Featured

summer moves (you) on

Round the lake

Nakon Grebengrada i uobicajenih treninga doslo je vrijeme da u miks ubacimo jednu utrku. Odlučili smo se prijaviti na utrku za mač grofa Draškovića. Posebnost ove utrke je da se ona trci oko Trakošćanskog jezera a zavrsetak je na ulazu u sam dvorac.

Ana, Bojan i ja prijavili smo se za onu veću utrku, dva kruga oko jezera. Pošto mi se desna noga jos nije ful oporavila od Grebengrada znao sam da bih mogao ostvariti losiji rezultat no nisam posustajao. Krenuli smo s livade podno samog dvorca u smjeru obrnuto kazaljkama na satu. Slijedio je val osvježenja kako smo se dotaknuli tih vegetacijom obraslih puteljaka koji su donosili mali blagostaj s obzirom da je bio sunčan i vruč dan.

Nakon par kilometara počelo je dizanje temperature za što su organizatori bili spremni s pravovremeno postavljenim osvježenjima. Tempo je bio dobar te korjenje koje je svako malo izvirivalo iz tla nije ga previše narušavalo. No s obzirom na spori oporavak krajem prvog kruga sam posustao te me Ana pretekla malo prije jednog od mostića koji je bio izgrađen uz jezero.

Bez obzira na sparinu bio je užitak trčati oko jezera. Sam teren je bio grbav te je bio upotpunjen drvenim građevinama koje su bile postavljene oko jezera. U drugom krugu pojavila se bol koja me malo usporila. Sada je bilo vrijeme da sakupim sve snage i nastavim dalje. Preteklo me nekoliko kolega trkača, a i ja sam dotigao neke. Pred kraj sam osjetio da me netko prati te sam pojačao tempo. Na kraju je trebalo utrčati opsadnim putem do ulaza u dvorac. Jedan od zahtjevnijih djelova no ništa za što nisam bio spreman. Konaćni rezultat 51 min za 10km.

trakoscan

conquer of Ivanščica

Bio sam odlučan da to bude dobar aktivan vikend te sam u subotu zaputio na Ivanščicu. Veće prije sam sve isplanirao i bez obzira što su vladale vručine, znao sam ako krenem rano da ću dio toga izbječi. No kako sam budilicu koju sam postavio u 7 sati promtno ugasion nakon njezinog oglašavanja kasnije sam se probudio. No, odlučnost je još uvijek bila prisutna pa sam počeo s užurbanim pripremama. U 8 i 15 sam već bio na biciklu i na putu do Ivanščice. Odabrao sam “lakši” put do podnožja planine: Jalkovcom do Beretinca, te preko Ledinca i Završja Podbelskog na spori uspon.

Konačno dolazim do izvora Žgano vino na kojem nadopunjavam rezerve vode te ubrzo krećem u full-frontalni napdan na cestu. Cesta je duga, ali valovite i rupičasta. Teško je na ovakvom terenu održavati neki tempo no velikom većinom puta mi je to uspijevalo. Nekoliko puta sam silazio s bicikla kako bih malo odmorio noge. Činilo mi se da je ovo gore od utrke Ivanec – Grebengrad koju sam pretrčao prije par tjedana.

conquerOfIvanscica

Trebalo mi je otprilike sat vremena od Žganog vina do vrha. Sat vremena muke koje sam skoro požalio. No kada sam stigao odmorio sam se te je sada slijedio brzi spust prema dolje (20 min). Uslijedio je ugrijani povratak doma po usijanom asfalt.

Čevo party

Dan nakon pokoravanja Ivanščice bilo je vrijeme da okrenem na trčanje. Ljetna cross liga Čevo koja se održava već petu godinu primamljiva je s svojih 2km trčanja po vrlo strmom terenu.

Odlučuio sam i taj dan početi s malo bicikliranja. Četrnasest kilometara točnije koliko je start utrke daleko od Varaždina. Nakon uplate “kotizacije” koja će pokriti gemište i roštilj na vrhu malo još sam se malo razgibavao te istezao. Bio sam uzbuđen jer još nikada nisam trčao na Čevo (ako ne računamo onaj put kada sam promašio stazu). Bilo je tu raznih profila trkača od onih polu-profi do onih amaterskih u koje i sam spadam.

Start je bio na mostu preko Bednje. Krenuli smo oko 9 sati ravnom čistinom desno prema planinanrskim putevima Čeva. S obzirom na gužvu podigla se i prašina iza prvih trkača. Krenuo sam laganije no čvrsto sam se držao kada su počele prve strmine. Znao sam da bih mogao izdržati barem kilometar uspona s ovim tempom. Nažalost Endomondo se malo zblesiro te me uopće nije pratio.

Oko prvog kilometra nagib se povećao te sam morao prijeći na ubrzano hodanje. Više nije bilo toliko mjesta za trčanje no tempo mi je bio postojan. Do vrha sam došao za 20:05 min. Za prvi put sam bio vrlo zadovoljan. Rezultat na kojem se može poboljšati. Nakon male okrijepe odlučio sam se spustiti dolje te se veselo odpeljao doma.

Puntijarka reloaded

Bio je to još jedan naporan dana na poslu. Neki ljudi se ponašaju kao djeca potaknuti vanjskim faktorima. Kontrola je ključ uspjeha (Control is the key to success). No nakon dva tjedna izbivanja s lige Puntijarka odlučio sam ponovo trčati, te sam se tome veselio kao malo dijete. Taj dana sam jeo sve što mi je došlo pod ruke no banane su bile moj najčešći prehrambeni proizvod.

Taj dan sam potukao prvobitno postavljeni rekord te spustio vrijeme na 38:45. Ostvarenju rekorda pridonijele su i povoljnije vremenske prilike te manja temperatura.

puntijarka_reloaded_8_kolo

Ponovno rušenje rekorda se zbilo na zadnjem kolu kada sam se već upoznao s stazom. Na predzadnjem kolu sam bio odlučan te nabrijan na postavljanje novog rekorda no krenuo sam prebrzo te brzo ostao bez snage. Na zadnjem kolu sam se tempirao. Srezao sam vrijeme za 25 sekundi (38:19).

puntijarka_reloaded_12_kolo

“opaka” utrka

Zadnje iskušenje prije “kraja” ljeta je bila utrka na Čevu s gemištima. Organizatori su je prozvali “opaka” utrka jer je svaki natjecatelj trebao popiti 2 litre gemišta te istrčati 2km koliko je bilo od starta do cilja utrke koje je bilo na vrhu Čeva (kod popularnog inoksa).

Utrka je trebala početi oko 15 sati no bilo je nekih manjih zapreka te smo krenuli tek oko 15:15. Vrijeme nam je bilo naklonjeno i sunce se sakrilo iza oblaka. Najavljivali su i kišu no nadali smo se da je Vakula pogriješio. Bez obzira na sve bilo je dosta toplo i nešto hladno bi bilo super da olakša naš uspon na brdo.

Razgrabilo smo gemište koji su bili uredno poslagani na platformi kraj starta te nazdravili još jednom prije nego je vrijeme počelo teči. Počele su teči l litre gemišta niz grla žednih trkača. Prvih pola litre je bilo malo toplije nego što je bilo očekivano no ubrzo je večina ispraznila čaše te pohrlila po stazi koja je vodila prema Čevu.

Malo sam falio na startu no ubrzo sam dostigao mnoge sporije trkače te došao do druge “kontrolne” točke gdje je gemišt bio puno hladniji nego na startu. Iako sam mislio da će nakon pola litre gemišta biti koma za trčati, litra je potvrdila da to neće biti problem te uz stalno podrigivanje nije bilo drugih nuspojava.

Kod treće okrijepne postaje susreo sam Gorana i Anu s kojima smo se trebali susresti na vrhu. Ovdje je bilo grdo jer se nagib opako povečao. No tu sam se spretno provukao te ušao u zdanji dio nazvan Tafrinina staza. Prešao sam tu par natjecatelja te pošao dalje. Cilj je bio blizu a s njim i zadnji gemišt. Zadnji gemišt je ispijen za 29:37 min što nije loš rezultat. Bojan je bio 3. te je zadnji gemišt popio za 24:20 min.

20901748_1418286928286177_7984549426441987130_o

Ana i Goran su došli uskoro nakon mene te je slavlje moglo početi. Popilo se još par gemišti te počastilo s roštiljom. Veseli i nasmijani nakon proglašenja pobjednika krenuli smo prema dolje. Put je bio opasan i trnovit jer nas je tek sada “šupila” sva ona količina alkohola koju smo popili te sam ja malo završio u grmlju, a čuo sam da  je i Boja imao sličnu avanturu. Sve u svemu jedno super popodne koje je spojilo nespojivo – alkohol i sport.

I eto tek sada u studenom dovršavam ovaj davno započeti tekst koji opisuje neke od ljetnih utrka i aktivnosti koje su ga obilježile. Šlag na kraju! Sezona (trčanja) je gotova, a sada slijede pripreme za slijedeću. Tu se naziru zimske lige kao Lagvić (Sljeme) i zimska brdska liga (Ivanščica) kao vikend treninzi koji će nam pomoći u tome.

Oglasi
Featured

how to fail: walkthrough

Ljubljanski (polu)maraton 2017

Došao sam na kraj puta. Definitivni kraj za koji nisam bio spreman. Falio sam u treninzima dužina i podsvjesno sam to znao. Osjećao sam to i u nedjelju ujutro kada sam se probudio i osjetio naotekle mišiće. Moj plan da izbijem klin klinom i istrčim jedan Lagvić dan prije maratona mi se obio u glavu. Tu većer sam zaspao kao zaklan na krevetu u našem unajmljenom apartmanu u Ljubljani.

Noge su mi bile teske i bolne no utrka se nazirala. I Bojan je bio u sličnoj situaciji kao i ja no on je bio spremniji i discipliraniji. Ana se nešto žalila na koljeno te se svako malo upotrebljavala sprej za ublažavanje bolova. Svi smo se zajedno zezali kako cemo završiti na hitnoj koja je bila nedaleko od našeg apartmana. Druga pošalica koja se provlačila taj vikend je bila opcija odustajanja na 21 km koja je cijelo vrijeme bila na tapeti.

Nakon ranog doručka (oko 7h) prošetao sam se do ekipe iz Varaždina koja je došla busom, a preko kojih sam se prijavio na ovaj maraton. Bilo je svježe jutro, a mobitel mi je pokazivao temperaturu od 4 stupnja. Malo presvježe za trčanje maratona no rekli su da će kasnije bili oko 16. Ta misao me tješila kada sam se vraćao polupraznim ljubljanskim ulicama s startnim paketom natrag u apartman. Uput sam čuo muziku koja je dolazila iz centra, a obilježavala je početak i utrke na 10km. Odmah sam se počeo spremati iako smo se dogovorili da ćemo prema krenuti centru tek za sat vremena. Bio sam nestrpljiv i nervozan. Dodatnu nervozu su stvarali bolovi u mišićima.

Kada smo se kretali prema startu nije mi se činilo toliko hladno, no kada smo došli do samog centra osjetio sam hladni sjeverac koji je unosio nered u harmoniju. Sam centar Ljubljane pun je grafitima na skoro svakoj fasadi što joj daje dodatni urbani/ alternativni doživljaj. Usput sam vidio još jedan grafit zeca ispod kojeg je bila poruka “riderz on the storm”, koji mi je najviše privukao pažnju. Obavili smo i zadnji wc prije utrke te potražili svoje mjesto u startnim zonama. Odlučio sam se za drugi zonu iako sam mislio da bi mi četvrta bila više odgovarajuća s obzirom da su tamo bili stacionirani trkači koji bi maraton trebali istrčati za 4 sata. Iskoristio sam rani ulazak za tako potrebno razgibavanje upaljenih mišića. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu kada se moja zona skoro potpuno ispunila te je ostalo manje od pet minuta do starta. Svi su dizali ruke u zrak od trkača do navijača te doveli atmosferu do usijanja.

Završno odbrojavanje je krenulo, nakon kojeg su poletili oni najbrži. Mi koji smo bili u drugoj zoni smo morali malo pricekati prije nego smo se pomakli s mjesta, a jos više prije nego samo počeli trčati te prešli startni prag. Krenuo sam lagano, najlaganije što sam krenuo ikada u ovoj sezoni. Noge su mi bile teške i bolne no gazio sam dalje. Stalno sam bacao sam pogled pogled na pace koji mi je pokazivao sat. Išao sam preporučenom brzinom, puževim korakom.

Usput je bilo puno navijača koji su bodrili trkače ovom maratona. Nisam se baš obazirao na njih već sam bio fokusiran na kretnje i korake koje sam pravio. Svako malo je bio neki bend limene glazbe koji je svirao neku melodiju ili čak rock bendova koji su uz stazu svirali. Najbolji trenutak mi je bio kada smo prolazili kraj jedne kuče iz koje se čula klasična stvar koja je pretpostavljam kao i u meni ostalim trkačima dala dodatnu mativaciju. S obzirom da je to bilo par kilometaraod starta utrke taj utjecaj je ubrzo oslabio.

Okrijepne postaje su bile vrlo bogate no na njima je vladala gužva. Kao i obično nisam išao na onu prvu već sam pričekao onu na 10km. Osvježio sam se ponuđenim izotonikom te krenuo dalje. Bilo je još snage u meni no ona kao da je brzo kopnila. Skrenuli smo u manje urbani dio te su kučice zanjenile livade i šuma. Kako je ovo bio dosta otvoren dio sjeverozapadnjak je bio neugodniji i prodorniji. Čuo sam komentar jednog od trkača da je ovo super staza i pohvalio organizatore. I meni se sviđala no s obzirom na povečane bolove u nogama moj entuzijazam je bio manji.

Slijedio je povratak u centar te smo se kreali kroz jedan zatvoreniji dio gdje je temperatura bila malo veća ili je to sunce koje je provirivalo kroz oblake davalo više topline. Bilo smo na 16-17 km i meni je već bilo dosta. Razmišljao sam o tome kako bi mi bilo da je ovo 37 km. E to bi onda već bila prava stvar. Došao je i 19 . i 20. km. S njima i vrijeme odluke. Bilo smo na dijelu u koje su se maratonci i polumaratonci dijelili. Skrenuo sam u lijevu traku koja je vodila u cilj polumaratona. Bilo je još prilika da se vratim u desnu traku i dugo sam razmišljao o povratku. No na kraju bolovi u nogama su odlučili da se ne vratim. Završio sam polumaraton za 1:59:29. Nije baš najbolje vrijeme, ali s obzirom da sam pucao na maraton mogao ovako nešto i očekivati.

polumaraton ljubljana

Nakon što sam pokupio medaljicu krenuo sam dalje prema trgu gdje su bile okrijepe. Osjetio sam sram te sam odmah počeo skidati broj čija je zelena pozadina označavala moje sudjelovanje u velikoj utrci koju sam skratio na pola. Pričekao sam Bojana i Anu koji su svoj maraton istrčali za 3:19 i 3:30. Što bi bilo kad bi bilo prolazilo mi je cijelo vrijeme kroz glavu.

Sezona je gotova. Sada se okrečem zimskim pripremama te nadam se trčanju dužina (30+). Žao mi je što nisam uspio istrčati ovaj maraton kojemu sam se tako radovao no na kraju sam podbacio s pripremama te sam se još samo saboritao dan prije. Samoubojstvo iz zasjede bi neki rekli.

Featured

Indian summer blast

1. kolo Lagvić

Bio je prekrasan sunčani jesenski dan. Zadnji takav prije najavljene kišurine. S prijateljima sam se dogovorio da idemo trčati na Sljeme. Zadnji veliki test prije nadolazečeg maratona.

Jutro je bilo svježe, kao i uvijek nakon vedre noći. No ubrzo se sunce diglo i donijelo tako potrebnu toplinu. Oko 9 smo se potrpali u auto i krenuli prema startu u podnožju planine. Iako koliko smo nadmorske visine pobrali do starta činilo bi se da smo pola puta prevalili u autu. Pokupili smo i usput Sonju koja se javila da bi takoder išla. Došli smo tako oko pola 10 do Šestina gdje smo se nakon upornog traženja parkirnog mjesta konačno i našli jedno.

Dan se svakim trenutkom postajao lijepši, topliji i bolji. Idealno vrijeme za trčanje po meni, s obzirom da se penjemo na planinu. Prijavili smo se i krenuli s laganim rastezanjem i zagrijavannem. Neki više od drugih. Svatko po svom nahođenju i osjećaju.

Na startu je bilo mnogo trkača kao i srednjoškolaca koji su bili obvezni biti tu. Sada kada je došao trenutak utrke bio sam uzbuđeniji više nego ikad prije. Vidio sam šaren svod lišća koje se mijenja iz ljetnog zelenog u žučkasto – smeđi jesenski ton te sam ostao očaran. Čekirao sam i sporednu cestu koja je bila potpuno pokrivena tim lišćem te sam si zapamtio lokaciju koja bi bila prigodna za neki photosesion.

I krenuli smo! Ana i ja smo odabrali cestu dok su Bojan i Sonja isli trailom stazom do vrha. Krenuo sam malo jako no ubrzo sam usporio kada se nagib pod nogama počeo povečavati.  Prestigao sam par ljudi no par ljudi je prestiglo i mene. Cesta me odmah dojmila s obzirom na lišće koje je bilo prosuto po rubovima. Kao prizor s neke od super kul fotografija kakvih bih htio napraviti. Kada smo dosli blizu Kraljičinom zdencu dostigla me Ana. Pogledom na desnu stranu preko jarka i uočio i Bojana koji je trčao trail stazom.

Nakon što smo prošli taj poznati dio odvojili smo se lijevo te krenuli vijugavom cestom do vrha. Uspon je bio opak no Ana i ja smo držali tempo. Uz sunčane dijelove ceste na kojima je bilo vruče tu su bili i sjenoviti djelovi na kojima je puhao jak vjetar koji je nosio svježinu. Nakon polovice puta počeo sam malo zaostajati za Anom koja je od prije bila upoznata s stazom. No nisam posustajao te sam držao priključak. U daljini smo vidjeli par trkača koji se također hrvao s brdima. Za razliku od njih mi niti u jednom trenutku nismo stali. Ovdje su godine i mladost bile presudne. Tu je bilo i biciklista koji su se punom brzinom spuštali niz polupraznu cestu.

Nakon teške prve polovice slijedio je mali ravni dio gdje sam konsolidirao snage te ih taktički raspoređivao po usponima koji su slijedili. Koju milju pred cilj kada sam ugledao toranj pred sobom znao sam da je to to. Odvojio sam se od Ane i krenuo u završni juriš. Iako nisam bio ziher koliko ima do kraja davao sam sve od sebe. Nakon dva skretanja pojavio se poznati prizor završnog uspona do restorana kraj odašiljaca gdje je bio i cilj. Zapeo sam svim snagama te uz Bojanovo bodrenje uletio u cilj. Sat mi je pokazivao 57:28. To je po meni bilo super za prvi nastup. Ana je dosla desetak sekundi iza mene.

22549731_10211663480115430_3552133778236768696_n

Mislio sam da će mi za ovu avanturu trebati barem sat i pol no uz dobrog partnera za trčanje trebalo mi je puno manje. Popio sam nesto soka i vode te krenuo u zen solo spust natrag po cesti. Svi ostali su se otisli okušati u Lagvic treku aka. gubljenja po Sljemenu. Trebalo mi je oko 47 minuta da se vratim do početne pozicije gdje sam se sunčao na ugodnom jesenjem suncu.

lagvić_1

Featured

one last showdown (aka sun always shines on thursdays)

18. kolo cross liga Drava

Ima nešto u tim finalima, zadnjim kolima i općenito događajima koji obilježavaju kraj nečega. Nakon 17 kola došlo je i naposljetku i ono završno 18 kolo cross lige Drava za ovu godinu. Dan počeo sunčano i mirno, no južni vjetar je pojačao tijekom poslijepodneva. Nestrpljivo sam čekao ovaj završni okršaj na kojem sam namjeravao dati sve od sebe i skinuti PB.

Naravno to je bio plan. Došao sam na utrku trčkarajući. No odmah sam osjetio da forsiram previše lijevu nogu. To bi mi se moglo obiti u glavu u nadolezečem periodu jer se pripremam za maraton koji je za manje od mjesec dana. Bez obzira na tempo taj problem se pojavljuje. Tako sam i zaradio ozljedu prošle jeseni te ne bih htio to ponoviti.

Krenuo sam u utrku iz sredine čopora te su me ostali trkači malo sputavali. No ubrzo sam se probio kroz gomilu i našao puno slobodnog prostora ispred sebe. S obzirom da je puhao jak vjetar temperatura je bila vrlo visoka. Od hukanja i fijukanja vjetra nisam čuo vrijeme koje mi je Endomondo rekao nakon prvog kilometra. Bez obzira na to nastavio sam jako.

Osjećao sam negativne posljedice trčanja po ovom vremenu, povećano naprezanje koje rezultira i povećanjem umora. Na mostu gdje radimo okret osjetio sam punu silu vjetra jer je puhao pravo u prsa. Ovdje se vidio i prekrasni prizor sunca koje je već zalazilo. Bez obzira na vjetar postizao sam dobro split vrijeme, sva su bila oko 4:30 min/km. Osjetio sam da se previše naprežem  lijevu nogu no nadao sam se da neću navuči neku ozljedu.

Kilometar do cilja odlučio sam malo nabiti tempo. Kolega trkač me također pretrčao te me to malo povuklo. No bez obzira na sve još ga uvijek nisam mogao pratiti cijelom dužinom koja je preostala. Išao sam najbrže što sam mogao, no bez obzira na sve to nije bilo dovoljno. U cilj sam uletio s vremenom 25:17. Kod mene izgleda nema zlatne sredine. Ili trčim oko 25:15 ili trčim oko 24:34 što mi je nedavno novopostavljeni rekord.18Ovo je bila super cross sezona koju sam uspio cijelu otrčati, bez ozljeda ili preskakanja kola. Nekoliko puta sam obarao svoje vlastite rekorde i to sve jer sam trčao za nekim. Uvijek je bilo lijepo doči na svako kolo lige, otrčati najbolje što sam mogao i na kraju pročakulati s ostalim trkačima. Tradicija koja je stvorena i nastavlja se slijedeće godine.

DSC_0045
Kraj dana (a i cross lige)
22218597_519873948344860_2383198172221218039_o
Neki su čak dočekali i mjesec
Featured

splish splash i was taking a dash

23. Varaždinski polumaraton

Cijeli tjedan sam pogledavao vremensku prognozu. Na početku tjedna kada sam vidio da bi mogla padati kiša mislio sam: “Ma to je dugoročna prognoza, neće padati kiša”. Kako se vikend približavao sve sam nervoznije pregledavao prognozu sada i uključivši norvežane za koje se neki kunu da su najtočniji. Kiša je još uvijek bila najavljivana.

Na početku tjedna sam odradio trening od klasičnih 12 km po cijelom Varaždinu. Nisam trenirao svaki dan kao tjedan ranije te sam čekao utrku cross lige u četvrtak. Uobičajenih 5 km po šljunku mi je dobro došlo kao trening bez obzira na zagrijanu atmosferu na startu. Utrka je prosla dobro no trcao sam 30-ak sekundi losije nego na prošlotjednoj utrci. Bez obzira na sve još uvijek držim 10-to mjesto s time da u slijedećim kolima moram trčati brže kako bi ostao na toj poziciji.

Slijedilo je par dana odmora prije utrke. Mislio sam na prehranu te se carbloadao. Ovaj put to je uključivalo tjesteninu potpomognuta vitaminima iz paprike koja je bila večinski udjel u jelu uz vec navedenu tjesteninu. Mislio sam i na prehranu pred samu utrku. Odlucio sam to budu banane koje sam nabavio par dana prije utrke. One bi mi trebale dati svu snagu koja bi mi bila potrebna za utrku. Uz izotonike koja sam pio dan ranije to bi bila dobitna kombinacija.

Probudio sam se u rano nedjeljno jutro oko 7 sati i provjerio situaciju vani. Kiša nije padala no asfalt je još bio mokar od sinoćnjih padalina. Krenuo sam s svojim uobičajenim jutarnjim rutinama ispijanja kave te pregledom relevantnih vijesti. Malo prije 9 sati kiša je ponovo polela padati te sam odgodio polazak na start utrke.  Na sreću kiša je bila kratkotrajna. Zaputio sam se prema trgu na kojem je bio start i cilj kako bih prije utrke podigao startni paket. Uskoro su mi se pridružili Bojan i Ana koji su također došli sudjelovati u utrci.

Napetost koja je rasla iz trenutka u trenutak, se mogla rezati nožem i svi su bili nestrpljivi i nabrijani. Nakon dječjih utrka zaputili smo se natrag u podzemnu garažu da se pripremimo za utrku. Bilo je mnogo istomišljenika koji su se istezali i rastrčavali u toplom okružju. Ostalo je još malo do početka te smo se odvažili popeti na trg na kojem je pljuštala kiša. Čekali smo tako stisnuti ispod nadstrešnice početak utrke čiji je start malo odgođen zbog pljuska. Kada se kiša malo smirila organizator nas je pozvao na startnu liniju.

21740629_1903741919690755_7859481080380251677_n
Over the first puddle

Nakon par minuta čekanja na pljusku konačno smo krenuli. Osjećaj je s obzirom na padaline bio fenomenalan. Krenuo sam svojim tempom po asfaltu ispunjenim lokvama. Trazio sam što sušu liniji no nekada nije bilo druge opcije nego skakati po lokvama (puddle jumper). Kako su se prvi kilometri kupili tako je kiša jenjavala. Oko trečeg kilometra sustigao sam Anu koja je išla svojim tempom koji me povukao. Na četvrtom kilometru sam odlučio smanjiti tempo no to mi nije uspjevalo do negdje osmog – devetog kilometra kada me pacerica prestigla. Iako me ponos malo zapekao znao sam da moram stabilizirati tempo i odabrati onaj koji će me povesti do PB-a.

21740580_1903754506356163_3095376482651193851_n

Na drugoj okrijepnoj postaji popio sam malo vode te nastavio dalje. Kišica je ponovo počela da pada no ne u onoj količini kao na startu te je došla kao dobro osvježenje. Skrenuli smo prema ravnici koja nas je vodila prema okretištu. Ovaj dio je bio pomalo naporan jer mi se sad obio u glavu (tj. noge) moj ubrzani tempo sa poćetka utrke. Noge su mi se svakim korakom bile sve teže. Da mi to ne bi bilo dosta lijevom rukom su me počeli prožimati trnci. Svako malo sam ispružao ruku da se riješim neugodnog osjećaja no on nije nestajao.

Poslije okretišta slijedio je dugi povratak u grad. Oko 16-17-tog kilometra bio sam u dubokoj krizi. Teške noge i oštra bol u lijevoj ruci su mi uništavale raspoloženje no pokušavao sam ostati pozitivan. Na ovo dijelu me prestiglo dosta natjecatelja te između ostalog i cura koju sam prestigao u ciljnoj ravnini prošle godine. Razmišljao sam samo o zadnjoj okrijepnoj postaji. Nedostajalo mi je energije što su potvrdili i zvukovi iz abdomena. Banane koje sam smazao za doručak mi očito nisu bile dovoljne.

21558926_1903786926352921_8078665171540441564_n
I can see the finish line – moving into attack position

Dugo iščekivana okrijepna postaja mi je pružila dovoljnu količinu šećera u obliku cedevite koji će mi dati snage za dobar finish. Iako je moj plan ići svom snagom zadnja dva kilometra taj plan je pao u vodu te sam tempo povećao tek u zadnjem kilometru. Kada sam vidio ciljnu ravninu ubrzao sam na tempo sprinta te prestigao tri –  četiri trkača.

21740543_1904035466328067_3508626270444195423_n
Getting some serious air between leaps

Kako sam zadnjeg natjecatelja prestigao u samom zavoju tako je došlo do malog kontakta. Ponovo sam ubrzao i preletio ciljni prag. Zaustavio sam se kraj djevojke koja je djelila finišerske medalje te prvoga koga sam vidio je bila Ana koja je završila skoro 10 minuta prije mene.

21551855_1904034389661508_8695207072905148873_o
Victory!!!

Krenuli smo prema stolu s okrijepama gdje sam uzeo komad banane. Endomondo mi je prikazivao dobar rezultat baš onaj koji sam priželjkivao. Zasigurno sam posjekao svoj prijašnji rezultat no nisam bio siguran za koliko. Prema mjerenjima organizatora trčao sam 1:44:38 što je poboljšanje od 27 sekundki koliko sam istrčao prije pet mjeseci u Čakovcu. S obzirom na prošlogodišnji nastup na ovom istom polumaratonu poboljšao sam vrijeme za desetak minuta što je dobar napredak.  Sada trebam nastaviti s pripremama za Ljubljanu i to je to samo da kiša prestane.

Featured

catching the moon

4. Grawe nočni (polu) maraton

Volja je ključna za uspjeh kao i dobro planiranje. Moje planiranje ovog ljeta je malo zakazalo pa tako sam tako zakasnio s prijavom na nočni polumaraton. No s obzirom da je dosta ljudi odustalo od sudjelovanja nabavio sam svoju startninu dva tjedna prije samog događaja. Moji frendovi iz Zagreba su se žestoko pripremali za sudjelovanje s obzirom da su se prijavili na maraton. Čak smo jedno jutro trebali ici zajedno trčati no zbog manjka komunikacije ja sam ostao doma spavati dok su oni istrčali trening maraton.

Nakon relativno lošeg istrčanog prvog jesenskog kola cross lige Drava dao sam si dan odmora prije ovog jedinstvenog polumaratona. U petak poslije posla sam otisao s kolegom fotografom do susjedne Koprivnice gdje se održavao Renesansni festival na kojem nikada nisam bio te sam iskoristio ovu priliku da ga posjetim. Iako sam bio u malom konfliktu da li da ostanem u Varaždinu te da fotografiram jedan lokalni bend koji mi se sviđa, donio sam odluku da pođem u drugi grad. To vece nisam bas nešto većerao s obzirom da sam odmah nakon dolaska s posla išao za Koprivnicu te sam usput pojeo samo bananu. Preskakanje obroka je neprijatelj kod priprema za utrku, a kod mene je zbog zaposlenosti to u zadnjih tjedan dana to bila česta pojava (ili mizerno mali obroci).

Tu noč (dan prije utrke) sam spavao klasičnih 7 sati bez obzira što sam išao spavati oko pola 2. Ujutro sam obavljao poslove koje sam morao te mi je tako dan brzo prošao i već je bilo vrijeme da krenemo za Zagreb. Bio je vruč dan te sam znao da će takva biti i utrka.

Sastao sam se s prijateljima s kojima sam išao na utrku. S obzirom da je njima to bio prvi maraton oni su bili uzbuđeniji nego ja. Već sam trčao na ovoj utrci pa sam znao što mogu očekivati. Došli smo na Bundek taman kada je počinjala utrka na 4,2km. Malo smo razgledavali štandove koji su tamo bili postavljeni prije nego smo se počeli zagrijavati. Prilikom zagrijavanja zverinjo sam okolo te spazio frendicu Viktoriju koju več dugo nisam vidio, a trčala je več završenu malu utrku.

Poredali smo se iza startne linije te nestrpljivo čekali start. Pjesmom RHCP-a (Can’t stop) i dizanjem svjetlećih narukvica u zrak odali smo počast preminulom mladom trkaču koji je poginuo mjesec dana prije, a trebao je nastupiti na ovom polumaratonu. Vrijeme starta se približavalo te je uskoro krenulo odbrojavanje. Tada je more ljudi krenulo trčeći tempom svoje utrke 10-kilometraši, polumaratonci, trifrtalja maratonci te maratonci. Krenuo sam iz drugog reda te uhvatio dobar početni tempo.

Prvih par-sto metara podloga se mjenjala između pjeskovite na kojoj se diglo puno prašine te asfaltiranih staza namjenjenih šetnji i bicikliranju oko Bundeka. Nakon manjeg asfaltnog dijela ponovo skrečemo lijevo na pjeskovitu podlogu prema nasipu. U ovo trenutku nebo je bilo obasjano zadnjim sunčanim zrakama pa su oblaci poprimali lijepe nijanse crvene i ružičaste. Nakon malo prestizanja uskladio sam svoj tempo s grupicom ispred sebe.

Tada su se počeli nizati monotni nasipski kilometri. Topot trkača je odzvanjao prašnjavim nasipom. Samo se tu i tamo čuo neki tihi razgovor između trkača. Na zapešću mi je bljeskala narukvica koja je reagirala na svaki zvuk. Sjetio sam se Ane koja je rekla da će je skinuti ako će joj postati naporna. Meni je postala, ali je nisam skidao već sam je ostao da lamata na lijevoj ruci.

Kada sam došao do 5. km skužio sam da mi je tempo u zadnjih par kilometara prebrz s obzirom da je grupu ispred mene vodila ultramaratonka koja je na kraju bila druga u disciplini maratona (a i Endomondo mi je rekao da je pace manji od 5min/km).

Makar su u prvih deset kilometara bile dvije okrijepne postaje, nisam se zaustavio niti na jednoj. Na drugoj okrijepnoj je jedan stariji gospodin vikal “Zemi vode bu ti lakše”. Imao sam svoj plan opskrbe te ona trenutno nije uključivala unos tekučina. Nedaleko od druge okrijepne postaje nalazila se i cheer zona gdje su se bacali konfeti, davali high-fiveovi i navijalo za trkače koji su prolazili. Nakon ovakvog pozitivnog ohrabrenja privremeno raste i tempo. Barem je tako bilo u mom slučaju.

21078512_1930652577176740_6204682899822294153_n

Neregularni dio ove utrke je bilo uključivanje stepenice koje na par mjesta razbijaju monotoniju. Prvi krug smo završili silaskom s nasipa u park gdje smo trčali po vijugavim stazicama. Tamo su nas volonteri usmjeravali kako ne bi zalutali s pravog puta. Tu sam čuo i pucnjeve koji su mi se učinili kao vatromet. Kada sam s svoje desne strane vidio nebo prošarano bojama znao sam da sam bio u pravu. Na ovom dijelu me prestigla Ana što me začudilo jer se ona natjecala u dužoj disciplini maratona. Prelaskom preko žaruljicama osvjetljenog mosta uletio sam u startno – ciljnu ravninu poslije koje se nalazila feed zona na kojoj sam uzeo čašu. Nisam znao što je u njoj i bilo mi je žao što nije bila voda. Bila je cedevita koja nije potpuno utažila moju žeđ.

21122560_10213912886557626_6430257524279123897_o
Photo by: Damir Senčar

Nastavio sam dalje sada mračnijim putevima prema svijetlima nasipa te još malo prašine. Sada je bilo prohodnije te nije bilo toliko trkača ispred mene. Neki su već završili utrku dok je velika večina polumaratonaca tek ulazila u završni krug. Noge su mi sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Moje pripreme za ovaj nočni polumaraton nisu bile tako intenzivne kao prošle godine. Iako sam išao na dosta brdskih utrka nisam vježbao ono što je najvažnije kod polumaratona – dužinu.  To se moglo osjetiti i nakon istrčanog 15-tog kilometra kada je počela mini kriza. Razne misli su mi prolazile glavom od te da odustanem do one da prodam startninu za maraton za Ljubljanu.

Sada je bilo vrijeme da se skoncentriram. Znao sam da je okrijepna postaja blizu te da ću tu moći malo odahnuti. Kolona trkača ispred mene činila mi se beskonačnom te mi je falio onaj osjećaj od prošle godine kad sam je na momente izgledalo kao da trčim jedan od solo treninga. U mraku nasipa naišao sam na okrijepnu stanica koja je donijela toliko potrebno osvježenje. Nakon nje bio sam smireniji i koncentriraniji. Noge su mi još uvijek bile teške, no vratila mi se volja.

Cheer zona mi je vratila malo poleta u noge. Brojio sam kilometre koji su mi preostali, a i znao sam da mi još preostaju tri seta stepenica dva mosta i parkić. Nakon prvog mosta znao sam da sam 2 km od cilja te sam postupno dizao tempo. Jače sam stisnuo nakon zadnjih stepenica. Kako sam brzo išao skoro sam fulao sktetanje prije zadnjeg mostića. Dobio sam poticajni pljesak iz kafića u blizini. Nastavio sam hitro dalje prema cilju. Ponovo sam preletio mostić i uletio u cilj skoro pokupivši djevojku koja mi je pružila medalju.

nočni

Nastavio sam dalje do vode i okrijepe koja se nalazila kojih 100 metara dalje. Malo sam se osvježio te krenuo do auto da se presvučem. Taman kada sam se vratio u startno-ciljnu ravninu vidio sam Bojana koji je po meni ulazio u svoj treći krug (kasnije sam saznao da je to bio 4. krug). Sjeo sam blizu mostića prije cilja i čekao. Prvo sam spazio Anu u ulasku u njezin zadnji krug. I nakon pola sata, na moju veliko iznenađenje došao je i Bojan. Komentator ga je proglasio prvim i euforija je mogla početi.

Featured

return to the blaze

12. kolo cross liga Drava

Nikad nisam mislio da će povratak na Dravu i u kros ligu biti tako težak. No došao je i taj četvrtak kada je održano prvo kolo nakon ljetne stanke. Kao i obično krenuo sam oko pola šest do starta utrke no ovaj put sam krenuo biciklom s obzirom da sam imao obveze u gradu neposredno nakon utrke (Špancir je bio u punom jeku, te je bilo potrebno to fotografski popratiti).

Uobičajeno zagrijavanje je već standardna rutina koju obavljam prije svake utrke. Odlučio sam trčati u novim tenisicama marke Salomon koje sam nabavio subotu ranije. Iako su izvana dosta tvrde morao sam isprobati kakvo će držanje imati na šljunčanim stazama Drave. Bilo je vrlo vruče te su se svi trkači držali hlada do samog početka utrke.

Kao i obično startao sam dinamično te počeo jakim tempom. Nakon prvog kilometra tempo mi je bio vrlo dobar no predamnom je bilo još četiri. Počeo sam se konsolidirati nakon prolaska prvog mosta i radio na tome da vratim stabilan ritam disanja. Pace mi je naravno pao te je disanje bilo otezano s obzirom na visoku temperaturu. Negdje na polovici drugog kilometra došlo je do logističkih problema, odvezala mi se tenisica te sam morao stati kako bih mogao nastaviti trčati.

Situacija se popravila nakon prelaska mosta jer nam je sunce sada bilo iza leđa i bilo je sjenovitih djelova koji su malo ublazavali žegu. Svakakve misli su mi prolazile glavom no vecina njih je bila optimisticna i govorila da nastavim trcati. Iako mi je tempo pao jos uvijek sam ga drzao ispod pet minuta po kilometru. Prolaskom drugog mosta bilo je vrijeme za zavrsetak utrke. S zadnjom miljom predamnom trcao sam prakticki solo, a trkaci ispred i iza mene su bili na distanci od 50-ak metara. Nije bilo bojazni od napada s leđa te sam se lagano ušetao u cilj (26:23).

21083178_503954466603475_2807965522142165920_o

Tenisice su dobro odradile svoj posao te nisam imao previse zamjerki osim onog jednog odvezivanja vezica. Sjeo sam na obliznju klupicu i započeo dijalog s mlađim kolegom trkacem.  Nuspojave mojeg ubrzanog tempa ocitale su se u bolovima mišića, ponajvise lože te kvadricepsa. Ovo nije bila dobra vijest s obzirom da sam za dva dana trčao polumaraton.

12.kolo

Sad sam 10. u ukupnom poretku no samo zbog toga što kolega trkač ispred mene nije sudjelovao na ovom prvom jesenslom kolu. Malo po malo se stvari privode kraju te se ponovo približava utrka sezone – Ljubljana na kojoj sam odlučio otrčati 42 km.

Featured

uphill thursday

Puntijarka 2017 – 5. kolo

S obzirom da je cross liga završila početkom ovog mjeseca moji treninzi su se sveli dvanaest kilometarske dionice koje sam trčao svakih par dana tzv. Tour de Varaždin. Kako bih razbio monotoniju odlučio sam prihvatiti poziv na brdsku ligu Puntijarka. Liga se održava svaki četvrtak s početkom u 18h s početkom na početku Bikičeve planinarske staze. Staza je duga 4 km + kusur.

Prema Mihaljevcu smo krenuli već oko 16:45 no Ana je kasnila pa smo do tramvajske stanice došli oko 17 sati. Pričekali smo osmicu koja nas je vrlo brzo odvezla do destinacije. Tamo nas je pokupio Bojan te smo oko 17:40 bili na startu. Obavili smo uplate startnine te smo se krenuli zagrijavati. Vrijeme je bilo idealno jer nije bilo toliko vlage u zraku te se moglo disati. S obzirom da je bilo puno ljudi (a i nešto pasa koji su došli s svojim vlasnicima) na  startu Bojan je savjetovao da stanemo bliže prvoj liniji.

Utrka je počela nekih pet minuta poslije 18 sati. Krenuli smo odlučno po planinarskoj sazi koja je na nekim djelovima bila dosta uska. Bilo je tu dosta korijenja izmješano s kamenjem te je trebalo paziti i na to. Prvi kilometar je bio ubitačan, em zbog količine ljudi na stazi em zbog nagiba na kojega sam izgleda krenuo prebrzo. Neki djelovi staze su bili popločeni i oštim kamenjem te je tu trebalo biti posebno oprezan. Nakon drugog kilometra broj natjecatelja se smanjio jer su neki trčali samo do planinarskog skloništa Njivice.

Bez obzira na sve kombinirao sam trčkaranje i ubrzano hodanje. Pošto nisam toliko upoznat s stazom nisam mogao znati što očekivati. No nakon drugog kilometra staza je postala dosta šira te je tu bilo dosta mjesta za preticanje.  Tu i tamo susretali smo planinare koji su se penjali ili spuštali po planinarskoj stazi. Na jednom djelu vjetrič je postao dosta jak te je nosio dosta potrebnu svježinu.

Nisam vidio nikoga poznatog te sam gurao svojim tempom do cilja. Mnogo očekivani cilj se krio nakon nekoliko večih nagiba na kojima nije bilo druge opcije nego hodati. Bez obzira na sve protrčao sam kraj žene koja je pročitala moje vrijeme – 40:13. Malo sam se iznenadio kada sam to čuo. Nije loše za prvi put.  Nakon što sam popio malo vode na izvoru i nakon što je i Ana došla počeli smo se spuštati.

Spust je bio prelud. Pustio sam sve kočnice na prvom strmijem dijelu staze te pokušavao izbječi zamke koje su se nalazile na korjenjem obraslom tlu. No tu sam možda pogriješio jer me opet počeo mučiti zglob kojeg sam prije dva tjedan na Ivanščici ozljedio. Na drugom dijelu sam malo usporio no pokušavao sam zadržati brzinu. Kada sam dotrčao do starta djelila se piva koja mi je dobro sjela nakon ovolikog napora.

Puntijarka 5.kolo

Featured

black butterflies run

1. brdska utrka Ivanec – Grebengrad

Bio je to sunčan dan, ali je bio i vjetrovit dan. Bio je dan za utrku.  Krenuli smo oko 8 sati iz Varaždina do susjednog gradića Ivanca gdje je bio start. Došli smo oko pola 9 sto nam je dalo malo vremena za pripreme.  Pokupili smo startne pakete te se počeli zagrijavati na prostoru nedaleko od startne zone. Sam start je bio u centru Ivanca ispred crkve. Nisam imao osjećaj kao da ću trcati utrku. Nedostajalo je uzbuđenje.

lucky 13

19149421_1065619340238113_3998548677653464988_n

Poredali smo se na startnu ravninu te očekivali start. Nakon završnih obavijesti odjeknuo je pištolj koji je oznacio start. Šestdesetak trkaca je krenulo potrcalo je asfaltom uzbrdo. Unatoč brdu tempo je bio 5:00 nakon prvog kilometra. Trčali smo dobro poznatim putem kojim obično idemo na planinarenje. Cijelim putem po cesti su bili crni leptiri koji se nisu obazirali na guzvu koju su stvarali trkači i pokoje vozilo. U podnožju planine je bila prva okrijepna postaja prije nego smo prešli na makadam. Cesta koja obično služi prolasku samo motornih vozila i bicikala bila je naša staza do vrha Ivanščice. Nadmorska visina se  povečavala, a temperatura se lagano spuštala čemu je pripomagao oštri sjeverni vjetar.

19225650_1065847563548624_3048802575010479533_n

S obzirom na hukanje vjetra buff koji sam do sad nosio zavezanog na ruci prebacio sam na glavu. I usponi po samoj makadamskoj cesti znaju biti naporni te sam lagano trčkaranje zamjenio ubrzanim hodom (Osjetio sam da mi je puls skočio). Na osmom kilometru se nalazila jos jedna okrijepna postaja koja je dobro poslužila za vračanje izgubljene snage. Još je bilo pet kilometara do vrha te sam nastavio dalje konstantnim tempom. Noge su mi s svakim korakom bile sve teže no bio sam odlučan da nastavim. Svaki put kada mi se činilo da mi ponestaje snage sjetio sam se da  s Ivanščicom nema šale (You don’t fuck around with Ivanščica). Pri vrhu se činilo da je vjetar pojačao te je i osječaj hladnoće porastao. Odašiljač na vrhu je opet ispuštao stravične zvukove koji se  mogu čuti kada ovako jako puše vjetar. Kontrolna točka i okrijepna postaja su bile tik uz planinarski dom nakon čega je slijedio spust po dijelu planinarske staze Pionir te dalje prema Ham Pokojcu.

downhill rush

Krenuo sam na brzi spust po planinarskoj stazi te osjetio kako mi nakon ovolikog uspona ovo baš i ne paše. Spust je bio dosta zeznut te sam ovdje malo prikočio i opreznije prilazio strminama. Neki djelovi su bili šumarci kroz koje je bio užitak trčati dok je dio puta bio popločen oštrim kamenjem. Uništavao sam koljena i zglob desne noge maksimalno na ovim dijelovima. Tu me preteklo par trkača, no nisam se posebno obazirao na to. Pokušavao sam se orijentirati gdje se točno nalazim te sam malo pozurio s kilometražom te mislio da smo već na dijelu vezanim uz slijedeci vrh – Čevo. Nastavili smo dalje trčkarati planinarskim putevima i stazama čiji se nagib konstantno mijenjao. Noge su mi bile vec poprilicno bolne no nisam mogao sada stati. Razmišljao sam o samoj stazi kako ima dobrih i lijepih dijelova i onih manje lijepih na kojima je užas trcati. Sjetio sam se i razgovora kojega sam nedavno vodio s frendicom gdje smo komentirali težinu staze utrke koju sam vozio taj dan. Ovu utrku mogu usporediti s životom, i na utrci i u životu postoje lijepi djelovi na kojima je lijepo i uživamo no postoje i oni manje lijepi djelovi kroz koje moramo progurati i izdržati.

19275056_1065616283571752_1310625898547609377_n

Ubrzo smo došli do slijedeće okrijepne postaje koja se nalazila kraj Lujčekove hiže, gdje sam povratio izgubljenu snagu no bol je ostala prisutna. Nastavili smo dalje makadamskim putem koji je vodio prema asfaltiranoj glavnoj cesti. Bio sam na 25 km te se umor u nogama svakim korakom povečavao kao i bol u desnom gležnju. Na jednom dijelu ceste je bio betonski mostić na kojem sam malo istegao mišiće na obje noge. Iako je to bio asfalt i kretali smo se nizbrdo bilo je teško. Crni leptiri su lagano letjeli i lebdjeli na vjetru koji je manijakalno puhao. Nastavili smo koja dva kilometra nakon čega je bila jos jedna okrijepna stanica s vrlo nasmijanom ekipom.

Ulaskom u selo Bela skrečemo desno na sporednu cestu koja se ubrzo pretvara u makadamski put okružen šumom. Tu se nalazila jos jedna okrijepna postaja prije nego što smo prešli na planinarsku stazu koja je u početku bila pitoma i blaga sve dok nismo došli do strmijeg i divljijeg dijela.

nail in the coffin

Više sam vremena ubrzano hodao, a manje trčkarao po varljivoj stazi koja se prostirala predamnom. A kada se nagib povečao hodanje je bila jedina opcija. Isto misljenje su djelili i trkači koji su bili par metara iza mene. Zadnji atomi snage su se potezali tih zadnjih pola kilometra uspona kada je  nagib bio najžešći. Organizatori su postavili i šaljive oznake 200 i 100 metara prije vrha na Čevu, ali se udaljenost činila puno većom kada smo se kretali prema njemu. Vjetar je zavijao i ovdje te hladio vruca tijela natjecatelja. Dolaskom na vrh uzeo sam trenutak i uputio pogled prema horizontu te nebu koje je bilo ispunjeno bijelim oblačcima koje je nosio divlji vjetar. Na okrijepnoj postaji sam pojeo pola banane te miksao vodu i izotonicno piće kako bih povratio balans.

Označena strma staza vodila je prema cilju od kojeg me djelilo nesto vise od 5 km. Niti kada planinarim ne volim ovu stazu niti mi sada nije bila draga. Prolazio sam poznatim područjem kojim smo prolazili jednom kada smo planinarili na Pustu Belu. Bile su to lijepe uske stazice koje su se na nekim djelovima prosilivale. Cilj je bio tako blizu, ali tako daleko. Brda i dolovi su se samo nizali. Oko 34 km sam susreo frenda Gorana koji je zajedno s Anom odlucio planinariri rutom kojom smo trćali s Čeva do Grebengrada. Anu nisam spazio te sam pretpostavio da je ostala na Grebengradu. Zadnja okrijepna postaja je bila oko 35km gdje sam susreo Anu.

19149365_1065266643606716_8670757024886516417_n

Zajedno smo krenuli prema kraju utke. Dugih dva i pol kilometara je bil pred nama. Ana je bila nabrijana i odmah je htjela trčati. U početku nisam trčao no na spustevima sam se zašpurao te često izmjenjivao hodanje i trčanje. Ana je spomenula da je cilj nakon neke livade no nije zapamtila koje pa sam bio razočaran što nakon prve livade na koju smo naišli cilja nije bilo No nakon druge smo ušli u šumarak te smo se po širokom putu se počeli spuštati prema zvukovima ljudi. Sam cilj je bio na livadi ispred planinarskog doma što je bilo zbunjujuće jer sam morao proći kraj brdo ljudi koji su se već odmarali od utke i/ili jeli svoj zasluženi obrok.

Ušao sam u cilj s vremenom od 4 sata i 52 minute (Endomondo sam se sjetio isključiti tek nakon minute) što je dosta dobro s obzirom da nikada nisam istrčao toliku dionicu (čak niti po ravnome terenu) niti još nikada nisam sudjelovao u ovakvoj brdskoj utrci. Možda mi se ovoakav format utrke više sviđa nego format polumaratona odem trčati i na Ravnu Goru slijedeći mjesec.

1. brdska utka Ivanec - Grebengred

Featured

memories of summer past

U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.

Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.

IMG_20160719_184559

Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.

28355309502_c2f303a05c_c

IMG_20160719_190927

No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.

IMG_20160719_194900

Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.

27843399924_15259d48f1_c

Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.

Featured

darling buds of kalnik (aka dražesni pupoljci kalnika)

DSC_3613

Bila je to jos jedna prekrasna subota koju smo odlucili provesti na planini. S prijateljom Goranom sam se dogovorio da odemo na Kalnik s obzirom da njegovih 7 zubi nudi dobar omjer klasicnog planinarenja te penjanja po stijeni.

Iako smo krenuli dosta rano kada smo dosli do pl. doma na Kalniku sunce se vec visoko popelo te je przilo. Utjehu je davao blagi povjetarac koji je puhao s sjevera.

DSC_3617

Krenuli smo s sjeverne strane gdje smo se planinarskim puteljcima kretali prema najvisem vrhu Kalnika, Vranilovcu. Na jednom dijelu smo fulali stazu, ali smo je ubrzo i nasli. Staza okruzena raslinjem koje se razbujalo nudila je spokoj u sjeni planine.

 

Dolazimo do prve kontrolne tocke, vrha gdje se osvjezavamo vodom te razgledavamo horizont. Krecemo prema sedmom zubu na kojeg se penjemo preko postavljene ferate. Jedan od opasnijih uspona no sigurno smo dosli gore. Na vrhu zuba raslo je razlicito cvijece i bilje koje se njihalo na laganom povjetarcu. Nastavili smo prema slijedecem zubu pitomom planinarskom stazom obraslu travom i vec spomenutim divljim cvijecem.

Zubi su se samo nizali te smo ih mi oblazili bez problema. Prve planinare smo susreli tek poslije četvrtog zuba na tkvz. vagini. Cure su se taman izasle iz uskog prolaza u koji smo mi krenuli. Prvi je isao Goran, a ja za njim. Na kraju smo dosli do pola nakon čega smo morali odustati. Zaobisli smo uski prolaz te dosli s druge strane gdje sam se ja odlucio da se uspem kroz mjega. Prvi dio nije bio tezak jedini problem je bio na sredini gdje mi je nedostajalo manevarskog prostora za noge i ruke pa sam hakirao prolaz te nasao hvatište stavljajuci tijelo u čudan i neprirodan polozaj. Ubrzo sam dosao do gore no na zadnjem koraku udrio sam koljenom u stijenu.

Vratio sam se istim putem kojim smo prvi put zaobisli prolaz. Taman kad sam dolazio dogodila se scena kao iz filma. Krs i lom se procuo malim gajem. Vidio sam samo jednog planinara kako je padao niz stijene. Grana za koju se primio nije izdrzala njegovu tezinu te se odlomila sto je dovelo do pada. Ocekivao sam najgore, razbijenu glavu no crna prognoza se nije obistinila. Neoprezni planinar je prosao samo s nekoliko modrica. Njegov partner je čekao na obliznjoj stijeni u soku.

Krenuli smo dalje na zadnja tri zuba. Ovdje smo susreli jos jedan  par planinara koji su također isli u suprotnom smjeru, kako su rekli po prvi put na Kalniku. Nakon zuba smo se odlucili obici i Veliki Kalnik, velika utvrda na planini koju oronita zubom vremena. Na samom dvorcu postoji dio za penjace po stijeni koji su trenutno zauzimali neki madžari. Popeli smo se do najviše točke dvorca gdje smo odmorili te uživali u kraljevskom pogledu koji se protezao kilometrima. Nebo je bilo popunjeno oblačićima koje je nosio umjereni sjeverni vjetar. Savršeno posložena prirodna kompozicija koja zaslužuje divljenje.

Featured

go out with a bang

11. kolo cross liga Drava

253678-nothing-changes-if-nothing-changes

Ako se ništa ne mijenja sve ostaje isto – je poslovica koja bolje zvuči na engleskom. Ako želimo nešto drugačije moramo raditi nesto drugačije. Čak je i veliki Albert Einstein rekao “Ludilo je očekivati drugačije rezultate, nakon što problem stalno pokušavaš riješiti na isti način”. Životne promjene su često teške te ih je najbolje uvoditi postupno. Psihologija nalaže da nas velika količina promjena odjednom moze obeshabriti te preplaviti dok uvođenjem promjena postupno gradimo naviku po naviku te mijenjamo svoj život gradacijski.

Došao je i dugo očekivani četvrtak. Dan koji mi je postao drag zbog cross lige koju trčim tada. Nakon posla sam se malo osvježio izotoničnim pićem i keksima koji su mi ostali na stolu od sinoć. Bio sam nabrijan. Danas sam odlučio trčati što brže s obzirom na prošlotjedni flop.

Došao sam na start lagano trčkarajući te pozdravio nekoliko trkača prije nego sam se počeo zagrijavati. Odučio sam poraditi i na rukama jer mi se činilo da sam ih zapostavio, a one su ključni čimbenik kod trčanja jer mogu pomoći da se uhvati bolji zamah. Krenuo sam opet kao iz topa i probijao se kroz gomilu na startu. Uhvatio sam špur onih koje sam čuo na startu da ce prvi kilometar trčati tempom 4:00 no nakon pola kilometra početnog juriša počeo sam hvatati dah.

Slijedečih kilometar i pol stabilizirao sam disanje te me živcirao lik koji se na potezu prije okreta vozio ispred mene na bicu. Nije da mi je bio na putu no jednostavno mi je išao na živce. Spustio sam tempo. No bez obzira na sve trčao sam brže nego ikada prije. Osjećaj je bio grozan te sam se pitao zašto sam počeo trčati tako brzo. Vrijeme je bilo full sunčano te je toplina žarila iz zagrijanog kamenja po kojem smo trčali.

Prestiglo me dosta ljudi no nisam mario. Čak me prestigao i lik koji je trčao u nekakvim japankama / sandalama. Cilj mi je bio završiti i ne umrijeti. Oko 4 km prestigao me natjecatelj koji me nazvao “macanom” što me podsjetilo na komentar ispod jedne fotografije koju sam dobio na fejsu. Nastavio sam lagano prateći tempo svog tijela te naposljetku prestigao tog natjecatelja.

Konfliktan osjećaj užitka i patnje se vratio te me pratio ostatak utrke. Ulaskom u peti kilometar osjetio sam nalet inspiracije s obzirom da sam ponovo srušio svoj rekord (22:05). Cilj je bio blizu, mogao sam ga naljušiti te sam pokušao uhvatiti priključak za dva trkača koji su me prestigli. Sunce je vec dosta spustilo te je okolna vegetacija stvarala hlad na završnoj dionici utrke. Slijedio je završni “sprint”. Uletio sam u cilj s vremenom 24:34 te postavio novi osobni rekord staze. Počeo sam čestitati ostalim natjecateljima, a i oni su pružači ruku meni. Potražio sam vodu na stolu za okrijepu te je popio malo više.

18952544_467958146869774_7424442971870491309_n

Znojio sam se kao i prošli put te se znoj samo cijedilo s mene. Prilikom ispijanja vode jedan kolega trkač komentirao je kako me uvijek prepozna po stilu trćanja. Na povratku doma razmišljao sam o tome te zaključio da sigurno imam neki svoj divlji način trčanja koji sam razvio kroz individualne treninge (“bjelovarski divlji ples” kako sam ga na prvu nazvao).

11.kolo

Ovaj vikend je XC maraton koji se nadam da cu prezivjeti. Pa slijedeci trail do Grebengrada. Pola sezone je gotovo, ljeto se priblizava pa je vrijeme da se krene u planine.

Featured

jägermeister

10.kolo cross liga Drava

giphy

Jägermeister – lovac majstor (slobodni prijevod)

Još jedan četvrtak je došao kao i još jedno kolo lige. Pošto se bliži ljeto temperature su narasle te je cijeli tjedan pržilo. Izuzetak nije bio niti taj četrvrtak. Malo prije 6 smo se vratili u Varaždin i kolega koji se s nama neće neko vrijeme više putovati nas je počastio alkoholnim pićem.  Odluka je pala na jegere i naručili smo dvije runde. Dok je treća bila iznenađenje.

Pošto je već bilo kasno požurio sam se da stignem na start utrke kros lige. Vrijeme sam lijepo tempirao te sam stigao kojih par minuta prije početka. Našao sam svoje mjesto u sredini grupe te s obzirom da se nisam pravilno istegnuo prije počeo sam poskakivati i oslobađati tenzije radnog dana. Već onda sam bio znojan (ne znam je li više zbog sunca ili alkohola, no alkohol sigurno nije pomogao) te sam čekao početak utrke koja je trebala početi svakoga trenutka.

I krenuli smo. Nekim svojim tempom jurnuo sam naprijed s malom zadrškom no poslije sam se odvažio te krenuo više naprijed. Potkraj prvog kilometra počeo sam razgovarati s kolegom trkačem.  Temo mi je bio manji nego prošli put no ipak sam ga u drugom kilometru poboljšao nakon čega je slijedio očekivani pad u trećem kilometru. Kolega trkač me prestigao te nisam imao snage za potjeru.

18768426_464482483884007_4524924077650509989_o

Gorio sam i znoj je curio na sve strane. Bilo mi je nekako teško no bez obzira na sve išao sam dalje. Još me nekoliko trkača prestiglo te sam na cilju dobio komentar da bih bez mobitela brže trčao. Na kraju je moje vrijeme bilo zanemarivo (26:03). Glavno je da sam pokupio nešto bodova i održao 12 mjesto u ukupno poretku.

10.kolo

Featured

high speed, low drag

9. kolo cross liga Drava

Bio sam umoran taj dan kao i cijeli tjedan te sam na cross ligu dosao rasterecen. Otrcao sam do starta te poceo uobicajeno zagrijavanje. Susreo sam frendicu Sonju s kojm sam se bacio u raspravu o nadolazecim utrkama. Odlucio sam se prijavljivati samo na trail utrke kao i na utrke s manjim udaljenostima dok cu polumaratone izbjegavati. Bez obzira na sve imao sam neku eksplozivnost u nogama koja mi je ostala od vikenda kada sam isao biciklom na Ravnu Goru.

tumblr_njkohwaw5b1t55xupo2_500

U utrku sam krenuo brzo i zestoko, kao iz topa. Tijelo mi se otelo kontroli te mi je tempo bio visok. Ne znam koji je bio razlog tome, no trening od 12km koji sam odradio dan ranije nije mi pomogao u smanjivanju tempa. Accumulated fatigue nula bodova. Nisam mogao vise prodavati tu foru. Misici pamte.

Prvi kilometar sam istrcao za manje od 4 minute sto mi je rekord na cross utrci. Nakon pocetnog šusa morao sam smirivati tempo slijedecih par kilometars te mi je tempo pao na 4:35 te 4:43 sto je uobicajeno u ovom stadiju utrke. Bez obzira na manji pace davao sam sve od sebe. Jos je bilo snage u meni koju sam mogao iskoristiti.

18700261_461150517550537_7526065785968520632_n

Nastavio sam dalje standarnim tempom. Slijedeci km nakon mosta je bio bolji od proslog sto se ocitavalo na tempu kojim sam trcao. Tijekom utrke prestiglo me nekoliko natjecatelja sto nije bilo neubicajeno zbog mog pocetnog ubrzanog tempa. Pacerica koja obicno trci mojim tempom je sada bioa negdje u pozadini. Zadnji kilometri su bili ispred mene te sam se veselio kraju zbog ponovnog mjesanja osjecaja radosti i patnje. Udisao sam duboko kao sto sam i izdisao. Kada mi je Endomondo rekao za koliko sam istrcao 5km bio sam totalno u ekstszi te sam nastavio grabiti zadnji 600 m. Predkraj sam cuo zvuk stopala iza sebe sto me natjeralo da ponovo podignem tempo.

9.kolo

Na kraju sam ponovo srusio osobni rekord staze koji je sada  24:41. Nagrada na kraju utrke su bile tresnje koje su bile ponudene na stolu s vodom, a trenutno su u sezoni. Bio sam malo ponosan sto sam za devet sekundi skinuo rekord te sam se sepirio pred frendicom koja je bila puno sporija. Njezina filozofija je ici na sto vise utrka te samo sudjelovati dok je rezultat prema njoj nebitan. Iako mi se ta filozofija s jedne strane sviđa za moj zivotni stil je nemoguca. Moj stil je planiranje i ostvarivanje dobrih rezultata. Volim raznoliku lepezu aktivnosti od kojih mi najvise nedostaje biciklizam. No to cu uskoro nadoknaditi na nadolazečem XC maratonu u Bjelovaru.

Featured

Boroša gives you wings

8. kolo cross liga Drava

Nakon iscrpljujučeg vikenda ostavio sam si dan odmora te sam otisao malo trčkarati tek u utorak. Najvise zbog potrebe da se riješim negativne energije koja je taj dan prenijeta na mene. Napravio sam 12 km što je bilo dovoljno za oslobađanje od zlih duhova.

Ono za što sam se pripremao je bilo jos jedno kolo cross lige koje se odrzavalo u četvrtak. Kao i po dobrom starom običaju krenuo sam oko pola 7 prema startu utrke trčkarajući. Usput sam sreo kolegu trkaca koji mi je ponudio prijevoz, na sto sam ja samo odmahnuo rukom. Trebalo se zagrijati prije utrke. A ovakvo trckaranje jedan je od načina. Iako sam obavio i dodatna stacionarna zagrijavanja i istezanja. Iako sam razmisljao da bih danas mogao srusiti jos jedan rekord nisam imao vremena da razmisljam koju strategiju da koristim da to postignem niti odredio tempo kojim bih morao trcati. Bez obzira na sve odlucio sam da probam.

Its time to shake ground, in the eight round

tumblr_nlz61ywged1s89jqbo1_500

Krenuo sam jako, iako mi se na prvu tako nije cinilo. Tek kada mi je Endomondo rekao tempo nakon prvog kilometra skuzio sam koliko sam jako povukao. Nisam sigurno mogao ovako nastaviti jer je sunce pičilo i nije davalo milosti. Po svim pretpostavkama vrijeme nije bilo idealno. Nakon drugog kilometra i tempo bržeg nego obicno znao sam da je sada trenutak. Sada ili nikad. Straha nije bilo te sam se prepustio instinktima. U trećem kilometru sam jos malo spustio tempo te pokušavao održati stabilno disanje. Onda sam valjda potegao za nekim malo bržim trkacima te popravio se u zadnja dva km.

Bilo je malo čudno jer pred sobom nisam imao nikoga. Nikoga od uobičajenih natjecatelja koje sam obično susretao na ovim kilometražama. Pusta cesta se protirala ispred mene, a zvukova stopala nije bilo iza mene. Nastavio sam dalje te potkraj utrke počeo dostizati jednog natjecatelja. Osjećaji patnje i uživanja su se ponovo počeli ispretlitati. Gorio sam te sam počeo zadnji juriš.  Ipak ovaj put sve mi se činilo drugačije.  Nekako lakše. Uletio sam u cilj za trkačem kojega sam počeo ganjati.

tumblr_ohm4j5ofbo1udrhi2o1_500

Kada su pročitali vrijeme nisam mogao vjerovati. 50 – zar sam tako sporo trčao. Pogledao sam vrijeme na Endomondu koji je bio u offsetu 3 sekuinde. Da dobro sam čuo. Moje vrijeme je bilo 24:50 min (5600m) što mi se činilo nevjerojatno. Opet sam srušio rekord (i to za 15 sekundi). Da li mi je zbilja vikend u prirodi toliko pomogao. Morao sam doći k sebi. Popio sam vode te se otišao istegnuti se na most. Nikome nisam rekao rezultat. Još sam bio u šoku.

Otišao sam doma lagano trčkarajući….

8. kolo

p.s. Uz to sam poboljšao još dva osobna rekorda

Featured

double trouble weekend pt.2

Boroša 2017

Life’s battles don’t always go to the stronger or faster man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can – Vince Lombardi

Alarm se oglasio u 7 sati. Ugasio sam ga i okrenuo se na drugu stranu. Nisam bio još spreman ustati se. Jučerašnja utrka u Frkanovcu ostavila je svoj trag i osjećao sam to u mišićima. Konačno sam se ustao oko 8 sati jer smo je sinoć dogovorili da ćemo oko 9 krenuti prema startu Boroša, prema glavnom trgu glavnog grada. Doručkovao sam bananu i Oreo kekse. Pravi doručak sportaša. Nije bilo vremena za više, ali to mi je bilo zasitno.

Kada smo došli na start utrke tamo je već bilo dosta ljudi koji su se razgibavali, rastrčavali ili odmarali. S obzirom da mi je ujutro falio onaj osjećaj da danas idem trčati sada je definitivno bio tu. Prvo smo utovraili svoje ruksake u kombi koji će ih dopremiti na cilj – Sljeme i krenuli se i mi sami rastezati i zagrijavati. Sunce je bilo jako te su temperature bile već oko 20 stupnjeva. Ubrzo smo i krenuli i to odmah u brdo.

18519476_10155398734175712_643675027018829032_n
Ja sam onaj u žutoj majci s lijeve strane 31 red

Pucanj koji je označio početak utrke uzbudio je nekoliko pasa koji su trčali s svojim vlasnicima tesu ih oni pokušavali smiriti u tim početnim trenucima utrke. Ana i ja povukli smo naprijed te počeli prestizati natjecatelje. Početni dio staze prolazio je dijelom grada koji zovu Nova Ves te je bila vrlo lijepa za trčanje zbog hlada kojeg su nudile okolne zgrade.

Izbili smo na otvorenu aveniju na kojoj više nije bilo toliko hlada. Još uvijek sam pratio Anu te mi je njezin tempo odgovarao. Buff mi je već je bio mokar što od znoja s  ruke oko koje je bio omotan što od znoja kojega sam brisao s čela. Nakon kilometra skrenuli smo desno gdje je počeo blagi dugi uspon. Na jednom dijelu nagib se povečao što je značilo smanjenje brzine i oslanjanje na snagu.

Čekala se okrijepna postaja koja je trebala biti kraj tunela. Gdje god to bilo. No izdržali smo i do nje. Voda u pravilnim dozama je uvijek oke, a jo više neko voće za grickanje. Nažalost opet ga nije bilo kao niti na Hendrixu. Uzeo sam keks kojega sam polovicu strpao u usta isprao s dva deci vode.  Pred tunelom je bilo dosta trkača koji su se, samo mogu nagađati pripremali za start kraće dionice utrke. Nakon izlaska iz tunela ušli smo u šumski dio utrke koji je nudio mnogo hlada stvorenog od drveča. Prošli smo mali dio asfalta kojega je nakon stepenica zamjenila zemljana podolga.

18447596_10155398799995712_8256889070603473781_n

Iako su se moji prijatelji dvoumili ja sam na ovaj event uzeo tenisice za cross što je odgovaralo terenu po kojem smo počeli trčati. Na šumskom terenu uvijek možemo doći u doticaj s blatom što je bilo i u ovom slučaju. Neki djelovi staze su bili dosta blatnjavi. Trčali smo koliko smo mogli te je trčanje u većem dijelu zamjenilo hodanje. Čak i oni koji su trčkarali po stazi nisu bili brči od nas brzih hodača. Druga okrijepna točka je bila postavljena na raskrižju asfaltne ceste i planinarskog puta po kojem smo “trčali”. Ana se izgubila negdje iza mene iako sam se nekoliko puta okretao da izvidim di je nestala.

Došlli smo pred sam kraj utrke. Oko 12 km sam počeo ponovo trčati nakon što sam dobio pobudu u cheer zoni.  Sada je slijedo onaj zanimljivi dio, 400 metara vrlo strmog uspona koji se nalazio na djelu gdje operiraju žičare.  Ovdje su svi hodali, iako mi se desilo da sam prošao jednog trkača svojim tempom brzog hodača.

18485943_10155398801215712_3358607506456446283_n

Nakon žičare ponovo sam počeo trčati kako bih u sprintu utrčao u cilj. Podloga mi nije baš odgovorala ili je to bio odgovor mojih nogu na uspon koji je proživio. Bez obzira na sve bio sam sretan, em što je utrka bila gotova em što se nisam preforsiro do stanja gdje bi mi trebala hitna medicinska pomoć. Rezultat nisam čuo niti mi u tom trenutu nije bio bitan. Ubrzo se pojavila i Ana te smo otišli na zasluženi grah.

boroša

Featured

double trouble weekend pt.1

Kros utrka Frkanovec – srce gornjeg Međimurja

happy trails

Eto dogodio se i taj dan. Došli smo na prvu “selsku” utrku, no to ne potcjenjuje njene kilometre niti težinu Došli smo oko 16 sati u selo Frkanovec gdje se održavala kros utrka. Iako se ona održava već petu godinu vidljiva je razlika u načinu obavljanja nekih stvari. Ničega nije nedostajalo samo su neke stvari bile malo drugačije. Podigli smo svoje startne pakete te se počeli pripremati za utku koja je slijedila. Trčkarali smo okolo te maprirali djeliče staze kojom ćemo trčati. Bilo je tu mnogo poznatih lica iz lokalnih klubova koji su se došli iskušati.

18447185_10154596116136732_5749010435574552983_n

Sam event je počeo utrkama najmlađih trkača dobi oko 7 godina te onih malo starijih 12 – 15 godina. Nakon toga slijedila je podjela diploma te nagrada za najbrže. Nama ono nazanimljivije je tek slijedilo. Prvo je startala kraća utrka, ona od 4,6 km u kojoj je Bojan sudjelovao. U njoj je bilo puno više natjecatelja zbog svoje duljine, veća i konkurencija reklo bi se. No bez obzira na sve Ana i ja odabrali smo dulju dionicu od 10,2 km. Nismo niti znali što nas čeka.  Iako je vrijeme bilo sunčano kada smo došli do starta utrke sunce se sakrilo iza oblaka što nam je olakšalo trčanje.

Pucanj iz pištolja (ne bi se čudio da je bila i puška) je označio start naše utrke. To me malo zbrecalo no uključio sam Endomondo i lagano krenuo. Pošto smo se pozicionirali dosta blizu prve linije nismo imali problema s zaobilaženjem drugih natjecatelja. Odmak nakon starta krenuli smo na livade gdje se nalazio prvi spust. S obzirom da je ranije padala kiša spuštao sam se s malo zadrške no s dovoljno šusa da preteknem neke natjecatelje.

18527748_10154596103021732_4314760415955986693_n

Poslije spusta počeli smo trčati ivicom šume s malim mostičima na par mjesta. U tako lijepom okruženju pretrčali smo već 1 km. I tako se nastavilo. Trčali smo kroz livade ili šumarke dok smo se asfalta rijetko doticali. Endomondo me dobro pratio te mi govorio kojom brziom idem. Oko 5 km osjetio sam da mi nedostaje tekučine te je pregrijavanje počelo. Na moju sreću i svih ostalih natjecatelja na okrijepu nismo trebali dugo čekati.

18485650_10154593952496732_2137834503129870622_n

Bio sam sretan te nisam to skrivao. Ovo je bilo i više nego što sam očekivao. Prava idila. Iako razgovora nije bilo puno tu se govorilo zamasima nogu, pokretima rukama te uzdisajima. Moji bioritam je djelovao na optimalnoj temperaturi te  sam držao tempo s ostalim natjecateljima. Kilometri su se nizali, a moja sreća je bila sve veća. Na jednom spustu oko 7. km trčali smo rubom livade na kojem sam skoro završio u šumi te sam koristio ruke kako bih održao balans. Trčao sam u dobro društvu te smo ponovo utrčali u šumicu gdje smo prešli par brežuljaka.

18485329_10154596126411732_7930931104526022380_n

Staza je bila kao iz snova, a atmosferu je užarilo sunce koje se pri kraju utrke pokazalo iza oblaka. Nakon izlaska iz šume, gdje je nestrpljivo čekao Bojan, slijedio je kratak dio po asfaltu te sprint po travi do cilja. Osjećaj je bio super! Rezultat nije bilo toliko bitan kao niti poredak. Ipak Endomondo je pokazivao 52 minute i nešto sekundi (nisam zapamtio) što je bilo čist oke za utrku od 10km i to s brdima. Ubrzo je dotrčao i natjecatelj kojega sam pretrčao u zadnjem laganom dugom brijegu te mi pružio ruku da mi čestita.

Pozdravio sam se i s natjecateljem koji mi je rival na kros ligi na Dravi.  Nakon što sam popio nešto vode otišao sam do dijela ceste pred cilj kako bih bodrio Anu kada bude ulazila u cilj. Ubrzo se pojavila s Bojanom u pratnji. U potjeri su bile Sonja i pacerica s kros lige.  Ana je ispričala fascinantnu priču gdje je cijela skupina od dvadestak ljudi trčala u krivom smjeru pola kilometra te je zbog toga tako kasnila.

Bez obzira na sve ovo je bila jako lijepa utrka na koju se željno želim vratiti. Ono što me čekalo slijedećeg dana nisam mogao niti pojmiti…..

Featured

may the pace be with you

The world ain’t all sunshine and rainbows. It’s a very mean and nasty place and I don’t care how tough you are it will beat you to your knees and keep you there permanently if you let it. You, me, or nobody is gonna hit as hard as life. – Rocky Balboa

Izreka iznad može opisati kako je tekao moj tjedan od vikenda. Bilo koliko se trudiš ljudi to ne vide, nego vide samo greške. Makar bile one minijaturne. Za neke je to cijeli svijet.  No bez obzira na sve treba pregaziti preko “negativnih” stvari koje nam se dese u životu i iz toga izvuči pouku. Postoji čak i studija koja objašnjava da ne postoje pozitivni i negativni osjećaji već onako kako mi interpretiramo neki događaj u životu tako cemo se i osjećati.

Tjedan mi je prebrzo prošao i s obzirom da sam za vikend tri dana za redom išao trčati. Odlučio sam pauzirati preko tjedan te uopće ne trčati. To mi je dobra taktika kako bih bio odmoran za cross ligu. Odmah čim sam došao doma s posla išao sam se pripremati za novo kolo. Pojeo sam ostatke Dorine koju sam ostavio na kuhinjskom stolu te odlučio oguliti jednu naranču koju sam jučer kupio u Kuflandu. Naranča je bila sočna i bilo mi je žao što sam polovicu morao ostaviti jer sam već kasnio te sam morao krenuti prema startu.

Ovaj put odlučio sam sam trčkarati do starta i trčkarao sam brzo. Iako imam manje od 2 km do starta nabacio sam tempo. Vrijeme je bilo dobro jer je bilo oblačno no s obzirom na jugo koji je puhao ovih dana bilo je vrlo vlažno te kada sam došao do pješačkog mosta znoj je počeo izbijati iz mene. Pretrčao sam na drugu stranu te poceo s zagrijavanjem. Imao sam isplaniranu cijelu strategiju kako cu danas trcati te tempo koji moram postici kako bih poboljsao najbolji rezultat na 5km. Trebalo je samo istrcati utrku.

Ladies and gentelmen start your engines

Pozicionirao sam se opet negdje u sredinu s brzim natjecateljima ispred sebe te onim sporijim iza. No bez obzira na kalkulacije imao sam posla s zaobilaženjem natjecatelja. Prosječni tempo koji će me odvesti do novog PB na pet km je po kalkulacijama bio 4:30. Nakon drugo vremena Endomondo je počeo ponovo pričati samnom te sam imao oralnu podršku kojim tempom trčim. Nakon prvog kilometra tempo mi je bio 4:40 što je bilo prihvatljivo te poziv da ubrzam.

Zaobišao sam frendicu Sonju i njezinog kolegu koji su se ustalili u stabilnom tempu i nastavio svojim ubrzanim tempom. Bio sam na misiji. U drugom kilometru me prestiglo nekoliko ljudi no nisam se obazirao. Prestigla me i jedna cura za kojojm sam potegnuo te je neko vrijeme pratio u stopu. Nakon prelaska mosta ušli smo u treći kilometar te mi je tempo bio oko zacrtanih 4:30 min/km.  Tu sam se prepustio ritmu trkača oko sebe.

Ubrzo smo pretrčali i 3 km te mi je tempo bio pao za 13 sekundi. Bilo je vrijeme za akciju. Počeo sam potezati sve jače i jače. A cura koja me pretekla prije mosta je bila sve bliže i bliže. Disanje mi je bilo stabilno. Ubrzo nakon što sam pretrčao curu došao je i 4km. Tempo sam poboljšao no sada je bilo vrijeme za zadnji juriš.

tko zna zna, tko ne zna dva

Ubrzanje je unijelo poremećaje u moj ritam disanja. Trčao sam kao da je cilj udaljen kilometar te sam dostigao i prestigao neke trkače. Osjećaj je bio super. Bio sam nadahnut kada mi je Endomondo rekao da sam 4 km pretrčao za 18:15. Prestigao sam i starijeg gospodina kojega sam u jednom od prijašnjih kola prestigao u sprintu pred ciljem, u ovom slučaju kada sam završio dionicu od 5km posustao sam, te je on prestigao mene. Endomondo mi je očitao vrijeme te nisam bio sretan jer je to bila brojka koja me nije zadovoljila. No bez obzira na to ritmički sam pratio jednog od trkača te velikim izdisajima  mu puhao za vratom, doslovno. 😀

Utrka je još trajala 600 dugih metara. Šesto metara koji su trajali vječnost. Šesto metara izmjene užitka i patnje. Stroj se počeo prekuhavati. Uvijek si zamišjam da li ću umrijeti u ovakvoj nekakvoj situaciji gdje će me strefiti infarkt tijekom trčanja.

exhaustedrunner_wide-5241eba7a48301277a5159107562694eb39fc9c5-s900-c85

 Ipak na kraju sam ima dobar rezultat (25:07), i da postavio sam osobni rekord na 5km (22:25) iako to inicijalno nisam mislio.  Uz to srušio sam još dva osobna rekorda na 3 km i 3 milje.

7.kolo

Ovo je bila lijepa uvertira u aktivni vikend koji dolazi gdje egzibicijski idem trčati dvije trail utrke.

Featured

for the love of running

6. kolo cross liga Drava

Nakon uspješnog prošlog tjedna doslo je vrijeme za opuštanje. Razmišljajući danas nakon odtrčanog kola cross lige shvatio sam da trenutno nemam nekih realnih ciljeva koje bih mogao ostvariti. Zato više ne trebam ganjati neke rezultate već ganjati one ispred sebe. Opće je poznato da poboljšanja dolaze prateći one koji su bolji od tebe.

Iako nisam imao razloga da trčim, bio sam uzbuđen pred ovo kolo lige. Odlučio sam trčati najbrže što ide te onako slućajno mozda skinuti neki PB. Prvi put nakon par tjedana na dan održavanja lige bilo je sunčano vrijeme što je izmamilo vise trkača nego obično. Nakon uobičajenog zagrijavanja bilo je vrijeme za start. Pozicionirao sam se par redova od startne linije u sredini s pacericom uz sebe. Nakon inicijalnog rasčišćavanja te zaobilaženja ubrzao sam te počeo raditi slalom između natjecatelja.

Vođen mislju kako je Bojan neki dan istrčao 1km za 3min i 42sec odlucio sam ostvariti barem 4:00 na prvom kilometru. No bez obzira na napore na kraju sam skinuo sam 5 sec s najboljeg vremena ove sezone. Slijedeča dva kilometra hvatao sam dah te mislio da ovo nije bila baš dobra ideja. Jurnuo sam u utrku te nisam dao tijelu da se prilagodi. Sunce je pičilo ravno u oci nas natjecatelja te doslovno nisam gledao ispred sebe.

Tu me preteklo dosta natjecatelja te nisam niti brojio. Znao sam da će se to dogoditi. Prelaskom preko mosta osjetio sam neku dobru vibru te nisam bio u uobičajenoj krizi koja me u ranijim kolima znala pratiti. Nuspojava mojih ranijih postupaka. Nastavio sam dalje te održavao konstantni tempo. Pacerica je bila nekih 100 metara iza mene.

Trčao sam opušteno. Tempo me vodio. Nastavio sam konstantno do petog kilometra nakon čega sam malo podigao pace. Pratio sam natjecatelje ispred sebe koji su također povećavali tempo. Nekih 400 metara pred ciljem jedna je cura (za koju sam kasnije saznao da je 12 godina mlađa od mene) krenula žustro naprijed te sam se neko vrijeme pokušavao sinhronizirati  s njezinim tempom. No u nedostatku snage, nisam stigao parirati.

18222230_451682488497340_6540066266937997728_n
U potjeri

Cura je prestigla i gospodina starijih godina koji ju je pratio u stopu, a ja njega. Tim poretkom smo i uletili u cilj. Endomondo je pokazivao 25:26 što je odražavalo i moj način trčanja danas.

6.kolo

Još jedno kolo lige pa dvostruka nevolja – trail utrka u Frkanovcu – srcu gornjeg Međimurja te Boroš. Biti će to zanimljiv vikend.

Featured

unleash your passion

1. čakovečki polumaraton Zrinski(h)

Bio sam uzbuđen kao školarac kada ide na izlet. Osjećao sam da će to biti taj dan. Iako sam dobro zaspao odmah kada je izašlo sunce počeo sam provjeravati koliko je sati na svom smartphonu.  Prvi, drugi i treči put. Nemam običaj dizati se iz kreveta prije nego mi budilica zazvoni pa nisam niti danas. Dogovor je da Bojan i Ana dođu između 8 i 9 sati pa svi zajedno idemo u Čakovec. Nakon što sam si skuhao kavu, počeo sam prati suđe koje mi je ostalo od sinoć te sam se uhvatio i čišćenja štednjaka.

Nisam bio siguran da li da nešto gricnem prije utrke no s obzirom da ću utrku završiti tek oko podneva pojeo sam ostatke pohanog kruga kojeg sam išao peći sinoć oko 11 sati.  Mislio sam si količina masti u tom kruhu će mi pomoći da prevalim prvih 10km. Ana mi je javila da će doči tek oko 8:45 što mi je ostavila dosta vremena da pripremim robu, operem kosu i odabim nuždu.

Kada smo došli u Čakovec pokupili smo svoje startne pakete te krenuli prema startu gdje smo se razgibali i istegnuli. Barem neki od nas. Bilo je tu puno ljudi s obzirom da su oni koi su trčali utrku na 5km startali s nama. Nakon nastupa mažuretkinja te pozdravnog govora sve je bilo spremno za početak.

steady as she goes

I krenuli smo. Pucanj je odjeknuo i pokrenuo gomilu trkača koji su nestrpljivo čekali na startu. Iako mi se činilo da je bilo malo gužvasto, krenuo sam nekim svojim  postojanim tempom. Nakon prvog beepa sata trkača ispred mene, a koji je označavao ulazak u drugi kilometar malkice sam spustio tempo, ali ne previše jer hej, imamo još 20 km za utrkivanje.

Oko petog km primijetio sam kolegicu s cross lige koja uvijek ima dobar pace pa sam odlučio uskladiti se s njezinim. Nekada je ona bila ispred mene dok sam ja neko vrijeme preuzeo vodstvo te trčao kojih desetak metara ispred nje. Kolega iza nje je poticao navijače da navijaju za nju, što je večina i činila. Naravno moj iskušani recept trčanja polumaratona je od prvog puta nepogrešiv te tako na prvoj okrijepnoj stanici nikada ne uzimam vodu. Trčali smo večinom kroz sjenovite kvartove te je hladovina od drveća olakšavala samo trčanje. Neki navijači su navijali samo za žene, dok su neki samo za ljude starije dobi. Svatko je dobio svoju inspiraciju za dalje.

Oko 10-og km mi se razvezala tenisica na lijevoj nozi no to sam brzinski riješio te je tako ostalo do kraja utrke. Uskladio sam tempo s pacericom i njezinim kolegom koji je na kraju završio daleko ispred mene. Iz sjenovitih kvatrova skrenuli smo na otvorenu zaobilaznicu na kojoj smo odradili par kilometara po vručem suncu. Srećom na početku zaobilznice bila je postavljena druga feed zona koja je olakšala prolazak kroz taj naporan dio. Pacerica je trčala ispred mene no ponovo sam je dostigao i prestigao.

Počeo sam grabiti jače te smo ponovo ušli u još jedan kvart. Tu smo odradili par kilometara te se osvježili na feed zoni na kojoj sam uzeo pola banane te je počeo grickati. Izašli smo iz tog kvarta te skrenuli ponovo na zaobilaznicu i došli do meni zezunutog dijela.

Bio je 18 kilometar kada smo počeli uspon na nadvožnjak koji nas je djelio od cilja (kriza). Ovdje me prestiglo nekoliko natjecatelja no nisam se obazirao. Nekako sam mislio da mi se cilj promjenio te da je on sada samo završiti polumaraton no nakon što smo prešli osjetio sam olakšanje kada je pacerica prošla pored mene. Povečao sam tempo te pomalo preklinjao u sebi zbog toga.

No sada nije bio trenutak za kukanje. Iako je bio tek 19 kilometar sada je bilo da povučem. Pratio sam tako pacericu skoro kilometar kada sam je prestigao. Pobodrila me i rekla da sad krenem u sprint. Nisam oklijevao te sam krenuo u juriš. Iako obečana feed zona nije bila tamo gdje bi trebala biti nisam više o tome razmišljao.

use the force

img-7689_511917

Grabio sam naprijed najbrže što sam mogao. Konačno smo došli i do perivoja gdje sam prestigao dvojicu mladaca te se skoro razbio na jednom od zavoja kada sam zapeo u kamen.  To me nije poljuljalo te sam nastavio dalje. Protrčao sam preko mostića koji je vodio iz dvorca prema glavnom trgu. Ovdje je bilo jako puno navijača. Staza oko mene se počela sužavati. Vidio sam samo tablu cilj i oko nje brdo ljudi.  Krenuo sam u završni sprint te uletio u cilj gdje me čekala finišerska medalja. Čuo sam kada su prozvali moje ime, no rezultat ne.

Bio sam malo dezorijentiran nakon ulaska u cilj, ali bio sam sretan. Endmondo je pokazivao 1:45:12. Još uvijek čekam rezulate organizatora no jedno je poznato: PB je postignut.

18157843_10155473746108641_1102249073298207973_n
Uspjeh prema vremenu trčanja

Posije utrke čekali smo proglašenje pobjednika gdje je Ana postigla vrlo dobre rezultate te je završila na postolju.

18209750_10155251307568875_951353835_o
Ana – treća u kategoriji

Ovaj tjedan je bio vrlo upješan po pitanju postavljanje PBova. Iako ljeto dolazi i novo postavljanje PBova bi se moglo destiti tek na jesen, čuda su uvijek moguća.

Do slijedeće utrke 😉

EDIT: Službeni rezultati : 21,0975 (1:45:05)98. ukupno, 19. u kategoriji

 

Featured

25 mins of happiness or less (aka invincible)

5. kolo cross liga Drava 2017

Moderni način života nosi mnoge dobre stvari, ali i mnoge nedostatke. Život u gradovima daleko od opasnosti kao što su divlje životinje i sl., umanjilo je naše instiktivne osjećaje (ili je to samo u mom slućaju). Takav brzi način života je donio i mnogo stresa koji se obično povezuje s poslom ponajviše u odnosima s ljudima. Kada se tako zadubim u posao počnem previše razmišljati. Znate one trenutke u životu kada se nešto događa oko vas, a onda se sjetim nekog glupog događaja iz svoje mladosti. Za smirivanje slušam melodije kakve možete naći u videu na početku posta . Inače ne slušam Wombatse, ali kada počnem slušati jednu njihovu pjesmu onda se ostale samo redaju.

18157245_10154726574341896_3300545096239550165_n
Man of faith – John Locke

Život je čudna stvar. Nekada mi se čini da je sve u redu no nekada ima dana kada pogaziš sve svoje ideale i vrijednosti te mrziš i sebe i svakoga oko sebe. Danas je jedan takav dan.

Danas se održalo i novo kolo cross lige na Dravi.  Kao i uvijek bio sam nabrijan i kako sam prošli put skinuo 5 sekundi s najboljeg vremena ove sezone mislio sam to ponoviti i skinuti još pet. Vrijeme cijeli dan nije bilo nešto te je ujutro padalo malo kiše. I onda je cijeli dan visjelo u zraku. Da li će padati ili ne.  Na kraju je ostalo suho te sam se odlučio bicom  odvesti do starta utrke.  Obavio sam standarno zagrijavanje te čekao da utrka počinje. Čuo sam da je jedan od sudionika rekao kako je dobro vrijeme kao stvoreno za postizanje PBova.

Pozicinirao sam se tako negdje u sredini ispred mlađahnih djevojaka koje trče stazu od dva kilometra.  Krenuli smo s utrkom te sam počeo lagano grabiti naprijed. Onda je vrag ušao u mene te sam počeo prestizati ljude, menju njima je bila i pacerica. Tračao sam jačim tempom tako do prvog mosta, ulaska u drugi kilometar. Tada sam stabilizirao tempo te se koncentrirao na jednolilčno disanje. Tu me prestiglo nekoliko trkača. Pace mi je bio povečan no smanjivao se kako se drugi most približavao.

Prilikom okreta krajičkom oka sam vidio pacericu kojih 100 metara iza mene. Nastavio sam konstantnim tempom te  pokušao uhvatiti pace trkača ispred mene koji je nosio plavi dres. Natjecatelj kojeg sam u prošlom kolu pestigao u ciljnoj ravnini me lagano prelazio te me pitao da li sam ja usporio ili je on ubrzao. Diplomatski sam odogovorio da ćemo vidjeti u cilju. Ubrzanim tempom je grabio naprijed.

cruise control

Iako je njegov tempo bio brži pokušavao sam povečati i svoj. Posebno sada kada sam čuo da mi je pacerica bila iza leđa. Disanje mi je postalo neujednačeno no pokušavao sam ga stabilizirati te uzimati što dublje udisaje.  Beep – oglasio se sat na ruci natjecatelja isped mene, a označavao je ulazak u peti kilometar.

Sada je bilo vrijeme da dam sve što imam i povečam tempo. U ovakvim utrkama to radim postupno. A punom snagom idem pred kraj utrke kada znam da će to moje tijelo izdržati. Tako je bilo i ovaj put. Povečavao sam lagano tempo zadnjih 600 metara no punu snagu sam pokazao u zadnji 100 metara.

18194648_448509488814640_5542370252573605999_n

Kada sam čuo vrijeme koje sam postigao bio sam u čudu. Ne to ne može biti. To nije moje vrijeme. Pogledao sam ponovo na Endomondo i on mi je pokazivao to vrijeme + 4 sekude viška koje su bile potrebne da ugasim aplikaciju. Bio sam u šoku. No došao sam sebi te čestiao pacerici koja me zadnjih par kilometara pratila u stopu. Kada sam vidio rezultate vidio sam da je i ona postigla PB. Za dvije sekunde sam bio brži i postigao novi PB od 25:05min (5600m).

5.kolo

Cijeli tjedan sam u komunikaciji s frendovima iz Zagreba koji me nagovaraju da idem na utrku Boraša. Napokan sam se priajvio i na nju. Ova utrka je specifična jer kreče iz centra grada te završava na vrhu planine. Ovo će sigurno biti zanimljivo iskustvo koje će pomaknuti moje granice trčanja.

Postizanje PB na ligi je dobra uvertira u produženi vikend koji slijedi kada u nedjelju trčim polumaraton u Čakovcu. Nadam se da će i tamo pasti PB no otom potom.

Fun fact: Invincible je naziv letečeg broda u kompjuterskoj igri Final Fantasy 9

Featured

get faster

4. kolo cross liga Drava

Vrijeme je ovaj tjedan malo pošandrcalo.  Temperature su se strmoglavile te činilo se da se zima vrača kako bi zadnji put pokazala svoje zube. Situracija je bila koliko toliko oke do prije dva dana. Počeo je puhati jaki i neugodan sjeverac. Pa iako vani može biti sunčano, vrijeme neće biti ugodno.  Klimaks je dostignut jučer popodne kada je uz orkanske udare vjetra počeo padati i snijeg. Na sreću nije se nimalo primio no snijeg u travnju je nekako neprirodan.

I tako došao je još jedan četvrtak, a s njim i novo kolo cross lige. Grozio sam se izači danas van iz kuće s obzirom na vjetar koji je vani puhao, no što se mora nije teško. Za svaki slućaj sam obukao 3-4 sloja na gornji dio tjela jer iako je vani bilo 8 stupnjeva sjeverac je to srezao za najmanje 5 stupnjeva.  Krenuo sam prema startu utrke te nakon 200m počeo lagano trčkarati kako bih podigao temperaturu tijela.

Kada sam došao do starta ljudi su bili rasštrkani posvuda, neki su se zagrijavali kod startne linije dok ih je dosta trčkaralo okolnim puteljcima. Nakon kratkog zagrijavanja i ja sam se bacio na trčkaranje koje sam kombinirao s vježbama istezanja. Zrak je bio hladniji nego uobičajeno što je povoljno utjecalo na sam tok trčanja.

S obzirom na vrijeme učinilo mi se da je došlo malo manje ljudi nego obično, što je zbačilo manje ljudi za prestizanje. Opet sam se odabrao poziciju u začelju skupine, no ubrzo sam se probio na “čelo”.  Na početku sam na trenutak izgubio pacericu iz videokruga no ubrzo sam je pronašao.  Opet sam se probio kraj nje te pokušavao stabilizirati tempo.  Ušli smo u drugi kilometar te je ona počela vuči i to jako (ili se to meni samo tako činilo). Počeo sam kaskati za njom.

Nakon okreta na mostu nastavila je pojačavati tempo trčeći u paru s nekim likom u plavom dresu. Ja sam zadržavao neki svoj konstantni ritam te je pratio. Vjetar za sada nije predstavljao neki veći problem. Ulaskom u zadnji kilometar dao sam petama vjetra te ponovo povečao tempo.  Pacerica je bila ravno ispred mene.

smashing the gas

Pretekao sam je malo nakon prolaska kraj prvog mosta te sam to učinio dovoljno sporo da je možda povučem za sobom. No to se nije dogodilo. Nastavio sam grabiti dalje punom brzinom. Disanje je bilo oke i konstantno. Povukao sam još malo. Prestigao sam parnjaka od pacerice te nastavio prema cilju. 100 metara pred ciljem sam čuo zvuk stopala. To je značilo samo jedno. Netko je bio u potjeri. Stisnuo sam do ibera i dao sve što sam imao u tih 100 metara. Nekako sam nespretno ušao u ciljnu ravninu koja je bila omeđena vrpcama i stupićima te mi se činilo da ću pokupiti koji stupić. Na kraju sam 5600m pretrčao za 25:35m, ostavivši onoga koga sam pretrčao u ciljnoj ravnini 4 sekunde iza sebe.

17951986_445070925825163_6954869196249658849_n

Za sada to mi je najbolji reultat sezone no ne i najbolji rezultat staze. Deda koji me uvijek pretekne a ovaj put je bio iza mene kojih 5 sekundi je rekao da sam ubrzao, ali se meni činilo da su svi drugi usporili. S obzirom na prošlo kolo ovo je samo poboljšanje od 5 sekundi.

4kolo

U slijedećem kolu se nadam toplijem vremenu te još boljem rezultatu.  😉

Featured

pacekeeper

3. kolo Cross liga Drava

Nakon mog neslavnog nastupa na Hendrixovom polumaratonu bio sam loše volje, neki bi rekli depresivan.  Poznato je da svaki trkač koji istrči polumaraton iznad 2 sata može zapasti u ovo stanje. No odmah slijedeći dan sam išao da odmorim noge te istrčao 5 laganih km po ulicama Varaždina.

Mislio sam trčkarati svaki dan toga tjedna jer za vikend idem u Bjelovar te nezznam koliko ću se moći posvetiti trčanju. No nakon ponedjeljka sam odlučio da se neću trošiti te ću čuvati snagu za četvrtak. Za 3. kolo cross lige.  Da i ovaj tjedan sam bio nabrijan te sam ovaj put odlučio trčati u tenisicama koje mi se zasigurno neće odvezati. Iste one koje sam nosio na trail utrci u Ludbregu. Čak sam nosio i dres s te utrke.

Došao sam, ovaj put biciklom nekih 15-ak minuta prije početka utrke te se počeo zagrijavati. Bilo je puno ljudi na startu jer svi natjecatelji startaju u isto vrijeme i oni koji trče kraču dionicu kao i i oni na dužoj.  Pozicionirao sam se negdje u sredini grupe s dobrim pogledom na pacericu. Kako smo krenuli prestigao sam nekoliko ljudi te pratio curu po kojoj sam uskladio pace. Ponuknut iskustvom iz prošlog kola shvatio sam da ne trebam brzati i uskladiti tempo tijekom cijele utrke.

Iako su mi usta cijelu utrku bila suha nisam posustajao te trpio ovu neugodnost. Pratio sam pace te dodavao malo na taj pace. U dionici utrke do okretnog mosta trčao sam usporedno s pacericom ili malo ispred nje. Kako se most približavao odlučio sam malčice ubrzati. Trčao sam u grupi s još trojicom dok je paceric bila nekih 50m iza mene po mojoj procjeni. Tempo je bio oke i pokušavao sam se zakačiti na najbržeg.

S obzirom da je cesta po kojoj trčimo puna rupa nekada je trebalo taktički tražiti što čišći put. Uskoro se iza mene pojavila pacerica te je to bio znak da i ja ubrzam.  Povukao sam tempo no dedek koji me svaki put prijeđe je povukao više.  Klik, klik, klik  – otkucala su tri sata te označila istrčana četiri kilometra.

this moment, we own it

17757633_441443106187945_293807089313801533_n

Došao je trenutak za završni juriš. Zadnji dio ceste, nakon prelaska alsfaltirane ceste s kojom se križa, je puno čišći te je idealan za prestizanja. To se i meni desilo kada me u sprintu pretekla jedna druga natjecateljica. Koncentrirao sam se na disanje koje je bilo isprekidano te plitko. Tik pred sam kraj zašpurao sam se te punom snagom ušao u cilj te otčao stazu u vremenu  25:40m.

Osjećaj je bio puno bolji nego nakon prošlog kola. Odmah sam se istegnuo kako bih izbjegao možebitne ozljede. Ipak u petak sam osjetio kao da mi se stara rana na loži lijeve noge ponovo otvorila. Ipak sutra idem malo trčkarati i to po “trail” stazi.

3kolo

Featured

forfeit the game

Hendrix polumaraton 2017

Dan je počeo s neobično puno oblaka te je prognoza ukazivala na to da će se takvo vrijeme zadržati i večinu prijepodneva. Čak sam obukao i majicu s dugačkim rukavima. Sjeli smo u auto t krenuli u smjeru Zagreba, mjesta gdje će se održavati današnja utrka.

Već prije nekoliko dana sam pitao prijatelja Bojana kakve tenisice da obučem za ovaj event. Iako je to polumaratonu trči se po nasipu i travi pa sam bio u konfliktu. Tenisice za kros (makadam) ili tenisice za polumaraton (asfalt).  Rekao je da uzmem one za polumaraton (druga greška).

Nabrijavao sam se na ovaj event i rekao sam da ću ovdje potući svoje vrijeme za polumaraton. Prvo što mi je bilo čudno je da event počinje dosta kasno, u 11h. Jer obično ovakvi eventi počinju ranije. Npr. Zagrebački proljetni je počeo već u 9h. Našli smo se s Bojanom oko pola 10 blizu starta kada mi je priopčio radosnu vijest. Imali smo vremena do utke pa smo otišli do startno-ciljne ravnine koja je pomaknuta s povišenog dijela nasipa na dio koji je bliže Hendriksovom mostu. Pošto je bilo sunčano dodatnom toplinom pridonosio je ugrijani beton kojim je bio popločen taj dio.

I krenuli smo. Naravno da je bila gužva na startu te sam sam prag prehodao. I dalje je bilo dosta gužve no s obzirom na vrijeme i kvrgav teren nisam brzao. Nakon prolaska ispod drugog mosta skrenuli smo desno te se popeli na “nasip”. Trčali smo po njemu oko 4 km sve dok nismo došli do prve okrijepne stanice. Na njoj sam uzeo čašu vode od kojih sam popio možda pola gutljaja. Odmah sam osjetio da mi je bilo potrebno više te je vručina nastavila stezati.

Nastavio sam dalje po monotonom nasipu. Prestizao sam neke trkače te su neki prestizali mene. Konačno smo došli do 9km te skretanja lijepo preko mosta. S druge strane mosta je bila druga okrijepna postaja koja je dobro sijela. Odlučio sam da sada uzmem više vode te sam se čak polio po leđima i glavi. To mi je pomoglo nekih kilometar – dva. Ono što mi je falilo je bilo neko voće koje će mi podići razinu šećera, no toga nije bilo na okrijepnoj stanici.

Cover up your face
You can’t run the race…

Teren poslije okrijepne stanice se potpuno promjenio. Iz zelenih travnatih stazica u cestu ispunjeno krupnim kamenjem na kojem se tražio što čisti trag.  Teren je bio koma. Trčao sam iz lika u dresu s brojem 9. Pratio sam njegov ritam neka 2 km, poslije toga posustao sam prvi put. Vručina me dostigla. Malo sam hodao te pokušao ponovo trčati. Trčao sam ponovo možda pola kilometra te sam jedva čekao na slijedeću okrijepnu stanicu.

…The pace is too fast
You just won’t last…

Nažalost, tu sam učinio fatalnu grešku te uzeo previše tekučine.  Trbušna šupljina mi je bila napuhnuta. Svaki pokušaj trčanja rezultirao je bolovima. Hodao sam tako kilometar – dva te trčkarao tu i tamo. Kada sam došao do 20 km odlučio sam završiti utrku sa stilom. Koncentriao sam se na održavanju ritma do kraja utrke. Ritam koji sam imao taj zadnji kilometar je bio skoro jednak onome s kojim sam otvorio utrku. Navijačka stanica na nekih pola kilometra od cilja je također utijecala na povečanje tempa. Tim tempom sam i završio utrku. Utrku sam završio u 2h i 8min. Najslabiji rezultat ikad na polumaratonu.

You take away when I give in
My life
My pride is broken

U jednom trenutku u utrci počeo sam razmišljati: “Čemu sve ovo?”. Ovo očito nije moja disciplina. Više volim brze utrke od 5 km. Zašto plačati kotizacije za sve naolazeće polumaratone ako ću uvijek imati prosjećno vrijeme. Postoje i druge discipline koje su zanimljivije: cross, trail. Tada sam shvatio zašto sam par puta odustao od trčanja tijekom utrke. Mentalno nisam bio spreman na sve ovo. U zadnjih par mjeseci sam oslabio. Dosta toga se promijenilo u mom životu te nisam to mogao kompenzirati i imati stabilan tok misli koji sam zadržavao otkako sam počeo trčati. Ipak ne smijem odustati od samog trčanja zbog jednog neuspjeha. Još uvijek želim poboljšati svoje vrijeme u cross ligi te tako se na neki način poboljšati u  dugoprugaškom trčanju.

hendix2017

Featured

slingshot effect

2. kolo Cross liga Drava 2017

Bio sam nabrijan cijeli dan na utrku. Iako mi dan nije tekao baš onako kako sam zamišljao da će teći koncentrirao sam se na utrku koja je slijedila. Istina je da ne volim vrijeme kakvo je bilo taj dan. Sunčano i vjetrovito. Sjeverac je donosio hladnoću zime u ovaj proljetni dan.

Krenuo sam od kuće pješke noseći samo mobitel za praćenje sa sobom. Moj plan da se odfuram biciklom je propao kada mi je majstor kod kojega sam ostavio bicikl na servisu javio da nije još gotov s njim.  Počeo sam trčkarati jer mi temperatura nikako nije odgovarala.  Volim trčati takozvanom “šetnjicom” koja predstavlja 400 metara laganog makadama okružena šumom, a nalazi se na putu do starta/cilja koji je svaki put kod pješačkom mosta na Dravi.

Došao sam nekih 15 minuta prije utrke što mi je dalo dosta vremena da se zagrijem. Izvodio sam vježbe zagrijavanja koje duže vrijeme nisam mogao raditi zbog povrijeđenog ramena. Osjećaj je bio dobar. Bio sam spreman pokoriti sve svoje protivnike. Smjestio sam se malo bliže prvim linijama no bez obzira na sve morao sam prestizati neke “sporije” trkače.

S obzirom da mi je cilj bio ostvarati dobar rezultat pozicionirao sam se iza pacemakerice te trčao iza nje. No uskoro sam potegao i krenuo u juriš. Naime nisam niti skužio no krenuo sam dosta jakim tempom, tempom koji neću moći održavati do kraja utrke. Tada su krenuli pehovi. Odvezala mi se jedna od tenisica i nekako sam je nabrzaka zavezao. Došao sam dalje do mosta na kojem smo radili okret te mi se ponovo ta ista tenisiaca razvezala. Bio sam malo frustiran svime time te mi se ta ista tenisica odvezala i treći put neki kilometar od tog mosta.

2.kolo_CLD

Osjetio sam pad forme koji je bio izazvan zaustavljanima te ubrzanjima. Ono nije bio konstantan ritam koji će mi donijeti dobar rezultat.  Zadnji kilometar je bio kao čavao u ljesu mojeg lošeg rezultata. Borio sam se protiv samoga sebe te pokušavao postaviti neki konstantan ritam.  Na kraju sam istrčao 5.6km za 27:06m po mjerenjima organizatora što nije tako loše s obzirom na average pace koji je bio 4:50 s najbrže pretrčanim kilomtrom 4:15m.  Sada mi je cilj postaviti PB na Henrix polumaratonu koji se održava ovu nedjelju na Savskom nasipu.

Featured

get back in the game

Nakon 3 tjedna mirovanja i bolovanja konačno su mi u petak 17.3. skinuli imobilizaciju koju sam nosio svo to vrijeme od puknuća ključne kosti na tri mjesta bez pomaka. Zvuči vrlo strašno dok nekome to spomenem, a i osjećaj je napočetku bio i takav.

18.3.2017.

Odmah drugi dan sam morao ići trčati i to odmah 10km 😀 Na otprilike 6-om kilometru sam osjetio trnce u ruci. I cijela ruka mi je utrnula. Po mojemu to je neka od nuspojava pada s bicikla prije 3 tjedna. Bilo je dosta naporno s obzirom da sam mirovao svo ovo vrijeme. No vratio sam se redovitim treninzima te sam rotirao duljine treninga između 5 i 10km.

Hendrixov polumaraton je kucao na vrata te mi je bilo žao što sam morao odustati od nastupa na 2. proljetnom zagrebačkom polumaratonu zbog nedostatka forme. No otišao sam podržati svoje prijatelje koji su tamo trčali te neki postavili nove osobne rekorde.

run rabbit, run

Novu cross ligu sam s nestrpljenjem dočekao te sam bio željan postavljanja novih rekorda. Dan je bio vrlo topao te idealan za trčanje po prirodi. Došao sam nekih 15min prije utrke kako bih riješio administraciju te se istegnuo. Bilo je vrlo puno ljudi tamo, ali malo poznatih lica. Ne krečem se po tim krugovima pa su mi je većina bila nepoznata. No bez obzira na to bio sam nabrijan. Bilo je tu pripadnika mlađe generacije koja u većini slučajeva trči onu manju dionicu od 2km. Samo najuporniji trče onu dužu od 5.6km.

S obzirom na gužvu na startu zauzeo sam poziciju bliže prvoj liniji s desne strane. Mislio sam da ću tako izbječi sporije trkaće no to nije bilo tako. Polako sam se probijao kroz gužvu te uspostavio ritam. Kao i svaki put tempo mi je bio više te oni koje sam na početku tako lako pretrčao su me kroz utrku dostigli.

Iako je tempo bio dobar pred sam kraj sam popustio te nisam potegnuo pred sam kraj kako sam to obično činio više puta prošle sezone. Možda zbog opreza da se ponovo ne ozljedim ili zbog nedostatka forme, ne znam.

1.kolo_CLD

Konačni rezultat je bio 5.6km u 26:45m po mjerenju organizatora što nije tako loš s obzirom da je ovo bila prva kros utrka ove godine. Slično vrijeme sam postigao i prošle godine kada sam se prvi puta susreo s ovom vrstom utrka no novi rezultat ganjat ću danas.

 

Featured

run to the hills

3. Crazy Hill Trail – Ludbreg

Nakon uspješno završenog zimskog polumaratonna na kraju siječnja veljača je dobro počela te sam nastavio s konstantnim trenizima od 5km s podizanjem intenziteta. Pošto su temperature porasle tako je i volja za brže, više jače porasla. Iako je to disciplina koja mi je totalno nova te je nikad nisam probao trčati trijavio sam se za trail utrku – Crazy Hill Trail koja se održavala u nedalekom Ludbregu. Iako je ovo za mene bio samo usputni događaj jer ono što najviše očekujem je 2. proljetni polumaraton za kojeg sam se prijavio prije 2 mj. te je bio za nešto manje od mjesec dana.

“stupid is as stupid does” – Forrest Gump

Nakon dobro odrađenog treninga od 10km u srijedu, kojega sam istrčao varaždinskim ulicama odlučio sam pozvati frenda Bornu na pivo u petak no on je našao izgovor u curi pa mi dao protuponudu da se u četvrtak idemo voziti biciklima. Prihvatio sam je te spomenuo da imam neke rakije od bivšeg cimera u stanu. Većer je dobro počela te prvo nismo puno popili, na drugom checkpointu smo počeli grdo povlačiti te smo na zadnjoj točki popili sve kaj je bilo u boci.

Krenuli smo doma i Borna je odlučio otpratiti me doma no na pola puta dogodila se čudna nesreća di sam ja završio s ramenom  na asfaltu. Bol mi se na prvu nije činila toliko jaka iako sam imao problema s spavanjem no za to sam optužio alkohol. Ujutro sam popio tabletu za bol te otišao na posao. Bio je to za mene crni četrvtak. Razmišljao sam da li uopće da idem na trail s obziorom da sam u bolovima. Jedna frendica mi je rekla “Pa nećeš trčati na ramenu” te sam na kraju odlučio ići.

fortune favours the bold

Dan je bio kao savršen za trčkaranje prirodom. Nebo je bilo plavo i prošarano oblacima. U Ludbreg smo došli oko 9 sati te smo imali nešto vreemna za zadnje pripremem za “utrku”. Ja sam imao malo više s obzirom da je moja utrka počinjala pola sata nakon svih mojih prijatelja.

Odlučio sam ne ponesti vodu s sobom jer će tu biti feed zona koja će vratiti vitalnost u tijelo. Tu sam se malko zeznul. Startao sam negdje straga u sredini kako se ne bih poveselio i počeo za najbržima trčati. Otpočeo sam pa recimo laganijim tempom iako sam pretekao grupicu trkača ispred sebe, ali sam pokušavao držati konstantan ritam. Ključna riječ je ovdje pokušao. Nakon prvog zavoja skrenuli smo stepenicama dolje lijevo te počeli trčati po laganom makadamu uz okolo umjetnog jezera uz kojeg se nalazi takozvani Otok Mladosti. Uskoro skrečemo ponovo lijevo preko željeznog mosta ispod kojeg je montirana mala brana.

Trčimo dalje te uskoto dolazimo do oranice. Da dobro ste pročitali trčali smo preko blatnjave oranice bez nekih posebnih puteva. Nazirao se tu trakotorski put, ali kiša koja je padala veće prije isprala je njegov oblik. Poslije oranice dolazi prvo brdo koje kroz šumu vodi do vinograda. Put je ovdje čisto solidan te se da trčati. Uskoro dolazimo do alfalta koji nakratko zamjenjuje blatnjave puteve.

16996521_1626672030731080_5236471868853317933_n

Silaskom s asfalta dolazimo do prvog spusta koji potvrđuje ime ovog eventa (“crazy hill”). Malo je rizično zašpurati se niz takav brijeg pod ovim uvjetima, ali zbog toga je to toliko zabavno. Naravno kada smo se spustili u jarak trčali smo po njemu koji kilometar te se upoznali s kaljužama koje tamo vrebaju. Na ovom dijelu previše sam se zadihao te sam morao malo usporiti ritam. Blatnjav i kaljužast teren se nastavio večim dijelom jer nas je okruživala šuma kojoj na trenutke nije bilo kraja.

Najteži djelovi su bili oni nakon račvanja staza za natjecatelje na 33 i natjecatelje za 16km. Trčanje po teškom blatu se činilo nemogučim jer sam svakom korakom  pokupio malo blata koje je otežavalo daljnje kretanje. Dobro se sjećam i jednog kanjona koji je bio pokriven slojevima lišća i naravno vodio je prema gore. To me podsjetilo na prošlogodišnji planinarski izlet na južnu padinu Ivanščice koji se skoro pokazao smrtonisnim.

Nakon dva takva brijega konačno smo izašli iz šume na asfalt. Krenuli smo prema gore jer su tamo ukazivale strelice te smo na vrhu brijega došli do prijeko potrebne feed zone. Kada sam trčao do nje netko je vikao “Mario, imamo rakije!”. U čuđenju sam se približavao stoliću na kojem se moglo naći mnogo toga, no ja sam popio samo 2 deci kole te uzeo polovicu banane.

U tom trenutku šećer je donio toliko potrebnu energiju mom tijelu te sam nastavio malo brže trčati (enter : Darude – Sandstorm).

Da, ta pjesma mi se bila u mislima kada smo se krenuli dalje pobijati kroz šumu prema cilju. U jednom trenutku žena ispred mene se poskliznula te kao prasica povaljala po skliskoj šumskoj stazi koja nije praštala greške. Nastavio sam trčati konstantim tempom te sam se u jednom trenutku našao trčeći sam usred šume. Jednostavno praćenje skupine ispred sebe je zamijenilo traženje oznaka koje nekada nisu bile očite.

16939621_1626762867388663_2522261689577928412_n

Nakon dva tri brijega pretčali smo jednu livadu s koje se vrlo dobro vidjela panorama Ludbrega. Nakon još malo šume došli smo do vinogradskih puteva koji su uključivali lagani makadam i asfaltirane puteve. Tu je bio još jedan ludi spust na kojem sam pustio kočnice te se nisam nasreću razbil. Nakon nekoliko zavoja koje smo pretrčali po asfaltu našli smo se tik pred ciljem. To mi je bio signal da aktiviram posljedne atome snage te pojačam tempo.

Utrčao sam u cilj nakon manje grupice trkača te postigao vrlo dobro vrijeme od 1:57:57. Naravno to sam saznao tek kasnije jer prilikom utrčavanja u cilj nisam vidio niti čuo nikoga. Ovo mi je bio vrlo motivirajući vikend te sam zbilja uživao u ovoj “utrci”. Nažalost u nedjelju sam dobio infomaciju da je ona bol koju sam osjećao u ramenu je bila slomljena kljućna kost na tri mjesta. Što znaći da na kratko moram prestati s treninzima te mirovati na par tjedana. Što znači da moram odustati od proljetnog polumaratona u Zagrebu. No dva tjedna kasnije je Hendrix pa ništa nije izgubljeno.

Featured

return to (castle) Kalnik

Plan za prošli vikend je bio da idemo nekom ludom rutom na Ivančicu no svi su odbacili plan vodića Borne te se zaželjeli novih (starih) vrhova koji su malo izazovniji. Tako je odluka pala da idemo na Kalnik.

Iako sam bio mauran ujutro nekako sam se probudio oko pola 8 nakon što sam nesvjesno ugasio alaram koji je zvonio u 7 sati. Nosio sam samo osnosvnu opremu fotić, vodu i neke kekse jer za drugo nije bilo vremena. Borna me pokupio s svojim lavićem oko 8 te smo krenuli za Kneginec gdje smo pokupili Maju i Nikolu. Još su nam falili dva člana, Monika i Matej koje smo pričekali u kafiću u Presečnom. Oni su kasnili te smo se malo previše zadržali u tom kafiću (iako su konobarice bile privlačne).

I konačno smo krenuli oko 9 sati kretajući se kroz seoceta koja su okruživala Novi Marof. Sve dok nismo došli do autoceste koju smo par puta sjekli. Cesta kojom smo se vozili do doma na Kalniku je bila vrlo zavojita te nije baš odgovarala mom mamurnom stanju. More se uzburkalo te sam prije polaska na Zube sam se morao olakšati u pl. domu. No ovaj dom je čudan više kao da nije za planinare nego za neku gospodu koja tu dolaze jesti i piti (malo prefency s obzirom na ostale domove).

Ekipa me spremno čekala ispred pl. doma te dobacila komentar da izgledam blijedo na što  nisam parirao. Krenuli smo stazom kroz šumu do vrha Vranilca. Uz cestu kojom smo prolazili smo vidjeli ostatke snijega kojeg je više bilo na samom vrhu.

Kako smo krenuli na našu malu pustolovinu po zubima tako nas je počeo pratiti i jedan pas koji je s nama bio većinu vremena te je od svakog dobio svoje ime. Krenuli smo natrag prema zubima. Matej je napredovao brže od svih te ga nismo niti vidjeli kada se popeo na sedmi zub. Dok je ostatak ekipe došao do njega malo smo se podjeliti te sam ja otišao na “lakši” uspon te me Monika sljedila, rekla je “Zbog sigurnosti”. Taj prvi zub je uvijek najzeznutiji te ostatak zubi smo više manje brzo obavljali. Malo prebrzo za moj ukus 😀

Na jednom dijelu ekipa je malo zapela te su se u “klitoris” planine samo cure zaputile. Matej je taj dio prešao niti da ga nismo niti vidjeli.Hodajući tako planinom moj mamurni um razmišlja o svem i svaćem. Jedna od tih misli je kako nam je naš moderni način života umrtvio naša iskonska osjetila. Možda se to meni samo činilo jer sam bio mamuran no hodanje po prirodi i balansiranje po stjenama bi nam trebalo biti poznato kao i onom psu koji nas je pratio, ali to nije. Naš sjedilački način života nas je osakatio. Izgubili smo ono što smo nas čini “prirodnima”.

Ubrzo smo došli i do prvog zuba te se krenuli spuštati s njega. Maja i Monika su odabrale “lakši” put koji se na kraju pokazao kao put u još jedan klitoris. Cure vole klitorise! Neki su se izvukli iz njega te teartalno pali na ravnome tlu dok su neki odustali tik pred ciljem. Ostatak skupine se već našao s ekipom iz Škarnika koji su dolazili s druge strane Kalnika te su se grijali uz vatru kada smo se skunuli s poučne staze.

Neki od nas su htjeli vidjeti dvorac Stari Kalnik koji se nalazio kraj kampa pozdravili smo se s ekipom te krenuli u juriš na dvorac. Dvorac je nedavno obnovljen te kada se dođe na vrh pruža veleban pogled na okolicu. Ovdje sam okuinuo par dobrih fotki koje ću staviti u svoju kolekciju “Ljubav na planini”. Spustili smo se s zidina te krenuli doma po ono istoj zavojitoj cesti po kojoj smo i došli.

 

Featured

Combined raiding party

Ravna Gora

Proško je već mnogo vremena od kada smo u ovolikom broju išli na planinski pohod. Pošto smo zadnjih par mjeseci radili zajedno na organizaciji različitih događaju u sklopu “VAKUUM inicijative” ovo nam je bilo nešto kao teambuilding (samo kao neobavezno druženje bez onih korporativnih bullshitova).

Okupili smo se (rally point) u malom selu kraj Varaždina odakle je kretala naša ekspedicija na Ravnu Goru. Naš vodić Borna (codename Pathfinder) je odredio rutu po kojoj smo se kretali do polazišne točke (entrence to the dungeon) no s obzirom na zaboravljivost čarobnjaka mapa morali smo se poslužiti modernom magijom GPS-a.

Dan je bio kao stvoren za planinarenje s puno sunca te tu i tamo kojim oblačkom u daljini.  Krenuli smo s polazišta po asfaltu kojeg je nakon malog uspona ubrzo zamjenila šumska stazica. Usput susrećemo još jednu grupu planinara koja je izgleda također išla istom rutom.

img_2170-2

Nakon kratke i strme šetnjice po šumi uskoro dolazimo na prvi checkpoint – vidikovca s inoks križem. Na ovom mjestu smo se malo odmorili te razgledavali okolicu. Ubrzo krećemo dalje te se krećemo po hrptu prema Filićevom domu.  Staza nas vodi do stjenovitog djela gdje smo se morali popeti po erozivnoj zemlji, prekrivenoj suhim lišćem te tu i tamo kojim kamenom.

Prelaskom na sjeverniju stranu planine pojavile su se kupice snijega i leda koje su na mjestima otežavale prelazak nekih djelova, a i sklisko kamenje nije pridodavalo ubrzanju naše skupine.

img_2261-2

Na tom dijelu skupina nam se malo prorijedila, ali na kraju su svi doši do doma te smo se okupilik na vidikovcu “Balkon” koji se nalazio neposredno uz njega. Pogled s ovoga vidikovca je bio još bolji.

img_2264-2

group-0-img_2266_img_2268-2-3-images

Prije ulaska u dom smo odlučili da prošetemo do planinarske kuče “Pusti duh” koja nije bila daleko. Usput prolazimo kraj piramide na koju se neki penju. S nje se može vidjeti do Varaždina a i dalje, neki kažu i do Austije. Neki od nas nastavljaju dalje do pl. kuče te i tamo vrlo brzo dolazimo.  Kako je grupici koja se peljala na piramidu trebalo dosta vremena da se spuste odlučili smo se vratiti do doma te je druga skupina planinara zapela u nadvikivanju naše dvije skupine između dva brijega.

Ispred doma na naišli na par pasa koji su bili tamo zavezani. Malo smo ih pomazil te smo ušli u dom koji je bio poluprazan. Zauzeli smo jedan stol udaljeniji od vrata te raprostrli svu hranu koju smo nosili sa sobom. Bilo je tu kolača, mesa, kruha, keksiju. Prava mala gozba što nije neubičajeno kada u ovoliko velikom broju idemo na planinu.

Nakon pivice (a i neki su popili dvije) smo se istim putem vračali dolje. Neznam jeli zbog skliskog terena sjeverne strane planine ili alkohola u krvi, no došlo je do nekih komičnih padova. Najvažnije je da nitko nije ozbiljnije ozljeđen.

Sve u svemu to je bila još jedna dobro provedena nedjelja. Gojze su krštene blatom! Nadisali smo se svježeg zraka i dobili snage za dalje. Na slijedeći izlet smo već otišli te izvještaj uskro slijedi.

 

Featured

frost, cold and willpower

1. zimski polumaraton – Varaždin

Alarm na mobitelu je zazvonio u 7:00, a temperatura vani bila ispod nule. izašao sam iz kreveta te otčao preko hladnog hodnika do kuhinje da upalim grijanje. Vratrio sam se u krevet i snoozao alarm svakih 10 minuta.  Konačno sam se iskobeljao iz kreveta negdje oko 20 do 8 te sam si skuhao kavu.

Iako sam već trčao po temperaturama ispod nule ovo jutro mi se to baš nije dalo. No obečao sam da ću ići i platio kotizaciju pa zašto ne.  Znao sam da nisam spreman jer sam trenirao samo na kratke staze. 5 km mi je bio vrh, dok je 21 km bio za mene trenutno nešto neizvediovo. Nisam trenirao 10 km baš zbog tih negativnih temperatura, a i to bi mi oduzimalo previše vremena. I baš to jutro ozljeda me malo zapekla kao da je znala što je čeka.

Krenuo sam oko 9 do dvorane gdje je bio start i cilj utrke. Naša utrka je počinjala tek oko pola 11 točnije u 10:21. Osjećaj prije utrke je bio dobar te sam hladan zrak, a i sitni snijeg koji je na trenutke padao,  isfiltrirao noseći buff preko skoro cijelog lica.

I krenuli smo! Zadnja skupina trkaća gdje su bili svi oni mlađi od 40.g. Krenuo sam nekim svojim tempom prateći Sonju i Igora. Malo sam povukao na drugom kilometru, ali sam ubrzo spustio tempo. Zapravo prvih pet kilometara je bio jedan od njaboljih djelova utrke. Trčao sam svojim tempom ne mareći za druge trkaće.

Pošto je bilo bilo tri okreta na stazi s svojom ekipom sam upravo toliko i susreo. Naravno, na čelu je bio Bojan koji je bio nadahnut zimskom ligom koju je trčao na Sljemenu ove zime. Ne daleko iza njega bila je i Ana koja je potegnula s obzirom da je i ona trčala zimsku brdsku ligu. Pri začelju je bila Sonja i naposljetku Igor.

Čak niti prvih 10km nije bilo toliko loše, ali taman nakon 2 okreta postalo je gadno. Tračo sam te sam razmišljao o svačemu, brojio sam table s kilometrima i nadado se da ona slijedeća dođe što prije.  Ipak bilo je super trčati po prirodi zagrnuto sniježnim omotačem.

Razne misli su mi prolazile glavom kada sam pokušavao održati disciplinu te ne stati. Mislio sam na toplo ljeto i sve ono što je donijelo: sunce, sladoled, cure u kratkim haljinicama. Čak sam u jednom trenutku pomislio na “nagradu” koja bi me čekala na cilju. Nasmijao sam se na tu pomisao. No nekako nakon zadnjeg okreta niti to mi nije pomagalo više. Počeo sam razmišljati o hladnoći koja me okruživala. Pitao sam se također dali će mi se rana ponovo otvoriti. Ipak nisam trčao ovakvu dužinu već 4 mjeseca i ta zadnja je završila u bolovima.

To je bilo to tabla za 18 km, prošao sam kraj feed zone te čuo vjesti na radiju koji je čuo iz jednog od vozila. Uf, odahnuo sam znači imam još 20-ak minuta za 3km. Netko bi rekoa da je to dosta vremena za tu udaljenost, ali ja sam praktički bio na koljenima. Nakon table za 20km odlučio sam stati te prošetati kojih 50m.

16298709_1589143904483893_5275341807581737999_n

Skupio sam svu preostalu snagu koju sam imao te sam potrčao dalje. To je bilo to još samo kilometar, a noge su mi bile tako teške. Pošto mi se buff zamrzao nisam ga moga navući preko lica te sam udisao teški hladni zrak. Konačno sam vidio dvoranu te sam nastavio konstantimin tempom. Poslije 21km čuo sam navijanje Ane te sam sam tu malo potegao i pobjednički s osmjehom utrčao u cilj.

16406505_404313343234255_1530793629889380232_n

Nisam bio siguran da li sam ostvario cilj te sam na to čekao popodnevnu objavu rezultata. I da – istrčao sam 21.0971 km u 1:58:15. Dobsr povratak u formu. Poljeće dolazi, a s njim i bolji rezultati.

kj

Featured

Re:pain – running with you brain or your heart

22. Brooks Varaždinski polumaraton

First restore point

Nakon noćnog maratona u kojem sam sudjelovao, odlučio sam se prijaviti za ovaj domaći – Varaždinski polumaraton. Nisam se nešto pripremao kao za ostale polumaratone, ali neki napor je ipak trebalo uložiti.

“Pripreme” su počele prvim jesenskim kolom Drava cross lige na kojem mi se pridružila i frendica Sonja. Bili smo prvi na crti te smo krenuli žustro! Ja malo žustrije te sam malo nabijao tempo. Želio sam ostvariti što bolje vrijeme, no sprint koji sam nabacio na početku me izbacio iz ravnoteže jer je to bio preveliki ritam kilometražu koju je trebalo pretrčati.

Nakon prvotnog juriša (prvi kilometar), uslijedio je pad u paceu te me ovdje preteklo dosta natjecatelja koji su stablinim tempom napredovali. Za inat sam se zašpurao pred kraj kako ja to obično i radim te ostvario PB na 5.600m od 25:13. Moj Endomondo je opet odbio suradnju i upalio se tek nakon kojih 2 kilometara trčanja te je staza trčanja nepotpuna. No, kada sam nadopunio vježbu s izgubljenim kilometrima vidio sam da sam postigao i novi PB na 5 km koji je sada 22:34.

pb_5

Nakon cross lige nisam trčao više od tjedan dana. Nisam išao na drugo kolo jesenskog dijela cross lige jer smo se baš za taj dan dogovorili da idemo na Čevo. Na Čevu je bilo super i doživjeli smo još jedan prekrasan sumrak. Staza je bila malo srtma kada smo se pod svjetlom ručnih svjetiljki spuštali prema dolje. No, sretno smo se spustili do polazišne točke te smo usput sreli malog psića koji nas je pratio dijelom puta.

U petak sam se odlučio odvažiti te ići trčati na Slobodu. Već dugo vremena nisam tamo trčao te je bio red da trčim pod reflektorima. Odlučio sam trčati 25 krugova i to po vanjskoj stazi iako je cener (10km) dužina ako se trči po unutarnjoj stazi. GPS koji sam koristio za praćenje napretka me na nekim dijelovima malo zezao te je vrijeme za koje sam trčao 10 km, što mi je bio cilj, bilo osakaćeno duljim prekidima u signalu. No, bio sam sretan što sam malo protegnuo noge.

Sljedeći dan sam također išao trčati, no ovaj put sam išao trčati na Dravu. Cross staza na kojoj obično trčim 5.600 metara. Produžio sam je na 8.700m. Ovaj put se nisam forsirao niti sam išao da ostvarim ikakav rekord.  Lagano trčkaranje uz zalazak sunce. Nisam osjetio bol dok već nije bilo prekasno. Zaustavio sam se i odvezao se doma kao što to obično i radim te se otuširao. Bol koja je došla nakon toga je bila nešto što dosad nisam doživio. Ne znam koji me dio mišića bolio: da li je to bio hamstring (loža) ili gluteus maximus? Nakon nekoliko dana sam skužio da je to spoj između ta dva mišića.

Second restore point

Nakon nekoliko dana me frendica Sonja pozvala da idemo trčati. Malo sam se nećkao, no prihvatio sam poziv. Bol u mišićima se smanjila, no bila je prisutna pa sam se se odlučio stisnuti zube. Mišić mi je regirao negativno. Bol se vratila. No, nakon 6 km trčanja došao sam na optimalnu temperaturu pa se bol smanjila. Činilo mi se da je i potpuno nestala. Naravno, kada smo dovršili našu dionicu od 10km, bol se vratila. With a vengence. Ponovo sam osjetio tu oštru bol u loži te je moja pokretljivost smanjena. Istu večer sam išao na otvaranje Centra za “mlade” na kojem je najmanje bilo mladih te je njegova nadglednica imala negativni izljev na društvenoj mreži u kojoj spominje nepoveznae stvari. To joj zbilja nije trebalo.

Tu večer mi je prijateljica preporučila da odem na tajlandsku masažu kod jedne njezine frendice. Opet sam se nećkao, no na kraju sam dogovorio termin koji je bio taman večer prije polumaratona. Nikada prije nisam bio na masaži, no poslije nje sam se osjećao ugodnije te mi se činilo da mi se centar boli raspršio.

Final restore point

Par dana sam razmišljao da idem trčati polumaraton ili ne? Odluku sam odgađao do zadnjeg trenutka te sam napokon odlučio da idem. Nelogičan potez s obzirom da je bol još uvijek bila prisutna.

Došao sam dosta prije početka utrke koja je počinjala u 10 sati kako bih podignuo svoj startni paket. Kada sam se počeo pripremati primijetio sam svoje prijatelje iz Zagreba, Bojana i Anu koji su na moje veliko iznenađenje došli trčati u Varaždin. Kako mi je mišić još bio bolan, radio sam intenzivno zagrijavanje, no znao sam da to nije to. Znao sam da neću dati 100% svoje snage.

Utrka samo što nije počela te smo se poredali na startno-ciljnu ravninu, moji frendovi malo naprijed dok sam ja odlučio ostati malo u pozadini. Krenuli smo te se bol vratila, ali računao sam na to. Cilj mi je bio izdržati polumaraton. Staza je u početku bila kružna te smo ispratili trkače koji su trčali 5 km skoro do cilja. Smrad koji se osjetio kada smo prvi put prolazili kraj Meka je bio grozan. Žalim ljude koji žive u njegovoj blizini.

Nastavili smo trčati prema istočnom rubu grada gdje smo napravili mali krug. Moj tempo je bio postojan te sam u tim trenucima bio zagrijan do te mjere da bol nisam osjetio. Došli smo do 10. kilometra na kojem sam uzeo vodu te se zaustavio da je popijem. To je bila prva greška. Skrenuli smo prema jugu prema naselju Turčin. Na ovom mjestu je bila obrtnica te smo mogli vidjeti trkače koji su ispred nas. Ovdje sam trčao kao u transu te sam nesvjesno podigao ritam. Nakon što smo se okrenuli natrag prema gradu, ritam mi je bio postojan.

Počeo sam trčati za jednom djevojkom čiji mi se tempo činio sličan mome. Druga greška je bila kada sam na trećoj feed zoni ponovo stao kako bih popio vode što je rezultiralo povratkom boli. No, opet sam stisnuo zube te uz malo režanja nastavio dalje.  Tempo kojim je trčala djevojka ispred mene mi se učinio sporijim te sam ja malo pojačao. Ne znam otkud mi snaga, no negdje sam je još imao.

Došli smo do 18. i 19. km. Tu me udarila kriza. Jako! Bolovi u obje noge. Stopala kao beton. Ovo nije bio idealan scenarij. Djevojka s kojom sam sinkronizirao tempo sada je bila malo naprijed te sam je samo pratio. Došao je i taj zadnji kilometar. Na ovom dijelu je bilo drži-ne daj! Ponovio sam sam sebi današnji cilj: moraš samo završiti. Ponovo smo prošli kraj Meka, no sad nisam osjetio odvratan smrad jer mi je nos bio začepljen. Kako se ciljna ravnina približavala potegnuo sam zadnje atome snage te sam osjetio lagane vibracije. Protrčao sam ciljem i ostalo je povijest. Novi rekord na polumaratonu! Nisam očekivao, no eto. Ipak, bio sam lošiji od svih svojih prijatelja čemu je zaslužna moja ozljeda.

novi_rekord

Obećao sam si da ću sada odmarati barem dva tjedna i tada kreću pripreme za Ljubljanu koja je kruna sezone.

Featured

to the moon and back

3. Grawe noćni maraton

“nothing cannot resist a human will” – Benjamin Disraeli said that…

…..but he never met Murphy

Pripreme za polumaratone obično su duge i potrebno je priječi mnogo kilometara kako bi ostvarili dobar rezultat. Moj cilj je bio istrčati ovaj “ravni” polumaraton za manje od 2 sata i trčati što brže. Moji treninzi su uključivali dionice od 5, 8, 10 pa čak i 19km. Mjesec dana prije polumaratona sam trčao točno 6 puta , po Endomondu, što se može činiti malo. No “rupe” sam punio s planinarenjima i bicikliranje.

Prilikom jednog treninga redovitu cross stazu sam odlučio produžiti s asfaltnim dijelom te otrčati svoj novi rekord na 10km46:43. S obzirom da cross liga još nije počela večinom sam trčao sam, s malo interakcije s drugim trkačima koji su česta pojava na Dravi.

10k record
Ostvarivanje rekorda na 10 kilometara

Tjedan dana prije polumaratona nisam bio zadovoljan količinom kilometara koje sam prešao. Špancir je bio u punom jeku te sam svoje vrijeme investirao u neke druge aktivnosti. Kako bih bio siguran da sam spreman, u utorak sam odlučio trčati rutom oko jezera koja se pokazala kao pravi zalogaj s svojih 19km.

19k jezera
Krug oko jezera

To je bilo predjelo za ono što je slijediljo u subotu. Noćni maraton koji je nosio slogan – do mjeseca i natrag. Medalja koju svatko tko završi utrku je izrazito fora i može se reći da je to jedan od razloga zašto sam se prijavio.

Kako nisam baš vodio računa o datumima isti dan sam imao i fotosusret u Bjelovaru koji nisam htio propustit kao ni ovaj maraton. Posložio sam si agendu te sam isplanirao vrijeme tako da stignem na oba događaja. No onda je došlo do nekih promijene u rasporedima te sam morao skratiti svoj boravak u Bjelovaru. Isplanirao sam da oko 16 sati krenem iz Bjelovara te oko 18 sati dođem u Zagreb što će mi dati dovoljno vremena da na vrijeme dođem do Bundeka te ta se u miru pripremim za utrku. No stvari ne idu baš onako kako mi to planiramo.

Life is what happens when you’re making plans

Sjeo sam na autobus te smo lagano krenuli u pravcu Zagreba. Bus je bio poprilično pun što mi se činilo čudno za subotu popodne. Tijekom vožnje sam se pokušao odmoriti s obzirom da sam se probudio 15 do 4 kako bih ulovio rani vlak za Bjelovar. Bili smo pola sata od Zagreba. Sve je bilo fino krasno, kupili smo putnike usput, sunce je sijalo i onda…..

Nešto nam se našlo pod kotačima. Prva pomisao je bila da smo pokupili biciklista ili pješaka, no vozač je potvrdio da je to bio samo branik koji je otpao s auta ispred nas. To je bilo olakšanje. Jedini problem je bio što je autobus morao ostati tamo gdje je bio, te smo morali čekati drugi bus. Pao sam u očaj, sve pripreme i sva planiranja da stignem na utrku su propala. Kontaktirao sam frendicu Sonju te rekao da je velika vjerojatnost da neću stići na utrku. Čekanje je bilo najgore, u glavi sam vrtio već najgore scenarije. Na svu sreću ubrzo je došao novi autobus koji nas je odfurao ostatak puta.

Sjeo sam na tramvaj i došao najbliže što sam mogao do startne zone. No i ona je bila neobično daleko te sam tek 30 minuta prije utrke dobio startni paket. Bio sam malo iznerviran svim današnjim događajima pa je kao sol na ranu došlo to da nemaju majicu za mene koju sam trebao dobiti u startnom paketu. Eh, organizacija! No nisam htio to reči teti koja me nije mogla naći na listi prijavljenih za polumaraton od prvi put.

Okruživala me neka loša karma. No stigao sam obaviti sve potrebno te sam odlučio trčati u majci koju sam dobio na fotosusretu te tako reklamirati event. Susreo sam i frendicu Sonju na startnoj liniji. Srce mi je koliko toliko bilo na mjestu. Još samo trebam pretrčati 21 km!

And we’re off

q1_blogimage

Utrka je krenula točno na vrijeme za sve četiri kategorije istovremeno. Maraton, polumaraton, trečina maratona te četvrtina maratona. Nisam bio siguran koliko je točno bilo ljudi no sigurno nas je bilo preko tisuću, samo u kategoriji polumaratona je bilo preko 300 trkača.

Na početku je bila mala gužva te se pretjecalo gdje se stiglo. Najgore je bilo kad smo stigli na nasip gdje nije bilo baš mjesta za takve manevre. Postavio sam svoj tempo te sam krenuo vrlo ošto. Iako sam se malo zagrijao prije utrke pravo zagrijavanje je tek počelo. Sonjin “klub”, Zagreb Runners je na nekoliko mjesta imao izvješene zastave s svojim grbom na kojem se nalazi broj 442 te su  navijali za svoje članove kako su prolazili. Ubrzo sam se prikačio za jednu trkačicu koja je imala dobar tempo te sam se uskladio s njom.

14192799_1765961946979138_4770792082898044004_n

Prvi krug sam pretrčao dosta ljudi te sam se zabrinuo da li sam krenuo prebrzo. No držao sam dobar tempo te mi je noćni zrak prijao. Iako je na nekoliko mjesta staza nije bila adekvatno osvijetljena kroz tminu sam  koračao brzo i bez oklijevanja. Trkači su se prorijedili te je bilo važno održavati tempo. Feed zone su pomagale s opsrbom toliko nužne vode. Nakon 10 kilmetara dostigao sam Sonju koja je startala ispred mene te produžio dalje svojim tempom. Jedan od najboljih djelova utrke su bila mala djeca koja su pjevala pjesmice u rimi :  “Idete do mjeseca, to je sreca najveca” te “Ajmo super si, samo tako nastavi!“.

Staza je bila promijeniva te su se izmjenivali asfalt s laganim makadamom. S obzirom da sam trenirao u takvim uvjetima to nije bio nikakav problem. Malo sam pao u krizu u drugom krugu te okrijepa na 15 km mi je bila potrebnija više nego ikad. Kako smo trčali po nasipu tu i tamo su se mogli osjetiti mirisi roštilja koji su mamili nepce. Također unutar parka Bundek postoji jedan ograđeni parkić za malu djecu, tijekom utrke tamo su se zadržavala malo veća djeca koja su započinjala svoj subotnji izlazak.

U drugom krugu kada sam trčao kroz manje osvjetljeni dio sam pokušao naći pokoju zvijezdu te sam se osjećao kao da sam na treningu, a ne na utrci. Ovdje me preteklo nekoliko ljudi te sam odlučio malo zategnuti tempo.

run fanatical like a demon

gbbf2g9ioek4o

Došli smo do zadnjeg dijela te je ostalo još vrlo malo do kraja. Uletio sam u parkić te krenuo konstantim tempom naprijed. Ubrzo sam čuo glas: “Potegni sad. Trčiš 21?”. “Da” – odgovorio sam. “Kaj je ostao još kilometar? “.  Kolega trkač koji je trčao trećinu maratona mi je ulio samopouzdanja te sam ubrzao do šprinta. Nisam više ništa štedio te sam grabio velikom koracima prema naprijed. Potezao sam zadnje rezerve energije te sam bio u transu.

Prilikom prolazaka zavoja sam koristio tehniku pračke te praktički nisam usporavao nego sam na oštim zavojima išao vanjski rubom te prolaskom zavoja dobivao dodatni moment. Trčao sam i nisam mogao stati. Preletio sam mostić koji je označavao kraj kruga te sam skrenuo lijevo prema cilju. Uletio sam preko ciljne ravnine te je sve izgledalo tako nestvarno. Prva stvar koju sam registrirao je bila cura koja je djelila finišerske medalje.

14095926_1764415420467124_95307454916315871_n

Nakon toga mi je na pameti bila samo jedna stvar – voda. Di je voda?! Prošao sam 50 metara i još nigdje nema vode. Konačno sam došao do pulta gdje se nalazila voda te jogurti. Na negodovanje tete na štandu uzeo sam dvije bočice vode te sam prvu popio skoro pa na eks. Tenisice u kojima sam trčao su promijenile boju iz crne u bijelu. To je cijena trčanja po nasipu. Odlučio sam se malo protegnuti noge kako me mišići nebi previše boljeli sutradan. Vidio sam kola hitne pomoći kako se probijaju kroz park te sam kasnije saznao da je jednom od trkača pozlilo no na kraju je bio oke. Pridružila mi se i Sonja koja je završila utrku oko 5 minuta nakon mene te smo razmijenjivali utiske.

Prema službenim rezultatima završio sam kao 98. s vremenom 1:53:54 što je moj novi osobni rekord za polumaraton. Slijedeći polumaraton je onaj Varaždinski 18.rujna te kruna sezone Ljubljanski koji se održava 30. listopada. Better start hustling.

Featured

what i did on my summer vacation pt.1

new domain of existence

Godišnji odmor sam dočekao s veseljem te mi je ove godine zbilja bio potreban. Kako obično ljudi svoje godišnje odmore provode izležavajući se i ne radeći ništa tako sam i ja nešto slično pokušao izvesti, no nije mi polazilo za rukom. Preselio sam se na novu adresu te sam morao malo osvježiti prostor u kojem ću nadalje boraviti. Osvježavanje je bilo isjeckano te je trajalo skoro dva tjedna što me na trenutke živciralo, no na kraju je koliko-toliko bilo brzo gotovo. Još je ostalo nekoliko kirurških zahvata koje treba obaviti kako bi se reklo da sam zbilja gotov. Da, znam. Ja sam perfekcionist.

U međuvremenu sam otišao doma u kuću gdje sam odrastao. Odlučio sam biciklirati do tamo ma koliko se daleko to nekima činilo. Ruta mi je već otprije bila poznata, a fizička sprema nije predstavljala problem. Jedini izazov je bio probuditi se što ranije ujutro na dan kada sam kretao. Bio je ponedjeljak, no budući da je turistička sezona prometa, nije ga bilo koliko ga obično ima u jesenskim danima. Cijela ruta je dugačka oko 85 km, no ja sam je prošao za manje od 4 sata.

 

1.8.2016._1
Endomondo nije baš bio raspoložen za sudjelovanje – i njemu je bio ponedjeljak
1.8.2016._2
No jasno se vidi smjer kretanja trase kojom sam prolazio

Kod kuće sam se pokušavao odmarati (čitajući ruski klasik), obavljao obveze te obnavljao veze s prijateljima i obitelji. Bio sam tamo samo par dana, ali to mi je bilo dovoljno. Moje srce više ne tuče tamo već me vuče na sjever, to jest u Varaždin. Vožnjice do grada nisam dokumentirao, ali sam otprilike napravio 16 km dok sam bio doma. U četrvrtak sam se vraćao u Varaždin te sam se ponovno morao probuditi dosta rano kako bih izbjegao jako sunce. Kada sam dolazio, to nije bio problem jer je bilo oblačnije te je puhao lagani povjetarac.

4.8.2016.
Endomondo je pristao na suradnju iako baca neke divlje brojke vezane uz nadmorsku visinu

going the distance

Kada sam se vratio u Varaždin opet sam se bacio na čišćenje i pospremanje svojeg novog stana, no najgore je bilo iza mene. Pokupio sam svu paučinu te prebrisao sve podove – prvi put. Još jedan razlog zašto sam se tako brzo vratio je bio i dogovoreni izlet na Velebit. Nisam znao što očekivati, no očekivao sam skoro pa najgore. Sve bi to bilo super da sam se na vrijeme spakirao i da nisam imao malog noćnog posjetitelja po imenu Borna. Cijeli izlet je opisan u mojem prijašnjem postu. Mogu samo reći da je Velebit bio veliko iznenađenje. GPS trag nažalost nisam napravio pa nemam što pokazati.

U nedjelju su nas posjetili prijatelji iz Zagreba te smo imali takoreći “housewarming party” te smo malo zaroštiljali. Dok su frendovi pekli povrće na električnom roštilju, mi smo muku mučili s vatrom i briketima kako bi ispekli piletinu i tikvice. No, na kraju uspjeli smo i to i pripremili pravu malu gozbu.

 

U utorak smo išli u istraživački pohod na lepoglavsku stranu Ivanščice gdje smo tražili vile. Prava misija našeg pohoda bila je osigurati put za jedan laganiji izlet volontera koji će tijekom Špancirfesta imati različite zanimljive radionice. Naš nas je put vodio od željezničke postaje u Lepoglavi u brda iznad nje.

Krenuli smo lagano te smo prvo išli do Rimskog mosta i Šumskog kutića. Ondje smo kontemplirali kojim putem bi bilo najbolje proći kako bi napravili neku manju kružnu stazu. U planiranju nam pomaže moja karta koju nalazimo kod Šumskog kutića, a nacrtala ju je moja prezimenjakinja koja je također i moja vršnjakinja. Vratili smo se do KT1 te smo krenuli na drugu stranu. Usput se nalaze vinogradi koji još nisu rodili, ali se veselimo tome da prođemo ovim dijelom kada rode. No, zadovoljavamo se malim darovima prirode koji dolaze u obliku kupina koje “mandžaramo” usput.

Usput nailazimo na zapušteni tunel koji je vjerojatno povezan s obližnjim zapuštenim kamenolomom. Prolazimo kraj njega te nastavljamo serpentinama do gore. Nalazimo srušenu tablu za KT5 gdje počinju i naši problemi. Nakon oštrog uspona po zemljanom putu nastavljamo dalje s desne strane primjećujući lijepo pokošenu livadu. Ulazimo u šumu te dalje tražimo markacije koje će nas odvesti do pravog puta. Nakon što smo dosta zaglibili u duboku šumu provjerili smo GPS te smo shvatili da smo se dosta odmakli od puta te da smo bliže Ivancu nego Lepoglavi. Nervoza zbog nedostatka vode i hrane je rasla. No, naš duh još nije bio slomljen. Odlučili smo se vratiti te smo skrenuli na onu lijepo pokošenu livadu kako bi provjerili znak koji se tamo nalazio. Znak nam nije puno pomogao, no čovjek koji je tamo u blizini sjekao drva nam je objasnio put kojim moramo krenuti kako bi došli do cilja.

Moji drugovi su krenuli do nekog izvora kako bi se opskrbili svježom vodom te sam ih ja odlučio pričekati u hladu drveća uz livadu. No, vrag mi nije dao mira te sam se popeo cestom do vrha i krenuo preporučenim putem. Put je bio vrlo lagan s manjim usponom na kraju. Naravno, oznaka je bilo vrlo malo te je jedina bila prije završnog uspona. Poslao sam družini poruku kada sam došao do vrha, no oni su očito našli vodu prije nego što sam ja pronašao vrh pa su me čekali na mjestu gdje su me ostavili.

Bio sam proglašen odmetnutim (rouge) planinarom. Da, to je točan opis moje osobnosti. Kada sam pogledao vrh vratio sam se dolje do početka uspona te meznuo sendvič koji sam ponio. Uskoro se pojavila moja družina te smo zajedno otišli pronaći zadnju točku našeg puta – Generalski stol. Nakon malo tumaranja kroz šumarke, našli smo lokaciju i, iako nije bila označena, prepoznali smo je po stolu koji se tamo nalazio te po velebnom pogledu koji se pružao na Lepoglavu. Ovo mjesto zbilja zaslužuje to ime.

 

IMG_2289
U obilasku lokacije
IMG_2291
Lijep pogled na Lepoglavu s generalskog stola

Malo smo pojeli i popilii te krenuli natrag. Naša ruta je bila iscrtana, a naš plan spreman. Jedini nedostatak je bio što ruta nije bila kružna. Moj Endomondo je malo divlje kalkulirao te sam “kao” propješačio oko 60 km dok smo zbilja prošli samo 22 km. Ipak, bila je to prava pustolovina koju smo na kraju zalili pivom.

Ostatak pustolovina pročitajte u slijedećem postu.

Featured

new adventures

Velebit – Staza Malog Princa

Domaće staze su uvijek dobre i tu se nađe dobro društvo, no nepoznate staze nude uzbuđenje i otvaraju um. Već otprije smo bili željni otići u nepoznate divljine Velebita te nam se ta želja ispunila kada smo vidjeli izlet koji je organiziralo planinarsko društvo MIV iz Varaždina. Nezahtjevna planinarska staza je bio opis koji je privukao i novije članove našeg VAKUUM MET društva koji su bili željni kročiti u pustolovinu.

Iako je vrijeme godišnjih odmora te ljudi obično u to vrijeme bježe na more, nas troje hrabrih se odlučilo pobjeći u planine pa makar i samo na dva dana. Naše putovanje je započelo u 4 sata ujutro u petak 5.8. kada smo se Jelena i ja ukrcali na bus koji nas je prevozio do početka naše ekspedicije. Pošto sam spavao samo jedan i pol sat te noći, što mogu zahvaliti svom prijatelju Borni, mislio sam u autobusu malo ubiti oko no san mi nije baš dolazio. To je valjda bilo najbolje za sve oko mene jer nekada znam hrkati kao da pilim drva motorkom. S obzirom da je bilo vrlo rano, gusta magla i niski oblaci su bili vrlo česta pojava na poljima kraj kojih smo prolazili. U kombinaciji s polutminom praskozorja stvoren je jesenski ugođaj koji će se raspršiti s prvim zrakama sunca.

 

IMG_1753

Oko 10 sati smo došli do početne točke naše ekspedicije koja nas je vodila preko prevoja Prezid do skloništa Crnopac. Teren kroz koji smo kročili bila je makija – kamenjar s niskim raslinjem. Prvi dio puta nije bio previše zahtjevan. Iz perspektive jednog planinara kojem je Ivanščica kao majka, ovaj put bih okarakterizirao kao Pionir na steroidima. Kako to biva naplaninarskim izletima, izmjenjujemo šale i pošalice te upoznajemo ostatak MIV ekipe kako koračamo naprijed.  Na nekim dijelovima staza se sužava i okružuje kamenom.

Kroz labirint kamenja ubrzo dolazimo do prevoja Prezid gdje se pruža prekrasan pogled na okolicu.

IMG_20160805_102212

Ubrzo nakon prevoja ulazimo u šumu koja je manje zahtjevna te tu radimo malu stanku kako bi se osvježili za ostatak puta.

IMG_1826

Staza uskoro postaje zahtjevnija i strmija no za prave planinare kao što smo mi to je samo još jedna prepreka prema cilju. Procjepi u kamenju su također jedno od ugodnih iznenađenja ove staze. Procjepi se miješaju sa labirintom stijenja te uskoro dolazimo do skloništa Crnopac gdje smo mogli ostaviti “višak” stvari. Sklonište je malo, ali ima par ležajeva te sve kako bi preživjali noć na planini. Upisujemo se u knjigu te nam vođa puta objašnjava zašto se planinari zapravo upisuju u knjigu: kako bi ih lakše našli ako se izgube na planini.

Nastavljamo stazom Malog princa do Bilog Kuka gdje staza sa zahtjevne prelazi u izazovnu. Vertikalni uspon po stijeni uz pomoć klinova, korištenje sajli za prelazak nekih dijelova te ferata kako se to popularno zove u planinarskom žargonu, samo su dio onoga što je slijedilo. Moram priznati da mi je adrenalin skočio na takvim dijelovima jer je postojala mala mogućnost da se okliznem te je trebalo dobro birati uporište. Dvori, Konoba, Papratnjak, Predkuk, Tisni klanac, Niska vrata, Kičma i drugi nazivi su krasili dijelove kroz koje smo prolazili.

Za mene, najbolji dio je bio spust u Zdenkovu jamu u koju smo se spuštali po dvjema aluminijskim ljestvama te malim dijelom klinovima i sajlama. Šteta što ne postoji neki zip line po kojem bi se mogli spustiti. Bilo bi puno zabavnije.

20160805_130641

U Zdenkovoj jami postoji pitoma kružna stazica te mnogi usjeci u stijeni koji imaju zanimljive oblike. Tako je na svakoj planini. Svaka ima nešto što privlači ljude, a ovdje su to čudni usjeci u stijeni.

u vagini

Nakon prelaska već spomenutog dijela Kičma koji također podiže adrenalin zbog nedostatka klinova pa procjepi u stijeni postaju jedini spas. Nakon je slijedio raznoliki teren koji uključuje spustove i uspone, labirinte od stijenja te utabane šumske stazice. Ovdje prolazimo kroz dio  nazvan Nebeska vrata  koji vodi do slijedećeg uspona na Bili kuk.

13895383_731181723691536_5279772839458993216_n

received_1739930306294394

Osobno nisam bio, ali ljudi kažu da je pogled prekrasan. Morat ću im vjerovati na riječ te slijedeći put kada budem u tom kraju i sam ga posjetiti. Stazom se vraćamo prema skloništu Crnopac. Ovdje već neki članovi ekspedicije osjećaju umor te im noge ignoriraju komande koje šalje mozak. Umor je sve veći. Krećemo se sporije također jer dobar dio puta idemo uzbrdo.

Nakon kojih pola sata ponovo dolazimo do skloništa Crnopac gdje radimo malu pauzu prije polaska do autobusa. Spuštamo se pitomim stazama zaraslim kupinama koje na svakom koraku beremo. To je još jedna pogodnost planinarenja. Spust je bio dosta jednostavan te smo se po šljunčanom putu spuštali oko 45 minuta do ceste gdje smo se ukrcali na autobus.

Autobusom smo otišli do Obrovca gdje smo noćili u sportskoj dvorani srednje škole. Samo mjesto se nalazi na rijeci Zrmanji te se može nazvati turističkim odredištem jer nudi razne adrenalinske sadržaje – ponajviše zasnovane na divljim brzacima koji se tamo mogu  naći. Prolaskom kroz sam centar mjesta mogu se vidjeti mnoge ruševne zgrade koje su zaboravljene te propadaju. Na našem noćnom prolasku gradom začudili smo se kako nema omladine po ulicama što je čudno s obzirom da je bio petak. Nalazili smo samo majke s djecom u šetnji, starce te skupine naših planinara koji su se proširili ovim malim mjestom.

IMG_20160805_210803

Kada smo se smjestili i spremili za spavanje, san nije dolazio jer temperatura u dvorani nije bila ugodna te je samo najavljena oluja donijela olakšanje. Iako smo se nadali da neće biti previše kiše, probudili smo se uz grmljavinu i bljeskove munja. Kiša je padala oko dva sata što je bilo dovoljno da nam poremeti planove. Umjesto predviđenog uspona na Tulove grede i Zir, otišli smo do Gračaca gdje nas je čekao plan B. No nažalost i tamo je palo dosta kiše te smo morali i to otkazati. Odlučili smo da je vrijeme da spakiramo kofere i da idemo doma. Iako nam je propao ovaj drugi dan, ovaj izlet možemo okarakterizirati kao vrlo poučan i zanimljiv. Treba nam više takvih. Na kraju smo zasladili put s jednom kremšnitom.

IMG_20160806_093033

Featured

go flatout

Znoj koji teče u potocima, tama se spušta, srce tuče jače.

Nekako sam zapustio sve od trčanja, bicikliranja itd. Izgubio sam možda i koju lošu naviku, ali mi se čini da je to sve privremeno. Nakon Kajkavijane sam se posvetio nekim drugim stvarima pa je tako trčanje i bicikliuranje palo u drugi plan. Nije se imalo vremena i energije. Ona je bila preraspoložena u druge namjene.

IMG_0233

Moram spomenuti planinarenje na Ivanščicu prije dva tjedan gdje smo se doslovno tuširali na kiši. No to nije nimalo umanjilo naš entuzijazam već je on rasao. Kao gljive poslije kiše. Prvi put otkad planinarimo smo išli preko puta Pionir za kojeg kažu da je zahtjevan. Bio je nešto strmiji no ništa što ne možemo svladati. Prvi put s nama je išao moj prijatelj Goran koji nije u formi kao ostatak ekipe pa mu je ovo teže palo. Svi naši planovi zbog kiše nisu ostvareni no ipak smo se zadovoljni vratili kuči.

IMG_0284-2

Kajkavijana take two

 Nakon debakla na Kajkavijani odlućio sam više trenirati bicikl, te sam bio odlučan poraziti sve vrhove koji su me dotukli ove godine. Iako (još) nisam namjeravao obaviti sva tri u jednom danu, odlučio sam krenuti na onaj najlakši, Ravna Gora. Kako sam ranije opisao ovaj vrh je jedan od lijepših za uspon, ali zna biti zeznut. Tako sam na neradnu srijedu s kolegom Bornom krenuo u osvjajanje ovog vrha. Slijedlili smo rutu koju sam vozio Kajkavijanu te nismo imali puno problema doći do podnožja.  Na uspon sam ja malo zapeo te sam se odvojio od Borne te 6 km uspona odvozio u 36 minuta.  Kolega Borna je bio malo sporiji ali njegovo vrijeme procijenjujem na 45 – 50 min.

[Group 0]-IMG_0371_IMG_0376-6 images
ASCII Kolor stitching | 6 pictures | Size: 8892 x 2816 | Lens: Standard | RMS: 2.32 | FOV: 146.43 x 43.51 ~ -6.27 | Projection: Cylindrical | Color: LDR |

ravna gora

Spust s Ravne Gore je bio brz i žestok te smo nastavili prema Trakošćanu te natrag za Varaždin.

povratak

Isti tjedan mislili smo osvojiti i drugi veliki vrh, Ivanščicu. No kolega Goran nije bio spreman na takav pothvat pa smo dopedalirali samo do podnožja planine i natrag te napravili 60-ak kilometara.

U ponedjeljak sam bio motiviran da treniram brzinu i izdržljivost te sam zapalio uobičajenom rutom prema Stažnjevcu te napravio fini krug. Nisam oborio nikakav rekord, ali je vožnja bila odlična.

ponedjeljak

Kako ne bi zaboravio svoj trening trčanja u srijedu i četvrtak sam napravio ukupno 11 km. S time da sam u srijedu trčao cross dok sam u četvrtak napravio jedan nočni street race.

cetvrtaksrijeda

Toliko od mene za sad. Idem se dalje znojiti! Mogao bi danas pasti još jedan street race 🙂

Featured

biking to extreme

Kajkavijana 2016

U par prošlih postova spominjao sam Kajkavijanu – brdsko biciklistički event koji natjecatelje tjera do krajnjih granica. Kajkavijana ima više kategorija i natjecatelji samo odabiru za koju će se prijaviti. “Najlakša” kategorija je duga 85km dok ona najduža broji čak 265 km. Poanta Kajkavijane je proći što više vrhova koji se nalaze po cijelom Zagorju.

Kategorija u koju sam se prijavio (Mala Kajkavijana) je sadržavala tri planinska vrha Ravnu Goru, Strahinjčicu i Ivanščicu. Između tih vrhova trebalo je posjetiti još  7 usputnih točaka. Event je orijentacijskog karatkera te natjecatelji sami biraju kojim će putem doći do koje točke. Pošto sam prvi put vozio ovu kategoriju dosta točaka mi je bilo nepoznato te sam se odlučio “prikrpati” biciklitima koji su znali put.

Tempo kojim smo krenuli je bio dobar te smo se kretali dosta brzo. Svi smo se više manje vozili u koloni do Ivanca te skretanja prema prvoj kontrolnoj točci – Ravna Gora. Poslije toga skupina se “rastepla” po bregovima i bregićima koji su slijedili.  Držao sam tempo i vozio što sam brže mogao.

Nakon par kilometara asfalta prelatimo na makadam i tu počinje prvi uspon – uspon na Ravnu Goru. Uspon je bio dug oko 6 km te bi se mogao okarakterizirati kao blagi s obzirom na uspon kakav ima Ivanščica. Prvi dio je vrlo lijep te smo se cijelo vrijeme vozili kroz hladovinu. Taman pred kraj uspona je bilo par otvorenih dijelova na kojima su sunce i strmine pridodavale izazovu.

IMG_20160611_105957

Kada samo došli do doma pošambiljali smo karticu te poslai SMS poruku organizatoru. Slijedio je spust prema Trakošćanu koji se na nekim djelovima činio vrlo strm. Neki kažu “No breg no fun” što totalno odgovara ovoj situaciji. Poslije par kilometara došli smo do slijedeće kontrolne točke gdje smo ponovili postupak s prošle kontrolne točke.

IMG_20160611_112705

Ovdje sam progutao jedan power bar te brzo nastavio za ostalim biciklistima. Ovdje je bilo najteže jer je puhao umjereni vjetar pravo u prsa što je najgore kada jurite za nekim. U par navrata sam izgubio grupu iz videokruga, no dostigao sam ih taman prije skretanja za uspon na Strahinjčicu.

Ovo je bio još jedan uspon gdje su se izmjenjivali hladovina, šljunak te sunce. Uspon je sličan onom na Ravnu Goru no ima par račvanja na kojima treba odabrati pravilan put. Recept za uspon je isti kao i za Ravnu goru držati lagani tempo te samo naprijed. Ipak na par sam mjesta sišao s bicikla te malo gurao jer je ovaj drugi uspon uzeo veći danak od onog prvog.

IMG_20160611_125605

Uskoro smo došli do slijedeće kontrolne točke koja se nalazila nadomak planinnarskog doma. Tu smo odmorili par minuta te krenuli na spust koji je po meni jedan od najboljih kojeg sam doživio. Pošto je na mnogim djelovima bilo dosta strmo te šljunčana podloga ne dozvoljava pogreške kod prolaska zavoja kočnice su bile jednini način kako održati  grip. Vozio sam se iza jednog S-Works bicikla koji je kod svakog kočenja odzvanjao i obilježavao strmi dio ceste. Nakon šljunčanog dijela slijedio je onaj slađi – asfalt. Ovdje su brzine sigurno dostizale i do 60 kmh no trebalo je paziti na uske zavoje koji su tu i tamo usporavali spust.

Nakon spusta krenuli smo do slijedeće točke – Lobor. Iako nije bilo težih uspona ili nečeg ekstremnog u ovoj etapi sam posustao. Vodeća četvorka mi je pobjegla naprijed, a ja sam prigrlio hlad. Jednostavno sam izgubio svu snagu te dvije banane koje sam čuvao za ovakve prilike su samo povratile dio moje snage. U tom trenutku sam razmišljao o svim onom motivacijskim videima koje sam gledao : Pain is temporary but quiting is forever. Nekako me te riječi nisu mogle pokrenuti. Izgubio sam volju za bilo što. Strah mi se uvukao pod kožu. Krenuo sam dalje s minimalnom brzinom te konačno došao do kontrolne točke taman prije nego je ekipa s kojim sam vozio kretala na uspon na Ivanščicu. Osmotrio sam taj uspon i začuduo se kako netko po tome uopće može doći do vrha Ivanščice.

IMG_20160611_145504

I tako zaustavljen sam vlastitom taštinom i nespremnošću. Sjetio sam je i one uzrečice: Neki žure pa ne stignu na cilj. Ovo se može preslikati na moju situaciju. Ali slijedeće godine sigurno ću se bolje pripremniti. Svakotjedni usponi na Ivanščicu, Ravnu goru ili Strahinjčicu će mi sugurno pomoći da upoznam svog neprijatelja.

Na kraju sam došao na cilj čestitati svojim priljateljima koji su odvozili “Moj Prvi Kaj Maraton” (a vjerojatno i zadnji za neke). Njima nije bilo bitno što su bili zadnji nego kako su se dobro zabavljali za vrijeme vožnje, možda na neke trenutke su bili u dvojbi, ali to je pravi duh biciklizma i timske vožnje.

IMG_20160611_184116

Featured

ooops!…i did it again

Opet sam pobjedio samoga sebe i postavio novi rekord na 5 km22:44. Na početku sezone moj je cilj bio otrčati 5 km ispod 25 minuta. A sada sam potukao to vrijeme i poboljšao za 2 minute. Kako mi je to uspjelo? Ja nisam baš sportski tip. Po cijele dane sjedim za računalom i tipkam kod. Od rođenja imam problema s desnom nogom.

Poboljšanje fizičke spreme ne dolazi samo od sebe. Sjećam se kada sam početkom godine išao na svoje prvo planinarenje s kojeg sam se vratio bolnih nogu s obzirom da smo prevalili 18 km. Ne čini se baš puno s obzirom da smo hodali skoro cijeli dan. Kako je vrijeme prolazilo planinarenje mi nije više predstavljalo neku prepreku. Usporedno sam također i trčao, obično po pet kilometara u večernjim satima po kvartu. Bilo je noći kada sam se doslovno smrzavao prije nego što sam došao u radnu temperaturu. Pa su tu bile i noći kada je padala kiša, ali ja nisam hrio odustati.

Također sam počeo jesti dosta više povrća i voća u svim oblicima. Smoothie od banane i nekog drugog voća mi je postao svakodnevno jelo. Na početku mi je bilo malo žao što toliko trošim na htanu, ali s vemenom sam shvatio da hrana treba biti užitak. Te više nisam razmišljao koliko treba dati za hranu: just take my money.

Trčanje u društvu je vrlo dobro za potizanje boljeg rezultata, jer bilo kakva konkurencija je dobro konkurencija. Drži te napetim, zbpg nje se više trudiš. Tako je i bilo kada sam počeo trčati cross ligu. Na početku sam bio početnik na takvoj vrsti staze te sam imao lošije rezultate. No s vremenom sam se poboljšao. Prepoznao sam neke trkače koji su bili tako uz rame samnom te sam se mogao “natjecati” s njima.

Na današnju utrka sam otišao samo tako jer je bila zadnja prije ljetne stanke. Nisam uopče razmišljao kako ću trčati. Na startu kada sam čekao da utrka počne sam ogledavao svog novog “natjecatelja”. Cura koja je 9 godina mlađa od mene te sam prošli put bio od nje sporiji za sekundu. Kada je utrka otpočela izgubio sam je iz videokruga te sam zaključio da sam je ostavio iza njegdje u prašini. Kako smo se približavali 2 mostu gdje se pravi okret ta cura mi je bila za petama. Malo sam potegao preko mosta, ali na kraju me prešišala i to još kako. Na kraju je završila nekih 300m ispred mene. Eh, šta ćeš. Nemreš sve uhvatiti.

9.6.

Ulaskom u cilj uslijedio je pobjednički poklić kada sam čuo svoje vrijeme. Istina bio sam malo iznenađen. Slušao sam ritam svog tijela te dodao 10 posto. Još moram poraditi na disanju jer sam čuo da se dosta energije gubi baš na to. A na ovoj utrci u par navrata sam počeo gutati velike udisaje zraka. Naravo to je super s obzirom na prošle utrke, ali poboljšanja nikad dosta. Shvatio sam da sva ograničenja koja si postavljamo su u našim glavama. Sve što zamislimo možemo i ostavriti. Ja sam živi primjer toga.

Featured

running through nature

Plitvički polumaraton

Prije par dana sam postigao novi rekord na 5km kao i postavio rekord cross staze na Dravi. To mi je bio veliki booster u tjednu polumaratona. Doslovno sam dobio krila te sam se osjećao jako i uzbuđeno pred utrku.

Ustali samo se jako rano kako bismo na vrijeme došli na utrku. Krenuli samo iz Zagreba te smo na Plitvička jezera došli pola sata prije 8 sati. To nam je dalo dosta vremena da  podignemo startne pakete te da se zagrijemo pred utrku. Utrka je počinjala u 9 pa nismo bili u nikakvoj žurbi. Uzbuđenje je raslo svakom minutom što se primječivalo i na drugim sudionicima.

Utrka je počela točno u 9 te smo laganim tempom krenuli. Dok je Bojan povečao tempo te krenuo naprijed, Ana i ja smo zadržali svoj tempo. Ovo je čista cestovna utrka te njen prvi dio počinje blagim spustom dok se poslije četvrtog kilometra nagib povrečava. Na toj dionici sam pustio kočnice te sam dao da gravitacija obavi svoje. Širokim zamasima sam se spuštao prema dolje. Tu sam dosta dobio na brzini te su nam kilometri doslovno proletjeli. Začudio sam se dok sam vidio oznaku za sedmi kolometar. Kilometri su doslovno proletjeli što je valjda utjecaj prekrasne prirode kroz koju smo trčali. Na jednom dijelu su se mogli vidjeti i slapovi koji krase ovaj nacionalni park.

Nakon mnogo ljepota i laganini trčanja došao je malo zahtjevniji dio koji je uključivao uzbrdicu. Skrenuli smo s glavne ceste te počeli bjeg u brda. (run to the hills). Spustili smo tempo, ali još uvijek smo prolazili i prestizali mnogo ljudi. Bilo je izazovno, ali nismo posutajali. Uskoro je došla i duga okrijepna postaja na kojoj sam uzeo vode. Uz stazu smo mogli  vidjeti i ples u kolu koje je izvodilo lokalno kulturno umjetničko društvo.  Uspon se propagirao i stopala su nam se užarila. No krajolik je bio prekrasan te staza kojom smo prolazili je večinom bila u hladovini pa sunce koje je tu i tamo izvirivalo iza oblaka nije bilo problem.

13346769_535915029944106_3131580665943059102_n

Na svakoj okrepnoj točci bilo je i gomila navijača koji su bodrili trkače. Ubrzo smo uočili i tamuraše koji su svirali uz stazu. Nakon treče okrijepne točke slijedio po meni najbolji dio staze – dio koji je ulazio u sam nacionalni park. Trčali smo preko drvenih mostića kao i vijugavim i uskim cestama. Tu je došla i moja mala kriza, a Ana je rekla ona treba vizalizirati uobičajena mjesta gdje trčim ili da mislim na nešto drugo a ne na bol u nogama.

Staza je bila organizirana tako da smo radili okret na jednom dijelu staze te smo tamo uočili odbjeglog Bojana koji izgleda nije tako daleko ispred. Nakon 19-tog kilometra je slijedio moj slom. Nakon poslijedne okrijepne stanice slijedila je završnica koja je uključivala uspon kroz vijugavu hladovinu. Mislio sam na sve i svašta, ali žar koji je izlazio iz mojih stopala je bio prevelik. Stao sam i hodao nekih 300 metara samo da prođem zavoj. Tu me par trkača prestiglo. Počeo sam razgovor s starijim gospodinom kojeg je također težina staze iznenadila.

Nakon malo odmora počeo sam ponovo trčati. Osjetio sam da je kraj blizu te sam povukao zadnje rezerve energije. Na ovom dijelu staze moglo se sresti puno turista koji su posjećivali nacionalni park te su neki bodrili prolazeće trkače. Sunce je ponovo zasjalo te je uslijedio završni spust u cilj. Ovdje sam ponovo pustio kočnicu i u leru se spustio niz brdo. Nakon zavoja slijedlila je startno – ciljna ravnina gdje sam se zašprintao te dao zadnje atome snage. Kada sam čuo da sam 21 km protrčao za manje od 2 sata osjetio sam nalet zadovoljstva. To je izmamilo  veliki osmjeh te sam izviknuo mali pobjednički uzvik.

Ubrzo sam našao Bojana i Anu te smo zajedno popili jedno zasluženo hladno pivo Svoj cilj sam ostvario te s obzirom da sam ga ostavio na malo zahtjevnijem maratonu mogu biti još zadovoljniji. Jedva čekam slijedeću godinu. Ovo mi se čini kao jedna od utrka koja iako je zahtjevna, trči se s guštom. Slijedeći tjedan slijedi Kajkavijana i avantura duga 135 km.

Featured

shifting gears

Bio je to tjedan nakon velike utrke. Odlučio sam odmoriti organizam te nisam išao trčati niti u ponedjeljak niti u utorak. Srijeda je bila prvi dan te nisam imao neki plan trčanja. Otišao sam samo na stadion i počeo trčati.

snzclq1

Na kraju sam istrčao samo 5km i nešto sitno jer me počelo boljeti koljeno te nisam htio forsirati prije cross utrke koja je bila slijedeći dan. Moj cilj da pretrčim 5 km za manje od 25 minuta je sada postao konstanta. Više ne razmišljam koliko brzo trčin i brzina dođe sama od sebe kada trčim na kraće staze.

the mists of avalon

Stanje sustava : bol u koljenu

Vremenska prognoza: lagana kiša

Nema odustajanja. 😀 Bol koja se pojavila jučer nastavila se i danas, ali bez obzira na to odlučio sam otiči na cross liga utrku te pokušati razgibati to koljeno. Krenuo sam laganim tempom te nisam trčao naprijed (osim što sam pretrčao one cure koje su se kretale puževim korakom). Bol u koljenu je svakim korakom nestajala te prelaskom mosta nisam osjećao ništa. Uz sve to tenisice me nisu slušale te sam dvaput morao ići u “pit stop” kako bih  iz zavezao.

Nakon prelaska mosta ipak sam malo podigao ritam te sam počeo trčati za jednom curom (ženom) koja mi je takoreći postala paceseter. To je bila ista ona koja me prošli tjedan pokušala preteći nekoliko stotina metara pred ciljem. Ona je bila kojih 50 metara ispred mene (ovo su moje procjene, a ja nisam dobar s procjenama :D) te me pretekla taman poslije prelaska mosta. Ja sam bio strpljiv te sam osjetio njezino popuštanje ritma. Il sam ja dao gasa? Ugl. Do slijedećeg mosta sam je pretekao te sam počeo grabiti prema cilju. Razvio sam tu taktiku da sve što imam dam na kraju te sam tako i ovaj put zatrčao prema naprijed. Rezultat na kraju nije bio nešto, ali sam otrčao što je bilo “potrebno”. Endomondo mi je ovu utrku zbilja poblesavio te ima neka čudna mjerenja. 😀

vs2xmlp

Vikend je također bio kišoviti te svi planovi za neku aktivnost na otvorenom su propali. Ali zato sam se u čevrtak prijavio na Kajkavijanu te sam odlučio da ću od ponedjeljka početi intenzivnije trenirati. Odradio sam trening u ponedjeljak napravivši brzi krug oko Varaždinskog jezera. Ništa novo i posebno.

U utorak sam ponovo išao trčati te sam si zadao cilj – 15 km. Cilj koji sam već odavno trebao pretrčati. Iako su uvjeti bili idealni te nisam imao nekog posebnog razloga da odustanem ipak nisam dostigao cilj te sam napravio samo 12km.

zbsaj7w

Na ovom trenigu sam za marginu poboljšao vrijeme za jedan sat trčanja te sad iznosi 11km i 580 m. Malo poboljšanje s obzirom na prijašnji rezultat, ali ipak poboljšanje.

U četvrtak je slijedilo 7 kolo cross lige. Moram priznati, bio sam nabrijan. Došao sam u uobičajeno vrijeme na Dravu, nekih 15 minuta prije početka utrke kako bih se stigao raztegnuti. Koljeno mi je još uvijek bilo dosta u komi te sam ga osjećao prilikom zagrjavanja.

Ipak utrka je prošla iznimno dobro te sam tada postavio osobni na pet kilometara.

b1859d0ff69c4b3db66e3497a9d7c39a

Kažu da je sreća u malim stvarima, a moja je kada za par sekundi pobjedim samoga sebe. Naravno veliku ulogu u tome ima okolina u kojoj trčim, okolina koja me tjera da trčim brže. Za sam polumaraton koji slijedi brzina će biti manje bitna od izdržljivosti koju sam nadam se izgradio kroz ovih 5 mjeseci priprema.

Featured

thunder through the forest

XCP Koprivnica 2016

Došla je konačno i ta nedjelja. Nedjelja održavanja moje prve cross country utrke u kojoj sam odlučio sudjelovati. S nestrpljenjem sam se probudiuo u to vedro nedjeljno jutro te se spremio da se ukrcam na vlak koji će me prevesti do Koprivnice gdje se održavao XCM (cross country maraton). XCM Koprivnica je utrka koju organizira biciklistički klub Rotor. Sudionici su podjeljeni u nekoliko kategorija s obzirom na starost te fizičku spremu. Također, vozači se dijele i prema duljini trase koju moraju proči kako bi završili utrku. XCM utrka je duljine 75 km te se također boduje za kup Hrvatske u maraton kategoriji. Manje zahtjevna utrka XCP je duljine 55 km i rekreativne je naravi. Hrvatske željeznice mi nisu bile naklonjene te mi nije bilo dopišteno da se prevezem s biciklom u praznom vagonu koji je kretao prema Koprivnici.

Moja vjera nije bila poljuljana. Pošto je bilo još dosta rano, nije bilo ni 7 sati, odlučio sam krenuti biciklom prema Koprivnici. Ovaj put mi je dosta poznat jer sam ga prešao dosta puta kada sam se biciklom vozio doma.  Do Koprivnice mi je trebalo oko 2 sata koliko je uobičajeno vrijeme puta. Iako su mi planovi bili malo poremečeni došao sam na vrijeme te samo obavio prijavu i dobio startni broj i sve ostalo potrebno (i nepotrebno) da započnem utrku.

let’s roll

XCM utrka je započela točno u 10 sati dok je start XCP kategorije bio u 10.30. Ovih pola sata razlike je bilo dovoljno da obavim zadnje pripreme prije utrke i odnovim malo snagu s burekom od sira. Atmosfera se polako zagrijavala te je uzbuđenje raslo s svakom minutom. Konačno je počelo i odbrojavanje te smo stisnuli pedale i krenuli na avanturu dugu 55 km.

Nakon nekoliko kilometara asfalta i izlaska iz Koprivnice skrenuli smo na makadam a i ubrzo smo ušli u šumu…i tu je počela prava zabava. 😀 Početni kilometri kroz šumu nisu bili tako zahtjevni, ali blato koje je nastalo na nekim mjestima je davalo osjećaj izazova. Priključio sam se skupini vozača koja je imala tempo koji je odgovorao mome pa sam prvih 20km pratio tu grupicu.

U ranim stadijim utrke jedini problem su mi bile brzine. Mogao sam koristiti samo mali i veliki kolotur na prednjem pogonu pa sam prilikom pokušaja uspona u srednjem koloturu bio izbačen iz tempa te mi je lanac počeo preskakivati. Ubrzo sam naučio da je u šumi prvi kolotur najbolji za savladavanje pomijenjivih zavoja i uspona koji su se tamo nalazili. U ekstremnim situacijama silazak s bicikla i guranje su bili jedina opcija.

Šumski putevi kojima smo se vozili su većinom bili vrlo kvalitetni sve dok nismo došli do jednog dijela gdje je staza više nalikovala na močvaru, a ne na stazu. Bilo je predivnih djelova vožnje kroz šumu, idiličnih vožnji kroz livade i vinograde,  ali bilo je i onih malo zahtjevnijih spusteva koji su označeni s tri strelice prema dolje. Takvi putevi su uzeli svoj danak jer na takvima obično ne tiskanja kočnica kao manijak ne dolazi u obzir. I pošto nisam poznavao stazu to je često bio slučaj.  Poslije 40 km bila je prva “feed zona” na kojoj su bile posluživane banane i sviježa voda 😀 Još jedna dobra strana organizacije je bila ta što su ljudi usmjeravali natjecatelje na šumske puteve gdje to nije bilo pregledno. Iako zahtjevna za organizam utrka je nekim svojim djelovima bila vrlo zadovoljavajuća.

click click boom

Pred kraj utrke nakon druge feed zone koja je zaćudo bila vrlo blizu prve je uslijedio vrlo tehnički zahtjevan dio staze koji iako ima svojih prednosti za početnika kao što sam ja je predstavljao opasnost. Tu su također bile i dosadne kaljuže koje su usporavale vožnju. Vožnja je često nalikovala na ovu iz stare Nike-ove reklame gdje Lance-a Amstronga progaganju po negostoljubivom terenu. Završni dio utrke je slijedio i zaista sam se začudio kako priroda može slomiti čovjeka. Ljudima su pucali lanci, ljudi su rigali kraj staze na zadnjim usponima, ljudima su pucale gume. Iako je bilo nekoliko uspona gdje sam osjetio da ću popustiti pod pritiskom usporio sam ritam te sam u konačnici prošao neokrznut bez kvarova i tehničkih poteškoća.

Nakon što sam izašao iz šume pratio sam tempo par biciklista koji su bili iz Češke ili Slovačke te obavio završni slalom kroz Koprivnicu prije ulaska u cilj. Na kraju sam završio kao 85 od 105 natjecatelja koji su završili u mojoj kategoriji što je čist oke s obzirom na moj prvi nastup. U skoroj budućnosti ne mislim voziti ponovo ovakvu vrstu utrke, ali možda je ponovim pod stare dane kad pošašavim. 😀

IMG_20160508_152130

Stanje mog bajka nakon utrke IMG_20160508_161746

Natpis na majci jednog od sudionika

Slijedeća jača biciklistička utrka je Mala Kajkavijana koja je na rasporedu 11.6. 135 km čiste uživancije – barem tako kažu.

Featured

back in action

Bio je to još jedan utorak. Poslije posla sam se zaputio na redoviti trening na stadion. Na stadionu se održavalo neko natjecanje pa sam samo produžio prema Dravi. Odlučio sam odraditi jedan cross trening kako bih podigao vrijeme u četvrtak kada ću trčati novo kolo cross lige.

Vrijeme je bilo nekako oblačno, ali sunce je samo čekalo da izađe iza oblaka. Temperatura perfektna. Nakona malo razgibavanje počeo sam laganim korakom uobičajeni krug prolazeči kraj tri mosta.

t7tmh9g

Poseban je užitak trčati prirodom tako u tišini te pustiti osjetila da divljaju. Uz Dravu se na nekoliko mjesta mogu videjti konji. Pa tako taman dok sam prolazio jedan konj je prelazio preko kaljuže s jahačem na leđima. Vrijeme koje sam istrčao nije bio za bilo kakve rekorde već lagani kas kroz prirodu.

Give it all you got

Još jedan četvrtak još jedan cross.  Opet sam malo kasnio te sam došao nekih 7 minuta prije početka utrke te se nisam stigao pravilno istegnuti i zagrijati. Posljedice toga su se očitovale tijekom utrke. Opet smo počeli laganijim tempom, ali vrlo brzo sam povečao tempo i odvojio se od grupice.

rjbahmb

Kada sam došao do zadnjeg mosta počeli su bolovi u lijevoj nozi koji su se miješali s grčevima. Bol je bila konstantna i protezala se od stopala po lijevoj strani noge do kvadricepsa. U jednom trenutku sam pomslio da li da stanem.  Odlučio sam pretrčati bol. Na valovima boli sam trčao prema cilju. Imao sam dobar tempo i sve se činilo oke. Nekoliko me ljudi pretrčalo, al ito me nije diralo. Malo predkraj utrke, otprike 1 km,  sam počeo grabiti i povečavati tempo. Tračao sam kao da me sam vrag goni. A i možda je vidio sam sjenu neke cure koja je također povečala temo pa sam ja još više povečao tempo.  Bio je to sprint do cilja. Čak sam prestigao jednog lika koji me prestigao ranije te sam skoro dostigao još jednog. Taj mi je lik čestitao poslije utrke. On je bio neznam koliko kila mišića i mesa, a ja ovako light weight kategorija trkača.  Na kraju sam otrčao svoj rekord za ovu stazu 5600m za 26: 33 m. Vrlo dobra utrka moram priznati. Za vikend sam vozio XCP utrku u Koprivnici, ali o tome u slijedećem postu.

Featured

learn to dance in the rain

Početak tjedna je uvijek najbolji za nove izazove. Ovaj put to je bilo povečavanje kilometraže. Počeo sam čitati razne članke na temu pripreme za polumaraton te našao jedan blog gdje preporučuju da vršno opterečenje bude par tjedana prije trčanja utrke te da se kilometraža smanjuje s približavanjem polumaratona.  Eh…da sam to znao ranije.

Ostalo je još  6 tjedana do Plitvičkog polumaratona te sam  odlučio trčati jedan malo duži trening. Barem 13 kilometara.  To je bio plan. I počnem tako lagano trčkarati po vanjskoj stazi trkače staze. Stadion je opet bio pun te je bilo puno dijece manjeg uzrasta koja su trenirala nogomet. Trkača je bilo manje s obzirom da vrijeme je zadnjih dana bilo promijenjivo i malo hladnjikavo. Malo sam se iznenadio kako mlađi treneri nekih 30 – 40g viču na tu malu djecu i nazivaju ih raznim pogrdnim nazivima. Sjećam se takvih pogrdnih povika i u moje vrijeme kao i svog nastavnika tjelesnog iz srednje škole koji se služioi sličnim tehnikama. Ali ovo su djeca mlađeg uzrasta koja treba poticati da se bave sportom, a ne obrnuto.

Nakon 19 kruga mobitel mi je izdahnuo te nisam znao koliko ću točno istrčati. Planirao sam ttčati 13 km no sada sam samo nastavio brojiti krugove. Dobrojio sam do 30 i to mi je bilo dosta. Da li sam zbilja pretrčao 13 km taj ponedjeljak nikad neću znati. Predkraj mog treninga kod tribina se pojavila djevojka s lukom velikom kao i ona sama. Imala je kapuljaću na glavi te sam mislo da nije možda elf pobjegao iz neke fantasy priće.

amnbrzv

Trčanje s vukovima – dio drugi

Cijeli tjedan vrijeme je bilo promijenjivo pa tako i ovaj četvrtak. Cijeli dan je bilo oblačno i kišno no prognoza je rekla da će popodne biti “sunčano”. Naravno prognostičari su fulali. Taman kad sam polazio na četvrto kolo cross lige kiša je počela pomalo kapati. Ipak sam se odlučio otići trčati. Navukao sam kapuljaču na glavu i odpedalirao do Drave.

Utrka je počela i ponovo sam zauzeo startnu poziciju u začelju skupine. Pokušavao sam držati konstantan tempo te sam prošao nekoliko trkača. Primjenjivao sam tehniku rally vozača kada voze utrke po kamenju: što čišća linija to bolje držanje. Bolje držanje uvijek rezultira boljim vremenom. Ili sam tako mislio. Malo prije drugog mosta uhvatio sam tempo jednog trkača koji je nakon mosta smanjio svoj tempo. Nastavio sam svoj solo pohod za što boljim vremenom. U zadnjih 600m sam povečao napore što je rezultiralo visokim intezitetom disanja. Trčao sam iz sve snage te sam smanji razdaljinu između trkača ispred sebe. Iza se nisam ni okretao. Na kraju nažalost moje vrijeme je bilo lošije nego na prošlom kolu ove utrke.

h4cswbb

Ipak ima tu i svijetle strane istrčao sam 5km za 24m i 15sek što je jedno od bržih vremena za tu kilometražu.

Dugim stazama do uspjeha

U petak sam ponovo išao trčati. Ovaj put na stadion. Napunio sam bateriju prije trčanja te nije bilo upitno koliko ću ovaj put kilometara zabilježiti. Na stadionu je opet bilo živahno te je dosta djece treniralo nogomet.Radili su svoje rutine pojedinih djelova igre kako bi ih što bolje savladali. Od običnog dodavanja do nabacivanja i ubacivanja lopte u igru. Ponavljanje je majka znanja kaže ona stara poslovica. Svi smo početnici prije nego probamo. Practice makes perfect.

Moram priznati da mi je tempo bio prevelik za toliku kilometražu. Oko 12tog kilometra sam osjetio bolove u stopalima no nisam se predavao te sam nastavio. Također s planiranih 13 kilometara koliko sam mislio trčati toga dana samo povečao uloge te sam odlučio trčati 14 km. Na kraju nisam bio toliko umoran koliko su me stopala užasno boljela. Eh, sada ću znati za slijedeći put. Ti 14 kilomerata sam istrčao u dobrom vremenu, no s obzirom da mi je tempo bio dosta velik zaključio sam da to nije tempo s kojim ću pretrčati 21 kilometar.

xnbolwn

Featured

New records and situations

Pošto smo prošli vikend vozili BIMEP odlučio sam ne ići trčati u ponedjeljak već klasično uzeti dan pauze i trčati u utorak. Klasična situacija utorkom, nogometaši treniraju, trkaći trče, bacači kugle bacaju svoje kugle.

Krenuo sam uobićajenim tempom trčati svojih 25 krugova.  Nebo je bilo promijenjivo te mi je bilo ugodno trčakati po polupraznom stadionu.  Predkraj se pokazalo sunce te dovelo do usijanja atmosfere. Ošamućen zrakama sunca zaboravio sam na kojem sam krugu bio te sam nastavio trčati do 12. kilometra.

d84zbbh

Sad svaki tjedan moram povećavati po jedan kilometar jer je ostalo nekih 4 tjedna priprema do Plitivičkog polumaratona. Naravno neću za pripremu trčati 21 km nego ću napraviti9 krug oko Dravskog jezera te tako doseći makimum od 19 pretrčanih kilometara. Za preostala dva ću povući snagu iz rezervi kada ću trčati polumaraton.

U četvrtak sam bio uzbuđen da idem trčati Dravsku cross ligu. No taman prije utrke sam morao posjetiti zubara. Umjesto dogovorenog liječenja zuba, zbarka mi je izvadila zub. Preporučila mi je da ne idem trčati. To mi je teško palo. No umjesto trčanja odvezao sam se na Dravu i ponesao svoj DSLR da snimim trkače kako trče.

Neke fotke u nastavku:

Slatki kraj radnog tjedna

S obzirom da u četvrtak nisam išao trčati dogovorio sam se s frendom Bornom vožnju biciklima.  Iako sam imao par standarnih ruta na lageru, Borna je dao svoj prijedlog za rutu koju smo putem korigirali. Trasa nas je povela na jug prema Novom Marofu, ali smo skrenuli s glavne ceste na prašnjeve puteve okolnih sela. Zaista osvježavajuća vožnja.

Nakon malo bicikliranja došli smo do Borninog planinarskog kolege s kojim smo popili par gemišta. Jer kaj ćeš drugo u Zagorju raditi nego piti. Od iskusnog susjeda smo dobili i par savjeta o ženama te i s njim nazdravili.

Nastavili smo svoj povratak prema Varaždinu prolazeći kroz serpatine koje se protežu iznad Varaždinskih Toplica. Od svih dijelova ceste ovaka brda me najviše motiviraju te u njima nekak najviše uživam. Jer nakon uspona uvijek dođe neko dobar spust. I dobili smo ga, kroz Vrtlinovec i Varaždinbreg.  Naravno nakon tih 52 km koja su se činila ni kao 10, popili smo si jednu hladnu pivicu i pravac doma.

Nadoknade

Uspio sam u subotu odraditi jedan kratki trening od 16 krugova na praznoj Slobodi. Osim mene je tu bilo samo par trkača te nije bilo živahno kako to obično bude preko tjedna.  Slijedeći tjedan će biti bolji. Sretnih 13 kilometara čeka!

Featured

Against nature and reason

BIMEP 2016

Bilo je to jedno lijepo nedjeljno jutro. Dan prije iako je bio također lijep i sunčan kojeg sam samo promatrao iz horizontalnog položaja s kauča. Razlog tome je bio izlazak u petak koji je prošao vrlo dobro, ali moj organizam se odučio od takvog načina života pa je kazna sljedila. Preznojavanje, osjećaj povračanja i ostali simptmi vezani uz alkoholizam. Naravno nije pomoglo da sam zaspao na kauču. Onom neudobnom kauču od kojeg me uvijek boli vrat.

Većer prije sam isplanirao kaj sve trebam utrpati u ruksak te sam se probudio u 7 sati kako bih uspio dovršiti sve pripreme. Oko pola devet sam krenuo prema mostu gdje smo se dogovorili da ćemo se naći. Stigao sam ćak par minuta ranije te me je tamo već čekao suputnik Borna. Malo smo pričekali dok nam se nije pridtužio i Goran te smo krenuli do prvog punkta (Pušćine) ujedno i mjesta sastanka s ostatkom ekipe (Ana i Bojan). Prijavili smo se te krenuli prema slijedećem punktu, Macinec.

IMG_0298

Krenuli smo entuzijastično te nam mali povjetarac koji je puhao iz smjera jugozapada nije predstavljao neki izazov. Tempo nam je bio vrlo brz i kretali smo se prosjećnom brzonim od 25 kmh. Na nekimi postajama ljudi se posebno potrude te na punkt donesu neki domaći kolač ili slasticu za okrijepu. Tako je bilo na punktu Donji Mihaljevec gdje sam se poslužio domaćom orahnjačom. Začudo nitko od mojih drugova po sicu nije bio tako oduševljen tim slasticama. Sreća je kažu u malim stvarima. Meni su ovu nedjelju bile te slastice.

Kretali smo se prema zahtjevnijem dijelu puta i slijedećem punktu, Lopatnec. Pošto sam rodom iz brdovitijeg kraja ovaj dio mi nije predstavljao poseban izazov već je probudio  meni malu radost. Za svaki uspon tu je bio spust koji predstavlja jedinstveni užitak. Ekipa je bila u formi te smo brijegove jednostavno pregazili.

IMG_0307

Spustevi  prema slijedećem punktu Štrigovi, su posebno zabavni jer se mogu dostignuti vrlo visoke brzine. Ovaj dio cijele rute je meni osobno nadraži baš zbog tih velikih brzina. “Letjeti” tako kroz procjetalu prirodu je veliki užitak.  Ostatak trase koju smo vozili je više manje ravna bez većih uspona te nije toliko zanimljiva. Ipak nako Štrigove polako smo krenuli prema Sv. Martinu na Muri, najsevernjoj točki naše rute te Murskom Središću punktu koji je najbliži slovenskoj granici. Tamo smo malo počinuli te okrijepili se uz rijeku Muru.

IMG_0330-2

Dalje su slijedlile samo nizine te punktovi Podturen, Domašinec, Donji Kraljevec. Tu smo se već malo razdvojili te se ekipa rastepla. Goran i Ana su svojim tempom ostali u pozadini dok smo Bojan, Borna i ja stisnuli pedalu i požurili se malo. Bojan je stisnuo malo jače te ga nismo vidjeli do punkta Orehovica, predzadnje točke naše trase. U Domašincu nam se pridružio jedan mladi vozač koji je prvi put vozio BIMEP te je trebao vodstvo nas iskusnijih.  Kada smo došli do donjeg Međimurja vjetar je zaoštrio te je počeo puhati u divljim zamasima. Rekli smo da nas to neće omesti te smo nastavili put prema punktu Sveta Marija gdje smo dobili mala osvjeđenja u obliku domaćih klipića. Vjetar nije stajao niti kada smo se vozili prema punktu Donja Dubrava te najistočnijoj točki trase Kotoribi. Kotoriba je također i mjesto najbliže madžarskoj granici te smo mogli biti ponosni da smo se vozili od granice s Slovenije  do granice s Madžarskom.

Nakon ovog punkta slijedio je pravi zadatak. Voziti skoro 20km do slijedećeg punkta s pečatom. I to većinu puta s vjetrom u prsa. Mislim da je ovo bio najteži dio puta jer smo ovdje potrošili dosta energije kako bismo prkosili neumoljivom vjetru. Ali konačno je došao i taj Prelog do kojeg smo se krvavo borili. Naš bezimeni mladi vozač nas je napustio te je bilo na Borni i meni da dovršimo zadatak. Slijedeći punkt, Orehovica je bio udaljen “samo” 9km no pošto smo se kretali prema zapadu vjetar nas je usporavao na svakom koraku.

Na ovoj dionici se pojavio onaj famozni zid koji svaki sportaš mora premostiti kako bi postigao svoj cilj. Počele su spike od zvijeri koja pokazuje svoje zube po zadnji put te kako će ta ista zvijer uskoro biti uspavana. Došavši do punkta Orehovica sastali smo se s ostatkom ekipe te dobili svoj predzadnji pečat. Vremena je bilo malo te smo krenuli na naš zadnji juriš prema cilju.

Moral se popravio jer vjetar nije puhao tako jako ili nam se samo tako činilo. Požurili smo se prema Čakovcu kako bismo došli na zadnji punkt u zadanom vremenu. Konačno smo dobili zadnje pečate te naša avantura zvana BIMEP 2016 je završila. Diploma je bila popunjena a misija ispunjena. Ova borba protiv sila prirode te protiv onog malog glasića koji se s vremena na vrijeme javljao te govorio kako treba odustati je konačno bila gotova.

IMG_0347

Kad se na kraju sve zbroji i oduzme možemo biti zadovoljni postignutim iako mi je moral ubio vjetar zadnjih 50km. Falio mi je osjećaj zajedništa koji smo imali kao ekipa prošlih godina kada smo iskušavali iskušavali svoje granice te otkrivali nove punktove diljem Međimurja. Možda starim ili je sam samo sentimentalan za starim vremenima koja se iz sadašnje prespektive čine vedrijima. Reko sam da neću više voziti ovakve ultramaratone, ali ako uspijemo nekako revitalizirati i oplemeniti ovaj event do slijedeće godine možda, samo možda promijenim mišljenje.

IMG_0349