zapela u nadvikivanju naše dvije skupine između dva brijega.

Ispred doma na naišli na par pasa koji su bili tamo zavezani. Malo smo ih pomazil te smo ušli u dom koji je bio poluprazan. Zauzeli smo jedan stol udaljeniji od vrata te raprostrli svu hranu koju smo nosili sa sobom. Bilo je tu kolača, mesa, kruha, keksiju. Prava mala gozba što nije neubičajeno kada u ovoliko velikom broju idemo na planinu.

Nakon pivice (a i neki su popili dvije) smo se istim putem vračali dolje. Neznam jeli zbog skliskog terena sjeverne strane planine ili alkohola u krvi, no došlo je do nekih komičnih padova. Najvažnije je da nitko nije ozbiljnije ozljeđen.

Sve u svemu to je bila još jedna dobro provedena nedjelja. Gojze su krštene blatom! Nadisali smo se svježeg zraka i dobili snage za dalje. Na slijedeći izlet smo već otišli te izvještaj uskro slijedi.

 

Featured

frost, cold and willpower

1. zimski polumaraton – Varaždin

Alarm na mobitelu je zazvonio u 7:00, a temperatura vani bila ispod nule. izašao sam iz kreveta te otčao preko hladnog hodnika do kuhinje da upalim grijanje. Vratrio sam se u krevet i snoozao alarm svakih 10 minuta.  Konačno sam se iskobeljao iz kreveta negdje oko 20 do 8 te sam si skuhao kavu.

Iako sam već trčao po temperaturama ispod nule ovo jutro mi se to baš nije dalo. No obečao sam da ću ići i platio kotizaciju pa zašto ne.  Znao sam da nisam spreman jer sam trenirao samo na kratke staze. 5 km mi je bio vrh, dok je 21 km bio za mene trenutno nešto neizvediovo. Nisam trenirao 10 km baš zbog tih negativnih temperatura, a i to bi mi oduzimalo previše vremena. I baš to jutro ozljeda me malo zapekla kao da je znala što je čeka.

Krenuo sam oko 9 do dvorane gdje je bio start i cilj utrke. Naša utrka je počinjala tek oko pola 11 točnije u 10:21. Osjećaj prije utrke je bio dobar te sam hladan zrak, a i sitni snijeg koji je na trenutke padao,  isfiltrirao noseći buff preko skoro cijelog lica.

I krenuli smo! Zadnja skupina trkaća gdje su bili svi oni mlađi od 40.g. Krenuo sam nekim svojim tempom prateći Sonju i Igora. Malo sam povukao na drugom kilometru, ali sam ubrzo spustio tempo. Zapravo prvih pet kilometara je bio jedan od njaboljih djelova utrke. Trčao sam svojim tempom ne mareći za druge trkaće.

Pošto je bilo bilo tri okreta na stazi s svojom ekipom sam upravo toliko i susreo. Naravno, na čelu je bio Bojan koji je bio nadahnut zimskom ligom koju je trčao na Sljemenu ove zime. Ne daleko iza njega bila je i Ana koja je potegnula s obzirom da je i ona trčala zimsku brdsku ligu. Pri začelju je bila Sonja i naposljetku Igor.

Čak niti prvih 10km nije bilo toliko loše, ali taman nakon 2 okreta postalo je gadno. Tračo sam te sam razmišljao o svačemu, brojio sam table s kilometrima i nadado se da ona slijedeća dođe što prije.  Ipak bilo je super trčati po prirodi zagrnuto sniježnim omotačem.

Razne misli su mi prolazile glavom kada sam pokušavao održati disciplinu te ne stati. Mislio sam na toplo ljeto i sve ono što je donijelo: sunce, sladoled, cure u kratkim haljinicama. Čak sam u jednom trenutku pomislio na “nagradu” koja bi me čekala na cilju. Nasmijao sam se na tu pomisao. No nekako nakon zadnjeg okreta niti to mi nije pomagalo više. Počeo sam razmišljati o hladnoći koja me okruživala. Pitao sam se također dali će mi se rana ponovo otvoriti. Ipak nisam trčao ovakvu dužinu već 4 mjeseca i ta zadnja je završila u bolovima.

To je bilo to tabla za 18 km, prošao sam kraj feed zone te čuo vjesti na radiju koji je čuo iz jednog od vozila. Uf, odahnuo sam znači imam još 20-ak minuta za 3km. Netko bi rekoa da je to dosta vremena za tu udaljenost, ali ja sam praktički bio na koljenima. Nakon table za 20km odlučio sam stati te prošetati kojih 50m.

16298709_1589143904483893_5275341807581737999_n

Skupio sam svu preostalu snagu koju sam imao te sam potrčao dalje. To je bilo to još samo kilometar, a noge su mi bile tako teške. Pošto mi se buff zamrzao nisam ga moga navući preko lica te sam udisao teški hladni zrak. Konačno sam vidio dvoranu te sam nastavio konstantimin tempom. Poslije 21km čuo sam navijanje Ane te sam sam tu malo potegao i pobjednički s osmjehom utrčao u cilj.

16406505_404313343234255_1530793629889380232_n

Nisam bio siguran da li sam ostvario cilj te sam na to čekao popodnevnu objavu rezultata. I da – istrčao sam 21.0971 km u 1:58:15. Dobsr povratak u formu. Poljeće dolazi, a s njim i bolji rezultati.

kj

Featured

Re:pain – running with you brain or your heart

22. Brooks Varaždinski polumaraton

First restore point

Nakon noćnog maratona u kojem sam sudjelovao, odlučio sam se prijaviti za ovaj domaći – Varaždinski polumaraton. Nisam se nešto pripremao kao za ostale polumaratone, ali neki napor je ipak trebalo uložiti.

“Pripreme” su počele prvim jesenskim kolom Drava cross lige na kojem mi se pridružila i frendica Sonja. Bili smo prvi na crti te smo krenuli žustro! Ja malo žustrije te sam malo nabijao tempo. Želio sam ostvariti što bolje vrijeme, no sprint koji sam nabacio na početku me izbacio iz ravnoteže jer je to bio preveliki ritam kilometražu koju je trebalo pretrčati.

Nakon prvotnog juriša (prvi kilometar), uslijedio je pad u paceu te me ovdje preteklo dosta natjecatelja koji su stablinim tempom napredovali. Za inat sam se zašpurao pred kraj kako ja to obično i radim te ostvario PB na 5.600m od 25:13. Moj Endomondo je opet odbio suradnju i upalio se tek nakon kojih 2 kilometara trčanja te je staza trčanja nepotpuna. No, kada sam nadopunio vježbu s izgubljenim kilometrima vidio sam da sam postigao i novi PB na 5 km koji je sada 22:34.

pb_5

Nakon cross lige nisam trčao više od tjedan dana. Nisam išao na drugo kolo jesenskog dijela cross lige jer smo se baš za taj dan dogovorili da idemo na Čevo. Na Čevu je bilo super i doživjeli smo još jedan prekrasan sumrak. Staza je bila malo srtma kada smo se pod svjetlom ručnih svjetiljki spuštali prema dolje. No, sretno smo se spustili do polazišne točke te smo usput sreli malog psića koji nas je pratio dijelom puta.

U petak sam se odlučio odvažiti te ići trčati na Slobodu. Već dugo vremena nisam tamo trčao te je bio red da trčim pod reflektorima. Odlučio sam trčati 25 krugova i to po vanjskoj stazi iako je cener (10km) dužina ako se trči po unutarnjoj stazi. GPS koji sam koristio za praćenje napretka me na nekim dijelovima malo zezao te je vrijeme za koje sam trčao 10 km, što mi je bio cilj, bilo osakaćeno duljim prekidima u signalu. No, bio sam sretan što sam malo protegnuo noge.

Sljedeći dan sam također išao trčati, no ovaj put sam išao trčati na Dravu. Cross staza na kojoj obično trčim 5.600 metara. Produžio sam je na 8.700m. Ovaj put se nisam forsirao niti sam išao da ostvarim ikakav rekord.  Lagano trčkaranje uz zalazak sunce. Nisam osjetio bol dok već nije bilo prekasno. Zaustavio sam se i odvezao se doma kao što to obično i radim te se otuširao. Bol koja je došla nakon toga je bila nešto što dosad nisam doživio. Ne znam koji me dio mišića bolio: da li je to bio hamstring (loža) ili gluteus maximus? Nakon nekoliko dana sam skužio da je to spoj između ta dva mišića.

Second restore point

Nakon nekoliko dana me frendica Sonja pozvala da idemo trčati. Malo sam se nećkao, no prihvatio sam poziv. Bol u mišićima se smanjila, no bila je prisutna pa sam se se odlučio stisnuti zube. Mišić mi je regirao negativno. Bol se vratila. No, nakon 6 km trčanja došao sam na optimalnu temperaturu pa se bol smanjila. Činilo mi se da je i potpuno nestala. Naravno, kada smo dovršili našu dionicu od 10km, bol se vratila. With a vengence. Ponovo sam osjetio tu oštru bol u loži te je moja pokretljivost smanjena. Istu večer sam išao na otvaranje Centra za “mlade” na kojem je najmanje bilo mladih te je njegova nadglednica imala negativni izljev na društvenoj mreži u kojoj spominje nepoveznae stvari. To joj zbilja nije trebalo.

Tu večer mi je prijateljica preporučila da odem na tajlandsku masažu kod jedne njezine frendice. Opet sam se nećkao, no na kraju sam dogovorio termin koji je bio taman večer prije polumaratona. Nikada prije nisam bio na masaži, no poslije nje sam se osjećao ugodnije te mi se činilo da mi se centar boli raspršio.

Final restore point

Par dana sam razmišljao da idem trčati polumaraton ili ne? Odluku sam odgađao do zadnjeg trenutka te sam napokon odlučio da idem. Nelogičan potez s obzirom da je bol još uvijek bila prisutna.

Došao sam dosta prije početka utrke koja je počinjala u 10 sati kako bih podignuo svoj startni paket. Kada sam se počeo pripremati primijetio sam svoje prijatelje iz Zagreba, Bojana i Anu koji su na moje veliko iznenađenje došli trčati u Varaždin. Kako mi je mišić još bio bolan, radio sam intenzivno zagrijavanje, no znao sam da to nije to. Znao sam da neću dati 100% svoje snage.

Utrka samo što nije počela te smo se poredali na startno-ciljnu ravninu, moji frendovi malo naprijed dok sam ja odlučio ostati malo u pozadini. Krenuli smo te se bol vratila, ali računao sam na to. Cilj mi je bio izdržati polumaraton. Staza je u početku bila kružna te smo ispratili trkače koji su trčali 5 km skoro do cilja. Smrad koji se osjetio kada smo prvi put prolazili kraj Meka je bio grozan. Žalim ljude koji žive u njegovoj blizini.

Nastavili smo trčati prema istočnom rubu grada gdje smo napravili mali krug. Moj tempo je bio postojan te sam u tim trenucima bio zagrijan do te mjere da bol nisam osjetio. Došli smo do 10. kilometra na kojem sam uzeo vodu te se zaustavio da je popijem. To je bila prva greška. Skrenuli smo prema jugu prema naselju Turčin. Na ovom mjestu je bila obrtnica te smo mogli vidjeti trkače koji su ispred nas. Ovdje sam trčao kao u transu te sam nesvjesno podigao ritam. Nakon što smo se okrenuli natrag prema gradu, ritam mi je bio postojan.

Počeo sam trčati za jednom djevojkom čiji mi se tempo činio sličan mome. Druga greška je bila kada sam na trećoj feed zoni ponovo stao kako bih popio vode što je rezultiralo povratkom boli. No, opet sam stisnuo zube te uz malo režanja nastavio dalje.  Tempo kojim je trčala djevojka ispred mene mi se učinio sporijim te sam ja malo pojačao. Ne znam otkud mi snaga, no negdje sam je još imao.

Došli smo do 18. i 19. km. Tu me udarila kriza. Jako! Bolovi u obje noge. Stopala kao beton. Ovo nije bio idealan scenarij. Djevojka s kojom sam sinkronizirao tempo sada je bila malo naprijed te sam je samo pratio. Došao je i taj zadnji kilometar. Na ovom dijelu je bilo drži-ne daj! Ponovio sam sam sebi današnji cilj: moraš samo završiti. Ponovo smo prošli kraj Meka, no sad nisam osjetio odvratan smrad jer mi je nos bio začepljen. Kako se ciljna ravnina približavala potegnuo sam zadnje atome snage te sam osjetio lagane vibracije. Protrčao sam ciljem i ostalo je povijest. Novi rekord na polumaratonu! Nisam očekivao, no eto. Ipak, bio sam lošiji od svih svojih prijatelja čemu je zaslužna moja ozljeda.

novi_rekord

Obećao sam si da ću sada odmarati barem dva tjedna i tada kreću pripreme za Ljubljanu koja je kruna sezone.

Featured

to the moon and back

3. Grawe noćni maraton

“nothing cannot resist a human will” – Benjamin Disraeli said that…

…..but he never met Murphy

Pripreme za polumaratone obično su duge i potrebno je priječi mnogo kilometara kako bi ostvarili dobar rezultat. Moj cilj je bio istrčati ovaj “ravni” polumaraton za manje od 2 sata i trčati što brže. Moji treninzi su uključivali dionice od 5, 8, 10 pa čak i 19km. Mjesec dana prije polumaratona sam trčao točno 6 puta , po Endomondu, što se može činiti malo. No “rupe” sam punio s planinarenjima i bicikliranje.

Prilikom jednog treninga redovitu cross stazu sam odlučio produžiti s asfaltnim dijelom te otrčati svoj novi rekord na 10km46:43. S obzirom da cross liga još nije počela večinom sam trčao sam, s malo interakcije s drugim trkačima koji su česta pojava na Dravi.

10k record
Ostvarivanje rekorda na 10 kilometara

Tjedan dana prije polumaratona nisam bio zadovoljan količinom kilometara koje sam prešao. Špancir je bio u punom jeku te sam svoje vrijeme investirao u neke druge aktivnosti. Kako bih bio siguran da sam spreman, u utorak sam odlučio trčati rutom oko jezera koja se pokazala kao pravi zalogaj s svojih 19km.

19k jezera
Krug oko jezera

To je bilo predjelo za ono što je slijediljo u subotu. Noćni maraton koji je nosio slogan – do mjeseca i natrag. Medalja koju svatko tko završi utrku je izrazito fora i može se reći da je to jedan od razloga zašto sam se prijavio.

Kako nisam baš vodio računa o datumima isti dan sam imao i fotosusret u Bjelovaru koji nisam htio propustit kao ni ovaj maraton. Posložio sam si agendu te sam isplanirao vrijeme tako da stignem na oba događaja. No onda je došlo do nekih promijene u rasporedima te sam morao skratiti svoj boravak u Bjelovaru. Isplanirao sam da oko 16 sati krenem iz Bjelovara te oko 18 sati dođem u Zagreb što će mi dati dovoljno vremena da na vrijeme dođem do Bundeka te ta se u miru pripremim za utrku. No stvari ne idu baš onako kako mi to planiramo.

Life is what happens when you’re making plans

Sjeo sam na autobus te smo lagano krenuli u pravcu Zagreba. Bus je bio poprilično pun što mi se činilo čudno za subotu popodne. Tijekom vožnje sam se pokušao odmoriti s obzirom da sam se probudio 15 do 4 kako bih ulovio rani vlak za Bjelovar. Bili smo pola sata od Zagreba. Sve je bilo fino krasno, kupili smo putnike usput, sunce je sijalo i onda…..

Nešto nam se našlo pod kotačima. Prva pomisao je bila da smo pokupili biciklista ili pješaka, no vozač je potvrdio da je to bio samo branik koji je otpao s auta ispred nas. To je bilo olakšanje. Jedini problem je bio što je autobus morao ostati tamo gdje je bio, te smo morali čekati drugi bus. Pao sam u očaj, sve pripreme i sva planiranja da stignem na utrku su propala. Kontaktirao sam frendicu Sonju te rekao da je velika vjerojatnost da neću stići na utrku. Čekanje je bilo najgore, u glavi sam vrtio već najgore scenarije. Na svu sreću ubrzo je došao novi autobus koji nas je odfurao ostatak puta.

Sjeo sam na tramvaj i došao najbliže što sam mogao do startne zone. No i ona je bila neobično daleko te sam tek 30 minuta prije utrke dobio startni paket. Bio sam malo iznerviran svim današnjim događajima pa je kao sol na ranu došlo to da nemaju majicu za mene koju sam trebao dobiti u startnom paketu. Eh, organizacija! No nisam htio to reči teti koja me nije mogla naći na listi prijavljenih za polumaraton od prvi put.

Okruživala me neka loša karma. No stigao sam obaviti sve potrebno te sam odlučio trčati u majci koju sam dobio na fotosusretu te tako reklamirati event. Susreo sam i frendicu Sonju na startnoj liniji. Srce mi je koliko toliko bilo na mjestu. Još samo trebam pretrčati 21 km!

And we’re off

q1_blogimage

Utrka je krenula točno na vrijeme za sve četiri kategorije istovremeno. Maraton, polumaraton, trečina maratona te četvrtina maratona. Nisam bio siguran koliko je točno bilo ljudi no sigurno nas je bilo preko tisuću, samo u kategoriji polumaratona je bilo preko 300 trkača.

Na početku je bila mala gužva te se pretjecalo gdje se stiglo. Najgore je bilo kad smo stigli na nasip gdje nije bilo baš mjesta za takve manevre. Postavio sam svoj tempo te sam krenuo vrlo ošto. Iako sam se malo zagrijao prije utrke pravo zagrijavanje je tek počelo. Sonjin “klub”, Zagreb Runners je na nekoliko mjesta imao izvješene zastave s svojim grbom na kojem se nalazi broj 442 te su  navijali za svoje članove kako su prolazili. Ubrzo sam se prikačio za jednu trkačicu koja je imala dobar tempo te sam se uskladio s njom.

14192799_1765961946979138_4770792082898044004_n

Prvi krug sam pretrčao dosta ljudi te sam se zabrinuo da li sam krenuo prebrzo. No držao sam dobar tempo te mi je noćni zrak prijao. Iako je na nekoliko mjesta staza nije bila adekvatno osvijetljena kroz tminu sam  koračao brzo i bez oklijevanja. Trkači su se prorijedili te je bilo važno održavati tempo. Feed zone su pomagale s opsrbom toliko nužne vode. Nakon 10 kilmetara dostigao sam Sonju koja je startala ispred mene te produžio dalje svojim tempom. Jedan od najboljih djelova utrke su bila mala djeca koja su pjevala pjesmice u rimi :  “Idete do mjeseca, to je sreca najveca” te “Ajmo super si, samo tako nastavi!“.

Staza je bila promijeniva te su se izmjenivali asfalt s laganim makadamom. S obzirom da sam trenirao u takvim uvjetima to nije bio nikakav problem. Malo sam pao u krizu u drugom krugu te okrijepa na 15 km mi je bila potrebnija više nego ikad. Kako smo trčali po nasipu tu i tamo su se mogli osjetiti mirisi roštilja koji su mamili nepce. Također unutar parka Bundek postoji jedan ograđeni parkić za malu djecu, tijekom utrke tamo su se zadržavala malo veća djeca koja su započinjala svoj subotnji izlazak.

U drugom krugu kada sam trčao kroz manje osvjetljeni dio sam pokušao naći pokoju zvijezdu te sam se osjećao kao da sam na treningu, a ne na utrci. Ovdje me preteklo nekoliko ljudi te sam odlučio malo zategnuti tempo.

run fanatical like a demon

gbbf2g9ioek4o

Došli smo do zadnjeg dijela te je ostalo još vrlo malo do kraja. Uletio sam u parkić te krenuo konstantim tempom naprijed. Ubrzo sam čuo glas: “Potegni sad. Trčiš 21?”. “Da” – odgovorio sam. “Kaj je ostao još kilometar? “.  Kolega trkač koji je trčao trećinu maratona mi je ulio samopouzdanja te sam ubrzao do šprinta. Nisam više ništa štedio te sam grabio velikom koracima prema naprijed. Potezao sam zadnje rezerve energije te sam bio u transu.

Prilikom prolazaka zavoja sam koristio tehniku pračke te praktički nisam usporavao nego sam na oštim zavojima išao vanjski rubom te prolaskom zavoja dobivao dodatni moment. Trčao sam i nisam mogao stati. Preletio sam mostić koji je označavao kraj kruga te sam skrenuo lijevo prema cilju. Uletio sam preko ciljne ravnine te je sve izgledalo tako nestvarno. Prva stvar koju sam registrirao je bila cura koja je djelila finišerske medalje.

14095926_1764415420467124_95307454916315871_n

Nakon toga mi je na pameti bila samo jedna stvar – voda. Di je voda?! Prošao sam 50 metara i još nigdje nema vode. Konačno sam došao do pulta gdje se nalazila voda te jogurti. Na negodovanje tete na štandu uzeo sam dvije bočice vode te sam prvu popio skoro pa na eks. Tenisice u kojima sam trčao su promijenile boju iz crne u bijelu. To je cijena trčanja po nasipu. Odlučio sam se malo protegnuti noge kako me mišići nebi previše boljeli sutradan. Vidio sam kola hitne pomoći kako se probijaju kroz park te sam kasnije saznao da je jednom od trkača pozlilo no na kraju je bio oke. Pridružila mi se i Sonja koja je završila utrku oko 5 minuta nakon mene te smo razmijenjivali utiske.

Prema službenim rezultatima završio sam kao 98. s vremenom 1:53:54 što je moj novi osobni rekord za polumaraton. Slijedeći polumaraton je onaj Varaždinski 18.rujna te kruna sezone Ljubljanski koji se održava 30. listopada. Better start hustling.

Featured

what i did on my summer vacation pt.1

new domain of existence

Godišnji odmor sam dočekao s veseljem te mi je ove godine zbilja bio potreban. Kako obično ljudi svoje godišnje odmore provode izležavajući se i ne radeći ništa tako sam i ja nešto slično pokušao izvesti, no nije mi polazilo za rukom. Preselio sam se na novu adresu te sam morao malo osvježiti prostor u kojem ću nadalje boraviti. Osvježavanje je bilo isjeckano te je trajalo skoro dva tjedna što me na trenutke živciralo, no na kraju je koliko-toliko bilo brzo gotovo. Još je ostalo nekoliko kirurških zahvata koje treba obaviti kako bi se reklo da sam zbilja gotov. Da, znam. Ja sam perfekcionist.

U međuvremenu sam otišao doma u kuću gdje sam odrastao. Odlučio sam biciklirati do tamo ma koliko se daleko to nekima činilo. Ruta mi je već otprije bila poznata, a fizička sprema nije predstavljala problem. Jedini izazov je bio probuditi se što ranije ujutro na dan kada sam kretao. Bio je ponedjeljak, no budući da je turistička sezona prometa, nije ga bilo koliko ga obično ima u jesenskim danima. Cijela ruta je dugačka oko 85 km, no ja sam je prošao za manje od 4 sata.

 

1.8.2016._1
Endomondo nije baš bio raspoložen za sudjelovanje – i njemu je bio ponedjeljak
1.8.2016._2
No jasno se vidi smjer kretanja trase kojom sam prolazio

Kod kuće sam se pokušavao odmarati (čitajući ruski klasik), obavljao obveze te obnavljao veze s prijateljima i obitelji. Bio sam tamo samo par dana, ali to mi je bilo dovoljno. Moje srce više ne tuče tamo već me vuče na sjever, to jest u Varaždin. Vožnjice do grada nisam dokumentirao, ali sam otprilike napravio 16 km dok sam bio doma. U četrvrtak sam se vraćao u Varaždin te sam se ponovno morao probuditi dosta rano kako bih izbjegao jako sunce. Kada sam dolazio, to nije bio problem jer je bilo oblačnije te je puhao lagani povjetarac.

4.8.2016.
Endomondo je pristao na suradnju iako baca neke divlje brojke vezane uz nadmorsku visinu

going the distance

Kada sam se vratio u Varaždin opet sam se bacio na čišćenje i pospremanje svojeg novog stana, no najgore je bilo iza mene. Pokupio sam svu paučinu te prebrisao sve podove – prvi put. Još jedan razlog zašto sam se tako brzo vratio je bio i dogovoreni izlet na Velebit. Nisam znao što očekivati, no očekivao sam skoro pa najgore. Sve bi to bilo super da sam se na vrijeme spakirao i da nisam imao malog noćnog posjetitelja po imenu Borna. Cijeli izlet je opisan u mojem prijašnjem postu. Mogu samo reći da je Velebit bio veliko iznenađenje. GPS trag nažalost nisam napravio pa nemam što pokazati.

U nedjelju su nas posjetili prijatelji iz Zagreba te smo imali takoreći “housewarming party” te smo malo zaroštiljali. Dok su frendovi pekli povrće na električnom roštilju, mi smo muku mučili s vatrom i briketima kako bi ispekli piletinu i tikvice. No, na kraju uspjeli smo i to i pripremili pravu malu gozbu.

 

U utorak smo išli u istraživački pohod na lepoglavsku stranu Ivanščice gdje smo tražili vile. Prava misija našeg pohoda bila je osigurati put za jedan laganiji izlet volontera koji će tijekom Špancirfesta imati različite zanimljive radionice. Naš nas je put vodio od željezničke postaje u Lepoglavi u brda iznad nje.

Krenuli smo lagano te smo prvo išli do Rimskog mosta i Šumskog kutića. Ondje smo kontemplirali kojim putem bi bilo najbolje proći kako bi napravili neku manju kružnu stazu. U planiranju nam pomaže moja karta koju nalazimo kod Šumskog kutića, a nacrtala ju je moja prezimenjakinja koja je također i moja vršnjakinja. Vratili smo se do KT1 te smo krenuli na drugu stranu. Usput se nalaze vinogradi koji još nisu rodili, ali se veselimo tome da prođemo ovim dijelom kada rode. No, zadovoljavamo se malim darovima prirode koji dolaze u obliku kupina koje “mandžaramo” usput.

Usput nailazimo na zapušteni tunel koji je vjerojatno povezan s obližnjim zapuštenim kamenolomom. Prolazimo kraj njega te nastavljamo serpentinama do gore. Nalazimo srušenu tablu za KT5 gdje počinju i naši problemi. Nakon oštrog uspona po zemljanom putu nastavljamo dalje s desne strane primjećujući lijepo pokošenu livadu. Ulazimo u šumu te dalje tražimo markacije koje će nas odvesti do pravog puta. Nakon što smo dosta zaglibili u duboku šumu provjerili smo GPS te smo shvatili da smo se dosta odmakli od puta te da smo bliže Ivancu nego Lepoglavi. Nervoza zbog nedostatka vode i hrane je rasla. No, naš duh još nije bio slomljen. Odlučili smo se vratiti te smo skrenuli na onu lijepo pokošenu livadu kako bi provjerili znak koji se tamo nalazio. Znak nam nije puno pomogao, no čovjek koji je tamo u blizini sjekao drva nam je objasnio put kojim moramo krenuti kako bi došli do cilja.

Moji drugovi su krenuli do nekog izvora kako bi se opskrbili svježom vodom te sam ih ja odlučio pričekati u hladu drveća uz livadu. No, vrag mi nije dao mira te sam se popeo cestom do vrha i krenuo preporučenim putem. Put je bio vrlo lagan s manjim usponom na kraju. Naravno, oznaka je bilo vrlo malo te je jedina bila prije završnog uspona. Poslao sam družini poruku kada sam došao do vrha, no oni su očito našli vodu prije nego što sam ja pronašao vrh pa su me čekali na mjestu gdje su me ostavili.

Bio sam proglašen odmetnutim (rouge) planinarom. Da, to je točan opis moje osobnosti. Kada sam pogledao vrh vratio sam se dolje do početka uspona te meznuo sendvič koji sam ponio. Uskoro se pojavila moja družina te smo zajedno otišli pronaći zadnju točku našeg puta – Generalski stol. Nakon malo tumaranja kroz šumarke, našli smo lokaciju i, iako nije bila označena, prepoznali smo je po stolu koji se tamo nalazio te po velebnom pogledu koji se pružao na Lepoglavu. Ovo mjesto zbilja zaslužuje to ime.

 

IMG_2289
U obilasku lokacije
IMG_2291
Lijep pogled na Lepoglavu s generalskog stola

Malo smo pojeli i popilii te krenuli natrag. Naša ruta je bila iscrtana, a naš plan spreman. Jedini nedostatak je bio što ruta nije bila kružna. Moj Endomondo je malo divlje kalkulirao te sam “kao” propješačio oko 60 km dok smo zbilja prošli samo 22 km. Ipak, bila je to prava pustolovina koju smo na kraju zalili pivom.

Ostatak pustolovina pročitajte u slijedećem postu.

Featured

new adventures

Velebit – Staza Malog Princa

Domaće staze su uvijek dobre i tu se nađe dobro društvo, no nepoznate staze nude uzbuđenje i otvaraju um. Već otprije smo bili željni otići u nepoznate divljine Velebita te nam se ta želja ispunila kada smo vidjeli izlet koji je organiziralo planinarsko društvo MIV iz Varaždina. Nezahtjevna planinarska staza je bio opis koji je privukao i novije članove našeg VAKUUM MET društva koji su bili željni kročiti u pustolovinu.

Iako je vrijeme godišnjih odmora te ljudi obično u to vrijeme bježe na more, nas troje hrabrih se odlučilo pobjeći u planine pa makar i samo na dva dana. Naše putovanje je započelo u 4 sata ujutro u petak 5.8. kada smo se Jelena i ja ukrcali na bus koji nas je prevozio do početka naše ekspedicije. Pošto sam spavao samo jedan i pol sat te noći, što mogu zahvaliti svom prijatelju Borni, mislio sam u autobusu malo ubiti oko no san mi nije baš dolazio. To je valjda bilo najbolje za sve oko mene jer nekada znam hrkati kao da pilim drva motorkom. S obzirom da je bilo vrlo rano, gusta magla i niski oblaci su bili vrlo česta pojava na poljima kraj kojih smo prolazili. U kombinaciji s polutminom praskozorja stvoren je jesenski ugođaj koji će se raspršiti s prvim zrakama sunca.

 

IMG_1753

Oko 10 sati smo došli do početne točke naše ekspedicije koja nas je vodila preko prevoja Prezid do skloništa Crnopac. Teren kroz koji smo kročili bila je makija – kamenjar s niskim raslinjem. Prvi dio puta nije bio previše zahtjevan. Iz perspektive jednog planinara kojem je Ivanščica kao majka, ovaj put bih okarakterizirao kao Pionir na steroidima. Kako to biva naplaninarskim izletima, izmjenjujemo šale i pošalice te upoznajemo ostatak MIV ekipe kako koračamo naprijed.  Na nekim dijelovima staza se sužava i okružuje kamenom.

Kroz labirint kamenja ubrzo dolazimo do prevoja Prezid gdje se pruža prekrasan pogled na okolicu.

IMG_20160805_102212

Ubrzo nakon prevoja ulazimo u šumu koja je manje zahtjevna te tu radimo malu stanku kako bi se osvježili za ostatak puta.

IMG_1826

Staza uskoro postaje zahtjevnija i strmija no za prave planinare kao što smo mi to je samo još jedna prepreka prema cilju. Procjepi u kamenju su također jedno od ugodnih iznenađenja ove staze. Procjepi se miješaju sa labirintom stijenja te uskoro dolazimo do skloništa Crnopac gdje smo mogli ostaviti “višak” stvari. Sklonište je malo, ali ima par ležajeva te sve kako bi preživjali noć na planini. Upisujemo se u knjigu te nam vođa puta objašnjava zašto se planinari zapravo upisuju u knjigu: kako bi ih lakše našli ako se izgube na planini.

Nastavljamo stazom Malog princa do Bilog Kuka gdje staza sa zahtjevne prelazi u izazovnu. Vertikalni uspon po stijeni uz pomoć klinova, korištenje sajli za prelazak nekih dijelova te ferata kako se to popularno zove u planinarskom žargonu, samo su dio onoga što je slijedilo. Moram priznati da mi je adrenalin skočio na takvim dijelovima jer je postojala mala mogućnost da se okliznem te je trebalo dobro birati uporište. Dvori, Konoba, Papratnjak, Predkuk, Tisni klanac, Niska vrata, Kičma i drugi nazivi su krasili dijelove kroz koje smo prolazili.

Za mene, najbolji dio je bio spust u Zdenkovu jamu u koju smo se spuštali po dvjema aluminijskim ljestvama te malim dijelom klinovima i sajlama. Šteta što ne postoji neki zip line po kojem bi se mogli spustiti. Bilo bi puno zabavnije.

20160805_130641

U Zdenkovoj jami postoji pitoma kružna stazica te mnogi usjeci u stijeni koji imaju zanimljive oblike. Tako je na svakoj planini. Svaka ima nešto što privlači ljude, a ovdje su to čudni usjeci u stijeni.

u vagini

Nakon prelaska već spomenutog dijela Kičma koji također podiže adrenalin zbog nedostatka klinova pa procjepi u stijeni postaju jedini spas. Nakon je slijedio raznoliki teren koji uključuje spustove i uspone, labirinte od stijenja te utabane šumske stazice. Ovdje prolazimo kroz dio  nazvan Nebeska vrata  koji vodi do slijedećeg uspona na Bili kuk.

13895383_731181723691536_5279772839458993216_n

received_1739930306294394

Osobno nisam bio, ali ljudi kažu da je pogled prekrasan. Morat ću im vjerovati na riječ te slijedeći put kada budem u tom kraju i sam ga posjetiti. Stazom se vraćamo prema skloništu Crnopac. Ovdje već neki članovi ekspedicije osjećaju umor te im noge ignoriraju komande koje šalje mozak. Umor je sve veći. Krećemo se sporije također jer dobar dio puta idemo uzbrdo.

Nakon kojih pola sata ponovo dolazimo do skloništa Crnopac gdje radimo malu pauzu prije polaska do autobusa. Spuštamo se pitomim stazama zaraslim kupinama koje na svakom koraku beremo. To je još jedna pogodnost planinarenja. Spust je bio dosta jednostavan te smo se po šljunčanom putu spuštali oko 45 minuta do ceste gdje smo se ukrcali na autobus.

Autobusom smo otišli do Obrovca gdje smo noćili u sportskoj dvorani srednje škole. Samo mjesto se nalazi na rijeci Zrmanji te se može nazvati turističkim odredištem jer nudi razne adrenalinske sadržaje – ponajviše zasnovane na divljim brzacima koji se tamo mogu  naći. Prolaskom kroz sam centar mjesta mogu se vidjeti mnoge ruševne zgrade koje su zaboravljene te propadaju. Na našem noćnom prolasku gradom začudili smo se kako nema omladine po ulicama što je čudno s obzirom da je bio petak. Nalazili smo samo majke s djecom u šetnji, starce te skupine naših planinara koji su se proširili ovim malim mjestom.

IMG_20160805_210803

Kada smo se smjestili i spremili za spavanje, san nije dolazio jer temperatura u dvorani nije bila ugodna te je samo najavljena oluja donijela olakšanje. Iako smo se nadali da neće biti previše kiše, probudili smo se uz grmljavinu i bljeskove munja. Kiša je padala oko dva sata što je bilo dovoljno da nam poremeti planove. Umjesto predviđenog uspona na Tulove grede i Zir, otišli smo do Gračaca gdje nas je čekao plan B. No nažalost i tamo je palo dosta kiše te smo morali i to otkazati. Odlučili smo da je vrijeme da spakiramo kofere i da idemo doma. Iako nam je propao ovaj drugi dan, ovaj izlet možemo okarakterizirati kao vrlo poučan i zanimljiv. Treba nam više takvih. Na kraju smo zasladili put s jednom kremšnitom.

IMG_20160806_093033

Featured

go flatout

Znoj koji teče u potocima, tama se spušta, srce tuče jače.

Nekako sam zapustio sve od trčanja, bicikliranja itd. Izgubio sam možda i koju lošu naviku, ali mi se čini da je to sve privremeno. Nakon Kajkavijane sam se posvetio nekim drugim stvarima pa je tako trčanje i bicikliuranje palo u drugi plan. Nije se imalo vremena i energije. Ona je bila preraspoložena u druge namjene.

IMG_0233

Moram spomenuti planinarenje na Ivanščicu prije dva tjedan gdje smo se doslovno tuširali na kiši. No to nije nimalo umanjilo naš entuzijazam već je on rasao. Kao gljive poslije kiše. Prvi put otkad planinarimo smo išli preko puta Pionir za kojeg kažu da je zahtjevan. Bio je nešto strmiji no ništa što ne možemo svladati. Prvi put s nama je išao moj prijatelj Goran koji nije u formi kao ostatak ekipe pa mu je ovo teže palo. Svi naši planovi zbog kiše nisu ostvareni no ipak smo se zadovoljni vratili kuči.

IMG_0284-2

Kajkavijana take two

 Nakon debakla na Kajkavijani odlućio sam više trenirati bicikl, te sam bio odlučan poraziti sve vrhove koji su me dotukli ove godine. Iako (još) nisam namjeravao obaviti sva tri u jednom danu, odlučio sam krenuti na onaj najlakši, Ravna Gora. Kako sam ranije opisao ovaj vrh je jedan od lijepših za uspon, ali zna biti zeznut. Tako sam na neradnu srijedu s kolegom Bornom krenuo u osvjajanje ovog vrha. Slijedlili smo rutu koju sam vozio Kajkavijanu te nismo imali puno problema doći do podnožja.  Na uspon sam ja malo zapeo te sam se odvojio od Borne te 6 km uspona odvozio u 36 minuta.  Kolega Borna je bio malo sporiji ali njegovo vrijeme procijenjujem na 45 – 50 min.

[Group 0]-IMG_0371_IMG_0376-6 images
ASCII Kolor stitching | 6 pictures | Size: 8892 x 2816 | Lens: Standard | RMS: 2.32 | FOV: 146.43 x 43.51 ~ -6.27 | Projection: Cylindrical | Color: LDR |

ravna gora

Spust s Ravne Gore je bio brz i žestok te smo nastavili prema Trakošćanu te natrag za Varaždin.

povratak

Isti tjedan mislili smo osvojiti i drugi veliki vrh, Ivanščicu. No kolega Goran nije bio spreman na takav pothvat pa smo dopedalirali samo do podnožja planine i natrag te napravili 60-ak kilometara.

U ponedjeljak sam bio motiviran da treniram brzinu i izdržljivost te sam zapalio uobičajenom rutom prema Stažnjevcu te napravio fini krug. Nisam oborio nikakav rekord, ali je vožnja bila odlična.

ponedjeljak

Kako ne bi zaboravio svoj trening trčanja u srijedu i četvrtak sam napravio ukupno 11 km. S time da sam u srijedu trčao cross dok sam u četvrtak napravio jedan nočni street race.

cetvrtaksrijeda

Toliko od mene za sad. Idem se dalje znojiti! Mogao bi danas pasti još jedan street race 🙂

Featured

biking to extreme

Kajkavijana 2016

U par prošlih postova spominjao sam Kajkavijanu – brdsko biciklistički event koji natjecatelje tjera do krajnjih granica. Kajkavijana ima više kategorija i natjecatelji samo odabiru za koju će se prijaviti. “Najlakša” kategorija je duga 85km dok ona najduža broji čak 265 km. Poanta Kajkavijane je proći što više vrhova koji se nalaze po cijelom Zagorju.

Kategorija u koju sam se prijavio (Mala Kajkavijana) je sadržavala tri planinska vrha Ravnu Goru, Strahinjčicu i Ivanščicu. Između tih vrhova trebalo je posjetiti još  7 usputnih točaka. Event je orijentacijskog karatkera te natjecatelji sami biraju kojim će putem doći do koje točke. Pošto sam prvi put vozio ovu kategoriju dosta točaka mi je bilo nepoznato te sam se odlučio “prikrpati” biciklitima koji su znali put.

Tempo kojim smo krenuli je bio dobar te smo se kretali dosta brzo. Svi smo se više manje vozili u koloni do Ivanca te skretanja prema prvoj kontrolnoj točci – Ravna Gora. Poslije toga skupina se “rastepla” po bregovima i bregićima koji su slijedili.  Držao sam tempo i vozio što sam brže mogao.

Nakon par kilometara asfalta prelatimo na makadam i tu počinje prvi uspon – uspon na Ravnu Goru. Uspon je bio dug oko 6 km te bi se mogao okarakterizirati kao blagi s obzirom na uspon kakav ima Ivanščica. Prvi dio je vrlo lijep te smo se cijelo vrijeme vozili kroz hladovinu. Taman pred kraj uspona je bilo par otvorenih dijelova na kojima su sunce i strmine pridodavale izazovu.

IMG_20160611_105957

Kada samo došli do doma pošambiljali smo karticu te poslai SMS poruku organizatoru. Slijedio je spust prema Trakošćanu koji se na nekim djelovima činio vrlo strm. Neki kažu “No breg no fun” što totalno odgovara ovoj situaciji. Poslije par kilometara došli smo do slijedeće kontrolne točke gdje smo ponovili postupak s prošle kontrolne točke.

IMG_20160611_112705

Ovdje sam progutao jedan power bar te brzo nastavio za ostalim biciklistima. Ovdje je bilo najteže jer je puhao umjereni vjetar pravo u prsa što je najgore kada jurite za nekim. U par navrata sam izgubio grupu iz videokruga, no dostigao sam ih taman prije skretanja za uspon na Strahinjčicu.

Ovo je bio još jedan uspon gdje su se izmjenjivali hladovina, šljunak te sunce. Uspon je sličan onom na Ravnu Goru no ima par račvanja na kojima treba odabrati pravilan put. Recept za uspon je isti kao i za Ravnu goru držati lagani tempo te samo naprijed. Ipak na par sam mjesta sišao s bicikla te malo gurao jer je ovaj drugi uspon uzeo veći danak od onog prvog.

IMG_20160611_125605

Uskoro smo došli do slijedeće kontrolne točke koja se nalazila nadomak planinnarskog doma. Tu smo odmorili par minuta te krenuli na spust koji je po meni jedan od najboljih kojeg sam doživio. Pošto je na mnogim djelovima bilo dosta strmo te šljunčana podloga ne dozvoljava pogreške kod prolaska zavoja kočnice su bile jednini način kako održati  grip. Vozio sam se iza jednog S-Works bicikla koji je kod svakog kočenja odzvanjao i obilježavao strmi dio ceste. Nakon šljunčanog dijela slijedio je onaj slađi – asfalt. Ovdje su brzine sigurno dostizale i do 60 kmh no trebalo je paziti na uske zavoje koji su tu i tamo usporavali spust.

Nakon spusta krenuli smo do slijedeće točke – Lobor. Iako nije bilo težih uspona ili nečeg ekstremnog u ovoj etapi sam posustao. Vodeća četvorka mi je pobjegla naprijed, a ja sam prigrlio hlad. Jednostavno sam izgubio svu snagu te dvije banane koje sam čuvao za ovakve prilike su samo povratile dio moje snage. U tom trenutku sam razmišljao o svim onom motivacijskim videima koje sam gledao : Pain is temporary but quiting is forever. Nekako me te riječi nisu mogle pokrenuti. Izgubio sam volju za bilo što. Strah mi se uvukao pod kožu. Krenuo sam dalje s minimalnom brzinom te konačno došao do kontrolne točke taman prije nego je ekipa s kojim sam vozio kretala na uspon na Ivanščicu. Osmotrio sam taj uspon i začuduo se kako netko po tome uopće može doći do vrha Ivanščice.

IMG_20160611_145504

I tako zaustavljen sam vlastitom taštinom i nespremnošću. Sjetio sam je i one uzrečice: Neki žure pa ne stignu na cilj. Ovo se može preslikati na moju situaciju. Ali slijedeće godine sigurno ću se bolje pripremniti. Svakotjedni usponi na Ivanščicu, Ravnu goru ili Strahinjčicu će mi sugurno pomoći da upoznam svog neprijatelja.

Na kraju sam došao na cilj čestitati svojim priljateljima koji su odvozili “Moj Prvi Kaj Maraton” (a vjerojatno i zadnji za neke). Njima nije bilo bitno što su bili zadnji nego kako su se dobro zabavljali za vrijeme vožnje, možda na neke trenutke su bili u dvojbi, ali to je pravi duh biciklizma i timske vožnje.

IMG_20160611_184116

Featured

ooops!…i did it again

Opet sam pobjedio samoga sebe i postavio novi rekord na 5 km22:44. Na početku sezone moj je cilj bio otrčati 5 km ispod 25 minuta. A sada sam potukao to vrijeme i poboljšao za 2 minute. Kako mi je to uspjelo? Ja nisam baš sportski tip. Po cijele dane sjedim za računalom i tipkam kod. Od rođenja imam problema s desnom nogom.

Poboljšanje fizičke spreme ne dolazi samo od sebe. Sjećam se kada sam početkom godine išao na svoje prvo planinarenje s kojeg sam se vratio bolnih nogu s obzirom da smo prevalili 18 km. Ne čini se baš puno s obzirom da smo hodali skoro cijeli dan. Kako je vrijeme prolazilo planinarenje mi nije više predstavljalo neku prepreku. Usporedno sam također i trčao, obično po pet kilometara u večernjim satima po kvartu. Bilo je noći kada sam se doslovno smrzavao prije nego što sam došao u radnu temperaturu. Pa su tu bile i noći kada je padala kiša, ali ja nisam hrio odustati.

Također sam počeo jesti dosta više povrća i voća u svim oblicima. Smoothie od banane i nekog drugog voća mi je postao svakodnevno jelo. Na početku mi je bilo malo žao što toliko trošim na htanu, ali s vemenom sam shvatio da hrana treba biti užitak. Te više nisam razmišljao koliko treba dati za hranu: just take my money.

Trčanje u društvu je vrlo dobro za potizanje boljeg rezultata, jer bilo kakva konkurencija je dobro konkurencija. Drži te napetim, zbpg nje se više trudiš. Tako je i bilo kada sam počeo trčati cross ligu. Na početku sam bio početnik na takvoj vrsti staze te sam imao lošije rezultate. No s vremenom sam se poboljšao. Prepoznao sam neke trkače koji su bili tako uz rame samnom te sam se mogao “natjecati” s njima.

Na današnju utrka sam otišao samo tako jer je bila zadnja prije ljetne stanke. Nisam uopče razmišljao kako ću trčati. Na startu kada sam čekao da utrka počne sam ogledavao svog novog “natjecatelja”. Cura koja je 9 godina mlađa od mene te sam prošli put bio od nje sporiji za sekundu. Kada je utrka otpočela izgubio sam je iz videokruga te sam zaključio da sam je ostavio iza njegdje u prašini. Kako smo se približavali 2 mostu gdje se pravi okret ta cura mi je bila za petama. Malo sam potegao preko mosta, ali na kraju me prešišala i to još kako. Na kraju je završila nekih 300m ispred mene. Eh, šta ćeš. Nemreš sve uhvatiti.

9.6.

Ulaskom u cilj uslijedio je pobjednički poklić kada sam čuo svoje vrijeme. Istina bio sam malo iznenađen. Slušao sam ritam svog tijela te dodao 10 posto. Još moram poraditi na disanju jer sam čuo da se dosta energije gubi baš na to. A na ovoj utrci u par navrata sam počeo gutati velike udisaje zraka. Naravo to je super s obzirom na prošle utrke, ali poboljšanja nikad dosta. Shvatio sam da sva ograničenja koja si postavljamo su u našim glavama. Sve što zamislimo možemo i ostavriti. Ja sam živi primjer toga.

Featured

running through nature

Plitvički polumaraton

Prije par dana sam postigao novi rekord na 5km kao i postavio rekord cross staze na Dravi. To mi je bio veliki booster u tjednu polumaratona. Doslovno sam dobio krila te sam se osjećao jako i uzbuđeno pred utrku.

Ustali samo se jako rano kako bismo na vrijeme došli na utrku. Krenuli samo iz Zagreba te smo na Plitvička jezera došli pola sata prije 8 sati. To nam je dalo dosta vremena da  podignemo startne pakete te da se zagrijemo pred utrku. Utrka je počinjala u 9 pa nismo bili u nikakvoj žurbi. Uzbuđenje je raslo svakom minutom što se primječivalo i na drugim sudionicima.

Utrka je počela točno u 9 te smo laganim tempom krenuli. Dok je Bojan povečao tempo te krenuo naprijed, Ana i ja smo zadržali svoj tempo. Ovo je čista cestovna utrka te njen prvi dio počinje blagim spustom dok se poslije četvrtog kilometra nagib povrečava. Na toj dionici sam pustio kočnice te sam dao da gravitacija obavi svoje. Širokim zamasima sam se spuštao prema dolje. Tu sam dosta dobio na brzini te su nam kilometri doslovno proletjeli. Začudio sam se dok sam vidio oznaku za sedmi kolometar. Kilometri su doslovno proletjeli što je valjda utjecaj prekrasne prirode kroz koju smo trčali. Na jednom dijelu su se mogli vidjeti i slapovi koji krase ovaj nacionalni park.

Nakon mnogo ljepota i laganini trčanja došao je malo zahtjevniji dio koji je uključivao uzbrdicu. Skrenuli smo s glavne ceste te počeli bjeg u brda. (run to the hills). Spustili smo tempo, ali još uvijek smo prolazili i prestizali mnogo ljudi. Bilo je izazovno, ali nismo posutajali. Uskoro je došla i duga okrijepna postaja na kojoj sam uzeo vode. Uz stazu smo mogli  vidjeti i ples u kolu koje je izvodilo lokalno kulturno umjetničko društvo.  Uspon se propagirao i stopala su nam se užarila. No krajolik je bio prekrasan te staza kojom smo prolazili je večinom bila u hladovini pa sunce koje je tu i tamo izvirivalo iza oblaka nije bilo problem.

13346769_535915029944106_3131580665943059102_n

Na svakoj okrepnoj točci bilo je i gomila navijača koji su bodrili trkače. Ubrzo smo uočili i tamuraše koji su svirali uz stazu. Nakon treče okrijepne točke slijedio po meni najbolji dio staze – dio koji je ulazio u sam nacionalni park. Trčali smo preko drvenih mostića kao i vijugavim i uskim cestama. Tu je došla i moja mala kriza, a Ana je rekla ona treba vizalizirati uobičajena mjesta gdje trčim ili da mislim na nešto drugo a ne na bol u nogama.

Staza je bila organizirana tako da smo radili okret na jednom dijelu staze te smo tamo uočili odbjeglog Bojana koji izgleda nije tako daleko ispred. Nakon 19-tog kilometra je slijedio moj slom. Nakon poslijedne okrijepne stanice slijedila je završnica koja je uključivala uspon kroz vijugavu hladovinu. Mislio sam na sve i svašta, ali žar koji je izlazio iz mojih stopala je bio prevelik. Stao sam i hodao nekih 300 metara samo da prođem zavoj. Tu me par trkača prestiglo. Počeo sam razgovor s starijim gospodinom kojeg je također težina staze iznenadila.

Nakon malo odmora počeo sam ponovo trčati. Osjetio sam da je kraj blizu te sam povukao zadnje rezerve energije. Na ovom dijelu staze moglo se sresti puno turista koji su posjećivali nacionalni park te su neki bodrili prolazeće trkače. Sunce je ponovo zasjalo te je uslijedio završni spust u cilj. Ovdje sam ponovo pustio kočnicu i u leru se spustio niz brdo. Nakon zavoja slijedlila je startno – ciljna ravnina gdje sam se zašprintao te dao zadnje atome snage. Kada sam čuo da sam 21 km protrčao za manje od 2 sata osjetio sam nalet zadovoljstva. To je izmamilo  veliki osmjeh te sam izviknuo mali pobjednički uzvik.

Ubrzo sam našao Bojana i Anu te smo zajedno popili jedno zasluženo hladno pivo Svoj cilj sam ostvario te s obzirom da sam ga ostavio na malo zahtjevnijem maratonu mogu biti još zadovoljniji. Jedva čekam slijedeću godinu. Ovo mi se čini kao jedna od utrka koja iako je zahtjevna, trči se s guštom. Slijedeći tjedan slijedi Kajkavijana i avantura duga 135 km.

Featured

shifting gears

Bio je to tjedan nakon velike utrke. Odlučio sam odmoriti organizam te nisam išao trčati niti u ponedjeljak niti u utorak. Srijeda je bila prvi dan te nisam imao neki plan trčanja. Otišao sam samo na stadion i počeo trčati.

snzclq1

Na kraju sam istrčao samo 5km i nešto sitno jer me počelo boljeti koljeno te nisam htio forsirati prije cross utrke koja je bila slijedeći dan. Moj cilj da pretrčim 5 km za manje od 25 minuta je sada postao konstanta. Više ne razmišljam koliko brzo trčin i brzina dođe sama od sebe kada trčim na kraće staze.

the mists of avalon

Stanje sustava : bol u koljenu

Vremenska prognoza: lagana kiša

Nema odustajanja. 😀 Bol koja se pojavila jučer nastavila se i danas, ali bez obzira na to odlučio sam otiči na cross liga utrku te pokušati razgibati to koljeno. Krenuo sam laganim tempom te nisam trčao naprijed (osim što sam pretrčao one cure koje su se kretale puževim korakom). Bol u koljenu je svakim korakom nestajala te prelaskom mosta nisam osjećao ništa. Uz sve to tenisice me nisu slušale te sam dvaput morao ići u “pit stop” kako bih  iz zavezao.

Nakon prelaska mosta ipak sam malo podigao ritam te sam počeo trčati za jednom curom (ženom) koja mi je takoreći postala paceseter. To je bila ista ona koja me prošli tjedan pokušala preteći nekoliko stotina metara pred ciljem. Ona je bila kojih 50 metara ispred mene (ovo su moje procjene, a ja nisam dobar s procjenama :D) te me pretekla taman poslije prelaska mosta. Ja sam bio strpljiv te sam osjetio njezino popuštanje ritma. Il sam ja dao gasa? Ugl. Do slijedećeg mosta sam je pretekao te sam počeo grabiti prema cilju. Razvio sam tu taktiku da sve što imam dam na kraju te sam tako i ovaj put zatrčao prema naprijed. Rezultat na kraju nije bio nešto, ali sam otrčao što je bilo “potrebno”. Endomondo mi je ovu utrku zbilja poblesavio te ima neka čudna mjerenja. 😀

vs2xmlp

Vikend je također bio kišoviti te svi planovi za neku aktivnost na otvorenom su propali. Ali zato sam se u čevrtak prijavio na Kajkavijanu te sam odlučio da ću od ponedjeljka početi intenzivnije trenirati. Odradio sam trening u ponedjeljak napravivši brzi krug oko Varaždinskog jezera. Ništa novo i posebno.

U utorak sam ponovo išao trčati te sam si zadao cilj – 15 km. Cilj koji sam već odavno trebao pretrčati. Iako su uvjeti bili idealni te nisam imao nekog posebnog razloga da odustanem ipak nisam dostigao cilj te sam napravio samo 12km.

zbsaj7w

Na ovom trenigu sam za marginu poboljšao vrijeme za jedan sat trčanja te sad iznosi 11km i 580 m. Malo poboljšanje s obzirom na prijašnji rezultat, ali ipak poboljšanje.

U četvrtak je slijedilo 7 kolo cross lige. Moram priznati, bio sam nabrijan. Došao sam u uobičajeno vrijeme na Dravu, nekih 15 minuta prije početka utrke kako bih se stigao raztegnuti. Koljeno mi je još uvijek bilo dosta u komi te sam ga osjećao prilikom zagrjavanja.

Ipak utrka je prošla iznimno dobro te sam tada postavio osobni na pet kilometara.

b1859d0ff69c4b3db66e3497a9d7c39a

Kažu da je sreća u malim stvarima, a moja je kada za par sekundi pobjedim samoga sebe. Naravno veliku ulogu u tome ima okolina u kojoj trčim, okolina koja me tjera da trčim brže. Za sam polumaraton koji slijedi brzina će biti manje bitna od izdržljivosti koju sam nadam se izgradio kroz ovih 5 mjeseci priprema.

Featured

thunder through the forest

XCP Koprivnica 2016

Došla je konačno i ta nedjelja. Nedjelja održavanja moje prve cross country utrke u kojoj sam odlučio sudjelovati. S nestrpljenjem sam se probudiuo u to vedro nedjeljno jutro te se spremio da se ukrcam na vlak koji će me prevesti do Koprivnice gdje se održavao XCM (cross country maraton). XCM Koprivnica je utrka koju organizira biciklistički klub Rotor. Sudionici su podjeljeni u nekoliko kategorija s obzirom na starost te fizičku spremu. Također, vozači se dijele i prema duljini trase koju moraju proči kako bi završili utrku. XCM utrka je duljine 75 km te se također boduje za kup Hrvatske u maraton kategoriji. Manje zahtjevna utrka XCP je duljine 55 km i rekreativne je naravi. Hrvatske željeznice mi nisu bile naklonjene te mi nije bilo dopišteno da se prevezem s biciklom u praznom vagonu koji je kretao prema Koprivnici.

Moja vjera nije bila poljuljana. Pošto je bilo još dosta rano, nije bilo ni 7 sati, odlučio sam krenuti biciklom prema Koprivnici. Ovaj put mi je dosta poznat jer sam ga prešao dosta puta kada sam se biciklom vozio doma.  Do Koprivnice mi je trebalo oko 2 sata koliko je uobičajeno vrijeme puta. Iako su mi planovi bili malo poremečeni došao sam na vrijeme te samo obavio prijavu i dobio startni broj i sve ostalo potrebno (i nepotrebno) da započnem utrku.

let’s roll

XCM utrka je započela točno u 10 sati dok je start XCP kategorije bio u 10.30. Ovih pola sata razlike je bilo dovoljno da obavim zadnje pripreme prije utrke i odnovim malo snagu s burekom od sira. Atmosfera se polako zagrijavala te je uzbuđenje raslo s svakom minutom. Konačno je počelo i odbrojavanje te smo stisnuli pedale i krenuli na avanturu dugu 55 km.

Nakon nekoliko kilometara asfalta i izlaska iz Koprivnice skrenuli smo na makadam a i ubrzo smo ušli u šumu…i tu je počela prava zabava. 😀 Početni kilometri kroz šumu nisu bili tako zahtjevni, ali blato koje je nastalo na nekim mjestima je davalo osjećaj izazova. Priključio sam se skupini vozača koja je imala tempo koji je odgovorao mome pa sam prvih 20km pratio tu grupicu.

U ranim stadijim utrke jedini problem su mi bile brzine. Mogao sam koristiti samo mali i veliki kolotur na prednjem pogonu pa sam prilikom pokušaja uspona u srednjem koloturu bio izbačen iz tempa te mi je lanac počeo preskakivati. Ubrzo sam naučio da je u šumi prvi kolotur najbolji za savladavanje pomijenjivih zavoja i uspona koji su se tamo nalazili. U ekstremnim situacijama silazak s bicikla i guranje su bili jedina opcija.

Šumski putevi kojima smo se vozili su većinom bili vrlo kvalitetni sve dok nismo došli do jednog dijela gdje je staza više nalikovala na močvaru, a ne na stazu. Bilo je predivnih djelova vožnje kroz šumu, idiličnih vožnji kroz livade i vinograde,  ali bilo je i onih malo zahtjevnijih spusteva koji su označeni s tri strelice prema dolje. Takvi putevi su uzeli svoj danak jer na takvima obično ne tiskanja kočnica kao manijak ne dolazi u obzir. I pošto nisam poznavao stazu to je često bio slučaj.  Poslije 40 km bila je prva “feed zona” na kojoj su bile posluživane banane i sviježa voda 😀 Još jedna dobra strana organizacije je bila ta što su ljudi usmjeravali natjecatelje na šumske puteve gdje to nije bilo pregledno. Iako zahtjevna za organizam utrka je nekim svojim djelovima bila vrlo zadovoljavajuća.

click click boom

Pred kraj utrke nakon druge feed zone koja je zaćudo bila vrlo blizu prve je uslijedio vrlo tehnički zahtjevan dio staze koji iako ima svojih prednosti za početnika kao što sam ja je predstavljao opasnost. Tu su također bile i dosadne kaljuže koje su usporavale vožnju. Vožnja je često nalikovala na ovu iz stare Nike-ove reklame gdje Lance-a Amstronga progaganju po negostoljubivom terenu. Završni dio utrke je slijedio i zaista sam se začudio kako priroda može slomiti čovjeka. Ljudima su pucali lanci, ljudi su rigali kraj staze na zadnjim usponima, ljudima su pucale gume. Iako je bilo nekoliko uspona gdje sam osjetio da ću popustiti pod pritiskom usporio sam ritam te sam u konačnici prošao neokrznut bez kvarova i tehničkih poteškoća.

Nakon što sam izašao iz šume pratio sam tempo par biciklista koji su bili iz Češke ili Slovačke te obavio završni slalom kroz Koprivnicu prije ulaska u cilj. Na kraju sam završio kao 85 od 105 natjecatelja koji su završili u mojoj kategoriji što je čist oke s obzirom na moj prvi nastup. U skoroj budućnosti ne mislim voziti ponovo ovakvu vrstu utrke, ali možda je ponovim pod stare dane kad pošašavim. 😀

IMG_20160508_152130

Stanje mog bajka nakon utrke IMG_20160508_161746

Natpis na majci jednog od sudionika

Slijedeća jača biciklistička utrka je Mala Kajkavijana koja je na rasporedu 11.6. 135 km čiste uživancije – barem tako kažu.

Featured

back in action

Bio je to još jedan utorak. Poslije posla sam se zaputio na redoviti trening na stadion. Na stadionu se održavalo neko natjecanje pa sam samo produžio prema Dravi. Odlučio sam odraditi jedan cross trening kako bih podigao vrijeme u četvrtak kada ću trčati novo kolo cross lige.

Vrijeme je bilo nekako oblačno, ali sunce je samo čekalo da izađe iza oblaka. Temperatura perfektna. Nakona malo razgibavanje počeo sam laganim korakom uobičajeni krug prolazeči kraj tri mosta.

t7tmh9g

Poseban je užitak trčati prirodom tako u tišini te pustiti osjetila da divljaju. Uz Dravu se na nekoliko mjesta mogu videjti konji. Pa tako taman dok sam prolazio jedan konj je prelazio preko kaljuže s jahačem na leđima. Vrijeme koje sam istrčao nije bio za bilo kakve rekorde već lagani kas kroz prirodu.

Give it all you got

Još jedan četvrtak još jedan cross.  Opet sam malo kasnio te sam došao nekih 7 minuta prije početka utrke te se nisam stigao pravilno istegnuti i zagrijati. Posljedice toga su se očitovale tijekom utrke. Opet smo počeli laganijim tempom, ali vrlo brzo sam povečao tempo i odvojio se od grupice.

rjbahmb

Kada sam došao do zadnjeg mosta počeli su bolovi u lijevoj nozi koji su se miješali s grčevima. Bol je bila konstantna i protezala se od stopala po lijevoj strani noge do kvadricepsa. U jednom trenutku sam pomslio da li da stanem.  Odlučio sam pretrčati bol. Na valovima boli sam trčao prema cilju. Imao sam dobar tempo i sve se činilo oke. Nekoliko me ljudi pretrčalo, al ito me nije diralo. Malo predkraj utrke, otprike 1 km,  sam počeo grabiti i povečavati tempo. Tračao sam kao da me sam vrag goni. A i možda je vidio sam sjenu neke cure koja je također povečala temo pa sam ja još više povečao tempo.  Bio je to sprint do cilja. Čak sam prestigao jednog lika koji me prestigao ranije te sam skoro dostigao još jednog. Taj mi je lik čestitao poslije utrke. On je bio neznam koliko kila mišića i mesa, a ja ovako light weight kategorija trkača.  Na kraju sam otrčao svoj rekord za ovu stazu 5600m za 26: 33 m. Vrlo dobra utrka moram priznati. Za vikend sam vozio XCP utrku u Koprivnici, ali o tome u slijedećem postu.

Featured

learn to dance in the rain

Početak tjedna je uvijek najbolji za nove izazove. Ovaj put to je bilo povečavanje kilometraže. Počeo sam čitati razne članke na temu pripreme za polumaraton te našao jedan blog gdje preporučuju da vršno opterečenje bude par tjedana prije trčanja utrke te da se kilometraža smanjuje s približavanjem polumaratona.  Eh…da sam to znao ranije.

Ostalo je još  6 tjedana do Plitvičkog polumaratona te sam  odlučio trčati jedan malo duži trening. Barem 13 kilometara.  To je bio plan. I počnem tako lagano trčkarati po vanjskoj stazi trkače staze. Stadion je opet bio pun te je bilo puno dijece manjeg uzrasta koja su trenirala nogomet. Trkača je bilo manje s obzirom da vrijeme je zadnjih dana bilo promijenjivo i malo hladnjikavo. Malo sam se iznenadio kako mlađi treneri nekih 30 – 40g viču na tu malu djecu i nazivaju ih raznim pogrdnim nazivima. Sjećam se takvih pogrdnih povika i u moje vrijeme kao i svog nastavnika tjelesnog iz srednje škole koji se služioi sličnim tehnikama. Ali ovo su djeca mlađeg uzrasta koja treba poticati da se bave sportom, a ne obrnuto.

Nakon 19 kruga mobitel mi je izdahnuo te nisam znao koliko ću točno istrčati. Planirao sam ttčati 13 km no sada sam samo nastavio brojiti krugove. Dobrojio sam do 30 i to mi je bilo dosta. Da li sam zbilja pretrčao 13 km taj ponedjeljak nikad neću znati. Predkraj mog treninga kod tribina se pojavila djevojka s lukom velikom kao i ona sama. Imala je kapuljaću na glavi te sam mislo da nije možda elf pobjegao iz neke fantasy priće.

amnbrzv

Trčanje s vukovima – dio drugi

Cijeli tjedan vrijeme je bilo promijenjivo pa tako i ovaj četvrtak. Cijeli dan je bilo oblačno i kišno no prognoza je rekla da će popodne biti “sunčano”. Naravno prognostičari su fulali. Taman kad sam polazio na četvrto kolo cross lige kiša je počela pomalo kapati. Ipak sam se odlučio otići trčati. Navukao sam kapuljaču na glavu i odpedalirao do Drave.

Utrka je počela i ponovo sam zauzeo startnu poziciju u začelju skupine. Pokušavao sam držati konstantan tempo te sam prošao nekoliko trkača. Primjenjivao sam tehniku rally vozača kada voze utrke po kamenju: što čišća linija to bolje držanje. Bolje držanje uvijek rezultira boljim vremenom. Ili sam tako mislio. Malo prije drugog mosta uhvatio sam tempo jednog trkača koji je nakon mosta smanjio svoj tempo. Nastavio sam svoj solo pohod za što boljim vremenom. U zadnjih 600m sam povečao napore što je rezultiralo visokim intezitetom disanja. Trčao sam iz sve snage te sam smanji razdaljinu između trkača ispred sebe. Iza se nisam ni okretao. Na kraju nažalost moje vrijeme je bilo lošije nego na prošlom kolu ove utrke.

h4cswbb

Ipak ima tu i svijetle strane istrčao sam 5km za 24m i 15sek što je jedno od bržih vremena za tu kilometražu.

Dugim stazama do uspjeha

U petak sam ponovo išao trčati. Ovaj put na stadion. Napunio sam bateriju prije trčanja te nije bilo upitno koliko ću ovaj put kilometara zabilježiti. Na stadionu je opet bilo živahno te je dosta djece treniralo nogomet.Radili su svoje rutine pojedinih djelova igre kako bi ih što bolje savladali. Od običnog dodavanja do nabacivanja i ubacivanja lopte u igru. Ponavljanje je majka znanja kaže ona stara poslovica. Svi smo početnici prije nego probamo. Practice makes perfect.

Moram priznati da mi je tempo bio prevelik za toliku kilometražu. Oko 12tog kilometra sam osjetio bolove u stopalima no nisam se predavao te sam nastavio. Također s planiranih 13 kilometara koliko sam mislio trčati toga dana samo povečao uloge te sam odlučio trčati 14 km. Na kraju nisam bio toliko umoran koliko su me stopala užasno boljela. Eh, sada ću znati za slijedeći put. Ti 14 kilomerata sam istrčao u dobrom vremenu, no s obzirom da mi je tempo bio dosta velik zaključio sam da to nije tempo s kojim ću pretrčati 21 kilometar.

xnbolwn

Featured

New records and situations

Pošto smo prošli vikend vozili BIMEP odlučio sam ne ići trčati u ponedjeljak već klasično uzeti dan pauze i trčati u utorak. Klasična situacija utorkom, nogometaši treniraju, trkaći trče, bacači kugle bacaju svoje kugle.

Krenuo sam uobićajenim tempom trčati svojih 25 krugova.  Nebo je bilo promijenjivo te mi je bilo ugodno trčakati po polupraznom stadionu.  Predkraj se pokazalo sunce te dovelo do usijanja atmosfere. Ošamućen zrakama sunca zaboravio sam na kojem sam krugu bio te sam nastavio trčati do 12. kilometra.

d84zbbh

Sad svaki tjedan moram povećavati po jedan kilometar jer je ostalo nekih 4 tjedna priprema do Plitivičkog polumaratona. Naravno neću za pripremu trčati 21 km nego ću napraviti9 krug oko Dravskog jezera te tako doseći makimum od 19 pretrčanih kilometara. Za preostala dva ću povući snagu iz rezervi kada ću trčati polumaraton.

U četvrtak sam bio uzbuđen da idem trčati Dravsku cross ligu. No taman prije utrke sam morao posjetiti zubara. Umjesto dogovorenog liječenja zuba, zbarka mi je izvadila zub. Preporučila mi je da ne idem trčati. To mi je teško palo. No umjesto trčanja odvezao sam se na Dravu i ponesao svoj DSLR da snimim trkače kako trče.

Neke fotke u nastavku:

Slatki kraj radnog tjedna

S obzirom da u četvrtak nisam išao trčati dogovorio sam se s frendom Bornom vožnju biciklima.  Iako sam imao par standarnih ruta na lageru, Borna je dao svoj prijedlog za rutu koju smo putem korigirali. Trasa nas je povela na jug prema Novom Marofu, ali smo skrenuli s glavne ceste na prašnjeve puteve okolnih sela. Zaista osvježavajuća vožnja.

Nakon malo bicikliranja došli smo do Borninog planinarskog kolege s kojim smo popili par gemišta. Jer kaj ćeš drugo u Zagorju raditi nego piti. Od iskusnog susjeda smo dobili i par savjeta o ženama te i s njim nazdravili.

Nastavili smo svoj povratak prema Varaždinu prolazeći kroz serpatine koje se protežu iznad Varaždinskih Toplica. Od svih dijelova ceste ovaka brda me najviše motiviraju te u njima nekak najviše uživam. Jer nakon uspona uvijek dođe neko dobar spust. I dobili smo ga, kroz Vrtlinovec i Varaždinbreg.  Naravno nakon tih 52 km koja su se činila ni kao 10, popili smo si jednu hladnu pivicu i pravac doma.

Nadoknade

Uspio sam u subotu odraditi jedan kratki trening od 16 krugova na praznoj Slobodi. Osim mene je tu bilo samo par trkača te nije bilo živahno kako to obično bude preko tjedna.  Slijedeći tjedan će biti bolji. Sretnih 13 kilometara čeka!

Featured

Against nature and reason

BIMEP 2016

Bilo je to jedno lijepo nedjeljno jutro. Dan prije iako je bio također lijep i sunčan kojeg sam samo promatrao iz horizontalnog položaja s kauča. Razlog tome je bio izlazak u petak koji je prošao vrlo dobro, ali moj organizam se odučio od takvog načina života pa je kazna sljedila. Preznojavanje, osjećaj povračanja i ostali simptmi vezani uz alkoholizam. Naravno nije pomoglo da sam zaspao na kauču. Onom neudobnom kauču od kojeg me uvijek boli vrat.

Većer prije sam isplanirao kaj sve trebam utrpati u ruksak te sam se probudio u 7 sati kako bih uspio dovršiti sve pripreme. Oko pola devet sam krenuo prema mostu gdje smo se dogovorili da ćemo se naći. Stigao sam ćak par minuta ranije te me je tamo već čekao suputnik Borna. Malo smo pričekali dok nam se nije pridtužio i Goran te smo krenuli do prvog punkta (Pušćine) ujedno i mjesta sastanka s ostatkom ekipe (Ana i Bojan). Prijavili smo se te krenuli prema slijedećem punktu, Macinec.

IMG_0298

Krenuli smo entuzijastično te nam mali povjetarac koji je puhao iz smjera jugozapada nije predstavljao neki izazov. Tempo nam je bio vrlo brz i kretali smo se prosjećnom brzonim od 25 kmh. Na nekimi postajama ljudi se posebno potrude te na punkt donesu neki domaći kolač ili slasticu za okrijepu. Tako je bilo na punktu Donji Mihaljevec gdje sam se poslužio domaćom orahnjačom. Začudo nitko od mojih drugova po sicu nije bio tako oduševljen tim slasticama. Sreća je kažu u malim stvarima. Meni su ovu nedjelju bile te slastice.

Kretali smo se prema zahtjevnijem dijelu puta i slijedećem punktu, Lopatnec. Pošto sam rodom iz brdovitijeg kraja ovaj dio mi nije predstavljao poseban izazov već je probudio  meni malu radost. Za svaki uspon tu je bio spust koji predstavlja jedinstveni užitak. Ekipa je bila u formi te smo brijegove jednostavno pregazili.

IMG_0307

Spustevi  prema slijedećem punktu Štrigovi, su posebno zabavni jer se mogu dostignuti vrlo visoke brzine. Ovaj dio cijele rute je meni osobno nadraži baš zbog tih velikih brzina. “Letjeti” tako kroz procjetalu prirodu je veliki užitak.  Ostatak trase koju smo vozili je više manje ravna bez većih uspona te nije toliko zanimljiva. Ipak nako Štrigove polako smo krenuli prema Sv. Martinu na Muri, najsevernjoj točki naše rute te Murskom Središću punktu koji je najbliži slovenskoj granici. Tamo smo malo počinuli te okrijepili se uz rijeku Muru.

IMG_0330-2

Dalje su slijedlile samo nizine te punktovi Podturen, Domašinec, Donji Kraljevec. Tu smo se već malo razdvojili te se ekipa rastepla. Goran i Ana su svojim tempom ostali u pozadini dok smo Bojan, Borna i ja stisnuli pedalu i požurili se malo. Bojan je stisnuo malo jače te ga nismo vidjeli do punkta Orehovica, predzadnje točke naše trase. U Domašincu nam se pridružio jedan mladi vozač koji je prvi put vozio BIMEP te je trebao vodstvo nas iskusnijih.  Kada smo došli do donjeg Međimurja vjetar je zaoštrio te je počeo puhati u divljim zamasima. Rekli smo da nas to neće omesti te smo nastavili put prema punktu Sveta Marija gdje smo dobili mala osvjeđenja u obliku domaćih klipića. Vjetar nije stajao niti kada smo se vozili prema punktu Donja Dubrava te najistočnijoj točki trase Kotoribi. Kotoriba je također i mjesto najbliže madžarskoj granici te smo mogli biti ponosni da smo se vozili od granice s Slovenije  do granice s Madžarskom.

Nakon ovog punkta slijedio je pravi zadatak. Voziti skoro 20km do slijedećeg punkta s pečatom. I to većinu puta s vjetrom u prsa. Mislim da je ovo bio najteži dio puta jer smo ovdje potrošili dosta energije kako bismo prkosili neumoljivom vjetru. Ali konačno je došao i taj Prelog do kojeg smo se krvavo borili. Naš bezimeni mladi vozač nas je napustio te je bilo na Borni i meni da dovršimo zadatak. Slijedeći punkt, Orehovica je bio udaljen “samo” 9km no pošto smo se kretali prema zapadu vjetar nas je usporavao na svakom koraku.

Na ovoj dionici se pojavio onaj famozni zid koji svaki sportaš mora premostiti kako bi postigao svoj cilj. Počele su spike od zvijeri koja pokazuje svoje zube po zadnji put te kako će ta ista zvijer uskoro biti uspavana. Došavši do punkta Orehovica sastali smo se s ostatkom ekipe te dobili svoj predzadnji pečat. Vremena je bilo malo te smo krenuli na naš zadnji juriš prema cilju.

Moral se popravio jer vjetar nije puhao tako jako ili nam se samo tako činilo. Požurili smo se prema Čakovcu kako bismo došli na zadnji punkt u zadanom vremenu. Konačno smo dobili zadnje pečate te naša avantura zvana BIMEP 2016 je završila. Diploma je bila popunjena a misija ispunjena. Ova borba protiv sila prirode te protiv onog malog glasića koji se s vremena na vrijeme javljao te govorio kako treba odustati je konačno bila gotova.

IMG_0347

Kad se na kraju sve zbroji i oduzme možemo biti zadovoljni postignutim iako mi je moral ubio vjetar zadnjih 50km. Falio mi je osjećaj zajedništa koji smo imali kao ekipa prošlih godina kada smo iskušavali iskušavali svoje granice te otkrivali nove punktove diljem Međimurja. Možda starim ili je sam samo sentimentalan za starim vremenima koja se iz sadašnje prespektive čine vedrijima. Reko sam da neću više voziti ovakve ultramaratone, ali ako uspijemo nekako revitalizirati i oplemeniti ovaj event do slijedeće godine možda, samo možda promijenim mišljenje.

IMG_0349